"Rekli smo si da ćemo izdržati jer smo vidjeli da se nova školska zgrada gradi dobrim tempom", kaže
“I dalje nije sve posloženo jer imamo problema s telefonijom i internetom, no svi smo oduševljeni time što boravimo u novom prostoru te znamo da će se sve posložiti kako treba”, kaže u razgovoru iz ciklusa ZOOM POLITIKON ravnateljica Medicinske škole Karlovac Jasminka Štajcer.
Ta je obrazovna ustanova nakon dvije godine dobila na mjestu stare novu školsku zgradu, u što je uloženo više od devet milijuna eura, a drugog dana školske godine je otvorena u nazočnosti predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića.
Kako su učenici reagirali na novu zgradu?
– Sviđaju im se ormarići koje smo naručili, pa svaki učenik ima svoj. Svi su jedva čekali da prime ključeve tih ormarića i da u njih pospreme stvari.
Pazite li sada da ne uprljate zidove?
– Imamo pospremljeno nešto kanti boje, pa neće biti problem sanirati ono što se uprlja.
Možemo li opisati taj objekt?
– Stari objekt je bila prizemnica s pet učionica i kabinetom za zdravstvenu njegu. Kada smo 2023. dobili suglasnost i novac za izgradnju, imali smo jako velik problem s prostorom te smo dosta dugo tada već bili gosti u Gimnaziji Karlovac. Ti veliki problemi su započeli produženjem obrazovanja za medicinske sestre s četiri na pet godina. Mnogi ne znaju da je riječ o najduljem srednjoškolskom obrazovanju u Hrvatskoj, a da se produži bio je jedan od uvjeta za pristup Hrvatske Europskoj uniji, odnosno da pohađaju dvije općeobrazovne godine, a potom još tri stručne. Automatski smo s time dobili premalo prostora, pa smo smješteni u Gimnaziju Karlovac. Zapitali smo se što ćemo nakon što smo dobili suglasnost i novac za izgradnju novog objekta. Govorilo se o iseljavanju Osnovne škole “Dragojla Jarnević” i prostor smo potražili kod drugih srednjih škola. Išli smo na sastanak u Šumarsku i drvodjeljsku školu Karlovac gdje nam je ponuđen prostor koji je bio taman, a vježbe smo održavali u Ekonomsko-turističkoj školi Karlovac, pa nas je bilo posvuda.
Zasigurno je to sve bilo naporno?
– Jest. Nisu svi nastavnici zaposleni samo u Medicinskoj školi Karlovac, nego i u drugim školama. Učenicima je bilo naporno jer su većina putnici, a imaju praksu u Općoj bolnici Karlovac, pa nešto pojedu za pauze i zapute se u Šumarsku i drvodjeljsku školu Karlovac gdje provedu veći dio dana, a onda žure na autobus ili na vlak. To je bio velik izazov i za roditelje. Pucali smo po šavovima, ali smo si rekli da ćemo izdržati jer smo vidjeli da se nova školska zgrada gradi dobrim tempom. Generacija koja je maturirala ove godine nije stigla ući u novi objekt, ali ih pozivam da ga obiđu. Nova školska zgrada ima površinu od 3.260 četvornih metara, specijalizirane kabinete za medicinske sestre i farmaceute i fizioterapeute koji je opremljen s najnovijom opremom koja zadovoljava obrazovanje i koja im omogućuje samopouzdanje za bolničku praksu. Imamo lutke na kojima se može opipati puls, vaditi krv, koje se porađaju, na kojima se mogu simulirati neke bolesti i hitna stanja, što se tiče medicinski sestara, odnosno stolove i aparate za fizioterapeute, dok su farmaceuti dobili opremljene mikrobiološke i kemijske laboratorije. Pitaju me upisujemo li veći broj učenika sada kada imamo više prostora, no ne upisujemo – ostajemo na istom broju đaka, ali su oni sada u propisanim uvjetima.
Je li kuhinja proradila?
– Nije. Spremna je za rad, no to se mora regulirati statutom i upisati pri Trgovačkom sudu u Zagrebu. Tek smo dobili suglasnost za materijalno-tehničke uvjete.
Koliko je učenika?
– Blizu četiri stotine.
U Ogulinu su dva razreda.
– Već ih je četiri – svake godine se upisuje jedan i to zadovoljava potrebe toga kraja. Učenici koji se školuju tamo odlaze na vježbe u Opću bolnicu i bolnicu branitelja Domovinskog rata Ogulin, a mentoriraju ih sestre. Ranije su gravitirali prema Rijeci, Karlovcu i Zagrebu, a sada su u svom gradu.
Imate li podatke o zapošljavanju bivših učenika?
– Imamo jer kod nas uzimaju dokumente kad odlaze raditi. U prošloj školskoj, a ovoj kalendarskoj godini dva su razreda završila program obrazovanja za medicinske sestre, a umalo cijeli razred uzmu bolnica i hitna medicinska pomoć. Čim potpišem svjedodžbe bivši učenici se javljaju na natječaje za zapošljavanje koji se u to vrijeme raspisuju i odmah započinju raditi, a ostali odlaze na fakultete. Neki od učenika su pri samome upisu u Medicinsku školu Karlovac imali ideju da nastave školovanje nakon mature. Manji broj učenika upisuje studij medicine jer su utoliko gimnazijalci u prednosti.
Kakva je zapošljivost onih koji završe za farmaceute i fizioterapeute?
– Uveli smo smjer farmaceuta na preporuku Hrvatskog zavoda za zapošljavanje jer je bila velika potražnja za tim zanimanjem. Sada se preporučuje da uvedemo smjer znanstveno-laboratorijskih tehničara jer ih nedostaje u Karlovačkoj županiji. Farmaceutski tehničari se jako dobro zapošljavaju i oni koji žele mogu ići odmah raditi. Smjer za fizioterapeuta djeca vole upisivati, ali je zapošljavanje teže.
Uslijed čega?
– Bolnica ima dovoljan broj zaposlenih i čekaju se odlasci u mirovinu. Otvaraju se obrti koji se bave fizioterapijom.
Na svečanosti otvorenja ste spomenuli suradnju koju Medicinska škola Karlovac ostvaruje s Općom bolnicom Karlovac i s Veleučilištem u Karlovcu.
– S bolnicom najviše surađujem, ali godinama surađujemo s Veleučilištem u Karlovcu jer naši đaci upisuju studij sestrinstva, a dali su nam i laboratorij za vježbe. Nadam se suradnji i glede predavanja u našim specijaliziranim kabinetima, da studenti vježbaju prije nego što prijeđu u bolnicu. Nadam se da će se barem sljedeće akademske godine po tom pitanju surađivati, a i dekan Ivan Štedul je izrazio interes za time.
Postoji li još prostora za suradnju između škole i bolnice?
– Stalno surađujemo po pitanju odlaska naših učenika na kliničke vježbe. Sudjelujemo u raznim akcijama te nas pozivaju na sve svečanosti i obilježavanje važnih dana iz zdravstva. Naša suradnja je uska i uspješna. Bolnica nas je pustila na vježbe i za koronakrize i iskazali su povjerenje u nas. Bilo bi teško održavati vježbe da nema te bolnice. Kada naši učenici krenu na vježbe u uniformi su u 7 sati te obilaze s mentorima bolničke sobe i njeguju bolesnike, pa tako uče osnove.
Više puta je spomenuto da ta neposredna blizina bolnice učenicima daje idealne uvjete za školovanje.
– Tako je.
Ministar znanosti, obrazovanja i mladih Republike Hrvatske Radovan Fuchs je bio spomenuo da je u Hrvatskoj 39 medicinskih škola. Postoje li u ostatku zemlje takvi uvjeti kao u Karlovcu?
– Tako nešto je rijetkost. Ima škola koji su centri kompetencija u drugim županijama, ali nemaju uvjete kakve mi imamo. U Zagrebu učenici putuju na praksu, što predstavlja gubitak vremena, a kod nas prijeđu par metara.
Spominjala se mogućnost i da u tom novom zdanju bude centar kompetencija. Što bi to značilo?
– Medicinska škola u Varaždinu je centar kompetencija, a to znači da, primjerice, za smjer medicinska sestra imaju simulaciju operacijske dvorane, za fizioterapeute imaju bazene i skupu opremu. Obilazeći našu školu ministar je najavio novu rundu natječaja za centar kompetencija i s opremom koju imamo za to možemo konkurirati. Biti centar kompetencija podrazumijeva i velike obveze, ali i financijske koristi za kupnju dodatne opreme.
Koje su obveze centra kompetencija?
– Najveća je da se provode edukacije za one iz drugih sredina. Imali bismo, na primjer, sofisticiranije lutke za reanimaciju, a one su poprilično skupe – jedna stoji 80.000 eura. Te lutke su poput robota. Javit ćemo se na natječaj – to nećemo propustiti, pa možda kroz godinu ili dvije postanemo centar kompetencija za zdravstveno zanimanje.
Nije mi na kraj pameti bilo da bi ta oprema bila toliko skupa.
– Aparati u bolnici su također skupi, a imamo neke takve jer učenici moraju biti uvježbani.
Treba li još nešto nabaviti?
– Treba nam učenički klub. Kako nam je nedostajalo računala, morali smo uložiti u to da bismo započeli nastavu. U tom učeničkom klubu bi bilo mjesto za sastanak i odmor đaka. Dat ćemo kongresnu dvoranu, a možda i polivalentnu sportsku u najam i iz tih prihoda ćemo uložiti u učenički klub jer đacima treba nakon prakse u bolnici u kojoj vide i bolest i rađanje i smrt mjesto u kojemu će se smiriti, pa nastaviti s nastavom.
Ima li škola psihologa?
– Ima. Unazad godinu dana smo dobili kolegicu Lidiju Katić s kojom smo jako sretni. Jako je uposlena – prešla je iz osnovnog školstva kod nas, a to je nešto sasvim drugačije jer imamo tinejdžere koji su već punoljetni. Imamo i kolegicu koja predaje mentalno zdravlje u čijem kabinetu se također zapošljava i opušta. Dobili smo suglasnost za psihologa na puno radno vrijeme, a za time imamo veliku potrebu te smo je posebno osjećali radeći na nekoliko lokacija. Nemamo disciplinskih problema s djecom, ali su vrlo tjeskobna i nekad im treba razgovor. Nije to slučaj sa svima, ali postoje učenici s obiteljskim i socijalnim problemima i prema njima se pažljivo postupa te se njihov identitet ne otkriva.
Učenici su na svečanosti izveli igrokaz, na što je reagirao i premijer. Postoji li dramska sekcija u školi?
– Nemamo je, nažalost. Imamo sportski klub koji sudjeluje na natjecateljima u raznim sportovima te Crveni križ. U učeničkom klubu će biti dovoljno prostora za dramsku sekciju, a na raspolaganje su i polivalentna i kongresna dvorana, pa, ako učenici iskažu za time interes, s njima će raditi naše dvije profesorice hrvatskog jezika i književnosti.
Ove školske godine je uvedena modularna nastava.
– Jest, ali se to ne odnosi na medicinsku školu. Program kojega imamo za medicinske sestre je zapravo već modularna nastava jer vidite da je drugačiji od svih programa u Hrvatskoj. Modularna nastava će se primijeniti na smjerovima fizioterapeut i farmaceut od sljedeće godine ili one iza.
Što će značiti modularna nastava?
– To da će se povezivati sadržaji raznih predmeta te će povećati satnica prakse, no ne mogu dati precizan odgovor jer nemam uvid u program koji se planira. Sljedeći tjedan odlazim na jedan kongres na kojemu će se govoriti o tome.
Kad je nastala Medicinska škola Karlovac?
– To je bilo 1960. godine i prvotno je bila smještena gdje je Centar za odgoj i obrazovanje djece i mladeži, a u školskoj godini 1975./76. smo se preselili u prizemnicu pored bolnice i zadovoljavala je tadašnje potrebe jer se nije upisivao velik broj učenika. Nositelj ove škole je smjer za medicinske sestre koje su uvijek bile tražene i naši su učenici cijenjeni i često me zovu iz Zagreba zbog toga. Dosta sestara je pohađalo našu školu i znaju kako funkcioniraju vježbe. Povijest je skromna, ali i bogata u smislu djelovanja naših znanstvenih djelatnika i u Domovinskom ratu. Pohađalo se školu i za bombardiranja, imali smo ratnu ravnateljicu. Prošli smo, dakle, Domovinski rat i pandemiju bez gubitka učenika i nastavnika. Naši učenici nisu samo broj u imeniku nego su nastavnici i učenici bili uključeni u zajednički život. Uvijek se vodila briga, pa su tako neki učenici bili slabi u školi, a danas su liječnici jer se s njima puno razgovaralo. Vrh našeg uspjeha je da izgradimo dobre ljude.
Lako za objekt…
– Da. Preživjeli smo i u drugim uvjetima, ali smo uvijek bili složni. Moglo se lako dogoditi da roditelji poruče da više ne mogu izdržati školovanje njihove djece u dislociranim uvjetima. No, svi smo se složili da se strpimo. Najveći nam je problem bila prehrana jer nismo imali uvjete kuhinje, osim što su oni u petoj godini školovanja mogli jesti u bolnici. Uspjeli smo sada umjesto kantine dobiti moderno opremljenu kuhinju, a sada treba još vidjeti hoće li se to dati u najam ili će se zaposliti kuhar. U srednjoškolskom obrazovanju potonje nije uobičajeno, a to nije niti dozvoljeno, osim u učeničkim domovima i ugostiteljskim školama. Trebat će nam vremena za procjenu što je povoljnije za učenike.
Ravnateljica ste u petom mandatu. Što planirate dalje?
– Mandat traje pet godina, a prvu bismo odredili za to da se stabiliziramo jer i dalje lutamo po novom objektu. Obnovila bih potom obrazovanje odraslih – imamo suglasnosti za edukacije njegovatelja starijih osoba, njegovatelja djece i masere, a vidjet ćemo za čime postoji najveća potreba. Postoje osobe u srednjoj dobi koje nisu zapošljive, a mi im možemo pružiti zanimanje. Uvest ćemo zatim smjer znanstveno-laboratorijskog tehničara jer za to imamo uvjete u školi i bolnici. Ponovili bismo možda smjer primalja u koji nismo upisivali deset godina jer su nam rekli u bolnici da im fali takvih kadrova. Pazi se na to da ne bude hiperprodukcije zanimanja, pa gledamo da rotacijski upisujemo.
