"Osjećam se apsolutno nesigurno. Ako bilo koja država odluči da nekoga izbriše s lica zemlje, to će i uraditi", kaže
Neposredno prije našeg razgovora u srijedu u kojemu smo zumirali stanje u Srbiji i srbijanskom novinarstvu objavljena je vijest da je Europska federacija novinara zatražila procesuiranje odgovornih za zadnje prijetnje sveučilišnom profesoru novinarstva i novinaru Dinku Gruhonjiću.
Izvanredni profesor Univerziteta u Novom Sadu je rođen u Banjaluci 1970., a piše za Novinsku agenciju Beta, bio je i predsjednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine i prometnuo se u najgorljivijeg kritičara srpske politike i srpskog društva zbog čega prijetnje učestalo prima.
Kako je glasila zadnja?
– U petak sam dobio SMS u kojemu je pisalo “Smrt porodici Gruhonjić”, a na fakultetsku adresu sam dobio pismo s najgorim uvredama i prijetnjama te na njegovom kraju stoji “Pozdrav od Ratka Mladića”. To je najnovije u vrlo bogatoj povijesti prijetnji.
Prijavljujete li ih policiji?
– Prijavljujem, kao što to čine i kolege iz Nezavisnog društva novinara Vojvodine. Nismo odustali od toga, ne zato što bismo vjerovali zarobljenim institucijama, nego zbog budućnosti jer sve to ulazi u arhive koje će poslužiti budućim demokratskim vlastima kao bogat materijal o onome što je režim Aleksandra Vučića činio novinarima 13 godina. To je Vučićeva druga takva epizoda s obzirom na to da je bio potkraj 1990-ih godina ministar ratne propagande u režimu Slobodana Miloševića kada je ubijen kolega novinar Slavko Ćuruvija.
Uživate li policijsku zaštitu?
– Ne. Prijetnje smatram uobičajenim rizikom novinarske profesije i prijete mi praktično otkako se bavim novinarstvom, a to je 30 godina. Bilo je u tom razdoblju uspona i padova i gadnih perioda, ali ovo što mi rade unazad godinu i pol je bez presedana, naročito od ožujka prošle godine. Na zgradi u kojoj živim s obitelji u Novom Sadu su ispisali grafit koji je bio prijetnja smrću, što je prijavljeno organima. Iz Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srbije su u prisustvu šefa misije Organizacije za europsku sigurnost i suradnju za Srbiju obećali uraditi sigurnosnu provjeru za predsjednicu Nezavisnog društva novinara Vojvodine Anu Lalić i mene, no od obećanja je prošlo dva mjeseca i naš odvjetnik je usmeno obaviješten da je ta procjena urađena i da ne postoji rizik po našu sigurnost, što nije niti ironija, nego neka vrst sarkazma. Uz pomoć Europske federacije novinara i ostalih kolega iz Europe kolegica Lalić i ja imali nekoliko mjeseci neku vrst privatnog osiguranja, ali od policije nismo dobili zaštitu, a kako bismo je i dobili kada država stoji iza našeg progona?
Osjećate li se sigurno?
– Osjećam se apsolutno nesigurno. Ako bilo koja država odluči da nekoga izbriše s lica zemlje, to će i uraditi. Ljudi poput mene svakoga dana moraju voditi računa o tome kuda se kreću jer su naša lica postala prepoznatljiva. Ne prođe niti dan da se moje lice ne objavi na opskurnim televizijama i u tabloidima. Gdje god se pojavim osjetim poglede, bilo mržnje, bilo solidarnosti. Nikad ne znate tko vam dolazi ususret na ulici, a atmosfera u Srbiji je – blago rečeno – tenzična. Primjenjujemo sigurnosne mjere koje možemo, ono što je do nas. Biti hrabar ne znači biti lud ili glup.
Hoćete li u egzil?
– Postoji takva dilema, prvenstveno zbog obitelji, ali i mene. Ne mogu reći da ne razmišljam o takvom rješenju. Naš sin ne živi u Srbiji, a uskoro neće niti naša kći, pa je lakše nama starijima kad djeca nisu tu. Vaše pitanje je na mjestu i ne mogu isključiti niti takav scenario.
Vašeg sina su optuživali u tabloidima da je agent hrvatskih obavještajnih službi.
– Jesu.
Zašto su se na njega okomili i kojim povodom?
– Nema povoda – izmišljaju neprijatelja. Crna propaganda i autokratski režimi žive od toga. Krajem 1980-ih su prvo izmislili Slovence kao neprijatelje, pa Hrvate, zatim Bošnjake, Albance, Crnogorce, ponekad Makedonce, pa Zapad, Vatikan, Ameriku i sve ostale tradicionalne neprijatelje srpskog naroda, kako bi se izrazili. Žive od izmišljanja neprijatelja, od njihove dehumanizacije i likvidacije, a za rezultat imamo 130.000 mrtvih na prostoru nekadašnje zajedničke države i milijune raseljenih. Sad se sva ta koncentracija zla koja je bila izvezena vratila – zlo se vratilo kući. Naš sin živi i radi u Zagrebu, što nije tajna. Zaposlen je na Prometnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kojemu pohađa doktorski studij i to je sve, a ispalo je da je agent Središnje obavještajne agencije, kao i mnogi drugi mladi. Znate da su hrvatski građani imali problema u Beogradu kad su dolazili na seminare i radionice, da su bili privođeni, maltretirani, protjerani i tako dalje. Slučaj našeg sina Davida je samo dio tog sveopćeg paranoičnog ludila odlazećeg Vučićevog režima. U sve se to bila umiješala tadašnja veleposlanica Srbije u Zagrebu Jelena Milić i tražio sam od premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića zaštitu.
Je li Vaš sin bilo kada politički istupio?
– Naš sin je inženjer prometa i nadamo se da će biti doktor prometnih znanosti. Nije novinar i ne istupa javno. Ima svoje stavove, na njih ima pravo, osim u luđačkim režimima poput Vučićevog.
Njih je onda vjerojatno zasmetala puka činjenica da živi u Zagrebu.
– Pa da. Na vlasti u Srbiji nije Srpska napredna stranka, nego Srpska radikalna stranka i ovo je čisti šešeljizam, a u Hrvatskoj jako dobro znate što je šešeljizam, kao što to znaju i Hrvati iz Vojvodine koji su protjerani u desecima tisuća.
Članak o Vama na Wikipediji je poprilično iscrpan i najviše se toga odnosi na Vaše izjave koje se smatraju kontroverznima, a koje su prilično žestoke i domišljate. Ne istupaju svi novinari na taj način. Zašto se odabrali ovakav put?
– Vjerojatno zato što je moj temperament takav, a i staromodan sam novinar te vjerujem u ono što je rekao naš uvaženi kolega George Orwell, to da je pravo novinarstvo prst u oko, a da su sve ostalo odnosi s javnošću. Naša je uloga biti korektiv javnog mnijenja, odnosno ukazati na to gdje se nalazi bagra i da se tu bagru istjeruje iz pećine, bila ta pećina u Predsjedništvu Srbije, na stadionima ili u kazalištima. Ne smatram da su moje izjave žestoke, osim možda u kontekstu u kojemu živimo, a živimo u obrnutoj stvarnosti, izvrnutoj čarapi. Moje izjave su u duhu tvrdnje da je nebo plavo, a trava zelena, no to je hereza jer je tu trava plava, a nebo zeleno. To ispiranje mozga ili razvlačenje pameti, kako bi se izrazio osuđeni ratni zločinac Mladić, traje bezmalo 40 godina, što je jako puno. Pozivam se samo na činjenice o onome što cijeli svijet zna, primjerice o ratu u Bosni i Hercegovini, odakle sam i gdje sam živio do odlaska na studij. Međutim, tu ne vladaju činjenice – ne postoji službena historiografija, nego mitomanija i neka vrst nekrofilije. Kad to sve kažeš…
…završiš na PEN-ovoj listi najugroženijih pisaca i novinara.
– Da. Moji novinarski idoli su feralovci u Hrvatskoj, novinari Vremena u Beogradu, Nezavisnih u Novom Sadu, Oslobođenja u Sarajevu, Mladine u Ljubljani, Monitora u Crnoj Gori. Zamislite koja je vrsta hrabrosti trebala novinaru Dragi Hedlu u Osijeku uz notornog Branimira Glavaša, ili pak Viktoru Ivančiću, Predragu Luciću i Borisu Dežuloviću u Splitu uz sve što je tamo organizirano. Koja je hrabrost trebala pokojnim kolegama Dejanu Anastasijeviću, Milošu Vasiću ili Petru Lukoviću?
Koga biste u Srbiji izdvojili od aktivnih kolega tog kalibra?
– Ne bih nabrajao imena, da se netko ne bi uvrijedio. Puno je hrabrih novinara na televizijama N1 i Nova, u redakciji Danasa, a naročito bih izdvojio lokalne novinare koji su mimo svjetala reflektora i samim time su dodatno ugroženi zato što su se lokalne kabadahije potpuno razgaćile i povjerovale da njihova vlast nema kraja, pa misle da nitko ne vidi što rade. Kolege iz malih lokalnih medija koje drže svjetlo upaljenim bih utoliko stavio na prvo mjesto.
Prateći sa strane medije u Srbiji stječem dojam da niti jedan nije uravnotežen, da su ili za ili protiv Vučića i da je teško ili nemoguće pronaći medij koji donosi agencijski šture nepristrane informacije.
– Postoje agencije, a i radim za agenciju Beta. Jedan od mojih najvažnijih identiteta je to što sam agencijski novinar i time se bavim 28 godina. Teško je to komentirati bez poznavanja konteksta. Živimo u zemlji u kojoj je 90 posto medija režimsko, ali ne na neki relativno pristojan način koji nije vulgaran. Ono što imamo s režimske strane liči na Televiziju Pale 1992. godine, na sve ono što su sramna imena iz povijesti novinarskog beščašća kao što su Risto Đogo ili Ilija Guzina servirali kao crnu ratnu propagandu. Kao profesor novinarstva sam siguran da u Europi ne postoje mediji kao što su Informer, Pink ili televizija Happy. Takva vrsta vulgarne, notorne, odvratne propagande je nepojmljiva za bilo koje društvo s elementarnom pristojnošću. Ako bismo malo zagrebli, prilično sam siguran da tako nešto ne postoji nigdje na svijetu, čak niti u Republici Srpskoj. Tako nešto su pokušali preko Beograda instalirati u Crnu Goru, no to je propalo jer se nije prodavalo, odnosno gledalo. U Srbiji je to zastrašujuće, a s druge strane postoji nejaki front nezavisnih ili, ako hoćete, antivučićevskih, medija čija je sudbina vrlo neizvjesna i koji žive na umjetnim plućima. Vučić se namjerio ugasiti N1 i Novu, a vidjet ćemo što će biti od toga. Njegova namjera je jasna, ozbiljna i nebrojeno puta je izrečena iz usta njegovih čauša. Lokalni mediji o kojima sam govorio su užasno diskriminirani u usporedbi s lokalnim glasilima režima. Proračunski mediji se dijele po babu i po stričevima, pa lokalni nezavisni mediji ostanu bez njega, a režimski dobiju sve dotacije i to je sada već neka vrsta udruženog kriminalnog poduhvata. Taj se kontekst mora znati da bismo mogli govoriti o nekakvoj nepristranosti. Ne treba doslovno primjenjivati recept po kojemu se uzmu dvije strane priče, a onda iz toga izvlače zaključci. Imamo jednu stranu koja je napadnuta i drugu koja je napadač, a kao novinar nemam obvezu pitati napadača bilo što. Onaj tko vrši represiju nije sugovornik, osim organa gonjenja. Kad su mi svojedobno prijetili neonacisti, pozvan sam u jednu emisiju. Pitao sam tko će gostovati uz mene, a odgovoreno je da će biti onaj tko mi je prijetio. Upitao sam ih zatim jesu li normalni. To bi bilo kao da na temu obiteljskog nasilja dovedemo pretučenu ženu i muža koji ju je pretukao u isti program. Izbalansiranost u Srbiji je prilično naivna priča. Kako biti balansiran kad te ovi tuku? Kolege su otišle izvještavati s prosvjeda noseći šljemove na kojima je bio natpis PRESS i gas-maskama te telefonima na kojima snimaju i video-kamerama na kojima također piše PRESS. Ta ih oznaka uopće ne štiti jer policajci s velikim apetitom tuku novinare – u očima se vidi ta vrst sadizma. Trebali bismo pričati o nepristranosti, a s druge strane imamo nasilnike i režim, Vučića i Ivicu Dačića, predsjednika Socijalističke partije Srbije i ministra unutarnjih poslova, na primjer, koji cijelu karijeru samo lažu.
Fokus je na Vučiću jer je na vlasti, ali još ste 2008. godine rekli za Srbiju: “Teško da može postojati takva koncentracija zla na tako malom prostoru”.
– Tako je.
Je li to vjerodostojan citat?
– Jest.
Tad na vlasti nije bio Vučić.
– Naravno. Demokratska vlast nakon pada Miloševića je propustila brojne prilike da nam se ne dogodi ono što se zakonomjerno dogodilo, a to je da se na vlast vrati ekipa iz 1990-ih. Demokratska vlast je također temu ratnih zločina i odgovornost za četiri rata koje je Srbija povela pa izgubila uporno gurala pod tepih. Sjećate se koliko je bilo teško izručiti Mladića i ratnog vođu bosanskih Srba Radovana Karadžića, a bili su pod zaštitom države. Ta vlast, a posebice sadašnji režim, su od Srbije napravili sigurnu kuću za ratne zločince. Kod nas se uopće ne procesuiraju ratni zločini, a i ne samo to, nego su osuđeni ratni zločinci selebritiji. Ako imate takvo društvo, logično je da će svi ratni zločinci iz cijele regije pohitati u Srbiju jer se u njoj osjećaju sigurno – tu su ratni zločinci ili barem suučesnici ratnih zločina na vlasti. Stojim iza onoga što sam rekao 2008. godine.
Niste štedjeli niti Republiku Srpsku koju ste nazvali postmodernom Nezavisnom Državom Hrvatskom, ako sam dobro shvatio.
– Dobro ste shvatili.
Odlazite li tamo i, ako idete, kako Vas dočekuju?
– Ne odlazim tamo iz više nego očiglednih razloga s obzirom na to da se i tamo prate ovi propagandni mediji beogradskog režima. Odavno ne osjećam nostalgiju za rodnim gradom koji ima tu nesreću da ga je u vrijeme NDH ustaški poglavnik Ante Pavelić odredio za neku vrst rezervnog glavnog grada i da su ga sada Milošević, Karadžić i drugi zlotvori označili također za neslužbeni glavni grad – glavni grad tog entiteta je Sarajevo, što znači da nisu odustali od ratnih ambicija. Očito rodni grad kojega volim s Vrbasom i Kastelom ima neke podzemne vode zbog kojih se svako malo pojave nekakvi fašisti koji ga preuzmu. Ono što je rađeno pod firmom Republike Srpske je rađeno s potpuno istom ideologijom i potpuno istim alatkama genocida i etničkog čišćenja kao i za Pavelićeve vlasti. Republika Srpska je živi dokaz onoga što se dogodi kad fašizam privremeno pobijedi.
Iznenadili ste me podatkom da je nominalno glavni grad Republike Srpske Sarajevo.
– Jest – pogledajte Ustav. To se ne zna jer se spominje Banja Luka u kojoj se nalaze institucije, no nisu se oni odrekli velike Srbije.
Samo zbog Vašeg imena Vas se povezuje s Dinkom Šakićem, upraviteljem logora smrti u Jasenovcu. Episkop dalmatinski Nikodim Kosović se nedavno ogradio od Vašeg nastupa na festivalu alternative i ljevice FALIŠ u Šibeniku, mada je nejasno kakve veze on ima s tom organizacijom i Vama, te je pritom također spomenuo da dijelite ime sa Šakićem.
– U ožujku prošle godine su pronašli zapis mog nastupa na festivalu ljudskih prava Rebedu kada sam se narugao samome sebi s obzirom na to da me uporno zovu Sabahudinom, što bi u prijevodu s turskog bilo Zoran, a zovem se ipak Dinko jer me tako nazvala mama. Tada sam komentirao tu praksu i upitao zašto njihova inteligencija ne ide toliko daleko, pa da se sjete da se zovem kao jedan od upravitelja zloglasnog konc-logora. Taj su zapis isjekli tako da ispadne kako sam rekao da sam ponosan što dijelim ime sa Šakićem. Zamislite da tako nešto kažem dok u publici sjede likovi kao što su Dežulović, Rade Šerbedžija, Viktor Ivančić, Dragan Bursać, Zoran Kesić i ostatak ekipe koja je skroz antifašistička i lijevo nastrojena – na licu mjesta bi se vjerojatno po partizanskim metodama obračunali sa mnom. Nastupao sam nakon promocije Ivančićeve knjige “Točka na U” koja govori upravo o sramnom odnosu hrvatske države prema suđenju Šakiću. Tako je započela priča da sam ponosan što dijelim ime s tim ustaškim monstrumom, koljačem. Obitelj s majčine strane je teškom mukom preživjela Drugi svjetski rat u Banjaluci jer su kao Srbi bili na meti ustaša. S obje strane obitelji su svi bili partizani, i na to sam ponosan. No, ubacili su me u žrvanj, a mi novinari znamo koja je snaga demantija – netočna vijest koju plasiraš je jastuk pun perja kojega istreseš s dvanaestog kata nebodera, a demanti je tvoj pokušaj da sakupiš to perje i da ga vratiš u jastuk, što je nemoguće. Neću ići uokolo i kao trubadur nekoga uvjeravati u istinu. Napisao sam bio jedan tekst u kojemu sam Vučiću i njegovoj ekipi poručio da su oni ustaše, što i jesu. Vučiću, Miloševiću, Šešelju i Dačiću je 1990-ih pošlo za rukom ono što nije pošlo niti Paveliću, to da ostane 150.000 Srba u Hrvatskoj, a bilo ih je mnogo više. Zna se tko je kvisling i zato oni druge optužuju za to. Što se tiče vladike Nikodima, njegov istup me iznenadio jer sam poštovao njegov rad u eparhiji koja je osjetljiva, a govorimo o Šibeniku i šibenskom zaleđu s mjestima koja imaju i dalje otvorene rane, dok je on pokazivao diplomatsku vještinu i ekumenski pristup i zbog toga je zasluživao priznanje. Kako je došlo do toga da napiše ili potpiše onakav pamflet, ne znam. To mi liči kao tekst kojega bi napisao glavni urednik Informera Dragan J. Vučićević ili neslužbeni patrijarh Srpske pravoslavne crkve vladika bački Irinej. No, eto, Nikodim je postao Porfirije 2.0, kako je napisao Dežulović.
Taj Porfirije je bio slavljen u Zagrebu kao mitropolit, a naposljetku je kao patrijarh došao doslovce na noge ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.
– Poznajem Porfirija osobno jer smo bili na nekim sastancima koji su bili posvećeni medijima jer je sadašnji patrijarh bio na čelu regulatorne agencije za elektronske medije, što je pomalo bizarno, a znamo ga iz grada, pa smo mu dali nadimak Profitije, što govori dovoljno o njemu. Pokušavao sam tada zagrebačkim prijateljima, naročito s lijevog spektra, objasniti da ne bi trebali nasjedati na njegove čajanke i knjige o tome kako se on i Zagreb vole i kako sluša glazbu Branimira Đonija Štulića. On je svećeno lice i nemam ništa protiv tih ljudi, ali oni su moji klasni neprijatelji i to je moja polazna osnova. On radi za firmu za koju radi, a ona je jedna od najodgovornijih za zločine i blagoslivljanje zločinaca iz srbijanskih agresija po susjedstvu.
