"Domovinski pokret ima neke reakcionarne politike", kaže predavač suvremene političke teorije na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu
Redoviti profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, predavač suvremene političke teorije, Enes Kulenović je nekidan na Hrvatskim politološkim razgovorima izlagao o četiri vala reakcije, a s njime smo zumirali što znači reakcija i kakav nas je val zapljusnulo.
Mnogi pamte da je pojam reakcije bio dio komunističke frazeologije. Što bi bila reakcija?
– Reakcija u našoj političkoj misli ima bogatu povijest i taj se pojam koristio i u lijevom i u desnom diskursu, a za izlaganja o četiri vala reakcionarne politike pozivao sam se na političkog ekonomistu i teoretičara Alberta O. Hirschmana koji primarno razmišlja o reakciji u tradiciji koju vučemo od Francuske revolucije. Reakciju ne bismo trebali poistovjetiti s konzervativizmom, no možemo reći da je riječ o desnom i konzervativnijem odgovoru na različite progresivne programe kroz povijest. On govori o tri vala reakcije, a u svome sam izlaganju sugerirao da možemo govoriti i o četvrtom. Slijedim i suvremenog teoretičara Coreyja Robina koji je u knjizi „Reakcionarni um“ analizirao političku tradiciju desne reakcije koja ne podrazumijeva cijelu konzervativnu misao, ali da onu koja se primarno određuje kao otpor spram nekih progresivnih ideja, odnosno kritika i odbacivanje tih ideja. Hirschman prepoznaje tri reakcionarna vala. Prvi je odbacivanje naslijeđa Francuske revolucije, dakle ideje jednakosti slobode i bratstva koju je Francuska revolucija promovirala, a najviše odbacivanje ideje jednakosti pred zakonom, što je bio temeljni slogan te revolucije. Prvi val reakcije zagovara hijerarhijske odnose starog režima, aristokratskih privilegija. Drugi val reakcije dolazi u 19. stoljeću i to je reakcija na velik val demokratizacije, posebice u europskim zemljama, kada se proširuje i zagovara proširivanje prava glasa. Francuska i Američka revolucija su bile ključne u razvoju progresivnih ideja, ali su bile veoma limitirane demokratski na mali broj stanovništva, no u 19. stoljeću se to mijenja i posebice je Velika Britanija bila rodonačelnik toga. Uvode se ideje da se politička prava prošire na svo građanstvo i drugi val reakcije je otpor prema tome argumentirajući zašto bi trebalo ograničiti pravo glasanja i isključiti veći dio populacije iz mogućnosti kolektivnog sudjelovanja u političkom odlučivanju. Treći val kojega Hirschman spominje se javlja u drugoj polovici prošlog stoljeća i može se odrediti kao napad na ideju države blagostanja i politika raspodjele koje su se nakon Drugog svjetskog rata više-manje proširile svim zapadnim demokracijama. Treći val reagira na ideju da država izjednačava šanse i mogućnosti različitih slojeva, posebice nižih klasa da na jednak način ekonomski i društveno sudjeluju u političkom i društvenom životu. Veoma utjecajan otpor je urodio plodom, posebice 1970-ih i 1980-ih odbacivanjem glavnih zahtjeva socijalne države i redistributivnih politika. Moja ideja o četvrtom valu je da smo suočeni s reakcionarnom politikom koja odgovara na progresivna kretanja kraja 20. i početka 21. stoljeća.
S kojim se argumentima protivilo konceptima koji djeluju plemenito, kao što su, primjerice, jednakost pred zakonom ili jednaka građanska prava? Izuzimajući nacističkog vođu Adolfa Hitlera, pretpostavljam da se to nije činilo iz zlobe.
– Bilo bi poprilično nepravedno, trivijalno ili jeftino da kažemo da se radi isključivo o nekakvom instinktu onih koji žele zadržati svoj privilegirani status u društvu. Riječ je o itekako utemeljenim i dubokim teorijama koje smatraju da bi društvo koje bi se tako otvorilo bilo ili duboko nepravedno ili duboko nestabilno. U prvom valu reakcije dvije glavne teorijske i ideološke figure su Edmund Burke i Joseph de Maistre – prvi napada Francusku revoluciju i njene ideale i donekle je proročki predvidio da će taj prevrat završiti u teroru, a drugi se užasava univerzalnih ideala na kojima se Francuska revolucija temelji te smatra da moraju postojati hijerarhijski odnosi u društvu jer to osigurava stabilnost. Na neki način su se te kritike pokazale uvjerljivima jer Francuska revolucija jest uvela nestabilnost te je rezultirala jakobinskim terorom i imperijalnim projektom Napoleona I. Bonapartea koji je nestabilnost uveo na cijeli kontinent – selektivno se pozivao provodeći politiku imperijalnog teritorijalnog proširenja na neke vrijednosti Francuske revolucije. To je bio dokaz prvoj generaciji reakcije da su takve ideje opasne i da vode nestabilnosti. Protivljenje proširenju prava glasa nam se iz naše perspektive čini nečime potpuno neprihvatljivim i suvremeni reakcionari to više ne zagovaraju, ali argumenti za to nisu bili potpuno neutemeljeni. Postojale su dvije opasnosti. Jedna je da se dopusti potpuno neobrazovanom i nekvalificiranom stanovništvu da donosi političke odluke, to jest da ih se pripusti u politički prostor, što će imati ozbiljne posljedice. Drugi argument protiv takve progresivne politike je bio klasni, da će se proširivanjem prava glasa na sve punoljetne muškarce dogoditi nepravedna redistribucija resursa i prava vlasništva, što će dovesti do gospodarskog kolapsa i nestabilnosti. U trećem valu reakcije utjecajni mislioci 20. stoljeća kao što su Friedrich Hayek ili Milton Friedman su tvrdili da je država blagostanja opasan projekt jer u sebi ima već ugrađenu nepravednost da raspodjeljuje resurse po principu oduzimanja onima koji stvaraju, a ne po principu zasluge, no još je važnije što vodi kroničnoj nestabilnosti, što se potvrdilo donekle 1970-ih godina kada se većina zapadnih demokracija susrela sa stagflacijom kao novim ekonomskim fenomenom. Tumačenje tih mislioca je bilo da se to dogodilo zbog toga što je država blagostanja ekonomski neodrživa. Dakle, u toj tradiciji imamo dva glavna argumenta – pitanje pravednosti, odnosno razumijevanja pravedne raspodjele političke i socijalne moći u državi, a drugo je pitanje političke stabilnosti te se tvrdilo da će progresivne ideje dovesti do kronične nestabilnosti.
Koliko god se trudili, povijest je nastavila svojim smjerom.
– Jest, ali ne pravocrtno. Pitanja jednakosti pred zakonom i prava glasa svih više nisu aktualne, mada ima argumenata, recimo, vrlo utjecajnog poduzetnika na području digitalnih tehnologija i medija Petera Thiela koji je otvoreno zagovarao povratak skoro pa neoaristokratskom, antidemokratskom poretku u kojemu bi oni koji su najviše talentirani – pritom, naravno, misli na one kao što je on – upravljali političkim i društvenim procesima jer da su mnogo kvalificiraniji i odgovorniji. No, što se tiče političkih stranaka i širih političkih pokreta, nisu aktualna nastojanja da se oduzmu stečena prava jednakog prava glasa ili jednakosti pred zakonom. Pitanje koliko daleko da se ide sa socijalnom državom je možda također manje aktualno no ranije, no i dalje jest aktualno i predmet je rasprava između torijevaca i laburista u Velikoj Britaniji, primjerice, ali i dalje izrazito u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je temeljna linija razgraničenja između Demokratske i Republikanske stranke upravo pitanje koliko država treba ići daleko u svojim socijalnim programima, u programima redistribucije, u osiguranju ekonomske i socijalne jednakosti.
Je li se kroz povijest reakcionarna pozicija pokazala u pravilu gubitničkom?
– U prva dva vala jest, a u trećem ovisi o interpretaciji i o tome koji se kontekst uzima u obzir. Amerikanci raspodjelu derogativno nazivaju socijalizmom, a mi bismo rekli da je to socijaldemokracija. U Europi će britanska premijerka Margaret Thatcher krajem 1970-ih i početkom 1980-ih odbaciti neke pretpostavke kejnzijanskog konsenzusa izgrađenog nakon Drugog svjetskog rata po kojemu treba kombinirati tržišnu ekonomiju s jakom socijalnom državom. Ona će odbaciti tu tezu pozivajući se na Hayeka i na neki način i, čini mi se, opravdano kritizirani, Treći put ljevice iz 1990-ih će prigrliti neke od tih elemenata i staviti veći naglasak na poduzetništvo, a manji na politike preraspodjele. Kritike rastuće nejednakosti koje dolaze s ljevice, kao od Thomasa Pikettyja ili Tonyja Judta, primjerice, je posljedica donekle određenog uspjeha onih koji su kritizirali u trećem valu reakcije socijalnu državu. Hirschman je pisao djelo „Retorika reakcije“ s trećim valom reakcije kao glavnom temom – nastojao je odgovoriti argumentima na to što su se politike odbacivanja redistributivnih politika pokazale uspješnima te pokušava prikazati koji su argumenti protivnika države blagostanja donekle valjani, a koje treba odbaciti. Hirschman nije ideološki pristan pritom i uviđa da postoje poteškoće progresivnih ideja, odnosno da i one mogu dovesti do nepravednosti i nestabilnosti, pa nastoji balansirati. Njegov fokus je ipak na reakcionarnoj tradiciji i na tome kako ona pokušava neke promjene koje danas uzimamo zdravo za gotovo dovesti u pitanje.
Koja je razlika između konzervativizma i reakcije?
– Reakcija se primarno određuje u kritici progresivnih ideja, odnosno u napadu na njih, a ona to čini bilo kao ideologija, teorija, pokret ili kao nešto što može prerasti u stranačku platformu. Konzervativizam je puno aspirativnija pozicija jer ima jasnu sliku društva koje želi očuvati te ne gleda drugu stranu kao neprijatelja, kao što to čini reakcionarna politika, nego kao na nekoga s kime treba sjesti za stol i u demokratskom okruženju ponuditi argumente za opstanak konzervativnih ideja i praksi. Reakcionarna politika više polarizira utoliko što protivničku stranu gleda kao istinsku opasnost po opstanak društva. Najjednostavnije rečeno, konzervativci su puno umjereniji i spremniji na dijalog i na kompromise nego zagovornici reakcionarne politike koji su puno dramatičniji i koji vide otvorenu opasnost od toga da se neke progresivne ideje prime u društvu i da po tim progresivnim idejama budu dizajnirane institucije. Ta je distinkcija važna, mada ima preklapanja – konzervativci mogu prijeći među reakcionarne mislioce. Robin analizira konzervativne mislioce, ali gleda i tko je od njih zagovarao reakcionarne politike tako što bi definirali progresivne ideje kao glavnu opasnost i nastojali određenje spram tih ideja postaviti kao odrednicu svoje političke misli ili svog političkog djelovanja.
Je li Hitler bio konzervativac ili reakcionar?
– Često se govorilo o nacizmu kao desnoj konzervativnoj ideologiji, ali ona nije konzervativna jer je bila u otvorenom sukobu s tadašnjim konzervativnim politikama i političarima u Njemačkoj, mada su mnogi od njih po dolasku nacista na vlast radili kompromise, ali se to isto može reći i za liberale. Konzervativci su željeli održati tradicionalne vrijednosti, a nacizam se temeljio na odbacivanju tradicionalnih vrijednosti te je utoliko radikalnija ideologija od ideologije konzervativizma, posebice ako uzmemo u obzir pozicije spram uloge Crkve i vrijednosti koje su uvijek u srži konzervativizma, a koje su vezane za vjerski nauk, ideje o dostojanstvu i jednakosti svih ljudi, koje su središnje za kršćansko učenje. Nacizam je to odbacio i nudio strogu i jasnu hijerarhiju, određivao parazitsku rasu, što su, naravno, bili Židovi, te je poručivao da je poželjno da budu što udaljeniji od političkog prostora, odnosno da budu uništeni. Nacizam je govorio da postoje ropske rase, a to bi bili, primjerice, Slaveni i zato je ironično kad čujem za ruske neonaciste koji očito nisu pažljivo čitali što je Hitler pisao. Rasna hijerarhija kakvu nacisti zagovaraju je izuzetno suspektna s aspekta konzervativne misli. Ništa ne isključuje mogućnost postojanja humanističkog konzervativizma, dok ne postoji nešto kao što je humanistički nacizam. Veći dio stranica Hitlerove knjige „Moja borba“ je posvećen onome što on prezire, a prezire ideju jednakosti, prvenstveno među rasama, ali i između muškaraca i žena, primjerice, između onih koji su superiorni stvaralački faktor i onih koji to nisu, što je plod pogrešnog čitanja filozofa Friedricha Nietzschea, pa Hitler to ne veže za individualni prosperitet i elitizam, nego za narode i za samu rasu. Nacistička politika je reakcionarna jer se nacizam prvenstveno definira u otporu prema komunizmu, što se vidi i kod fašizma i Benita Mussolinija, koji je bio načitaniji od Hitlera, pa mu je i ideologija koherentnija. Strah od komunizma je mnogim konzervativcima nacizam učinio u tom povijesnom trenutku manje opasnom opcijom od komunističkog pokreta i komunističkih stranaka, što se pokazalo pogrešnim. Nacizam se određuje i odbacivanjem liberalne demokracije – velik dio nacističke i fašističke ideologije je bio posvećen tome da pokaže da su ustavne demokracije pokret čije je vrijeme prošlo i koji je nepoželjan za ono što su Mussolini i Hitler promovirali. Te ideologije jesu reakcionarne, ali nisu samo to jer imaju aspirativni ili utopijski element u svojem djelovanju i znamo koliko je zastrašujući taj element bio i kakvim je tragedijama završio.
Ruskog predsjednika Vladimira Putina se također označava kao protivnika liberalne demokracije. Je li on reakcionar ili konzervativac?
– Putin je zanimljiv primjer jer ima klasični imperijalni projekt 19. stoljeća, ideju restauracije ruskog imperija na prostoru za kojega tvrde da postoji povijesna legitimacija da je ruski i u tom pogledu je najtragičniji primjer područje Ukrajine, a Ukrajinci nisu samodostatan narod i nema ih se što niti pitati što žele. Ključna je figura ona ideologa takve pozicije Aleksandra Dugina koji opravdava projekt restauracije ruskog carstva. Dok čitate Dugina, čiji rad predstavlja kombinaciju političke teorije i geopolitike, čitate reakcionarnog mislioca. Veći dio njegovih tekstova je nastojanje da se pokaže da je važnost opstanka ruskog prostora ili imperija u tome što je to zadnji otpor, kako kaže, truloj, smrdljivoj liberalnoj demokraciji u propadanju, koja je nestabilna, duboko nepravedna te imperijalna – to je obrtanje teza – jer želi Rusiji nametnuti svoje vrijednosti umjesto da prihvati potrebu da Rusija i ruski prostor počivaju na drugim načelima. Zato, po toj argumentaciji, pozivanje na liberalnu demokraciju u Ukrajini nije samo odmicanje Ukrajine od ruskoga utjecaja nego je izravna uvreda i napad na ruske interese jer Zapad nameće nešto što ne bi trebalo ući u ruski prostor. Dugin u tom smislu jest pravi reakcionarni mislioc jer njegov glavni napad i opravdanje projekta kojega Putin i on zagovaraju proizlaze iz upozoravanja na način „propadanja trulog Zapada“ s porukom da oni u Rusiji to ne žele, nego da nude alternativno viđenje dobrog društva koje bi bilo utemeljeno na tradicionalnim vrijednostima, kako oni kažu, a u biti se radi o kombinaciji romantičarskog pogleda na ruske intelektualce iz 19. stoljeća koji su propagirali jednu vrst populizma te ugrađivanja drugih ideoloških komponenti, pa i elemenata fašizma.
To ne sprečava neke u Hrvatskoj da relativiziraju rusku agresiju i poredak.
– Slažem se. Priča je za sebe koji se argumenti ovdje koriste. Neki hrvatski reakcionari se pozivaju na Dugina i koriste neke od njegovih argumenata. Na intelektualnoj lijevoj sceni ima također onih koji možda neće reći da je agresija na Ukrajinu opravdana, ali da je neopravdano zapadno uplitanje u ruski interesni prostor i uvijek vide primarno opasnost koja dolazi od SAD.
Kad čujemo takve argumente privlačnija nam je ideja uskraćivanja prava glasa.
– Ta se ideja opet vraća na stražnja vrata.
Je li američki pokret MAGA (Make America Great Again – Učinimo Ameriku opet velikom) reakcionaran?
– MAGA ima snažnu reakcionarnu komponentu, ali nisu svi pripadnici tog pokreta reakcionari. Postoje rasprave o tome koliko segmenata ima MAGA. Vidimo da dolazi do sudaranja u pokretu između različitih aktera, a jedina središnja točka je lojalnost američkom predsjedniku Donaldu Trumpu koji je pak ideološki isprazan, s tek par osnovnih ideja – ideološki je mnogo osvješteniji potpredsjednik J. D. Vance. Osim te lojalnosti Trumpu, u pokretu MAGA imamo različite interesne grupacije s različitim agendama. Poduzetnik Elon Musk je bio drugi čovjek tog pokreta, da bi se potom našao u nemilosti kada su stvari išle predaleko i nakon izravnog konflikta s Trumpom po pitanju uvođenja tarifa i ograničavanja ulaska migranata jer je tehnomilijarderima važno imati mogućnost uvoditi vrlo kvalificirane stručnjake da bi nastavili održavati tehnološka carstva. Stoga vidimo sukob u pokretu takvih s onima koji su puno više raspoloženi protiv migracija te koji smatraju da treba zabraniti strancima ulazak u zemlju, neovisno o kvalifikacijama. Postoji snažna reakcionarna komponenta i Trump ju je na vješt način ugradio i tako zadobio dio birača, a i sami birači mogu imati reakcionarni moment u otporu prema onome što se naziva progresivnim idejama u SAD. Posebno je Trump kapitalizirao napadom na političku korektnost ili takozvani woke (vouk). „Projekt 2025.“, kojega čitam kao ideološki manifest pokreta MAGA, nudi i konkretna rješenja na području migracija, obrazovanja i restrukturiranja upravljanja državom. Manifestni dio tog dokumenta je reakcionaran. Ne daju jasnu sliku jer su svjesni da su u tom pokretu vizije društva vrlo različite i raspon im je od čistog neonacizma i rasizma do ekonomskih ideja, seksizma koji želi vratiti žene u statuse prije Drugog svjetskog rata ili taman nakon tog sukoba, pa do onih koji nisu protiv uključivanja žena u politički život i tako dalje. Nema, dakle, velikog naglaska na viziju društva u kojemu bi htjeli živjeti, ali ima velikog napada na ono čega se groze, a to je ono o čemu govore progresivne snage u američkoj politici – vođenje redistributivnih i inkluzivnih politika po kojima se stvaraju posebne mjere za manjine koje su bile diskriminirane te okretanje egalitarizmu koji je dominirao od sredine 1950-ih do sredine 1970-ih. „Projekt 2025.“ je stoga reakcionaran dokument jer se legitimira odbacivanjem politika, a manje afirmacijom politika.
Tko su reakcionari u hrvatskom društvu?
– Nekoliko je istaknutih reakcionarnih aktera. Domovinski pokret ima neke reakcionarne politike. Ne daju nam jasnu sliku o tome kako vide hrvatsko društvo, a znamo da ne žele da manjine kao što je srpska imaju važan udio u političkom odlučivanju. Imamo slučajeve od sprečavanja održavanja festivala do sprečavanja odvijanja kulturnog događaja u Splitu. Mislimo smo da je nešto iza nas i da svi u društvu prihvaćamo jednaka prava i mogućnost kulturnog izražavanja, posebno manjina, a sada se to odbacuje. Smatra se da se na neki način dovodi dostojanstvo Domovinskog rata u pitanje. Čini mi se da smo tu tezu trebali davno ostaviti iza sebe. Imamo reakcionarne političke aktere koji recikliraju neke od argumenata pokreta MAGA ili francuske političarke Marine Le Pen i njezine stranke Nacionalno okupljanje ili kod Alternative za Njemačku ili pak kod Nigela Faragea i njegove stranke Reform UK. Takvi se argumenti mogu pronađi i u Poljskoj i kod mađarskog premijera Viktora Orbána. Dakle, kod nas se preuzima taj diskurs i gura u javni prostor. Tvrdi se tako da su najveća opasnost za hrvatsku liberalne, progresivne ili vouke ideje, mada nigdje ne vidim procvat vouknesa u Hrvatskoj. Može se imati mnogo primjedbi na stranku Možemo, ali ako se smatra da je glavni njen problem što je stranka vouka, to nije ništa doli reakcionarne propagande. U politikama stranke Možemo, posebno na lokalnoj razini, ne vidim javne politike ili ideologiju koje bi bile vouke. Po takvim reakcijama možemo prepoznati pripadnike četvrtog vala reakcija.
Možemo možda nije vouke, ali su se djelatno iskazali kao proruska stranka, što je bizarno.
– Postoji velik broj mogućih kritika, ali se mora odvojiti ono što je na mjestu od onoga što nije. Primjedba za woke je ugrađena – ako funkcionira u SAD i Francuskoj, vjerojatno će funkcionirati i u Hrvatskoj, mada tu ne vidim da bi se vouke pojavio u većoj mjeri.
