"Nije najotvoreniji ustaša, pa zbog toga popularan, nego ima više domobranski princip", ocjenjuje
Istaknuti autor medija koje izdaje Srpsko privredno društvo “Privrednik” iz Zagreba Leon Ćevanić je ove godine diplomirao povijest, ali i prije toga se nametnuo kao novi intelektualac proizašao iz miljea Srba u Hrvatskoj, koji u studenom po nekima najbolje da niti ne postoje.
S njime zumiramo to, ali i temu njegova diplomskog rata, povezanost rata i glazbe u ratovima 1990-ih, što nam je korisno i u razmatranju ovog ljeta posebno aktualnog fenomena pjevača Marka Perkovića Thompsona.
Ćevanić se odbija odrediti kao intelektualac jer nije bahat, ali nije jednostavno niti njegovo nacionalno određenje, kako je objasnio.
“Godinama proučavam svoje porijeklo. Znam da imam srpska, hrvatska i mađarska krvna zrnca, a prezime je crnogorskog porijekla. Vjerojatno ima u meni i drugih naroda – to je sudbina nas Balkanaca ili Južnih Slavena da se miješaju i da je tu svašta isprepleteno”, rekao je Kaportalu.
Naglasio je da bi se odredio u prvom redu kao povjesničar jer mu je to i struka i životni poziv, a u političkom smislu više kao Hrvat nego kao Srbin jer ne sudjeluje u izbornom procesu u Srbiji.
“Srbin sam po porijeklu i temama kojima se bavim te po institucijama koje su presudno oblikovale moj znanstveni interes, a to su Srpsko privredno društvo ‘Privrednik’, pa i Srpska pravoslavna opća gimnazija ‘Kantakuzina Katarina Branković’ u kojoj sam dobio prvo radno mjesto. U svakom slučaju, neka budem čovjek prije svega”, dodao je.
Što znači „Privrednik“?
– Izuzetno puno meni, ali i povijesti Srba sa zapadne strane Dunava i Drine. Iako je postojao prekid u radu, kontinuitet je jasan. „Privrednik“ je najstarija humanitarna organizacija u Hrvatskoj – osnovan je 1897., a ustaški režim je onemogućio njegov rad, da bi to bilo prolongirano za neka druga vremena i u socijalističkoj Jugoslaviji. „Privrednik“ je stipendirao i mene i stotine mladih unazad već tridesetak godina, ali i na prijelazu u 20. stoljeće te u prvoj Jugoslaviji desetke tisuća – one iz siromašnih krajeva je školovao za zanat, pa su mnogi „Privrednikovi“ pitomci završili i „preko bare“, u Velikoj Britaniji, Francuskoj… Školovanjem tih mladih je podignuta privreda prve Jugoslavije, odnosno većih gradova u zapadnom dijelu zemlje. Bilo je i crkvenih ljudi koji su se školovali zbog „Privrednika“, ali i skojevaca, pa je tako Rade Končar, primjerice, bio „Privrednikov“ stipendist. Rijetko se govori o „Privredniku“, a trebalo bi češće.
Jesu li Srbi u Hrvatskoj upoznati s tim institucijama, da uopće postoje?
– Srbi u Hrvatskoj znaju da postoje, posebice oni koji su nacionalno osviješteni i ne bježe od svog identiteta i porijekla. Imam ipak dojam da rijetko razlučuju te institucije, da smatraju često da je to jedna velika organizacija, pa brkaju „Privrednik“ sa Srpskim kulturnim društvom „Prosvjeta“, „Prosvjetu“ sa Srpskim narodnim vijećem, SNV sa Samostalnom demokratskom srpskom strankom i tako dalje. Nisu oni svi u svađi, no svaka od tih organizacija ima različit povijesni razvitak i različite naglaske koje stavlja u radu. To je tako što se tiče prosječnog Srbina u Hrvatskoj, a prosječni Srbin je zrele životne dobi. Pitao sam učenike u pravoslavnoj gimnaziji prepoznaju li logotip „Privrednika“ i jesu li upoznati s njegovim radom, a ispalo je da je s time upoznata manjina, što je tužno, ne i bezizlazno. Stignu se informirati i uključiti – pred njima je život.
Koliko učenika ima ta gimnazija?
– Ima četiri razredna odjeljenja, maturanata je 22, ostalih 15 ili manje, što bi bilo nešto više od 60 učenika sveukupno. Pad broja đaka je vidljiv. Ako se ne varam, upisna kvota je ranije bila 24 učenika po generaciji. Silazni trend je sad već izrazitiji.
Jesu li učenici uglavnom iz Zagreba?
– Manjina ih je Zagrepčana i većina ih je smještena po učeničkim domovima. Ima ih iz sjeverne Dalmacije, Dalmatinske zagore, Slavonije, s Korduna, Banije, iz Bosne i Hercegovine, pa i iz Srbije. Među učenicima ima i Ukrajinaca i Hrvata.
Zašto si se odlučio na završetku studija povijesti obraditi povezanost rata i glazbe u ratovima 1990-ih?
– Vrlo rano sam znao da se želim time baviti, već na prvoj godini studija. Znao sam da se želim baviti ili socijalističkom Jugoslavijom ili modernijim periodom, dakle od 1990-ih do danas. Više od vojne ili političke povijesti me zanimala kulturna ili pop-kulturna. Tema se brzo kristalizirala i zaključio sam da su svi aspekti kulturne produkcije za ratova 1990-ih već historiografski obrađeni, no ne i glazbena produkcija koja je bila izuzetno plodna na svim zaraćenim stranama i sa svim zamislivim ideološkim odrednicama. Nešto su se time bavili antropolozi, uglavnom u vremenu kada je to bilo aktualno, a nešto manje tada i sociolozi, i to više stranci. Bilo je novinara koji su tada objavljivali kolumne koje bi desetljeće ili dva kasnije ukoričili. Povjesničari kao da su pobjegli od te teme, što mi je bilo poticajno, ali isprva i tužno. Usporedimo to s desetljećem prije – svaka relevantna historiografska jedinica koja se bavi 1980-im godinama u Jugoslaviji ili pojedinim republikama sadrži reference na glazbenu produkciju kao presudnu za oblikovanje mladog čovjeka i društva tog razdoblja. Nešto od toga se moralo preliti na 1990-e ili je 1990-ih moralo biti prekinuto, pa sam odlučio izviditi kako, zašto, s kojim uzrocima i posljedicama. Inače privatno volim glazbu, pa su spojeni istraživačka i privatna ljubav.
Priličan broj bizarnih pjesama si za tog istraživanja obradio. Je li ti nekad bilo mučno to raditi?
– Nije jer sam dobar dio tih pjesama već znao od ranije. Ima elemenata koji su bili i trebali biti mučni tada kad su nastali, a meni su tragikomični kad ih slušam s ove distance, primjerice pjesme Baje Malog Knindže ili Dragutina Kneževića Krunice i sličnih koji proglašavaju Boga za Srbina i govore o Srbiji do Australije, ili pak UNPROFOR Big Band ili danas nepoznate izvođače, pseudoizvođače ili parodijske izvođače s hrvatske strane koji u pjesmama pozivaju da se glavnom tajniku Ujedinjenih naroda Butrosu Butrosu-Galiju da bunt banana, da se vođama Srba u Bosni i Hercegovini Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću odsjeku spolni udovi, što je izraženo kroz bećarac, i tako dalje. Zvuči to jezivo i iza takvih stihova su čudni misaoni procesi, ali sam se kao netko tko ne bježi od crnog humora i nasmijao na tako nešto pišući završni rad.
Koja ti je pjesma bila dobra?
– Jedan dio završnog rada se odnosi na mogućnosti primjene tih pjesama u nastavi povijesti za maturante, pa sam predložio da to budu izrazito nacionalističke pjesme, ali i pacifističke kao primjer da se može u ratnim vremenima ići i drugim putem, pa su dobre u tom smislu. Drago mi je što sam se radeći na ovoj temi bolje upoznao s opusom benda KUD Idijoti – do tada sam znao par njihovih pjesama i bili su mi simpatični, a sada sam prošao cijelu njihovu diskografiju iz ratnog perioda. Pjesma Đorđa Balaševića “Sloboda – ne” je bila antimiloševićevska himna, a nosi poruke primjenjive i danas, ne samo u srpskom ili srbijanskom, nego i u hrvatskom i općem kontekstu. Bilo mi je drago detaljnije ih analizirati i razumijevati.
Glazba se uvijek koristila u mobilizacijske svrhe, možda ne od prapovijesti, ali da od stare povijesti, zar ne?
– Možda čak i od prapovijesti, a to ne možemo znati. Najstariji glazbeni instrument je neki oblik frule iz prapovijesti, a otkriven je na području današnje Slovenije, na lokalitetu Divje babe. Od starog Egipta možemo pratiti bubnjare kao sastavni dio vojnih postrojbi, usporedbe glazbenih elemenata s elementima stupanja vojnika i zvukova oružja. S učenicima obrađujem upravo križarske pjesme u sklopu učenja o križarskim ratovima, pa učimo što su križarske vojske pjevale, skladale i pisale – ima nekih univerzalnih poruka. Što se tiče ovog našeg konteksta i mog rada, postavio sam početno pitanje kako se promjena u shvaćanjima nacionalnosti ogledala u glazbenoj produkciji te kako je tu promjenu dodatno poticala glazbena produkcija. Primarno sam promatrao hrvatsku i srbijansku, odnosno srpsku stranu te došao do zaključka da je Hrvatska kao republika koja je proglasila neovisnost puno ozbiljnije od druge strane shvatila zadaću da sve elemente kulturne produkcije upregne u redefiniranje same sebe – Hrvate se moralo uvjeriti ili podsjetiti da pripadaju zapadnom civilizacijskom krugu, a ne istočnom ili jugoslavenskom, da su samostalni u odnosu na ostale južne Slavene, da su urbani i da su katolici. To su osnove točke razlikovanja od Srba. Glazbena produkcija u Hrvatskoj u tom smislu je na tri posve oprečna i međusobno naoštrena nivoa uspjela artikulirati istu stvar istovremeno. Imamo, dakle, prvo tradicijsku glazbu, a to će biti u prvom redu tamburaška. Takva se glazba uspješno profilirala kao dokaz zapadnosti i hrvatske samobitnosti, mada tamburica potječe iz Vojvodine i do Slavonije su je doveli vojvođanski Romi. No, uspjelo se ovu tradiciju postaviti kao oprečnu srpskoj koja je harmonikaška, mada je harmonika izvorno talijanski instrument. Drugo, imamo tradicionalniju urbanu glazbu povezanu s terasama, festivalima zabavne glazbe s vrlo čvrstim srednjoeuropskim ili zapadnoeuropskim štihom – muzičar u odijelu na terasi pjeva kanconu ili šansonu uz pratnju klavira, drugačije od kafanske glazbe koja se izvodila u Beogradu ili Nišu kao odraz njihove gradske kulture, ili pak od sevdalinke kod Bošnjaka. Treća točka je nova urbana kultura ili supkultura, rokerska, djelomično pankerska, a poslije i elektronska – slušali su to Hrvati koji su išli na front, uzor su im bili vojnici iz američkih filmova, imali su trake oko glave ili prišivke američkog štiha, tamne naočale i tako dalje, dok je Jugoslavenska narodna armija s druge strane imala jednolične odore i vidljive sovjetske utjecaje. Što se tiče hrvatske strane, to je vrlo uspješno funkcioniralo, a što se tiče srbijanske puno manje jer je cilj tamošnjem stanovništvu bio ponuditi privid normalnosti po kojemu to nije rat dviju država, nego građanski rat u Hrvatskoj, odnosno u Bosni i Hercegovini. Stoga smo u tom slučaju imali oslanjanje na pojedince iz samih vojnih redova iz ratom zaraćenih područja – snimali su niskotiražne kasete niskih estetskih, instrumentalnih i vokalnih kvaliteta s puno izravnijim porukama, stihijskim parolama koje se se ispucavale. Ako bi neki etablirani izvođač producirao nešto za potrebe tih postrojbi, razvilo bi se nešto kao naivna umjetnost, to jest oponašanje manje kvalitetnog od sebe, pa je u tom pogledu produkcija podbacila.
Spomenuo si u radu da je srpska strategija bila određena izolacionistički, a hrvatska globalno. Bi li to pojasnio?
– Zanimljivo je gledati kako se u tim pjesmama opisuje vanjski faktor – Njemačka, Amerika, Rusija… Hrvati glazbom prema van traže saveznike, pa smo tako imali legendarnu treš pjesmu “Danke, Deutschland”, koja je imala neku svrhu, pa i ozbiljnije uratke kao što je “Stop the War in Croatia”, zatim izrade spotova s papom Ivanom Pavlom II. i njemačkim ministrom vanjskih poslova Hans-Dietrichom Genscherom u pozitivnom kontekstu, prikazom crkvi iz našeg priobalja zajedno s pariškom katedralom Notre-Dame ili bazilikom svetog Petra u Rimu. Gleda se, dakle, kako pronaći sličnosti s onime koji je vanjski i traži se njegova pomoć. Srpska priča je o svjetskoj ili bjelosvjetskoj uroti svih protiv njih jednih, pa imamo žestoke opise “Švaba”, “Amera” i “Šiptara”. Vidi se u pjesmama potom i nepovjerenje Srba iz Republike Srpske i Republike Srpske Krajine prema Srbijancima, pa se šalju žestoke poruke Slobodanu Miloševiću, generalima u Beogradu i drugima kao izdajicama. Na srpskoj strani se stalno pojavljivalo to međusobno nepovjerenje ruralnog i urbanog, a na hrvatskoj su išli zajedno i tamburaši, rokeri i gospodin u fraku koji pjeva na terasi hotela. Na srpskoj strani do izražaja dolazi nepovjerenje prema gradu, mjestu koje uništava nacionalnu svijest. Građanski element u Srbiji, ono što je bilo pop-kulturno razvijenije, je bio uglavnom pacifistički nastrojen – izuzetak su grupa Riblja čorba i još par pojedinaca. Među Srbima se tako pojavila priča da su “papci sa sela započeli rat”. Zato tu imamo više lomova – od Srba prema drugim narodima, pa od jednih Srba ka drugima, odnosno od pravih ka krivim. Bilo je toga i među Hrvatima, no znatno manje i znatno je teže dolazilo do srednje struje.
Kako bi se glazba za ratova na području Jugoslavije 1990-ih obrađivala u školama?
– Razradio sam koncept za maturante opće gimnazije, nešto više kao sat ponavljanja te se mogu naglasiti međupredmetni elementi sa Sociologijom i Politikom i gospodarstvom. Ideja je bila predstaviti dvije hrvatske i dvije srpske pjesme – po jednu hrvatsku i srpsku koje su izuzetno nacionalističke te jednu hrvatsku koja je pacifistička najuniverzalnijem smislu, dakle gotovo anacionalna, te istu takvu srpsku. Od hrvatskih pjesama izabrao sam onu Dražena Zečića “Sve do Zemuna” te grupe Electro Team “Molitva za mir”. Sa srbijanske strane sam uzeo za obradu pjesmu Mirka Pajčina, poznatijeg kao Baja Mali Knindža, “Stan’te paše i ustaše” te Balaševićevu protiv Miloševića koju sam već spomenuo. Ideja je da se pronađu elementi u sve četiri pjesme, da se vidi kako opisuju vlastitu stranu, kako neprijateljsku, ima li vjerskih elemenata i u kojoj formi, kako opisuju prostor te politiku u općem smislu. Možemo pronaći sličnosti između dva hrvatska i dva srpska primjera, ali puno više sličnosti između nacionalističkih i antiratnih pjesama. Zaključak bi bio da pacifistički i nacionalistički narativi uvijek počivaju na istim temeljima, na istim emocijama koje se nastoje probuditi, čak i kad je to slučaj između dvije međusobno zakrvljene strane unutar istog sukoba.
Koliko je realno da se takav program primijeni?
– Ne postoji tehnička prepreka za to – drage volje bih tako nešto pokušao izvesti. Veći je problem što je malo onih koji stignu obraditi to razdoblje u školi jer je to zadnja lekcija u udžbeniku i to je čisto problem manjka satnice. U udžbenicima ima malo prostora posvećenog 1990-ima za sve što nije čisto vojna povijest – dio posvećen kulturnoj produkciji i ratnoj svakodnevici se ne stigne profilirati. Kurikulumi i zakoni to dozvoljavaju i na ovako postavljenom satu nema ničega pretjerano kontroverznog – ne očekujem da bi netko došao prosvjedovati jer bih pustio na nastavi pjesmu Baje Malog Knindže s obzirom na to da je nisam pustio da bi je učenici pjevali s osmjehom na licu, a isto vrijedi i za drugu stranu. Nastojim biti optimističan, iako može uvijek bolje.
Jedan od aktera glazbene produkcije 1990-ih je i Marko Perković Thompson koji je ovog ljeta u Zagrebu održao najveći koncert za kojega se kupovala ulaznica u povijesti svijeta. Što je uvjetovalo njegov uspjeh za Domovinskog rata, a što nastavak njegova uspjeha?
– To je dobro i teško pitanje. Kad je buknula eksplozija u vezi Thompsonovog koncerta pomislio sam isprva da možda da je to zbog teme mog rada, no ozbiljno govoreći tada sam bio na nastavnoj praksi u XV. gimnaziji u Zagrebu te držao nastavu maturantima. Pod jednim velikim odmorom sam ostao u razredu, a dvije učenice su se međusobno ispitivale jesu li kupile kartu za koncert na Hipodromu. Upitao sam njih i još neke iz razreda zašto idu na taj događaj, a nitko nije odgovorio da je idu zbog “Boga, domovine ili obitelji”, nisu spominjali niti ustaše niti Hrvate i uopće ništa u nacionalističkom smislu, nego je uvijek bila priča da netko ima karte viška, pa da se ne baci i slično. Shvatio sam da Thompsona danas primarno treba gledati kao odraz društva spektakla, posebno među mladima – stvori se hajp, svi žele sudjelovati u svjetskom rekordu. Kao povjesničara me više brine što se Thompson doživljava kao jedino moguća ili jedino ispravna glazbena pozadina za govor o 1990-im godinama, hrvatskim braniteljima, stvaranju hrvatske države, hrvatskom nacionalnom osjećaju i tako dalje, a već iz mog rada i iz poznavanja makar osnovnih koordinata hrvatske glazbene produkcije iz tog ratnog razdoblja jasno da nije tako – bilo je većih, zahtjevnijih i u estetskom pogledu razrađenijih glazbenih projekata koji su se razvijali, a koji padaju u zaborav, dijelom zbog toga što su neki izvođači snimali domoljubne pjesme kad je trebalo i prestali ih izvoditi kad se rat završio. Zna se za Hrvatski Bend Aid, no kao da je došlo do zasićenja s time, a Thompson ostaje i on je prevladao. Ima onih koji su svjesni Thompsonovih problematičnih poruka, no on je snažan jer ne iznosi to toliko otvoreno koliko bi mogao, što su neki 1990-ih i radili. Tada se jasno mogu pratiti dvije struje u glazbi – dominantnu, ono što se puštalo u eteru, te alternativnu, ono “ispod žita”. Taj alternativni pravac su prije svega činile HOS-ove pjesme, niskotiražne kasete koje su snimali sami vojnici, bilo je tu otvorenog govora o ustaštvu, Poglavniku, Juri Francetiću, spaljivanju Srbije, osvajanju Zemuna… Pjesma “Bojna Čavoglave” počinje pozdravom “Za dom – spremni”, no Thompson je tek kasnije počeo u podtekst stavljati priče o crnoj košulji, didi koji je bio u vojsci, a možemo pretpostaviti kojoj, o tome da se ne ide lijevo i tako dalje. To sve nisu ustaški iskazi, no protumačeni u određenom ključu mogu poslužiti kao kriptoustaški te tako za prepoznavanje. “Loša bila ’45” mi je osobno Thompsonov najproblematičniji stih, a ne kaže autor zbog čega je bila loša – možda mu je tad umrla baka.
Možda je bila loša sjetva.
– Da, možda je bila loša sjetva u Čavoglavama, međutim pretpostavljamo da znamo na što Thompson pritom misli i da on to zna. Dakle, on nije najotvoreniji ustaša, pa zbog toga popularan, nego ima više domobranski princip koji istovremeno može biti provokacija, poziv na međusobno prepoznavanje svojih, a dovoljno je i dalje zakamufliran da nije osudiv, pa tako funkcionira. Mladi nešto od toga preuzimaju, da li misle da je to bunt, da je to ispravna strana, je li im draže vjerovati u teoriju zavjere da je netočna povijest koju uče u školama i da ih može netko drugi naučit ili pak jednostavno više vjeruju djedovima i roditeljima nego nastavnicima, što je psihološki posve opravdano. To je niz dobrih i teških pitanja.
Kako su događanja od ovog mjeseca utjecala na srpsku zajednicu u Hrvatskoj? Jesu li ostavila dublji trag?
– Vidjet ćemo jesu li ostavila dublji trag. Ima ružnih momenata. Primjerice, učenice mi kažu da im u đačkom domu neki tip uporno poručuje “Srbe na vrbe”. To im nije drago čuti i možda im to ne bi netko govorio da su se školovale prije pet godina kad sve ovo nije bilo toliko u fokusu. Na putu iz kuće prema pravoslavnoj gimnaziji s idejom da ću navečer u “Privrednik” na stanici me dočekaju grafiti “Za dom – spremni” i “Ubij Srbina”, što ne izaziva lijepe i ugodne osjećaje. Vidjet ćemo kakve će biti dugotrajne posljedice ovoga što se događalo. Ne bih sad citirao jednu pjesmu iz mog istraživanja koja kaže “Glavu gore, Srbine”, no ne smije se odustati od kulturne produkcije jer ona ne bi trebala imati veze s evociranjem mržnje i rata.
