"Legitimno je biti optimističan na početku nove godine, bez obzira na probleme. Treba se posvetiti prijateljima i obitelji, pokušati razgovarati. To je put iz mnogih problema", poručuje
Sa 65-godišnjom povjesničarkom Andreom Feldman, autoricom knjige o Karlovčaninu Imbri Ignatijeviću Tkalcu, zumiramo politička i društvena kretanja u 2025. i nastojimo proniknuti u to što nas čeka u 2026. godini, a dotakli smo se i njenog pokojnog supruga povjesničara Ive Banca.
Postalo je uobičajeno od povjesničara tražiti odgovore na pitanja budućnosti.
– Povjesničari su vrlo rijetko dobri proroci i samo su najbolji među njima uspjeli prepoznati tijek događaja, predvidjeti ono što će se dogoditi. Takav je bio moj pokojni suprug i profesor koji je 1984. godine objavio knjigu “Nacionalno pitanje u Jugoslaviji” i prije bilo kojeg drugog političkog analitičara ili povjesničara predvidio raspad te države, a on to nije isisao iz malog prsta, nego je jednostavno proučavajući vrlo kompleksne odnose na pragu 1918. i u prve tri godine tada nove države ustanovio da će silnice na djelu između velikosrpske hegemonije i ostalih aktera prije ili kasnije dovesti do raspada te zemlje. Takva se situacija nije promijenila niti nakon 1945. jer su i tada na djelu bili vrlo slični problemi, odnosno vrlo slične silnice obučene u ruho socijalističke države. Nacionalni sukobi, nacionalne aspiracije i ambicije uporno i trajno djeluju u našoj povijesti. Jedino oni koji su iznimno dobro upućeni u povijest je mogu na neki način i predvidjeti.
Razdobljem kraja Austro-Ugarske i početka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca se u romanu “Zastave” bavio i Miroslav Krleža. Je li ga profesor Banac cijenio?
– Iznimno dobro je poznavao Krležin opus i vrlo ga je često citirao, a teško mi je reći je li ga cijenio. Bio je skeptičan, kao i svi stari Dubrovčani, prema Krleži, koji o Dubrovniku nije imao najbolje mišljenje. Krleža je u svakom smislu odredio razvoj hrvatske kulture i ideologije u jako dugom razdoblju. Banac se s komunističkom ideologijom nije identificirao i bio je njen velik kritičar, kako u doba kada je ona vladala Jugoslavijom, tako i u vremenu nakon raspada Jugoslavije kada su na djelu umanjene, ali i dalje prisutne snage koje nastoje afirmirati ili reafirmirati propali jugoslavenski koncept.
U lipnju prošle godine je bila peta godišnjica smrti profesora Banca. Kakav je trag ostavio u hrvatskoj historiografiji?
– Iznimno snažan, a možda je snažniji izvan Hrvatske nego u samoj Hrvatskoj. Jedan od motiva profesora Banca da se iz Sjedinjenih Država vrati u Hrvatsku bila je njegova želja da pomogne mladim povjesničarima koji su iznikli na ovome prostoru. Pokušala sam ga uvjeriti u to da je pozicija redovnog profesora u trajnom zvanju na Sveučilištu Yale puno bolja od bilo čega što ga čeka u Zagrebu. Odgovorio mi je da je svjestan toga, no da je njegova želja napraviti deset dobrih doktorata. To je u gotovo 15 godina kao predavač na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu uspio ostvariti. Bio je iznimno ponosan na svoje doktorande jer su bili među najobrazovanijim doktorandima te potpuno različitih intelektualnih polazišta. Oni su dolazili iz različitih dijelova Hrvatske i bili su zainteresirani za različite aspekte historiografije. Ta skupina vrlo raznolikih je ono na čemu počiva hrvatska historiografija, a to su povjesničari kao što su Michal Brandl, Stipe Kljaić, Martin Previšić ili Marijana Kardum te veći broj onih koji su slušali predavanja profesora Banca ili s njime bili u intelektualnoj komunikaciji. Oni rade danas najbolju povijesnu znanost.
Koliko je profesor Banac bio dosljedan u političkom i društvenom angažmanu?
– Dosljedno je zastupao ideje i ideale liberalne demokracije i bio angažiran na afirmaciji prvenstveno građanskih sloboda na način uobičajen u zapadnom svijetu. U Hrvatskoj je imao neke ambicije, pa i uspjehe – bio je predsjednik Liberalne stranke, saborski zastupnik i ministar. Načinom izlaganja vlastitih političkih uvjerenja i zalaganja za neke teme i ideje je trajno obilježio hrvatski javni prostor. Vrlo često zaboravljamo da je način međusobnog razgovora ono što čini demokratsku političku kulturu. Profesor Banac se izražavao ne samo stručnim djelima, nego i kolumnom u Jutarnjem listu koju je vodio od 2015. do 2017., a prije toga serijom članaka, komentara i intervjua u drugim medijima, nastupima na televizijama i na drugim javnim platformama. Ako se ne varam, njegov posljednji autorski tekst je objavljen na portalu Heretica. Sve ga je to činilo iznimnom pojavom u našem javnom prostoru i u našem političkom životu.
Surađivao je s tjednikom Feral Tribune, a potom postao predmet kritika feralovaca.
– Smatraju da je promijenio mišljenje, no mnogo se toga promijenilo prije svega u hrvatskom medijskom prostoru od vremena Ferala do vremena Heretice. Uvijek je bio bez ikakve sumnje orijentiran antikomunistički, prozapadno i prodemokratski, a ujedno i uvjereni katolik i uvjereni hrvatski nacionalist, što nije međusobno isključivo. U ratnim vremenima se zalagao za mnogo otvoreniju Hrvatsku no što je ona bila pod predsjednikovanjem Franje Tuđmana te za Bosnu i Hercegovinu u njenim povijesnim i državnim granicama. Uspijevao je skrenuti hrvatsko i svjetsko javno mišljenje na neke probleme uspostave hrvatske demokracije, ali uvijek u obrani prava hrvatskog naroda na nezavisnost i prava Hrvatske na državnost. To nikada nije bilo u pitanju. Što se tiče mjesta na kojima se takvi stavovi mogu izgovoriti, nije lako dobiti prostor u medijima. Izgubio je kolumnu u Jutarnjem 2017. s obrazloženjem da ga taj medij više ne može plaćati, a pravi razlog su bili dosljedni stavovi profesora Banca o pogubnom utjecaju ruske politike u hrvatskom javnom prostoru, o pogubnom kineskom utjecaju na naš prostor te kritika Hrvatske demokratske zajednice.
Mislite li pritom na kritiku HDZ-a nakon što je tu stranku prestao voditi Tomislav Karamarko?
– Profesor Banac je zaista vjerovao u Vladu koju je predvodio Tihomir Orešković, a koja je trajala vrlo kratko i koja je po mnogočemu bila jedinstvena u hrvatskoj političkoj povijesti. Imao je velikih očekivanja od Karamarka i ostalih koji su tada bili u Vladi, a koji su u svakom pogledu ministrima koji su došli nakon njih superiorni, pogledajte samo imena kao što su Zlatko Hasanbegović ili Josip Buljević, pa i sam Orešković glede njegova poznavanja ekonomije. To je bila Vlada velikih mogućnosti čiji je rad vrlo brzo naprasno prekinut.
Pokrenuli ste izdavačku kuću Feldman&Co i 2025. izdali prvu knjigu, Kljaićevu o rusko-ukrajinskom ratu “Vječni treći Rim”. Prepoznajete li i, ako da, gdje, ruski utjecaj u Hrvatskoj?
– Pokrenula sam izdavačku kuću kao vrst produžene aktivnosti u skorašnjoj mirovni. Odlučila sam se baviti izdavanjem knjiga, nečime što mi je najbliže i najdraže. Prijatelji su to vidjeli kao hrabru odluku, posebice stoga što je danas teško izići na to tržište i testirati mogućnosti. Odlučila sam posvetiti izdavačku kuću prvenstveno historiografskim djelima i publicistici. Prva knjiga koju smo izdali, a koja je se bavi uzrocima rusko-ukrajinskog rata, je nešto što može zanimati vrlo široku publiku, a ne samo povjesničare. Nadam se da će ta knjiga pronaći svoju publiku i da ćemo je promovirati u Karlovcu. Načini involviranja ruske politike u politike svih europskih zemalja vezan je prije svega na utjecaj na medije i kroz medije, što nije od jučer i to sam pratila još i prije aneksije Krima. Jedan od razloga mojega razočarenja političkim stavom stranke Održivi razvoj Hrvatske – OraH, u sklopu koje sam djelovala, je nesklonost da reagira na rusku agresiju na Ukrajinu 2014. Ruski utjecaj je bio djelotvoran tada na i političke i parapolitičke organizacije. To nije tipično za Hrvatsku, ali je uzimalo maha i kod nas. U internetskim sukobima botova i oni koji imaju porijeklo u ruskoj hegemonističkoj politici zauzimaju svoje mjesto i u našoj zemlji, nažalost. Vremena su se od 2014. dodatno pogoršala, a tada niti svjetski čelnici nisu mnogo pozornosti davali tom ruskom prodoru. S jedne strane je to bila posljedica ruskog gubitka na istoku gdje gube od Kine, i to ne samo uslijed kineske snage, nego i stvarne kineske premoći s obzirom na to da granica između te dvije države u biti ne postoji, da se ne brani. Prije desetak godina je stoga Rusija vidjela mogućnost prodora na zapad – nije se mogla sukobiti s Kinom pa kompenzira slabost u Istočnoj Europi, a to je područje za to iz različitih razloga posebno pogodno. Ponekad su ti razlozi meni zaista teško objašnjivi. Kako bilo tko u zemljama koje su na prostoru bivše Jugoslavije može zastupati ideju približavanja Rusiji naspram Zapadu? Hrvatska se nalazi u mnogo boljem položaju u odnosu na druge države nastale raspadom Jugoslavije, iznimno uspješna je članica Sjevernoatlantskog saveza (NATO) i Europske unije, no kao i većina zapadnih zemalja u njenom okruženju je podložna ruskom utjecaju koji je ponekad koruptivan, ponekad se iskazuje kroz medije, različite oblike kulturnih i umjetničkih doprinosa. Trebali bismo učiniti mnogo više da postanemo toga svjesni, a Stipina knjiga je korak na tom putu jer temeljitom znanstvenom pripremom iznosi ključne elemente razvoja ruske hegemonističke politike prema Ukrajini i drugim zemljama.
Postoji li ideološka nit koja veže putinizam s političkim akterima u Europi i Sjedinjenim Državama?
– Ruski predsjednik Vladimir Putin je iskoristio poziciju autoritarnog vođe nekoć velike sile koja nije slaba kao što se smatra, ali niti jaka kao što mislimo i koja ne pripada prvom ešalonu uspješnih zemalja. Moć Rusije je utemeljena prvenstveno na činjenici da posjeduje nuklearno oružje.
A i to je dobila dobrim dijelom od Ukrajine.
– Jest. Ukrajina je 1994. godine prepustila svoj nuklearni arsenal Rusiji u zamjenu za jamstva suvereniteta i teritorijalnog integriteta koja nisu mnogo značila, kao što vidimo. Rat nije traumatizirao samo Ukrajinu, nego i njezine susjede i čitav demokratski svijet. Teško je očekivati da će Rusija pristati na koliko-toliko ravnopravne odnose s Ukrajinom koju smatra produžetkom nacionalne, političke i teritorijalne moći. Rusija bez Ukrajine nije isto u nacionalnom, teritorijalnom i političkom smislu, kako to vidi Putin i u tome leži problem za sljedeću godinu koja će biti u velikoj mjeri obilježena tim sukobom.
Koji bi to bili politički akteri u Europi i SAD koji su na političkoj liniji s Putinom?
– Teško je to do kraja uspoređivati. Nema sumnje da neke zemlje Europske unije imaju benevolentniji stav prema Rusiji od drugih. Jasno je da Mađarska ima puno pomirljiviji stav spram Ruske Federacije od Finske, primjerice, a obje te europske zemlje imaju iskustvo života pod ruskom čizmom. Mađari su se odlučili za pomirljiv stav i mađarski predsjednik Viktor Orbán preuzima na svoj način elemente Putinovog autoritarizma, dijelom i zato što uživa podršku većine građana svoje zemlje, što je nepobitna demokratska činjenica. Finska je jedna od najuspješnijih zemalja i prošla je s Rusijom izrazito tešku traumu 1950-ih te je odlučila na tom teškom povijesnom naslijeđu izgraditi se kao otvorena demokratska otporna zemlja koja je spremna suprotstaviti se Putinovom teroru, a to je pouka za sve nas u drugim zemljama koji možda mislimo da nemamo iste probleme – samo u samoorganizaciji, napornom radu i otvaranju ka inovativnosti u različitim poljima, pa i u vojnom, možemo pripremiti se za ono što nepobitno dolazi, a to je relativno velik sukob, možda i svjetski. Neki smatraju da već traje sajber-ratovanjem, medijskim i drugim utjecajem. Ima mnogo primjera takvog neprijateljskog ponašanja u Europi i širom svijeta. Razumno je pretpostaviti da bismo trebali biti spremni za takve eventualnosti.
Što očekujete od Donalda Trumpa u 2026., od kojega smo svašta vidjeli ove godine u njegovom drugom predsjedničkom mandatu u SAD?
– Oba njegova mandata dokazuju da je od njega moguće zaista svašta očekivati. Neki su njegovi potezi bili vrlo grubi, dapače vrlo sirovi i političarima koji nisu navikli na to, kao i medijima i uopće populaciji, prouzročili su prilične šokove. Sve što je do sada pokazano nije neviđeno u američkoj politici. Okrećemo se tipu političkog vodstva koje je mnogo grublje i agresivnije nego što smo navikli na to u proteklim desetljećima. Ideja američkog izolacionizma s tvrdnjama da se ta zemlja treba okrenuti sebi ne predstavlja ništa novo. Amerikanci su relativno kasno postali velika sila. Prvi američki predsjednik koji je izašao iz svoje zemlje radi posjeta susjednoj bio 1906. Theodore Roosevelt, a drugi Woodrow Wilson deset godina kasnije. Američki izolacionizam ima svoju povijest i pitanje je kako će se očitovati u ovoj inkarnaciji. Je li istina da Amerika više nije svjetski policajac i da se moramo okrenuti vlastitim resursima te da moramo pronaći zajednički jezik u EU, zajednici koja ni po čemu ne nalikuje na SAD, nego postoje države koje su u povijesnom kontinuitetu iskazivale različite i vrlo često suprotstavljene političke, vojne i svake druge interese? Ovo je iznimno izazovno vrijeme i valja se posvetiti ozbiljnim pitanjima. Svi bismo htjeli da nema rata i da netko drugi možda odlučuje za nas, ali to nije moguće ostvariti niti očekivati. Nalazimo se u svijetu koji je bremenit problemima, ali nas to ne treba traumatizirati. Bolje je posvetiti se mogućnostima i pokušati razviti najbolje što možemo vlastite kapacitete. Valja i po mogućnosti birati pametnije lidere, što nije lako, one koji mogu posvetiti najbolje što imaju probitku i blagostanju. Legitimno je biti optimističan na početku nove godine, bez obzira na probleme. Treba se posvetiti prijateljima i obitelji, pokušati razgovarati. To je put iz mnogih problema, prije svega podijeljenosti u društvu, na koju neprijateljske snage uvijek računaju. Razgovor nas osokoljuje. U racionalnoj raspravi je moguće doći do koliko-toliko rješivih situacija.
