"Dobar dio njegova kruga ima nedvosmisleno fašistoidne tendencije, da se najblaže izrazim", kaže
Zumiranje Sjedinjenih Američkih Država pod vodstvom Donalda Trumpa s povjesničarom iz Centra za američke studije Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu Vukašinom Zorićem vodimo u ponedjeljak za četvrtak u atmosferi zebnje što će američki predsjednik izvesti u međuvremenu.
U kinima se prikazuje igrani film o suđenjima u Nürnbergu. Razgrađuje li se poredak koji je uspostavljen nakon njih?
– Još tijekom predsjedničke kampanje moglo se naslutiti da bi Trumpov povratak u Bijelu kuću mogao nagristi međunarodni poredak na koji smo navikli jer se činilo da se vraća u Ovalni ured više samouvjeren i okružen onima koji su spremni prepustiti mu kreativniji pristup međunarodnim odnosima nego što je to bio slučaj u njegovom prvom mandatu, to jest da njegovi osobni ukusi i stil dogovaranja budu važniji od uspostavljenog međunarodnog sustava koji traje od kraja Drugog svjetskog rata. U ovih godinu dana drugog mandata vidimo jasne naznake da planira politiku, a naročito vanjsku, voditi bilateralno kroz dogovore s onima za koje nije bilo za očekivati da će američka vlast s njima komunicirati blisko na američkom tlu, a pritom mislim na ruskog predsjednika Vladimira Putina. Trump zaobilazi ono što je uspostavljeno nakon Drugog svjetskog rata i pitanje je hoće li to biti trajna promjena ili tek iskliznuće oročeno njegovim boravkom u Bijeloj kući.
Ima li u tome partnera u Putinu?
– Čini se za sada ima jer obojici odgovara ovakav format koji dopušta komunikaciju između Bijele kuće i Kremlja i da se ruski argumenti čuju u Bijeloj kući, što je bilo teško zamislivo u vrijeme vlasti Joea Bidena. To se vidi u promjeni američkog prijedloga mira u Ukrajini – perspektive američkog i ruskog predsjednika se sve više podudaraju. Trump se ne želi predstaviti kao slabić koji bi se podčinio Putinu i koji bi prihvatio poraz američkog prijatelja u Kijevu, nego kao netko tko bi “spasio” Ukrajince i Rusije, odnosno, iz njegove diskurzivne perspektive, stotine tisuća mladih. Ne isključujem to da njegova empatija za ruske i ukrajinske vojnike ima veze s njihovom bojom kože.
Je li rasist?
– U posljednje vrijeme se citira njegova izjava o Somalijcima. Ogolio je osjećanje prema pridošlicama iz jedne afričke zemlje kada je poručio da ih ne želi u Sjedinjenim Državama te prešao na diskvalifikaciju somalijske države i somalijskog naroda. Po upućenima, namjerio se na Minneapolis jer je taj grad najveće žarište somalijskih Amerikanaca, dakle ne samo onih koji su pristigli za života u SAD, nego i onih koji su tu generacijama. Može se govoriti o njegovom otklonu od Afrikanaca. Trudi se ne predstaviti rasistom jer dobar dio njegova biračkog tijela čine oni koji nisu bijele boje kože. Teško bi pobijedio na izborima da nije bio privlačan Hispanoamerikancima i jednom dijelu crnih muškaraca, što je tema koja će se opet otvoriti u studenome na izborima za Zastupnički dom i Senat. Jasno je da se Trump neće izjasniti kao rasist, ali će napraviti u glavi neku unutrašnju hijerarhiju zemalja odakle su poželjni imigranti, odnosno odakle nisu.
U kampanji se obrušio na Haićane optuživši ih da jedu pse i mačke.
– Tako je. Unatoč tome što je znao da je ta vijest lažna, iskoristio je stereotip koji bi mogao postojati o Haićanima. Po načinu na koji je to izgovorio jasno je da je cilj bio dobiti emotivni odgovor birača, pa da se isključi razum i njegovo biračko tijelo zbije oko nekoga spremnog deportirati one koji jedu kućne ljubimce. Protukandidatkinju Kamalu Harris je tako predstavio kao meku osobu koja ne bi deportirala takve. Nije slučajno što su zajednice koje je targetirao u svojim tiradama o migracijama gotovo isključivo “ne-bijele”.
Zašto je dobio velik broj glasova pripadnika tih zajednica?
– Više je faktora. Najčešće se argumentira da je precijenjeno koliko su oni koji su porijeklom iz Latinske Amerike liberalni i koliko dijele vrijednosti liberalnog establišmenta Demokratske stranke i K. Harris. Jasno je da biračko pravo u SAD imaju građani te države. Pretpostavlja se da su oni koji su već stekli državljanstvo htjeli osigurati svoju sigurnu poziciju na američkom tržištu rada isključenjem onih koji su “zakasnili” u SAD, to jest da Hispanoamerikancima koji su već državljani ne odgovara nezakonita masovna migracija koja bi poremetila tržište rada, prvenstveno u američkim saveznim državama koje graniče s Meksikom. Ne treba zaboraviti da je španjolski drugi najrasprostranjeniji jezik u toj zemlji i Hispanoamerikanaca ima diljem SAD. Nisu svi došli iz Meksika i drugih država Latinske Amerike iz ekonomskih razloga, nego i političkih, pa postoji snažan antidemokratski i snažan antikomunistički sentiment dobrog dijela Amerikanaca kubanskog i venecuelanskog podrijetla.
Osim što se namjerio na etničke zajednice, namjerio se posebno na transrodne osobe, čak ne toliko na druge pripadnike spolnih manjina. Zašto se na njih usredotočio?
– Točno je da je posebno udario na slovo T u kratici LGBT, mada nije isključena ofenziva radi povlačenja liberalizacije braka za homoseksualce. Posebno udara na ono što može mobilizirati birače, a to je pitanje transrodnih osoba u sportu i čini se da ga to osobno tangira te da provodi osobnu vendetu protiv te pojave. To se širi na sveobuhvatnu negativnu diskriminaciju transrodnih. Krug oko Trumpa je nadahnut idejama koje su nekompatibilne s postojanjem transrodnih. Ideja o dva nepromjenjiva spola s kojima se čovjek rađa, a koja se kasnije prenose na rodni identitet ima neke esencijalne značajke, posebice ako se osvrnemo na ministra rata Petea Hegsetha koji se trudi vratiti neke principe tradicionalno shvaćene muškosti ili suvremene interpretacije toga, dakle te neke virilnosti i ratništva. Sama promjena imena Ministarstva obrane u Ministarstvo rata o tome govori, ali o tome govore i drugi koraci ka “povratku muškosti” u američku vojsku.
Svjedočimo i teroriziranju građana na ulicama. Trump iz dana u dan proizvodi jako puno povijesti. Je li to njegova politička strategija ili revolucionarni oblik vladavine?
– To može biti oboje. Čini se da je proizvodnja tema i prebacivanje s jedne na drugu vrst strategije. Da smo razgovarali prije dva tjedna, ne bismo prestali pričati o Venecueli, a djeluje to kao lanjski snijeg jer smo već zahvaljujući agentima agencije koja se bavi provedbom imigracijske i carinske politike ICE mislima u državi Minnesoti s obzirom na to što je to sada tema. Velika većina Trumpovih objava na društvenoj mreži Truth Social je povezana s temom koju on diktira. Mediji to isprate i, ako pratimo, primjerice, New York Times, naslovnica će tematski biti podudarna s Trumpovim objavama na toj društvenoj mreži. To jest dio njegove strategije, ali i revolucionarno utoliko što je neobično promatrati toliko involviranog predsjednika koji se želi baviti pitanjima sa svih područja i koji ih želi riješiti, kako on vidi da bi trebalo. Na vanjskopolitičkom planu će tako skretati s Venecuele na Grenland i tko zna što će biti treće. Da smo razgovarali u nedjelju, govorili bismo o Trumpovom sukobu s guvernerom Minnesote Timom Walzom, koji je bio kandidat Demokratske stranke za potpredsjednika SAD, a sad je prije našeg intervjua stigla vijest da su njih dvojica obavili telefonski razgovor koji djeluje prijateljski i koji vodi deeskalaciji i nezavisnoj istrazi događanja u toj saveznoj državi, makar smanjenju javnog i brutalnog nasilja agenata izvršne vlasti nad građanima. Vidjet ćemo što nas čeka sutra.
Koje su bitne karakteristike ovog vremena na koje bi kao povjesničar za 50 godina trebao gledati pišući knjigu, da se ne utopiš u toj dnevnopolitičkoj proizvodnji spektakla?
– Ako bih pisao knjigu o ovom razdoblju za 50 godina, fokusirao bih se važnost ličnosti i osobnih veza. Jasno je da strukture proizvode misli i da materijalna pozicija utječe na ponašanja ljudi, no misao o važnosti ličnosti i njihovih afiniteta mi se posebno pobudila kada je Trump objavio prepisku s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom. Tada se ogolio način na koji dolazi do sastanaka i postalo je razvidno koliko je lako organizirati susrete na kojima se u četiri oka odlučuje o glavnim pitanjima svjetske politike. Fokusirao bih se na digitalnu arheologiju. Povjesničar sam 20. stoljeća, a povjesničar koji se time bavi susreće se s problemom hrpe izvora s obzirom na to da su državne birokracije proizvodile ogromne količine materijala s kojima se istraživač teško može izboriti. Iako i dalje postoje birokracije koje proizvode ogromnu količinu materijala, vidimo da se velik dio ključnih komunikacija odvija elektronički. Serveri na koje se pohranjuju podaci nisu u državnim, nego privatnim rukama i bit će zanimljivo vidjeti kako će povjesničari uopće moći doći do izvora i iskopati ono potrebno za cjelovitu sliku o međunarodnoj politici u suvremenom dobu. To su metodološki problemi. Zavisimo od opstanka tih digitalnih arhiva koji su drugačije prirode od fizičkih – ako isključimo struju i internet, ostajemo bez Aleksandrijske biblioteke podataka za rekonstrukciju prošlosti. U tom će pogledu povjesničari 21. stoljeća zavidjeti povjesničarima 19. i 20. Vrijeme povijesti kakvu poznajemo je utoliko prošlo. Država je središnji povijesni akter koji proizvodi građu, a brojni govore da je ona kao povijesna pojava na svom zalasku. Ukratko, bavio bih se kao povjesničar ovog razdoblja za 50 godina Trumpovim krugom, time odakle dolazi novac, koje su ideje Trumpovih savjetnika i uopće njegova okruženja, te kako se mijenja i njegov svjetonazor u razgovoru s tim suradnicima. Uživo svjedočimo tome da nešto sazna, a onda se krene time baviti.
Nema intelektualnu dubinu, nego prihvaća valjda ono zadnje što mu netko kaže, nije li tako?
– Saznaje ono što smatramo kanonima neke opće kulture predsjednika SAD. Trump se uči, a većina američkih predsjednika prođe taj kurs tako što se bave lokalnom politikom, pa dalje napreduju te tako stječu znanja o funkcioniranju američke države i međunarodnih odnosa i usput imaju neko formalno obrazovanje koje je povezano s politikom, poviješću ili pravom. Trump je politički autsajder i dolazi iz druge vrste iskustva s potpuno drugačijom političkom kulturom. O brojnim pitanjima sada stječe saznanja i po brojnim pitanjima improvizira. Nije zbog toga nužno gori po mnogočemu od drugih predsjednika, nego sa sobom donosi potpuno drugačiji stil i potpuno drugačiju kvalitetu i s time treba računati. Često je utrka do njegova uha ključna za rješavanje problema, odnosno za način rješavanja problema.
Je li Trump fašist, kako sugerira aktualni članak u časopisu The Atlantic?
– To pitanje ne bih diskvalificirao jer fašistoidne pojave nisu vezane isključivo za međuratni period, odnosno za razdoblje do poraza fašizma u Drugom svjetskom ratu. Trumpova improvizacija i njegovo mijenjanje i evolucija koju pratimo ne dopušta da dam definitivan odgovor na pitanje je li fašist, ali dobar dio njegova kruga ima nedvosmisleno fašistoidne tendencije, da se najblaže izrazim. Trump ima pojave u stilu koje bi mogle podsjećati na dvadesetostoljetne fašizme. U tom pogledu je najznačajniji faktor ICE jer se koristi neka vrst rupe u zakonu ili čak i ilegalne sile koja treba parapolicijski djelovati u američkom društvu. Kreiranje kulta vođe nije nešto što je rezervirano samo za fašističke režime, no postoje elementi obožavanja principa vođe, što smo vidjeli u 20. stoljeću. Trumpu, naravno, nedostaju brojni elementi utoliko.
Je li karizmatičan?
– Jest za američke uvjete i njegova karizma je bila ključna 2016. i 2024. Morao je karizmatski nastupiti u prvoj kampanji pošalicama i uvredama da bi postao kandidat, a sjetimo se da na početku nije bio velik favorit. Njegova karizma je eksplodirala u njegovom tvrdom jezgru nakon što je preživio atentat u mjestu Butler u državi Pennsylvania. Ne možemo zanemariti koliko su ti milimetri značili za njegov autoritet i za njegovo samorazumijevanje. I do tada je djelovalo kao da je agresivniji u pohodu na drugi mandat. Pozivao se na Boga par puta i djeluje kao da osjeća da ima neku vrst mandata brzo riješiti probleme koje smatra ključnima za SAD. Zato imamo toliko sadržajnu godinu iza nas – ima ogroman karizmatski kapital koji polako kruni i koji će biti testiran na izborima za Zastupnički dom i Senat za manje od deset mjeseci.
Politolog Francis Fukuyama smatra da je liberalna demokracija preduboko ukorijenjena u američkom narodu da bi je bilo koji pojedinac, pa makar i Trump, mogao olako iščupati. Je li to preoptimistična ocjena?
– Jest. Budnost u ovakvim trenucima je nezamjenjiva vrlina građana liberalne demokracije ili republike kakva je SAD. Za američko društvo će biti esencijalni budnost i mobilizacija na ograničenju Trumpove samovolje. Ima oko sebe one koji ne bi imali ništa protiv toga da se američki sistem preoblikuje radi jačanja izvršne vlasti, odnosno da se Ustav šire preoblikuje, dakle da se promijeni političko uređenje. Jasno je da SAD i dalje mogu to izbjeći, no za to su potrebni mehanizmi koji se dobivaju kontrolom Kongresa. Neće biti lako izboriti se s Trumpovim naslijeđem, ako dobije još dvije godine potpune kontrole nad zakonodavnom granom vlasti. Iz perspektive očuvanja ovakvog sistema Sjedinjenih Država potrebno je ograničiti Trumpovu samovolju. Ako američki birači ocijene Trumpov kurs dobrim, to će pokazati na izborima za Zastupnički dom i Senat. Ne djeluje za sada da će biti tako. Trendovi ukazuju na to da bi demokrati mogli osvojiti većinu u donjem domu Kongresa. To bi omogućilo pokretanje procesa protiv Trumpa i drugih dužnosnika za koje se sumnja da su činili nedopuštena djela unazad godinu dana.
Ove godine se obilježava 250 godina od donošenja Deklaracije o neovisnosti. Jesu li Trump i njegov pokret MAGA (Make America Great Again – Učini Ameriku ponovno velikom) najveća prijetnja američkoj republici od građanskog rata?
– Sudjelovao sam nedavno baš povodom te obljetnice na jednom programu u SAD-u koji se bavio načinom proslave te godišnjice, Ustava i principa iz Deklaracije nezavisnosti. Na federalnoj razini jednu će proslavu imati Kongres, a drugu Bijela kuća, pa već vidimo da će doći do dva tumačenja američke povijesti. Trump će se predstaviti kao povratak vrijednostima originalne republike, dakle povratak bijeloj eliti koja je stvorila Sjedinjene Države, po tom tumačenju. U Kongresu se tom proslavom bavi dvostranački odbor i vidjet ćemo kako će izgledati ta proslava. Trump i MAGA udaraju u suštinu američkog republikanskog projekta. Može se reći da najviše doprinose nestabilnosti poretka nakon građanskog rata. Pitanje je je li MAGA povratak na zaboravljeni poredak koji je već postojao – ne treba zaboraviti kako je izgledao američki jug prije samo 70 ili 80 godina – ili je to nešto sasvim novo koji će promijeniti Ustav koji postoji više od dvjesto godina do neprepoznatljivosti. Nisam sklon tvrdnji da je MAGA nešto potpuno iznenađujuće. Taj je pokret iznikao iz dijelova američkog društva koji dugo bili u defanzivi.
