Najviše me pali angažirana umjetnost koja govori nešto o vremenu u kojemu nastaje i Frljić to radi izvrsno
Kulturne i društvene teme zumiramo s autorom Neprijateljske propagande u Samostalnom srpskom tjedniku Novosti, autorom knjiga “Postjugoslavenska književnost?” (2012.), “Nekoliko poruka naših sponzora” (2013.) i “Književna republika Jugoslavija” (2025.) Borisom Postnikovim.
Večernji list je pozitivno ocijenio predstavu “Vještice iz Salema” redatelja Olivera Frljića u Zagrebačkom kazalištu mladih, Jutarnji list ju je nazvao sramotnom, a televizijski urednik Velimir Bujanec je Frljića nazvao “kazališnim Aleksićem” referirajući se na ubojicu maturanta u Drnišu. Kako tumačiš Frljića kao fenomen? Zašto izaziva takve reakcije?
– Tek idućeg tjedna idem pogledati predstavu, pa o njoj ne mogu ništa reći, ali reakcije su manje-više očekivane. Manje upućen bi mogao očekivati negativnu kritiku u Večernjem listu, a pozitivnu u Jutarnjem, no znajući profil Tomislava Čadeža koji piše u Jutarnjem ne iznenađuje što mu se predstava ne sviđa. Frljić svakoga puta uspije napraviti medijsku predstavu oko predstave koja onda postaje sama dio te predstave. Jako poštujem što radi. Nikad nisam imao niti najmanjeg problema s onime što se diskvalificirajuće naziva plakatnom provokativnošću ili politizacijom umjetnosti – to je ono što me pali, što mi se sviđa. Umjetnost treba tako izgledati. Najviše me pali angažirana umjetnost koja govori nešto o vremenu u kojemu nastaje i Frljić to radi izvrsno. On je izvrstan režiser. Od tih skandala koji se vežu uz njegove predstave promakne kako taj čovjek zna napraviti sliku, režirati scenu, kako znade biti vizualno moćan. Odskače nekoliko stepenica iznad kazališnog prosjeka u Hrvatskoj i nije bez razloga napravio međunarodnu karijeru. Jedan je od onih koji su otišli u Berlin gdje mu se događa slično što se događalo književnici Lani Bastašić. Susreću se u Njemačkoj s nemogućnošću iznošenja stavova, prvenstveno onih vezanih uz Palestinu – tamo je zastupanje propalestinskih stavova toliko sumnjivo da odmah nestajete sa scene. Prije predstave u ZKM-u, Frljić je u Ljubljani režirao predstavu o Palestini. Dakle, nakon što je otišao na Zapad da radi slobodnije no što je ovdje mogao sada se mora vratiti tu da bi mogao raditi ono što više ne može raditi u Njemačkoj.
Kako to tumačiš?
– Nije me šokirao takav razvoj događaja jer nisam pretjerano vjerovao u dominantnu tranzicijsku priču koja je ovdje vladala do ulaska u Europsku uniju po kojoj moramo prevladati tranzicijske bolesti i pridružiti se razvijenom i uljuđenom zapadnom svijetu, pa će sve biti u redu. Pukotine u tom razvijenom zapadnom svijetu su se mogle uočiti mnogo ranije. Skretanje Zapada ekstremno udesno me nije toliko šokiralo. U Njemačkoj nose strašni povijesni teret zbog onoga što je u Drugom svjetskom ratu učinjeno uime njemačkog naroda, što je povijesni događaj koji zahtijeva da se bude krajnje oprezan, no pomiješali su židovstvo s cionizmom, svoj pokušaj stalne reparacije za užase učinjene židovskom narodu s podrškom državi koja je u najekstremnijem desnom izdanju, koja je upravo počinila genocid i koja provodi politiku aparthejda i kolonijalističku politiku otkako je ustanovljena. To izjednačavanje židovstva s državom Izrael je velik problem koji je posebno naglašen u Njemačkoj.
Izrael je jamac opstanka židovstva, zar ne?
– Ta je država nerazmjerno veća u odnosu na ono što bi trebale biti njene međunarodno priznate granice i prije no što je provela genocid je počela provoditi sustavnu politiku aparthejda. Ne vidim kako je to nužno, da bi se jamčio opstanak naroda.
Prikazuje li se Frljić neukusno kao žrtva medijske i političke hajke koju provocira?
– Ovlaš sam preletio seriju intervjua koje je davao medijima uoči premijere njegove nove predstave, pa na temelju njih ne mogu suditi, no znam da svjedoči o prijetnjama koje je dobivao, a njih nije nužno prešutjeti kako ne bi izgledao kao žrtva. Prijetnje dobivamo često i u Novostima, a pitanje je kako se nositi s time, iznositi to u javnost ili ne. Pitati postavlja li se Frljić kao žrtva u pozadini kao da ima moralnu optužbu, no nije mi presudan Frljićev lični moral, nego ono što govori u društvenom, političkom i estetskom smislu. Manje mi je zanimljivo predstavlja li se kao žrtva i diskvalificira li ga to. Taj tip pitanja u drugi plan gura ono što se Frljić usuđivao raditi u kazalištu, a većina drugih nije.
Frljić upozorava na navodnu fašizaciju društva, a u tvom je tekstu iz zadnjeg broja Novosti podatak pučke pravobraniteljice da je u Hrvatskoj u odnosu na razdoblje otprije pet godina 136 posto više slučajeva zločina iz mržnje.
– U tih pet godina porasta slučajeva zločina iz mržnje smo postali zemlja koja uvozi radnike. Isplivale su nedavno dvije snimke nasilja nad strancima, jedna iz Zagreba i druga iz Rijeke po kojima smo vidjeli kako se naši sugrađani odnose spram migranata. U Zagrebu je jedna žena tukla Filipinca za kojega se ispostavilo da je turist, a u Rijeci su zamalo ubili čovjeka i čak će im se suditi za pokušaj ubojstva. To je podiglo medijsku prašinu jer su se pojavile snimke, no takve vijesti se skoro na tjednoj osnovi pojavljuju u medijima i to je samo ono što dopre do javnosti. Ne događa se kod nas ništa što se ne događa u drugim državama koje su postale otvorene prema migrantima, rasizam kojemu svjedočimo ovdje je isti onaj kojega smo gledali u Velikoj Britaniji ili Njemačkoj. Bilo bi pogrešno odgovornost svaljivati na apstraktno društvo – puno je veća odgovornost države koja skoro pa nikakvu politiku integracije migranata ne provodi. Nisam siguran koliko je jasno da su ti migranti došli u velikoj mjeri da ostanu i da će ovo društvo izgledati i u rasnom pogledu živopisnije. U istom izvješću je podatak kako je oko 20 posto stranih radnika izjavilo da planira u Hrvatskoj živjeti do kraja života, a još toliko da kani tu ostati do mirovine. Dakle, tek što su došli već skoro polovica njih planira provesti život ili skoro cijeli život u Hrvatskoj. Žalosno je što na primjeru drugih država Hrvatska nije učila kako proces dolaska migranata izgleda, a velikim dijelom je nepovratan – oni koji dolaze u velikoj mjeri dolaze da ostanu i to se više neće promijeniti. Sada bi odgovornost države bila uraditi sve što je moguće da te ljude što brže i lakše integrira u društvo jer oni su tu i velik dio njih će tu ostati još jako dugo. To što se pretvaramo da ih ne vidimo i što živimo u odnosu na njih paralelne živote, ne mijenja činjenicu da su tu, odnosno da će jako dugo ostati.
Kakav je odnos Hrvata prema Srbima, je li se napredovalo?
– Sve smo vidjeli prošlog ljeta i prošle jeseni. Napredovali smo toliko da je postalo sasvim normalno da grupa huliganskih idiota uzima sebi za pravo da upada u prostor mjesne zajednice u Splitu i izbacuje klince koji su došli s folklornim društvom igrati kolo.
Jesu li Srbi postali imaginarni neprijatelj?
– To je najluđe od svega. Nakon “Oluje” je broj Srba u Hrvatskoj smanjen za dvije trećine i nastavio se smanjivati te tu populaciju uglavnom danas čini starije stanovništvo i što je njihov postotak u stanovništvu manji, kao da postaju veći problem. Žestoki nacionalizam nikad nije bio racionalan – niti Židova 1939. godine u Njemačkoj nije bilo po postocima puno više.
Koliku ulogu u cijeloj toj atmosferi imaju nogometni navijači?
– Nakon što je manji dio ratnih veterana koji je izrazito glasan bio snaga koja će izaći na ulicu i određivati tempo političkih zbivanja, navijači dolaze kao nova generacija koja preuzima časnu zadaću da vodi narod pravim putem. Često sam na utakmicama jer navijam za Hajduk, pratim utakmice u Splitu i pohodim gostujuće te pratim razvoj najžešće tribine. Svi ultrasi su unazad nekoliko godina počeli izgledati isto. Bad Blue Boysi, Armada ili Torcida su gajili različite navijačke kulture. Torcida bi se tako ugledala na južnoamerički pristup, a BBB na britanske huligane – bilo je to ikonografski i koreografski potpuno drugačije. Sada su svi jednako odjeveni, svi pjevaju u slavu ustaša i ekstremno su desno, no i u Europi navijačka scena skreće ekstremno desno. Naučili smo 1990-ih koliko navijačke skupine mogu biti važne – jedan od vođa navijača Crvene zvezde je bio Željko Ražnatović – Arkan. Relativno su dobro organizirani i disciplinirani te mogu provoditi ono što neki drugi tip organizacija ne može. S obzirom na to da su odlično organizirani i što imaju jasnu hijerarhiju, dogodi se ponekad da pomognu ugasiti požar – odrade posao kojega država nije u stanju odraditi. Ne predstavljaju ozbiljnu opasnost po društveni poredak, no da prijetnju. Znamo u što se to može izroditi.
Jesu li alternativna kultura ili supkultura ili su na liniji dominantne ideologije?
– Htjeli bi da su žestoka opozicija dominantnoj ideologiji, da su opasni i da iznose ono što je zabranjeno, no ništa od onoga što govore ne odudara od malo desnijeg krila dominantne ideologije. Busaju se u prsa domoljubljem i uzvikuju poklič Za dom – spremni, što je odnedavno prestalo biti zabranjeno. Žive u jako čudnom raskoraku misleći da su opasni i zajebani, a ne govore ništa što bi bilo zabranjeno.
Koliko dugo ćeš još moći odlaziti na Poljud?
– Pitanje je koliko će mi se dati, a i pitanje je koliko dugo će taj stadion izdržati. Kad se počelo pričati o rušenju stadiona, Torcida se javila s čvrstim stavom koji je, siguran sam, utemeljen na njihovoj urbanističkoj stručnosti, da Poljud treba rušiti. Idu pritom niz dlaku vrlo ozbiljnim poslovnim interesima koji stoje iza ideje rušenja Poljuda i izgradnje hotela i komercijalnih sadržaja na njegovom mjestu. U fokusu javnosti je uobičajeno tribina s ultrasima, pa se piše što su vikali i jesu li zapalili nešto, ali stadion je puno šarolikije mjesto. Sjedim na istočnoj tribini okružen roditeljima s djecom i puno je žena – omasovljenjem navijanja za Hajduk, što je došlo s konceptom narodnog kluba, se u prosjeku dobilo publiku koja je više dio srednje struje no što je to bilo ranije.
Stadion na Poljudu je projektirao Karlovčanin Boris Magaš. Često se ističe da je riječ o arhitektonskom remek-djelu. Treba li se držati tog stadiona kao pijan plota ili ipak postoje argumenti da se napravi nov?
– Jaki argumenti za to ne postoje i stadion na Poljudu treba zadržati i održavati. Ideja iza cijele kampanje rušenja je da bi se Hajduku kao klubu u uvjetima modernog nogometa u kojemu su stadioni važni generatori prihoda, omogući opstanak na tržištu, kao što se gradi stadion za Dinamo. To je legitimno, no ne vidim zašto bi se rušilo Magašev. Novi stadion se može napraviti desetak minuta pješice od Poljuda gdje je stadion Park mladeži. Hajduk tamo može imati stadion suvremenog tipa koji će omogućiti zaradu, što bi mi bilo kao navijaču drago. Ne vidim da razloga da Poljud ne opstane kao atletski stadion, koji može ugostiti manje klubove i koji može poslužiti Splitu kao odredištu partijanerskog turizma – ideja da u takvom gradu ne možeš ništa napraviti od stadiona fantastičnog izgleda je naprosto smiješna. Pula je kapacitetima neusporedivo manja od Splita, pulskim aerodromom prođe neusporedivo manje putnika no splitskim, a u pulskoj areni nastupa petnaestak ozbiljnih imena ovog ljeta. Zašto Poljud ne mogao biti mjesto koje se ne bi moglo tako koristiti?
Ricky Martin nastupa u Podgorici.
– Ako može u Podgoricu, može i na Poljud.
Pozivaš se u svojoj disertaciji i knjizi koje je politologinja Mirjana Kasapović čitala podvrgavajući se tlaci na još jednog Karlovčanina, zaboravljenog Svetozara Petrovića. Zašto ti je on bitan?
– Možda mi je najvažniji od teoretičara književnosti. On je 1960-ih u velikoj polemici oko toga postoji li uz nacionalne i zajednička jugoslavenska književnost, kao što postoje europska ili svjetska koje ne negiraju hrvatsku, nevjerojatno lucidno zastupao stavove i anticipirao brojne probleme i rješenja, što će u svjetskim okvirima doći na red 35 ili 40 godina kasnije na valu globalizacije kada se intenzivira rasprava o transnacionalnoj i svjetskoj književnosti, odnosno što bi to značilo i u kakvom je to odnosu s nacionalnim književnostima. Suočio se u Jugoslaviji s istim tim problemima – imao si multinacionalnu zajednicu i tu se nešto očito događalo u smislu književnog života i preko republičkih granica, što je trebalo književnoteorijski i književnopovijesno opisati i objasniti. Tekstovi koje je pisao 1960-ih su skupljeni u knjizi “Priroda kritike” i s njom je bio nekoliko koraka ispred svijeta. Fascinantna je pojava. Radio je u Zagrebu, pa otišao 1970-ih u Novi Sad u kojemu je ostao do kraja života i zbog toga je jednim dijelom postao zaboravljen u Hrvatskoj, a drugim zbog nacionalnosti.
Postoji li zajedničko tržište knjiga na jugoslavenskom području, odnosno postoji li uopće postjugoslavenska književnosti? U naslovu prve knjige koristiš upitnik. Jesi li raščistio sa sobom postoji li tako nešto?
– Jesam. Tako sam naslovio knjigu jer uistinu nisam bio siguran postoji li tako nešto. Bilo je jasno da se nešto događa u toj takozvanoj regiji. Usput sam uhvatio taj kompost postjugoslavenske književnosti i osjećao da dobro pogađa to što se zbiva. Naslov te knjige je imao popriličan odjek i dosta ih je preuzelo taj termin kojega nisam skovao, ali jesam pomogao da se popularizira. Poželio sam se stoga ozbiljnije pozabaviti tim problemom, pa me to vratilo na pitanje jugoslavenske književnosti. Disertacija i knjiga “Književna republika Jugoslavija” iz moje vizure uklanja upitnik koji je u naslovu prve knjige. Govoriti o književnom tržištu je dosta problematično jer ništa po zakonima tržišta ne preživljava najbolje. Postoji književno polje ili scena. Malo kome to može biti upitno – djela Rumene Bužarovske iz Makedonije se čitaju i tiskaju u više izdanja u Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji i Bosni i Hercegovini, Miljenko Jergović je regionalna činjenica, Andrej Nikolaidis također, a o Dubravki Ugrešić da ne govorim… Osim autora, postojali su zajednički mediji, festivali i rezidencije koji su se bavili tim područjem. Neki tip komunikacije, dakle, postoji. Ta scena nema institucionalnu podršku, što je logično s obzirom na to da živimo uglavnom u strogo nacionalnim državama koje promoviraju nacionalnu kulturu. Kad dođe neka vlast koja je više lijevo nastrojena, barem je malo otvorenija ka regionalnoj suradnji, no to je suviše rijetko, a i te lijeve vlasti su imale ozbiljne limite u pogledu povezivanja. Ta scena je u pravom smislu te riječi prekarna u smislu da je nesigurna i krhka. Svi ti projekti koje sam spominjao imaju kraći vijek trajanja. Književne nagrade traju, pa se ugase. Projekti ovise o nekolicini, privatnim kontaktima, kačenju na fondove Europske unije, projektnoj dinamici… Sve je to nesigurno i kratkotrajno i baš zbog toga mi je kao istraživaču uzbudljivije. Lakše je kada se baviš kroatistikom ili srbistikom pa iza sebe imaš čitav institucionalni pogon koji ti omogućava lakše istraživanje – katedre, akademije, brojne povijesti književnosti, sabrana djela i tako dalje te si pritom siguran jer imaš zacrtani teren, svi se slažu da je to teren nacionalne književnosti i nitko to ne dovodi u pitanje. Puno mi je uzbudljivije istraživati fenomen kada započinjem s upitnikom u naslovu ne znajući niti sam funkcionira li to, pa se borim, otkrivam nekog Petrovića, primjerice, pa dolazim do nekih odgovora.
U toj knjizi si neke od najljepših stranica ispisao o Aljoši Antuncu. Je li se zaboravilo tog pisca, spominje li ga bilo tko i bi li ga preporučio za plažu?
– Nisam baš siguran da je to literatura za plažu. Antunac je bio jako specifičan tip s jako specifičnom životnom pričom, pa i stažem hrvatskog branitelja, što mu nije identitetski bilo bitno. Bio je pisac s margine – pisao je marginalno i funkcionirao je na društvenoj sceni na potpunoj margini. Ima svoj klub obožavatelja, nas nekolicinu koji obožavamo to kako je pisao. Dosta smo ga hvalili Ivan Sršen koji mu je bio izdavač, a i Katarina Peović je bila njegova velika obožavateljica. Bojim se da to naše obožavanje nije imalo prevelikog odjeka i da su njegove knjige danas zaboravljene. Stoga hvala na prilici da ih preporučim.
