"Oni koji vole poljoprivredu i koji su zaljubljenici u selo su stjerani u kut. Osjećam se kao da mi je netko zabio nož u leđa", kaže dugoreški poljoprivrednik i županijski vijećnik Hrvatske seljačke stranke.
“Ovi dani su pakleni po vrućinama, ne znaš je li teže u štali sa
životinjama ili na polju u traktoru, no sezona je u punom jeku i
mora se raditi”, kaže na početku još jednog intervjua iz ciklusa
“ZOOM POLITIKON” dugoreški poljoprivrednik i županijski vijećnik
Hrvatske seljačke stranke Zdenko Močnik.
Biste li opisali svoj radni dan?
– Imam stado mliječnih krava, pomladak, nešto tovljenika. Jutro
počinje čišćenjem, hranjenjem i mužnjom, pa se skrbi oko teladi
kojoj po ovim vrućinama treba mijenjati češće vodu… Temperatura
zraka u štali je sada 29 stupnjeva Celzija. Govedo savršeno dobro
podnosi temperaturu zraka od minus 29 stupnjeva Celzija, idealno
funkcionira na 8 stupnja Celzija, a lipsa na temperaturi od 24
stupnja Celzija, pa možete misliti kako je toj životinji po
ovakvoj temperaturi zraka. Nakon ovog razgovora idem u traktor i
čekaju me otave, djetelina za košnju, valja skupljati, balirati,
bale nositi i slagati… Ne znam gdje sam bio i gdje još moram
biti. Uskoro će biti silaža, a to je jedan od udarnih poslova
koji zahtijeva širi krug ljudi – kolege, prijatelje, kooperante.
Do tada moram spremiti sijeno i slamu te pripremiti silose. Nakon
silaže je jesenska sjetva i opet novi ciklus. Svakog jutra i
svake večeri i po cijele dane sam u štali brinući se za domaće
životinje.
I tako svaki dan?
– Svaki dan, nažalost, već tridesetak godina, bez godišnjeg
odmora i bolovanja. Na svadbu idem između dvije mužnje. Na
sahranu idem između dvije mužnje. Liječniku idem između dvije
mužnje. U županijsku vijećnicu idem između dvije mužnje. Sve što
sam u životu obavio, obavio sam između dvije mužnje. Mužnju nikad
preskočio nisam. Optimalan interval između dvije mužnje je 12
sati i po tome određujem sve druge aktivnosti u životu.
Jeste li požalili što se bavite poljoprivredom?
– Nisam. Požalio sam što sustav nije kakav treba biti.
Poljoprivreda je moj izbor i volim je. Postala mi je jako teška
jer sam sam u poslu, što nije pohvalno.
U Vašem gospodarstvu ste sami?
– Poljoprivredom se bavim sam. Živim sa suprugom i sinom.
Jeste li ga nastojali pridobiti za
poljoprivredu?
– Nikad mu nisam govorio da se time treba baviti ili ne treba.
Mnogo je pametniji od mene i sigurno će napraviti bolje, što god
to značilo. Likom i djelom pokazujem koje su dobre i loše strane
bavljenja poljoprivredom. To je životni poziv. U poljoprivredu se
ne može ući danas s namjerom da se radi šest mjeseci ili šest
godina. Dijete sam sela i to sam zavolio otkako sam prohodao, da
bih se jedno vrijeme od toga odmaknuo i u Austriji došao u
kontakt s vinogradarstvom i svinjogojstvom. Uvidio sam ipak da
treba živjeti u svojoj sredini, gdje si svoj na svome, uvjeriti
samoga sebe da ti je dobro i raditi da tako i bude.
Iz Duge Rese ste?
– Nisam. Rođen sam u Humu na Sutli, a u Dugu Resu sam se priženio
i u njoj živim od 1993. Inače sam od 1984. kao student počeo
dolaziti u Dugu Resu. Poljoprivreda mi nije struka, nego život,
ljubav i preokupacija – poljoprivreda mi je sada sve.
Što ste vidjeli u Austriji, a da nedostaje u hrvatskoj
poljoprivredi?
– Teško je to ukratko objasniti. Bili smo dio Austro-Ugarske i
imamo dio tog mentaliteta i dalje, ali je ipak prevladao
balkanski. U Hrvatskoj se i dalje institucije boje bogatog
seljaka, a u Austriji je seljak zakon i sustav na svaki način
nastoji održati njegovu poljoprivrednu proizvodnju. Kod nas se
poljoprivredno zemljište prenamjenjivalo i prodavalo i onima s
nepoštenim namjerama. Zakon o nasljeđivanju je napravio jako puno
zla hrvatskoj poljoprivredi jer su svi nasljednici postajali
vlasnici poljoprivrednih površina, a to se nije radilo niti u
Austriji niti u Sloveniji. Prvi preduvjet za bavljenje
poljoprivredom je posjed zemljišta, drugi je cijeniti to
zemljište, a treći da znaš kako se njime upravlja. Povrh toga,
moraš imati novac – ne smiješ biti sirotinja. U poljoprivredu se
sada ubacuju oni s porivima, ali bez znanja i novca, pa se
javljaju na natječaje da osiguraju financijska sredstva. U nekim
drugim proizvodnjama si omogućuju kredite u banci i plaćaju
konzultante. Dogodilo nam se da smo potrošili milijarde kuna, a
nemamo dostatnost u niti jednoj proizvodnji više. Oni koji vole
poljoprivredu i koji su zaljubljenici u selo su stjerani u kut.
Osjećam se kao da mi je netko zabio nož u leđa. Profesionalan sam
poljoprivrednik – vodim poslovne knjige, plaćam doprinose i živim
od poljoprivrede. Nastojim biti uzoran član društva. Primjenjujem
pravila dobre poljoprivredne prakse i poštujem sve propise. Svoje
obveze izvršavam. U poreznom sustavu, poljoprivrednik je u grupi
sa slobodnim umjetnikom, a već to nešto govori. Vodimo poslovne
knjige kao poduzetnici, a u poreznoj klasifikaciji postoji
kategorija “Slobodni umjetnici i ostali”. Ti “ostali” su
opegeovci – vlasnici obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.
Uzmu se nerijetko poticaji za uzgoj neke kulture, to
traje jednu sezonu pa se odustane?
– To je praksa u Hrvatskoj započeta s kulturama oraha, lješnjaka,
kestena, a onda se nastavilo borovnicama, lavandom, brusnicama,
aronijom… U Austriji potrošači cijene domaći proizvod i svakog
proizvođača, pa tako i najmanji zna da će njegov susjed rado
kupiti njegov proizvod. U Hrvatskoj to nije tako. Imamo problem s
potrošačkom kulturom, a nemamo niti dohodak da si priuštimo
svježu zdravu hranu.
Poljoprivrednici se stalno žale. Nisam još naišao na to
da poljoprivrednik u medijima kaže da mu je lijepo i da mu ne
treba ništa.
– To je istina, ali generalno nije dobro stanje u hrvatskoj
poljoprivredi. Ima poduzetnika u poljoprivredi koji su se domogli
zemljišta i projekata i njima je dobro, mada njihova
poljoprivreda nije održiva i nema dugi vijek. Naravno, ti
poduzetnici će ugasiti proizvodnju bez problema. U operativne
programe je ušlo mnogo korisnika javnog novca sa zločestim
namjerama koji se nisu htjeli baviti poljoprivredom nego su
uočili dobru priliku. Nakon što bi prošlo petogodišnje razdoblje
obveznog bavljenja poljoprivredom, prodali su ih ili zatvorili
bez da su se uopće poljoprivredom i bavili. Od 2010. u Hrvatskoj
imamo dvjestotinjak novosagrađenih farmi koje bi sada trebale
biti u punom kapacitetu za proizvodnju mlijeka, a nisu u funkciji
i nitko ih ne može staviti u funkciju bilo zbog toga što su banke
upisale hipoteke bilo zbog toga što su korisnici dotacija postali
naprosto vlasnici bez obveza i s ustavnim vlasničkim pravima, pa
mogu raditi što požele, a ne žele raditi jer je proizvodnja
mlijeka posao bez pokrića, o čemu bi se mogla pričati druga
priča.
Hajdemo ju ispričati. Mljekar ste?
– Jesam, u osnovi.
Kako izgleda proizvodnja mlijeka?
– Da bih mogao musti, moram prvo imati posebnu krmu za mliječnu
kravu – nije svaka krma dobra. Da bih imao krmu, moram imati
zemljište da je proizvedem sam jer se nemam na koga osloniti u
Karlovačkoj županiji, nema tu niti jednog proizvođača s kojim bih
se mogao dogovoriti. U tome se također razlikujemo s Austrijom, a
posebno sa skandinavskim zemljama. Kad sam došao tu, supruga i
njezina obitelj su imali tek nekoliko hektara zemlje, a pravilo
je da možete imati na jedno grlo jedan hektar zemlje, ako dobro
radite. Bio sam, dakle, prisiljen pitati susjede bi li dali
zemlju za obradu. Sada obrađujem sve obradive površine u
Mrežničkom Varošu od 16 kućanstava. Neki zemljovlasnici su bili
sretni da im održavam zemlju, drugi su rekli da moram platiti
najam, a treći su rekli da im ne treba novac, ali da im osiguram
meso, gnoj, drva i slično. Sad proizvodim krmu za svoje stado na
privatnom zemljištu. U međuvremenu je država uvela klasifikaciju
obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava po veličini. Kad kažem
da bih nastavio obrađivati zemlju, susjed-vlasnik zemlje mi kaže
da će na svom hektaru napraviti OPG s jednom proizvodnom
jedinicom i za to će dobiti poticaj, pa on postaje samostalni
opegeovac, a ja više njegovu zemlju ne mogu obrađivati. Dakle, na
tuđoj zemlji proizvodim, radim marom dobrog gospodara kao da
radim na svojem jer u poljoprivredi ne možete lagati – morate
imati najbolje sjeme i agrotehniku, morate odraditi najbolje.
Poremećaj u cijeni energenata izravno utječe na cijenu umjetnog
gnojiva, a onda i pesticida i više nemate stalnu kalkulaciju. Ako
pak u poljoprivredi nemate kalkulaciju, možete nestati. Kod nas
nema bogatog seljaka, nitko od nas nema naročite zalihe. Supruga
je radila i kućanstvo nije trpjelo zbog moje poljoprivredne
proizvodnje i nikad ne bih dozvolio tako nešto. Naša goveda i
dalje troše prošlogodišnju krmu i kalkulacija je i dalje takva da
uložim 60 centi za proizvodnju jedne litre mlijeka, koju je Dukat
donedavno plaćao po 52 ili 53 centa, a sada daje 50. Dakle,
nedostaje deset centi po litri. Sad ćete me pitati kako opstajem.
Upravo tako.
– Ne isplaćujem si plaću, nemam regresa niti godišnjeg odmora…
Sve je podređeno proizvodnji, pa proizvedem nešto više hrane koju
potom prodajem. Primjerice, proizvodim pšenicu, ali sam na
pšenici ove godine izgubio kao nikada do sada. Lani sam dobro
prošao s prodajom viška pšenice. Treba biti malo mađioničar.
Paralelno imam tov, a tu je malo bolja kalkulacija, pa gledam da
svaka dva ili tri mjeseca zakoljem june i s prodajom tog mesa
pokrijem gubitak proizvodnje mlijeka. Držanjem mliječnih krava
dobivam telad za tov. Bavim se, dakle, mješovitom proizvodnjom –
nemam sva jaja u istoj košari. Mislim da je taj moj način
djelovanja dobar, mada je država ranije podržavala da se ne
miješa proizvodnja. Mali sam poljoprivrednik. Nemam proizvodnju
kao američki ili nizozemski farmeri, a ne želim niti imati.
Koje potpore koristite?
S- amo izravne. Ne znam koliko se u javnosti uopće zna da nam je
Europska komisija umanjila 40 posto omotnicu za izravna plaćanja
i usput nam je umanjila financijska sredstva za ruralni razvoj u
različitim sektorima. EK je tako postupila jer smo je lagali. U
pretpristupnom razdoblju smo prikazali milijun hektara obradivih
površina i najavili da ćemo pripremiti još milijun u roku pet
godina, međutim ispalo je da smo proizveli 750.000 hektara krških
pašnjaka, pa su iz Europske unije došli u kontrolu da vide gdje
su te krave na našim krškim pašnjacima, a naravno da krava nije
bilo jer to nisu krški pašnjaci nego šume. EU je ocijenila da
država radi nesavjesno. Vlada Republike Hrvatske o tome šuti, a
koliko mi je poznato ministrica poljoprivrede Marija Vučković je
dobila zadatak da riješi taj problem, no pitanje je hoće li moći.
Možemo zaboraviti da će hrvatski poljoprivrednici postati
konkretni poljoprivrednicima iz ostalih država-članica Europske
unije.
Što Vam kažu svinjogojci glede epidemije afričke svinjske
kuge?
– Riječ je o katastrofi za koju su krivi država i Hrvatski
lovački savez. Virus afričke svinjske kuge prenose divlje svinje,
a s divljim svinjama imamo nepojmljiv nered. Sjećate li se kako
su divlje svinje jurile po Luščiću, Grabriku, na riječkom Korzu i
Zagrebu? To se u ozbiljnim državama ne smije događati. Lovci su
bogataši koji ubijaju iz užitka. Kreirali su si propise po kojima
je cijela država lovište. Kao proizvođač mlijeka i krme za moje
stado trpim strašnu štetu od divljači. Ne znam kako će se
svinjogojstvo u Hrvatskoj oporaviti. Možda je sve ovo namjerno
jer se dobro živi od uvoza hrane.
Spomenuli ste 2016. da treba ukinuti porez na dodanu
vrijednost na otkupnu cijenu mlijeka. Je li to učinjeno?
– Nije. I dalje plaćamo PDV na svježe mlijeko. Dakle, proizvedem
mlijeko, Dukat mi to plati 50 centi, a država mi uzme pet posto
od toga. Imam pravo na povrat PDV-a na sva proizvodna ulaganja,
pa samome sebi tako namažem oči – dobiješ šamar s jedne i s druge
strane, a onda te netko pogladi po ramenu i lakše ti je.
Kazali ste svojedobno da s obzirom na sve troškove
proizvodnje i otkupnu cijenu ne možete proizvoditi mlijeko
vrhunske kvalitete jer se ne isplati.
– Nisam to rekao u tom smislu. I dalje proizvodim mlijeko
vrhunske kvalitete, ali ona nije plaćena. Kontekst se nije
promijenio. Seljačko mlijeko je daleko kvalitetnije po kemijskom
sastavu od mlijeka koje se javlja na burzi u Europi koje nije
potrebno. U Bavarskoj, primjerice, pronađeš na tri mjesta
različite količine tog suvišnog mlijeka, pa Lactalis šalje
trgovačke putnike i nadmeću se za otkup. Jedna mljekara u
Njemačkoj, na primjer, odluči da je proizvela dovoljno ovog
mjeseca i ostatak mlijeka radije proda negoli baci ili preradi u
prah. S takvim se mlijekom u Hrvatskoj radi. Više od 60 posto
prerađenoga mlijeka u Hrvatskoj je upravo takvo mlijeko –
odbrojeni su mu sati kad mora na preradu, pa dispečer usmjerava
cisterne da ga preuzmu. Tako to mlijeko dolazi u Karlovac gdje je
najveći prehrambeni pogon Lactalisa za konzumno mlijeko.
Što Županija karlovačka može napraviti?
– To je veliko pitanje. Kad sam se kandidirao za vijećnika mislio
sam da je županija stepenica koja povezuje lokalnu samoupravu i
državu, ali nisam primijetio da je Županija karlovačka svjesna
situacije. Tri sam godine vijećnik i za to vrijeme se izašlo s
par programa – regionalni centar za otkup i preradu voća i
industrijskog bilja u Cetingradu, najavljeni su mala klaonica s
pogonom za preradu mesa i mljekara u Krnjaku… Pozdravljam te
inicijative koje se još nisu ostvarile – lopate se nisu niti
zakopale. U svakom slučaju, to nije dovoljno, a nije dobro niti
pozicionirano. Mogu shvatiti ako je to dio programa za nacionalne
manjine, odnosno nerazvijene općine. U Karlovcu imamo žalosnu
situaciju. Od Agroindustrijskog kombinata Karlovac ništa nije
ostalo. KIM se pretvorio u transportno-distributivni centar, PPK
je ulazna rampa za sve što se ne može pojesti ili što se ne želi
pojesti u razvijenim europskim zemljama. Heineken nema poveznicu
s domaćom proizvodnjom u Hrvatskoj. Ove godine nisam prodao
pšenicu Žitoproizvodu, a inače sam prodavao svake, jer su
ponudili 16 centi po kilogramu, što je sramotno. Istovremeno pune
silose ukrajinskom pšenicom. Mogu shvatiti da treba pomoći
Ukrajini, no je li riječ o pomoći ili su trgovci opet gurnuli
prste u pekmez?
Koliko je mladih u poljoprivredi?
– Dosta ih je. Stimulirani su mjerama i imaju veće mogućnosti
dobivanja financijskih sredstava. Međutim, ne usmjerava ih se na
to da shvate poljoprivredu kao pozitivnu djelatnost. Mislim da
nisu svjesni da bi domaća proizvodnja hrane trebala biti povezana
“od polja do stola”. U redu je što ima inovativnosti i novih
programa, da se ide u nove proizvodnje, ali mislim da ćemo i
dalje dugi niz godina jesti meso, kruh, krumpir, jabuka će nam
biti osnovna voćka, a ne banana ili smokva.
Razgovarao: Marin Bakić
(foto: Kristina Štedul Fabac / PIXSELL)