I danas smatram da je tehnički nemoguće da je gospodin Martinović smrtno stradao zbog CO2 na otvorenom, ali prihvatila sam odluku Suda i svoju "zapovjednu odgovornost".
Tvrtka Centar za gospodarenje otpadom Karlovačke županije
“KODOS”, čiji su vlasnici županije Karlovačka, Sisačko-moslavačka
i Ličko-senjska, te gradovi Karlovac, Slunj, Ogulin, Duga Resa i
Ozalj, je nedavno organizirala za novinare i druge posjet jednom
od hrvatskih centara za gospodarenje otpadom, no kako potpisnik
ovih redaka nije bio u mogućnosti odazvati se pozivu pozvao je
organizatoricu posjeta direktoricu “KODOS-a” Mariju Tufeković na
razgovor u ciklusu intervjua “ZOOM POLITIKON” na
KAportalu da prepriča što su tamo vidjeli, ali i da vidimo u
kojoj je fazi izgradnja karlovačkog centra.
“U rujnu planiramo još jedan posjet za županijske vijećnike koji
su iskazali interes, pa, ako si za, možeš s nama. Ovaj posjet
kojeg smo odradili je bio zanimljiv. Bio je organiziran za
članove Skupštine Društva i novinare, koji se pak baš i nisu
odazvali u velikom broju, a zbog toga mi je žao – dosta se piše o
centrima, a nije se vidjelo o čemu se radi. Imali smo
predstavnike vlasnika i svi su izrazili zadovoljstvo posjetom.
Ponavljam, u rujnu će biti još jedna posjeta, pa si pozvan”,
rekla je direktorica.
Može li pas Darko s nama na put?
– Nadam se da će ga netko pričuvati.
Gdje ste to bili?
– U centru za gospodarenje otpadom za Šibensko-kninsku županiju
Bikarac koji je većeg kapaciteta od našeg – mi smo kapacitirani
za do 30.000 tona miješanog komunalnog otpada, a oni 40.000. To
je zadnji centar koji je pušten u rad i ima tehnologiju sličnu
našoj – ono što vidite tamo, događat će se u velikoj mjeri na
Babinoj gori.
Nisu tamo u probnom radu?
– Izašli su iz probnog rada i u punom su pogonu, posebice sad za
turističke sezone na Jadranu kad pristižu velike količine otpada.
Biste li nam plastično opisali kako to izgleda, od rampe
nadalje?
– Imate tamo upravnu zgradu i postrojenje za mehaničko-biološku
obradu. Dakle, otpad ulazi u prijemni prostor, prolazi liniju za
mehaničku obradu na kojoj se izdvaja ono što je reciklabilno i
ono što se može iskoristiti kao gorivo te onaj najsitniji
biološki dio za posebnu obradu. Kompostirani dio se odlaže na
odlagalište. Kod nas, pak, imamo dodatnu kompostanu u kojoj
ćemo proizvoditi čisti kompost iz odvojenog biootpada. Dakle,
imat ćemo mehaničku obradu, biološku obradu otpada iz miješanog
komunalnog, biološku obradu odvojeno prikupljenog biootpada,
obradu građevinskog i glomaznog otpada te postrojenje za obradu
otpadnih voda, što Šibenik nema – ne želimo ni na koji način
utjecati negativno na stanje vodnih tijela, pa ćemo sve otpadne
vode koje budu nastajale u centru obrađivati u našim uređajima.
Zvuči sve to jednostavno, no zašto je onda sve to tako
mukotrpno? Taj centar u Šibensko-kninskoj županiji je jedan od
dva koja su proradila?
– Ne, to je treći – rade još u Puli i Rijeci.
Koliko ih je predviđeno?
– Jedanaest u cijeloj zemlji. Po planovima, zadarski bi do kraja
godine trebao proraditi. Grade se centri u
Dubrovačko-neretvanskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji, gradimo
mi, Piškornica za četiri županije na sjeveru Hrvatske, pa onda
ostaju još dva u Slavoniji i zagrebački centar za gospodarenje
otpadom.
Zašto se to toliko dugo proteže, u našem slučaju od
2006.?
– Dokumentacija je prilično opširna. Kad radiš kuću, trebaš mnogo
papirologije. U biti gradiš tvornicu na livadi.
Tvornice niču u roku godinu dana…
– Nije samo do nas, nego i do državne razine. Pripremiš
dokumentaciju i onda se nešto promijeni u legislativi i onda
moraš opet prilagođavati. Sve to je jako opsežno, znam da jako
dugo traje, ali nakon što smo sve složili 2019. godine krenuli
smo s javnom nabavom koja je opet priča za sebe. Netko je rekao:
“gdje prestaje logika tu počinje javna nabava” i ja bih se
složila s tim.
Kako je sve to išlo s javnom nabavom? Koliko je puta
“pala”?
– Ne bih rekla da je pala, već smo je rušili sami. Imamo sedam
postupaka javne nabave – za projektiranje i
izgradnju centra, za četiri pretovarne stanice, za tehničku
pomoć, vidljivost projekta, nadzor nad izgradnjom centra, nadzor
nad pretovarnim stanicama i za mobilnu opremu. Završili smo šest,
a mobilna oprema je ostala za sljedeću godinu, jer nismo željeli
nabaviti opremu koja će predugo stajati. Postupak javne nabave za
sam centar smo četiri puta ponavljali jer smo dobijali cijene
koje su iznad procijenjene vrijednosti, u jednom postupku je bila
tehnički neprihvatljiva ponuda… Ali na kraju je konačna
ugovorena cijena niža od najpovoljnije u prvom postupku. Za
pretovarne stanice smo ponavljali dva puta, jer ponude nisu bile
posve u skladu sa zakonom… i tako dalje.
Nije li problem možda bio u procijenjenoj
vrijednosti?
– Očito je bio, jer se u međuvremenu dogodio i COVID i rat u
Ukrajini i sve su cijene otišle gore, ali problem je da je
procijenjena vrijednost definirana studijom izvedivosti na
osnovu koje smo dobili europska sredstva i nismo je mogli
samostalno mijenjati. Resorno Ministarstvo i Fond za zaštitu
okoliša su nam na kraju odobrili da idemo dalje s postupkom javne
nabave i pokrenemo postupak ažuriranja kompletne dokumentacije i
ići ćemo prema EU za osiguranje dodatnih sredstava.
Podrazumijeva li ažuriranje kompletne dokumentacije i
ažuriranje studije izvedivosti?
– Tako je. I to je upravo u tijeku.
Što bismo mogli reći, gdje smo sada? U kojoj je fazi
projekt?
– Radovi na Centru su krenuli. Projekt se sastoji od Centra
i četiri pretovarne stanice.
Mislite, radovi na izgradnji Centra?
– Da, na izgradnji Centra. Mi smo imali već jednu građevinsku
dozvolu za pristupnu prometnicu od granice naše čestice do mjesta
na kojem počinju zgrade. Što se tiče same izgradnje, izvođač mora
isprojektirati glavne projekte i izgraditi Centar sukladno tome,
bazirano na našim zahtjevima naručitelja koje smo dostavili u
javnoj nabavi. Glavnih projekata je šest, jedan dakle već imamo,
druge dvije dozvole su na e-konferenciji Ministarstva
graditeljstva, prva se odnosi na odlagalište neopasnog inertnog
otpada, za koja očekujemo dozvolu vrlo brzo te da će odlagalište
biti dovršeno do kraja godine. To ne znači da će odmah biti u
punoj funkciji, jer je potrebna uporabna dozvola za koju moraju
prije toga biti izgrađena i mehaničko-biološka obrada i
postrojenje za obradu otpadnih voda. No, očekujem da će biti
dovršeno do kraja godine, a za sve ostale projekte da će do kraja
godine imati građevinsku dozvolu. Što se tiče pretovarnih
stanica, vidi se napredak u Karlovcu, Slunju i Otočcu, a u
Karlovcu smo malo zapeli zbog lošeg temeljnog tla te se rade
određena istraživanja i probe te smo morali ići u izmjenu glavnog
projekta, no uskoro i tamo kreću radovi. Vjerujem da će
pretovarne stanice biti gotove do kraja veljače 2024. godine.
A cijeli Centar bi trebao biti otvoren do 2026.
godine?
– Tako je, 1. svibnja 2026. je svečano otvorenje.
I što se onda događa 2026. godine kada ja naprimjer
pojedem čokoladu i bacim tu ambalažu?
– Ti bi kao savjestan građanin prvo trebao odvojit tu ambalažu,
ne znam kakvu čokoladu kupuješ, ali ako je papir trebaš odložiti
u kantu za papir. Građani i dalje trebaju odvajati otpad, to je
jako važno, mi smo dizajnirani na količine da građani odvoje 50%
otpada, što danas vjerojatno nije slučaj. Ako ne odvoje, imat
ćemo više nego kapacitirani. Ako baciš u zeleni kontejner za
miješani otpad, Čistoća će to pokupiti i odvesti na pretovarnu
stanicu na Ilovcu, gdje će se sve pretovariti u veliki kamion
koji vozi na Babinu Goru, gdje se istovaraje u prihvatni centar.
Onda ide mehanička obrada, biološka obrada, itd.
Vjeran Piršić je rekao generalno za sve centre da su
krive lokacije, kriva tehnologija, krivo vrijeme… što vi
mislite, koje su moguće ugroze?
– Najlakše je reći sve je krivo i ne ponuditi nikakvo rješenje.
Mislim da nam je potrebno puno toga, od sprečavanja nastanka
otpada, da ljudi budu savjesni pri odlaganju, da sami proizvođači
budu savjesniji, a ne da se događa da nekad imaš pet vrsta
ambalaže na jednom proizvodu. A, potrebni su nam i centri, i
energane za rješavanje goriva iz otpada. Što se tiče lokacija, ne
bih rekla da su krivo odabrane, takva je bila odluka nadležnih,
ja bih možda izabrala neku jednostavniju lokaciju, jer je ova
jako zahtjevna, ali takva je kakva jest. Netko je dobro rekao da
se može bilo što izgraditi bilo gdje ako se poštuju mjere
tehničke zaštite i sva pravila struke i to je ono što se trudim
raditi. Radi se ozbiljno i vjerujem kako će sve ispasti kako
treba. Tehnologija… kupljeno je ono za što imamo novac, ne
možemo kupovati nekakvu svemirsku tehnologiju ako nemamo
sredstava.
Kolika je vrijednost izgradnje Centra? Negdje sam našao
podatak da je riječ o 43,6 milijuna eura?
– Tako je, ali to je cijena cjelokupnog održivog sustava, koji
obrađuje studija izvedivosti. I koja bi trebala i rasti zbog onog
što smo već naveli.
Rekli ste da biste možda vi izabrali jednostavniju
lokaciju od Babine Gore. Što je tamo komplicirano?
– Kad sam došla u KODOS tamo nije bilo struje, vode, ceste…
To je priroda. Uništavamo li ovime prirodu?
– Ne bih se s tim složila, naš cilj je održati pristup okolišu,
šume nismo sjekli mi već Hrvatske šume prema svom planu
gospodarenja šumama. Morali smo osigurati kompletnu komunalnu
infrastrukturu, bilo je puno zemljanih radova, zato sam rekla da
je komplicirana.
Je li prometno komplicirana lokacija? Prvo se vozi na
Ilovac pa na Babinu Goru…
– Ne bih rekla, 20 malih kamiona vozi prvo na Ilovac, ili
naprimjer u Slunj, zato što je to pogodnije i jednostavnije nego
da tih 20 kamiona vozi na Babinu Goru.
Što se tiče zaštite okoliša, rekli ste i sami da je tamo
bila netaknuta priroda koju smo odlučili “taknuti”. Kako umiriti
ekološke aktiviste, kako im dati jamstva da će sve biti u
redu?
– Ja mogu dati jamstvo da ćemo raditi sve prema zahtjevima
tehničke struke onako kako su nam postavili uvjete i Ministarstvo
zaštite okoliša i prirode i Hrvatske vode. Točno je definirano
sve, od toga da potok koji tamo teče mora biti zacijevljen da na
njega ne bi utjecale površinske vode, preko toga da se otpadne
vode moraju obrađivati na uređaju, da se prašina na biofilterima
tretira na poseban način… Dosta ljudi kaže da kad bace otpad u
kantu to više nije njihova briga, ali to nije baš točno, i dalje
je to briga svih nas.
Dobro, ali istina je, ako ja bacim otpad u kantu, dalje
ga preuzima Čistoća…
– Je, ali i ta Čistoća mora s njim nešto napraviti. Odlaganje
otpada na odlagališta je najjeftiniji način, ali to je dugoročno
neodrživo, i europske direktive to već sada ne dopuštaju.
Može li se zaraditi od otpada na Babinoj Gori?
– Jako teško, ja kažem da je gospodarenje otpadom kao golf među
sportovima. Dakle, jako skupi sport. Ali ako želimo očuvati
prirodu onda je to nužno.
Koliki je broj radnika predviđen?
– Negdje oko 40 do 45, nismo još točno napravili sistematizaciju,
ali tu negdje.
Znamo da postoje otpori ovom projektu, zanima me jeste li
uvažili ijedan argument kritičara?
– Uvažavam sve argumente koji jesu argumentirani, ali ako vam
netko uporno postavlja ista pitanja, a vi stalno odgovarate na ta
ista pitanja… Više od 90 stručnjaka je radilo na ovom projektu,
to su ljudi koji znaju što rade, treba uvažavati i struku. Za sve
dijelove projekta imamo sve potrebne dozvole, sva potrebna
rješenja, sva potrebna mišljenja, tako da ne znam što drugo reći.
Što se tiče udruga ja sam uvijek otvorena za komunikaciju, mogu
doći ovdje, svu dokumentaciju koju traže mi im dostavimo, sve im
je dozvoljeno vidjeti, čuti…
Je li vama možda nešto u tom projektu bilo nelogično pa
da ste pokušali to iskomunicirati?
– Kad sam preuzela Centar tamo je bila predviđena obrada s
bioreaktorskim odlagalištem kakvo je u Puli i Rijeci. Meni to
nije logično, jer sam smatrala da takvo odlagalište u takvim
uvjetima ne može funkcionirati i da je bespotrebno skupo to
graditi. Na kraju se išlo u izmjenu i mijenjali smo taj dio
tehnologije.
Što je prvi sljedeći korak?
– Nema prvog sljedećeg koraka, već smo u punoj brzini. Radimo
Centar, radimo četiri pretovarne stanice, ažuriramo svu projektnu
dokumentaciju koja se odnosi i na ekonomski dio i na zaštitu
prirode i okoliša, osiguravamo dodatna sredstva, na svemu se radi
paralelno.
Komunicirate li s izvođačem radova?
– Imamo redovite dvotjedne koordinacije, a od rujna kreću tjedne
koordinacije.
Bilo je tvrdnji da bi pogodnija lokacija bila u
Sisačko-moslavačkoj županiji, na području gdje je glineno tlo.
Što mislite o tome?
– Radili su se istražni radovi prije projektiranja, sa svrhom
prilagodbe materijala koji će se koristiti sastavu tla. Ako
misliš na Blatušu ne znam bi li bila povoljnija, na Babinoj Gori
ima također gline u tlu, a mijenjanje lokacije bi sada značilo
novih 15 godina čekanja.
Često se može pročitati da se s takvih odlagališta širi
neugodan smrad, hoće li se tako nešto događati i kod
nas?
– Činjenica je da smeće smrdi i na usipnom dijelu će se
vjerojatno osjetiti, ali u mehaničkoj obradi se neugodni mirisi
uklanjaju biofilterima. A nakon obrade smeće više nema miris,
obrađeno je, biološki dio je onaj koji smrdi, nakon kompostiranja
više nema mirisa. A sve se ne može izbjeći, ja sam radila prije u
Pivovari pa je nekim ljudima i tamo smrdjelo, meni nije.
Kad ste već spomenuli Pivovaru, bili ste među odgovornim
osobama u jednom vrlo tragičnom i teškom slučaju, u slučaju smrti
gospodina Zdravka Martinovića…
– Jesam, na neki način to je bila “zapovjedna odgovornost”, ja
sam tada bila rukovoditelj proizvodnje, nas pet “po vertikali”
smo osuđeni, odradili smo svoj dug. Ja sam bila u zatvoru, ne
mogu reći da smatram da sam nešto pogrešno napravila, ali
poštovala sam odluke Suda i to je za mene završena priča.
Koliko ste dugo bili u zatvoru?
– Godinu i četiri mjeseca.
Kažete po zapovjednoj odgovornosti, da li zato jer nije
bio uspostavljen sustav zaštite?
– Ne bih puno o tome elaborirala, rekla sam da imam svoje
mišljenje, evo reći ću da smatram da tehnički nije moguće da je
gospodin Martinović umro od trovanja CO2, jer je to nemoguće na
otvorenom prostoru.
Mada je Sud ustvrdio suprotno?
– Sud ima pravo ustvrditi svoje, Sud je Sud.
Je li vam ta epizoda stvarala probleme u poslu?
– Ne. I tad sam posao radila savjesno i danas ga radim savjesno.
Najbolje što mogu i znam.
Jeste li imali problema u rehabilitaciji, je li to teklo
glatko?
– Cijelo vrijeme dok sam bila u zatvoru ostala sam u radnom
odnosu jer je Heineken također smatrao da ta presuda nije u
korelaciji s onim što se zaista dogodilo. Prema tome, cijelo sam
vrijeme bila u radnom odnosu i vratila se na posao čim sam izašla
iz zatvora. I radila sam do kraja godine i onda odlučila otići
zbog nevezanih neslaganja s tadašnjom direktoricom.
Je li netko od budućih poslodavaca ili iz političkih
krugova to spominjao, pri izboru za mjesto direktorice?
– Ne, stvarno nisam imala nikakvih problema, niti u Ministarstvu
niti bilo gdje drugdje.
Jeste li naučili nešto iz tog iskustva?
– Bila je to jako skupa životna škola, ali mislim da mi je i
koristila. Nisu to jednostavne stvari, ali imala sam sreću da sam
bila psihički jaka, imala sam stvarno veliku potporu cijele
obitelji, imala sam troje djece, zapravo kada je cijeli slučaj
počeo ja sam bila u osmom mjesecu trudnoće.
A u samom poslovanju, jeste li oprezniji? Pušete li na
hladno?
– Naravno da jesam opreznija. I naravno da pušem na hladno, pazim
na svu dokumentaciju, na svaki korak, na sve što radim. Često
znam reći da sam bila u zatvoru zbog nečeg što nisam napravila i
ne želim napraviti nešto zbog čega bi se mogla tamo vratiti.
Da zaokružimo razgovor sa CGO Babina Gora, koliko je
sigurno da će otvaranje biti 2026.?
– U ovom trenutku sve ide prema planu i dohvaćamo ciljane rokove,
ali kod građevinskih radova uvijek može biti nekih kašnjenja,
ovisno o vremenskim prilikama. Građanima treba poručiti da
odvajaju otpad, da smanje količine nastanka otpada gdje god je to
moguće, a za ono što ne uspiju mi ćemo se pobrinuti 2026. da bude
sigurno obrađeno i odloženo.
Razgovarao: Marin Bakić