"Dosta građana si je dodijelilo ulogu kritizera. Kritika je dobra, ako je konstruktivna. Ne možeš stalno kritizirati, a da istodobno ignoriraš vlastite obveze, što se kod nas stalno događa".
Nedavno je u Karlovcu održan sastanak Udruge pravnih i fizičkih
osoba registriranih za upravljanje nekretninama “Upravitelj” na
kojemu su se razmatrale zakonske reforme s područja upravljanja
višestambenim zgradama, a što o tim promjenama misle suvlasnici i
stanari pokušali smo saznati od predsjednika Udruge
suvlasnika-stanara Karlovca Alena Kristovića u još jednom
intervjuu iz ciklusa “ZOOM POLITIKON” na Kaportalu. Razgovor s
Kristovićem, koji inače objavljuje redovito aforizme na
društvenim mrežama “za gospodina s jutarnje kave”, smo započeli
događajem koji se zbio neposredno prije no što smo se povezali
posredstvom aplikacije Zoom radi intervjua.
Jedna gospođa je s kolicima za kupovinu stajala na
parkirališnom mjestu ispred poslovnice Kauflanda u Karlovcu.
Naišao je vozač koji je htio parkirati automobil, a ova mu nije
dozvolila. Pretpostavljam da je u svoj toj jutarnjoj gužvi nekome
čuvala mjesto. Vozač nije htio odustati i insistirao je da se ova
makne – stao je i trubio, ali ona je jednostavno odbijala maknuti
se. Nastao je prometni čep i svi su automobili počeli bjesomučno
trubiti. Kako živjeti s ljudima? Predstavnik si
suvlasnika-stanara u jednom neboderu i imaš specifičnu
perspektivu na to.
– Bojim se da će situacija kao što je ova kakvu si opisao biti
sve više jer su svi nešto jako nervozni. Uvijek je bilo teško
živjeti s ljudima. Staro je upozorenje da je najteže raditi s
ljudima i uistinu jest tako. Dosta toga ovisi o tome kako se
postaviš. Nakon pandemije i ratova, kriza i loših vijesti je sve
teže živjeti zajedno. Rješenje bi možda bilo da svatko radi na
sebi. Biti stalno nabrijan ne vodi nikamo. Društvena smo bića i
moramo živjeti jedni pored drugih i jedni s drugima.
Možda bi dobar početak bio da ne branimo trgovačkim
kolicima vozačima da parkiraju automobile na parkirališnim
mjestima.
– Treba li to komentirati?
Također, ostavljaju se ta kolica iz trgovačkih centara
kojekuda – valjda ih kupci dovuku do automobila ili svojih ulaza
u zgrade pa ostave tako.
– Dobro to ponekad i dođe, kao oni bicikli za najam. U ovu
situaciju kakvu opisujemo najbolje bi se uklopio Cosmo Kramer iz
televizijske serije “Seinfeld”.
Sve više ličimo na New York iz filmova i serija – svi su
napeti, iz napetosti nastaju komične situacije i slično.
– Uzeli smo najgore od Zapada.
Nije tako strašno – nema Hamasa barem.
– Ima vremena i za to. Zezam se – ne daj, Bože, tako nečega!
U američkim filmovima i serijama često prikažu osobu
zaduženu za popravke u višestambenim zgradama – domara. Je li
njegova funkcija slična onoj predstavnika suvlasnika-stanara kod
nas?
– Nije. Samo Hrvatska i Slovačka poznaju funkciju predstavnika
suvlasnika, a ona bi po prilici odgovarala nekadašnjoj funkciji
predsjednika kućnog savjeta koju su vršili neki striček ili teta
koji su obilazili ulaz u trenirkama i s tekicama te vodili
sastanke u prizemlju. Na Zapadu također postoje upravitelji i
postoji domar na plaći. Kod nas je predstavnik suvlasnika spona
između suvlasnika i upravitelja te izvođača i ostalih. Kod nas su
zgrade u vlasništvu petnaestak ili čak i stotine pojedinaca, a na
Zapadu je često vlasnik samo jedan, a stanari su podstanari. Kod
nas je ovako kako sam opisao, a tako će i ostati.
Baš je neobičan podatak da samo Slovačka i Hrvatska imaju
takav model.
– Malo jest. Mislim da je presudilo što su stanari uglavnom
vlasnici stanova.
Nije li i u Sloveniji slično kao kod nas?
– Manje-više jest, ali ipak imaju drugačiji model. Mnogima se naš
ne sviđa, a baš proizlazi iz toga što je više vlasnika zgrade.
Zadovoljan sam našim modelom, a moramo samo poraditi sami na
sebi, na kulturi stanovanja. Nedvojbeno imamo prava, ali
zaostajemo u ispunjavanju zakonskih obveza. Zakon kaže da
suvlasnik ima pravo vlasništva, ali i obvezu sudjelovanja u
upravljanju zgradom, što se zanemaruje. Očekuje se da sve riješe
upravitelj i predstavnik stanara. Suvlasnici su temelj svega. Od
njihovog novca djeluju i upravitelji i izvođači. Stoga suvlasnici
moraju biti složni i zainteresirani. Suvlasnici su prvi koji
svojoj zgradi moraju htjeti najbolje.
Jesi li bio na nedavnom skupu Udruge “Upravitelj” u
Karlovcu?
– Samo duhom. Molio sam se za njih. Njihov skup je bio zatvoren.
Inače godišnje imaju dva skupa, jedan otvoren i drugi zatvoren.
Početkom ove godine je prvi puta Udruga “Upravitelj” pozvala
udruge suvlasnika-stanara, kojih je u Hrvatskoj tri, na druženje,
da se konačno i upoznamo. To je korak unaprijed. Komunikacija,
ako je iskrena, je najbolja.
Postoji li inače nepovjerenje između upravitelja i
suvlasnika-stanara?
– To pripisujem prošlim vremenima. Konačno su shvatili da i mi
postojimo i da nas se ne može zaobići. Ako ne surađujemo, proces
održavanja zgrade ne vodi nikamo.
Počeo si pisati za portal Zgradonačelnik, a pišeš i na
mrežnoj stranici udruge koju vodiš. U toj ulozi si propitivao
upravitelje koji djeluju u Karlovcu.
– U medijima su uglavnom negativnosti, pronevjere i slično, a
moramo znati da u malom Karlovcu ima čak tridesetak nebodera. U
višestambenim zgradama živi sigurno šezdesetak posto Karlovčana.
Malo je u javnosti takvih informacija, pa sam se upustio
amaterski u novinarstvo ne bih li općinstvu približio takve
podatke. Molim građane da mi se jave i s pozitivnim primjerima, a
njih je uistinu mnogo. Zgradonačelnik se pokrenuo prije tri
godine i imaju dobru čitanost. To je platforma za razmjenu
iskustava iz raznih gradova u Hrvatskoj.
Što je glavni problem upravljanja zgradama u
Hrvatskoj?
– Nezainteresiranost i needukacija suvlasnika. Uglavnom zovu
udrugu koju vodim da se požale kako njihov predstavnik ne valja.
Slažem se da među predstavnicima suvlasnika-stanara ima
kojekakvih, ali kad netko nazove da se žali, čujemo samo jednu
stranu priče. Moramo se više početi interesirati za naše
vlasništvo. Daljnji problemi slijede iz te nezainteresiranosti.
Što je danas predstavnik suvlasnika-stanara po statusu i
ovlastima i hoće li se njegova uloga i status mijenjati Zakonom o
upravljanju i održavanju zgrada?
– Nadam se da će se barem osuvremeniti Zakon o vlasništvu i
drugim stvarnim pravima. Prijedlog novog zakona skrivaju kao
zmija noge. Još nisam dobio taj tekst i čak sam i prestao
inzistirati da na tome da mi ga se dostavi. Predstavnik je,
ponavljam, spona između suvlasnika i upravitelja. Njegova je
uloga prenijeti zahtjeve suvlasnika upravitelju. Predstavnik je
nerijetko “Katica za sve”, pa i domar, ali dobro, to uvelike
ovisi i o samom predstavniku. Bi li htio da se to mijenja? Ne
bih.
Djeluješ kao predstavnik po ugovoru?
– Da. Osim ugovora o upravljanju, koji se potpisuje s
upraviteljem, temeljni dokument je međuvlasnički ugovor kojega
potpisuju suvlasnici s predstavnikom i kojime se određuje što taj
predstavnik radi. Svaki suvlasnik mora posjedovati međuvlasnički
ugovor, a malo ih posjeduje – neki čak ne znaju da postoji. Taj
međuvlasnički ugovor može odrediti i kućni red, korištenje
zajedničkih prostorija i drugo radi toga da se život učini
kvalitetnijim.
Imaš, dakle, kao predstavnik obveze…
– Tako je.
…i neku novčanu naknadu?
– Tako je.
Ona iznosi desetak tisuća eura tjedno?
– Ne. Ona iznosi 99,54 eura mjesečno.
Predstavnici stanara su u pravilu oni koji imaju redovne
poslove ili su u mirovini?
– Da, uglavnom umirovljenici. Nerijetko se odbija ta obveza, a
onda nastupaju problemi jer zgrada mora funkcionirati. Možda sam
previše optimističan jer smatram da je moguće utjecati na svijest
građana, da se netko prihvati te funkcije, da se stanari
zainteresiraju…
Prima li domar višestambenih zgrada na Zapadu punu
plaću?
– Da. To je njegovo radno mjesto. Ne znam je li to kod nas moguće
s obzirom na budžet zgrada. Pitanje je tko je koliko i sposoban –
domar mora znati barem osnove o struji, vodi…
Kako bi opisao kulturu stanovanja? Građani uglavnom
kritiziraju vlasti, javne tvrtke, a što je na građanima, što oni
mogu još napraviti?
– Dosta građana si je dodijelilo ulogu kritizera. Kritika je
dobra, ako je konstruktivna. Ne možeš stalno kritizirati, a da
istodobno ignoriraš vlastite obveze, što se kod nas stalno
događa. Kultura stanovanja ovisi od zgrade do zgrade, ali je
relativno dobra. Bučnih susjeda će uvijek biti. Najviše me muče
nezainteresiranost i needuciranost. Dok ne napravimo utoliko
pozitivan iskorak, kultura stanovanja neće napredovati. Pravo
svakoga je da kritizira, no da bi netko kritizirao, morao bi
nešto i znati. Često se suvlasnici žale da im je predstavnik “s
nekim u talu”. Ako su suvlasnici složni i zainteresirani,
predstavnik neće biti s nikim “u talu”, vidjet će da ima
nadzor. Što je danas tal? Svi imamo problema s izvođačima, čak i
poštarima i konobarima. Jedan karlovački upravitelj je prije tri
ili četiri godine imao dvanaest kooperanata vodoinstalatera, a
danas ih ima dva i pol – polovica je onaj treći koji se nikome
javlja. S dvanaest se palo na dva jer nema tvrtki i radnika. Taj
problem treba rješavati država. U takvim okolnostima si
predstavnik suvlasnika i moraš zvati vodomeštra, a imaš samo
dvije opcije, pa će ti netko sa strane reći da si s njima “u
talu”.
Moraš u takvim okolnostima biti s njima “u
talu”?
– Tako je. Da ih je i dalje dvanaest, normalno je da ću nazvati
onoga koji se uvijek odazvao i koji je najbolje uradio posao. Svi
bismo, dakle, morali stati na loptu.
U svjetskim razmjerima si poznat kao netko tko se odvojio
od središnjeg toplinskog sustava u Karlovcu.
– Baš u svjetskim?
Da. Obnovljeni su vrelovodi i s novom distribucijskom
mrežom je nekidan započela nova ogrjevna sezona. Razmišljaš li da
se zbog toga vratiš u centralni toplinski sustav?
– Ne. S većinom djelatnika Gradske toplane, ranije Toplane, sam
jako dobar – možda me poneko od njih ne voli, ali to je onda
problem tih osoba. Tumačio sam im da će sa mnom imati najmanje
problema – samo ne želim biti u njihovom sustavu, ali ne zbog
toplane, nego zbog zakonske regulative. U Hrvatskoj je ukupno
osam toplinarskih tvrtki. Želim im sreću u poslovanju. Drago mi
je što su uspjeli obnoviti vrelovod. Meni je dobro.
Jesu li poneki suvlasnici i njihovi predstavnici
komentirali da bi se vratili u sustav?
– Ne. Nakon sudskih procesa smo se razišli. Pet godina smo se
povlačili po sudovima. Bilo je smijeha, suza, šale… Rekli smo
tada da ćemo jednostavno nestati kada dobijemo sudske sporove.
Nije nas zanimala politika, samo da se maknemo iz sustava. I
danas se netko raspita kako bi se mogao izdvojiti iz središnjeg
toplinskog sustava, uglavnom kada se spomene poskupljenje
grijanja, ali danas se teže izdvojiti no što je bilo u doba kada
sam se ja izdvajao.
Neka od umirovljeničkih stranaka lobira da država pomogne
ugrađivanju dizala u višestambene zgrade koje ih nemaju. Što znaš
o tome?
– Neka od umirovljeničkih stranaka se uistinu time bavila, a ne
mogu sad napamet precizirati koja. Dizala su nužna potreba u
neboderima, mada su skupa za održavanje. Znaš kako se gradilo –
živiš na četvrtom katu, a u biti je riječ o šestom s obzirom na
fore da su se zbog skupe i zahtjevne ugradnje dizala katovi
nazivali mezaninom, suterenom i slično. Na Luščiću ugrađuju prvo
panoramsko dizalo i svima bih preporučio da osiguraju lift jer
umnogome olakšava život. Često ovi s prvog kata odbijaju
financirati ugradnju dizala “jer im to ne treba”. Po toj logici,
ovima čiji su stanovi okrenuti na jug ne treba pročelje. No,
postoji i tu rješenje – ako ovima na prvom katu ne treba dizalo,
neka puste druge da se dogovore oko njegove ugradnje, a pričuvu
ćemo regulirati tako da ovima na prvom katu ostane ista, ali neće
koristiti lift jer neće imati šifru ili ključ za to. Sve je stvar
dogovora.
Odakle ta sebičnost? Pa i on će koristit lift, ako ode s
prvog kata susjedu na šesti.
– Naravno. Argumentirao bih takvima da će ići susjedima na kavu
na više katove. “Pa ja s nikime ne pijem kavu”, odgovorio je
jedan.
Ili će otići na krov, što je isto zajednički dio
zgrade.
– Jest, ali je bolje da ne ide na krov. Ne razumijem niti ja tu
sebičnost.
Treba li sto posto potpisa suvlasnika za ugradnju
lifta?
– Ne treba, treba 51 posto. Kod takvih ulaganja ima više odluka,
da se investira, pa da se dignu krediti i slično. Kad se diže
iznos pričuve, trebamo paziti na to da ne gurnemo nekoga od
susjeda u dužničko ropstvo. Tada zgrada može izgubiti i sudski
spor jer Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima štiti
vlasnika stana od toga.
Je li bilo inicijativa da se uklone dizala iz
višestambenih zgrada?
– Nije, koliko mi je poznato.
Navodno bi po novome zakonu višestambena zgrada bila
pravna osoba i imala bi svoj osobni identifikacijski
broj.
– Tako je.
Što to znači?
– Ne bi bila pravna osoba kao neka tvrtka, više kao neka
ustanova. Unazad godinu dana je donesen zakon o gospodarenju
otpadom koji predviđa kazne za nerazvrstavanje, no ne može se
zgrada kazniti jer nije pravna osoba. Stoga mislim da se u tome
krije smisao tog zakonskog prijedloga. OIB bi višestambenu zgradu
mogao prisiliti da se drži zakona. Zašto bi netko tko se trudi
razdvajati otpad trpio posljedice jer je netko drugi došao i
bacio otpad bezveze?
Jesu li se stanari navikli na taj režim
razdvajanja?
– Koliko vidim, jesu. Neki su stavili lokote na spremnike za
otpad. Tridesetak zgrada je ima unutarnje smetlarnice. Otpad se
redovito odvozi i nema većih problema.
Smetlarnice su uvelike bile pretvorene u spremišta za
bicikle. Vraća li im se sada prvobitna namjena u većoj
mjeri?
– Vraća. To nije loše i zbog toga što je grad uredniji. Šteta je
što nije prihvaćena naša inicijativa da budu tipizirani boksovi
za kontejnere.
Netko se žalio da je kućni red relikt iz Jugoslavije –
radi se od 6 do 14 sati, od 14 do 18 nema radova u stanovima jer
mora biti mir…
– Da, žalili su se i u pravu su. Stanari najbolje poznaju svoju
zgradu i svoje susjede. Kućni red svaki ulaz može prilagoditi
sebi. Gotovo nitko više ne radi od 6 do 14 sati. Nedjeljom nema
adaptacije stana i sličnih radova.
Što poručiti gospodinu s jutarnje kave za kraj?
– Bio sam na zumu, a sad ću biti na drumu…
Razgovarao: Marin Bakić