Plaće su skromne, što mnogima zvuči neobično jer se ljudima čini da su usluge skupe, a moramo ih obaviti dosta ne bismo li zaradili za računovodstvo, pokrili amortizaciju i da bi i nama nešto ostalo.
Jednog dana prije nekoliko godina ovdje potpisani je uočio
muškarca na Trešnjevci u Zagrebu kako prelazi cestu jareći gomilu
nekakvih vrećica na njegovu stranu ulice. Taj muškarac mu se
činio poznatim, pa je zastao da isprati prizor i uistinu – bilo
je to poznato lice iz zavičaja koje je prostodušno upitao: “Što
radite to, doktore”. Naravno, u tim vrećama bile su – gramofonske
ploče. Damir Škrtić, vijećnik Hrvatske demokratske zajednice u
Županijskoj skupštini Karlovačke županije, predsjednik Zajednice
amaterskih kulturno-umjetničkih djelatnosti Karlovačke županije,
radijski urednik i voditelj te veterinar, jednostavno ne propušta
priliku da obogati privatnu fonoteku koja je njegova velika
strast.
Koliko imate gramofonskih ploča?
– Oko deset tisuća – tri tisuće longplejki i sedam tisuća
singlica, no imam i audio-kaseta, kompaktnih diskova,
video-kaseta, DVD-a i tako dalje.
Nosite li svoje ploče na Radio Karlovac iliti Prvi
karlovački radi uređivanja i vođenja radijskih emisija ili
koristite njihovu fonoteku?
– Emisiju “Glazbom kroz život” snimam na terenu i koristim i
svoje i njihove ploče. Vinil je opet u modi, kao što znate, i
opet se štampaju ploče, kako novih albuma, tako i nanovo izdanih.
Vraća se, dakle, stari dobri zvuk s gramofonskih ploča.
Nije mi taj trend jasan.
– Sve je stvar navike. Moja generacija zaista voli vinil, a ja
sam rođen 1963. Vinil voli i dosta mladih. Ploča zauzima fizički
prostor. One su velike slikovnice s fotografijama, ilustracijama
i tekstovima pjesama, koji su na CD-ima sitno tiskani i jedva su
vidljivi, pa je privlačno i šarenilo omota gramofonskih ploča…
Svatko od nas nešto voli. Skupljanje gramofonskih ploča je hobi.
Bila mi je želja snimati priče o onima koji su izvodili glazbu
koju volim i to mi se ispunilo – upoznao sam mnogo glazbenika.
Dvije godine sam imao emisiju o glazbi na Televiziji Četiri
rijeke, a sad već treću godinu uređujem i vodim emisiju “Glazbom
kroz život” na radiju. Inače, uređujem i vodim i emisije “Etno
eter” i “Njuškica zdravlja” o zdravlju životinja.
Dakle, uređujete i vodite tri emisije?
– Da, “Etno eter” se bavi folklorom i emitira se jednom mjesečno,
a ostale dvije jednom tjedno.
Iziskuje li taj angažman puno vremena?
– Iziskuje, ali nije strašno, ako se organizira. Subotom se
emitira polusatna emisija uživo, a, primjerice, ovoga ljeta za
boravka u Istri sam iskoristio prigodu da razgovaram s Gustafima
i Alenom Vitasovićem. To su emisije o njihovim životima i o
njihovoj glazbi i one su za sva vremena jer se uvijek mogu iznova
poslušati, odnosno pogledati na platformi YouTube. Zadovoljan sam
tim emisijama.
Nekidan je objavljena informacija da se zatvara
veterinarska ambulanta u Generalskom Stolu. Znači li to da su sve
životinje zdrave, pa više nema potrebe za ambulantom?
– Ne. Veterinarska stanica Duga Resa je u svom sastavu imala
ambulantu u Bosiljevu, koja je zatvorena prije petnaestak godina,
Bariloviću, koja je zatvorena prije dvije ili tri godine, te
Generalskom Stolu, koja je zatvorena ovih dana. Razgovaramo
posredstvom računalne aplikacije Zoom dok se nalazim u
veterinarskoj ambulanti u Netretiću, koja i dalje radi, kao i
središnjica u Dugoj Resi. S tih mjesta djelujemo po terenu,
odnosno po pozivu. Puno vozimo, nastojimo što brže intervenirati
i trudimo se prevenirati bolesti. Štitimo zdravlje životinja, a
time i ljudi. Ta vrlo važna funkcija veterine me prati u ovih 35
godina karijere.
Koliko dugo ste radili u ambulanti u Generalskom
Stolu?
– Od 12. ožujka 1988. radim u Generalskom Stolu i sve do nekidan
sam dolazio u ambulantu koja mi je jako draga jer sam je preuzeo
1994. godine po povratku iz rata. Ta ambulanta je izgrađena 1959.
godine, a prije 29 godina smo u nekoliko mjeseci stavili krov. Na
tome smo radili Josip Lauš, ja i još neki. Bilo je i sponzora, a
tadašnji direktor Veterinarske stanice Duga Resa Rudolf Radočaj
je, naravno, dao podršku. Nakon što smo sanirali krovište, mogli
smo nuditi kvalitetnije usluge, a 2001. godine smo morali
opremiti ambulante pa smo napravili mali laboratorij i sanitarni
čvor. Laboratorij se pokazao korisnim jer smo iste zime dobili
mnogo uzoraka radi pregleda na trihinelozu, opasnu parazitarnu
bolest od koje se možemo zaraziti konzumiranjem svinjetine. Te
zime smo imali utvrđenu trihinelozu kod divlje svinje, a nakon
nekoliko godina također. Dakle, omogućili smo da se te analize
rade. Radili smo na tome i subotom i nedjeljom i do pola noći jer
je bilo puno svinja, pa da što prije to pregledamo i da ljudi
mogu nastaviti dalje s obradom mesa. Trihineloza može ostaviti
trajne posljedice, pa dovesti i do smrti. Utoliko je ulaganje u
ambulantu bilo isplativo jer se omogućilo ljudima da pregledaju
meso bez da putuju daleko.
Može li zatvaranje ambulante biti pokazatelj stanja
stočarstva i poljoprivrede uopće u Generalskom Stolu?
– Vremena su se promijenila.
Živite li i dalje u Generalskom Stolu?
– Živim. Tu sam se doselio da bih bio na raspolaganju mještanima
jer tada nije bilo pokretnih i nepokretnih telefona – telefon
nisam imao čak niti u stanu. Bilo je stoga bitno da sam prisutan
u mjestu. Nisam imao slobodne subote ili nedjelje te praznike –
ne možeš se udaljiti iz mjesta, ako si dežuran, a vrlo često sam
bio, da bih kasnije, nakon odlaska kolege, gotovo uvijek dežurao.
Dao sam 35 godina života Generalskom Stolu. Vozili smo svoje
automobile. Vrlo malo puteva u tom kraju je tada uopće bilo
asfaltirano, pa smo moj bolničar i ja uništili više automobila ne
bismo li pružili kvalitetnu uslugu, a sve iz ljubavi. Bilo je
uspjeha i neuspjeha, nekima smo bili dobri, drugima nismo. No,
kada si siguran u sebe i kada znaš da si dao koliko si mogao,
teško se nekome opravdavati. Prije 12 godina sam, povodom 50.
obljetnice djelovanja veterinarske ambulante u Generalskom Stolu,
napisao i izdao knjigu “Doktore, pomozite” u kojoj sam pokušao
navesti sve kolege koji su u njoj radili, opisao povijest
nastanka ambulante i naveo razne dogodovštine s terena.
Svojedobno su dosta harale zarazne bolesti – bilo je mnogo
bjesnoće lisica, a imao sam i bijesnu mačku i bijesnog psa.
Slučajno sam 1992. godine otkrio svinjsku kugu, ali klasičnu, a
ne afričku. Postojalo je cjepivo koje smo koristili i zaraza se
smirila. Bilo je dosta posla s drugim bolestima, osjemenjivanjima
krava, cijepljenjima, a kasnije sam otkrio u nekoliko navrata
trihinelozu, što je vrlo odgovorno jer bi se zarazili mnogi, da
sam propustio to prepoznati i prikladno djelovati. Ponekad mi je
žao da se naša ambulanta bagatelizirala i zanemarila s obzirom da
su se početkom 1990-ih nespretno dogodile pretvorba i
privatizacija. Dok je broj stoke bio solidan, moglo se lijepo
živjeti. Kako je prestao otkup mlijeka – svaki zaseok je imao
mljekaru i svaka žena je mogla zaraditi plaćicu od prodaje
mlijeka i sira – odustajalo se od stočarstva i praznio stočni
fond, farme su lagano nestajale i eto – to je to.
Određuje se po količini prometa koja će ambulanta
raditi?
– Upravo tako. Kad smo gurnuti u privatizaciju, gurnuti smo na
promet – ako nemamo posla, nemamo niti plaće. Nitko nam nije
platio subotu, nedjelju i prekovremeni rad uopće. Tu smo da
pomognemo životinji, ali mnogi ne znaju da žrtvujemo slobodno
vrijeme i da nas se ne plaća za prekovremeno, a radi se i noću,
kada god zatreba. Sjećam se da sam jedne noći imao tri telenja –
do 19 sati do 6 ujutro narednog dana. Često bi zapao visok
snijeg, a ralice ne bi još očistile puteve, pa bismo gurali
automobile – izvučeš se iz toplog kreveta i izađeš na minus 20
stupnjeva Celzija da pomogneš životinji. Puno puta smo i
popravljali automobile. Cijeli život me nosila potreba da
pomognem i nije mi to teško. Ne mogu sve uvjeriti da tako
osjećam. Država je raspisivala koncesije, a u nekim ambulantama
je nedostajalo školovanog kadra, direktor me na pola radnog
vremena prijavio u Dugu Resu. Utoliko sam bio nekonkurentan u
nadmetanju za koncesiju na području Generalskog Stola, pa smo
2014. izgubili koncesiju za cijepljenja i neke druge aktivnosti,
a došao sam u Generalski Stol da bih radio kao veterinar.
Veterinarska ambulanta u Netretiću je 2016. ostala bez
veterinara, pa smo ju podijelili pola-pola moj direktor i ja –
pola tjedna bih tamo bio ja, pola tjedna on. Prije tri godine je
kolegica iz Duge Rese otišla iz službe i preuzeo sam dugorešku
ambulantu. Trudimo se pokriti što veće područje. I dalje imam
snage i volje za taj posao. Odrastao sam u Netretiću i igrom
sudbine sam se vratio u Netretić. Roditelji su me molili da se
prebacim na studij humane medicine nakon što sam dao prvu godinu
na veterini, ali nisam htio.
Je li veterina podcijenjena djelatnost?
– Jest. Gurnuti smo u privatizaciju, a možda je netko trebao
razmisliti o tome da se dostatan promet ne može ostvariti u nekim
sredinama i da veterinar treba imati plaću dostojnu školi, radu i
odgovornosti, a ne da ovisi o prometu. Plaće su skromne, što
mnogima zvuči neobično jer se ljudima čini da su usluge skupe, a
moramo ih obaviti dosta ne bismo li zaradili za računovodstvo,
pokrili amortizaciju i da bi i nama nešto ostalo. I dalje smo
spremni prelaziti silne kilometre za ovcu, kravu ili svinju, no
zakazali su sindikati i veterinarska komora. Radnici u veterini
nemaju pravo na božićnicu i uskrsnicu niti na plaćeni
prekovremeni rad, a sva ta prava postoje u javnom sektoru.
Godinama nismo dobili božićnicu ili uskrsnicu jer promet to nije
omogućio. Borimo se i ne damo, mada nije lako, pogotovo što nismo
u cvijetu mladosti.
Ima li mladih?
– Ima. Studiraju, a taj fakultet nikad nije bio lagan i trajao je
uvijek koliko traje i studij humane medicine. Kada mladi kolege
čuju da su uvjeti na terenu loši, da su loše plaće i da nema
službenog automobila, ne žele doći raditi ili većinom biraju
ambulante za male životinje u kojima je ipak veći promet i koje
su u pravilu u gradovima, pa se ne treba putovati na posao. Valja
steći praksu, znanja i vještine da se opstane. Mi na terenu
moramo biti svestrani, a to se i trudimo. Ne liječimo samo
velike, nego i male životinje. Veterinarska ambulanta je bila
jedna od onih koja je insistirala na čipiranju životinja, što
nije jednostavno jer ima onih koji žive na udaljenim mjestima, u
neimaštini i ne mogu platiti, pa čekamo plaćanja…
Što kao županijski vijećnik možete učiniti da se navedene
okolnosti poboljšaju?
– Član sam Odjela za poljodjelstvo i šumarstvo Županijske
skupštine i kao takav nastojim skrenuti pažnju na probleme, a
moram priznati da uživamo i podršku, međutim Uprava za
veterinarstvo i sigurnost hrane Ministarstva poljoprivrede
Republike Hrvatske je u Zagrebu. Često sam bio glasan. Ne kukam i
ne plačem, nego samo govorim istinu. Žao mi je što nikad nisu
kontrolirali kako veterinari na terenu žive i rade te ispitali
jesu li zavrijedili takav način života. Stara garda veterinara je
i dalje prisutna unatoč slabim prihodima, no bojim se da se mlade
generacije neće tako ponašati jer drugačije razmišljaju. Veterina
mi je poziv i normalno mi je da u pola noći sjedam u automobil i
odlazim pomoći bolesnoj životinji. Razumijem da je ljudima usluga
veterinara skupa, ali im u tome ne mogu pomoći. U inozemstvu se
veterinar može platiti i osiguranjem. Možda bi to bilo dobro
rješenje i za nas. Pitao sam je li moguće da se veterinarska
usluga oslobodi plaćanja poreza na dodanu vrijednost jer smatram
da je ta usluga vrlo važna. Općina Generalski Stol vraća
stočarima cijeli iznos uložen u umjetnu oplodnju krava, kojih,
nažalost, nema mnogo, a i druge općine barem djelomice pokrivaju
taj trošak. Županija također potporama pomaže poljoprivrednike.
Problem je u tome što se neće vratiti oni koji su otišli, a malo
ih je ostalo. Starija generacija brine uglavnom o stoci, i to
više iz navike, a ne potrebe. Veterinari ovise na našem području
o toj starijoj generaciji.
Na starima svijet ostaje?
– Nažalost, drže veći dio gospodarstava. Unatoč poticajima i
programima, mladi većinom za poljoprivredu nisu zainteresirani.
Kad vidim da se stočar trudi i da ulaže veliku ljubav, niti meni
nije teško doći i pomoći.
Ima li mladih u folkloru?
– Smisao folklora je sačuvati pjesme, plesove i običaje od
zaborava. Vodim Kulturno-umjetničko društvo “Izvor” iz
Generalskog Stola. Naš KUD je imao mnogo uspjeha, snimili smo pet
CD-a, petnaestak DVD-a, punili dvorane, dobili nagradu Hrvatskog
sabora kulture za njegovanje kulturne baštine i uopće smo mnogo
učinili za baštinu Generalskog Stola. Ovog ljeta sam objavio
monografiju KUD-a “Sve bilo je muzika – od šansone do folklora”
da bih spasio događaje od zaborava. Mladih i dalje ima u
kulturno-umjetničkim društvima, srećom. Optimist sam i sretan kad
vidim mlade na dječjim smotrama folklora. Nadam se da će naša
baština ostati sačuvana.
Kad se mogu poslušati Vaše radijske emisije na Radio
Karlovcu?
– Subotom u 9 sati se emitira uživo “Njuškica zdravlja”, a
“Glazbom kroz život” svakoga četvrtka u 18 sati. “Etno eter” se
emitira svaku drugu subotu u mjesecu.
Razgovarao: Marin Bakić