"Ne radi za matično društvo koje ju je izabralo, nego za neke druge različite interese koji se nalaze izvan Hrvatske. Prinuđena je koristiti represiju, koja nije samo fizička, nego i protudemokratska – kod nas nema praktične demokracije."
Nositelj liste Domovinskog pokreta, Prava i pravde, Demokratske
Hrvatske seljačke stranke i Zelene liste u VII. izbornoj jedinici
na parlamentarnim izborima koji će se održati 17. travnja je
povjesničar Josip Jurčević, sveučilišni profesor i istraživač
suvremene povijesti, autor brojnih znanstvenih članaka i knjiga,
intelektualac, pa i neovisni kandidat za predsjednika Republike
2009. godine kada je dobio 2,74 posto glasova. Rođen je 1951.
godine u Studencima kod Imotskog i još u dječačkoj dobi se
preselio u Zagreb u kojemu je nastavio živjeti. Sada se bori za
naklonost birača na području koje obuhvaća Sisačko-moslavačku
županiju, Karlovačku, Ličko-senjsku te dio Primorsko-goranske,
što je povod i razlog za razgovor s njime u još jednom –
intervjuu iz ciklusa ZOOM POLITIKON.
Što mislite o perspektivama te geografije?
– To je središnji i ključan dio Hrvatske, a pust. Riječ je o
prostorno najvećoj izbornoj jedinici u Hrvatskoj, što znači da
ima veoma malo stanovnika, iako postoje svi uvjeti za idealan
život s obzirom na klimu i druge zemljopisne karakteristike. To
se događa i u Slavoniji, koja je također velikog razvojnog
potencijala, ali i na otocima. Događa nam se, dakle, velika
tragedija. S obzirom na to da sam dragovoljac Domovinskog rata,
područje koje obuhvaća VII. izborna jedinica mi je posebno
zanimljivo jer je većim dijelom bilo okupirano i izloženo svim
ratnim strahotama. Duga je priča o toj izbornoj jedinici.
To se naziva depriviranim područjem, no gdje god postoji
deprivacija postoji i potencijal.
– Tako je. Postoje prirodne datosti, ali i geostrateške. Ovaj dio
povezuje sjever i jug Hrvatske i kroz povijest je uvijek bio na
udaru. Ne treba gubiti nadu i vjeru, padati u malodušje. Bilo je
i puno težih situacija u povijesti. Sada imamo slobodu
odlučivanja, uključujući i na izborima. Na ove izbore izlazimo da
bismo zaista odlučili kako ćemo živjeti. Ta svijest nije dovoljno
razvijena u Hrvatskoj. Veleizdajnička struktura vlada Hrvatskom,
što znači da ne radi za matično društvo koje ih je izabralo, nego
za neke druge različite interese koji se nalaze izvan Hrvatske.
Ta struktura je prinuđena koristiti represiju, koja nije samo
fizička, nego i protudemokratska – kod nas nema praktične
demokracije. Nadalje, oslanjaju se na vanjske centre moći. To
treba puk osvijestiti. Isključivo mi odlučujemo o tome hoće li
Hrvatska biti lijepa, bogata i sretna.
Kažete da Hrvatskom vlada veleizdajnička struktura, a
nositelj liste Hrvatske demokratske zajednice, Hrvatske
socijalno-liberalne stranke, Hrvatske demokršćanske stranke,
Hrvatske narodne stranke – liberalni demokrati i Hrvatske stranke
umirovljenika u VII. izbornoj jedinici je potpredsjednik Vlade
Republike Hrvatske i ministar branitelja general Tomo Medved.
Kako za njega možete reći da je dio “veleizdajničke
strukture”?
– On je dragovoljac s istog područja na kojemu sam i ja bio, na
Banovini. Možemo reći da je bio heroj – svi koji su branili
Hrvatsku imaju herojsku dimenziju. Međutim, povijest pokazuje da
veleizdajnici ne mogu biti neprijatelji, nego oni koji su bili na
našoj strani, pa i heroji. Prema Medvedu osjećam braniteljsko
suosjećanje, no u Ministarstvu hrvatskih branitelja Republike
Hrvatske se događalo mnogo toga lošeg. Bilo je potpuno promašeno
kada se otišao pokloniti u Grubore i Varivode i od toga će
“srpski svet” napraviti novi jasenovački mit kojim će teretiti
naše naraštaje. Kao ministar hrvatskih branitelja se poklonio
žrtvama zločina kojega nije počinila hrvatska strana, a danas je
to potpuno jasno, i po haškim dokumentima i po generalu Rahimu
Ademiju koji je strukovno prvi o tome pričao. Prešućivano je da
je nakon vojno-redarstvene akcije “Oluja” agresor na tom prostoru
ostavio specijalne snage i u rujnu 1995. je napravio
kontraofenzivu koju su hrvatske oružane snage zaustavile. Zločin
u Gruborima i Varivodama je ta ista agresorska grupacija
tempirala za prolaska Vlaka slobode ne bi li se kompromitirao
predsjednik Franjo Tuđman, kao i hrvatska država, a na tezi o
udruženom zločinačkom pothvatu kojega je koristio nakon 2000.
godine Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu.
Takva teza se nalazi u optužnicama protiv generala Ante Gotovine,
Mladena Markača i Ivana Čermaka te protiv šestorice Hrvata iz
Bosne i Hercegovine. Ta je teza kreirana u Hrvatskoj. Morao sam
već ranije ustvrditi da je Medved počinio ideološku i političku
veleizdaju prema onome za što se s nama borio 1990-ih. Dužan sam
bio kao stručnjak, dragovoljac i domoljub to reći.
Ima li zločina koje su u Domovinskom ratu počinili
Hrvati?
– Ima pojedinačnih. Govorim o sustavnim ratnim zločinima. Ustavni
sud Republike Hrvatske je 2000. godine točno naveo koliko je
zločina s hrvatske strane procesuirano. Zločini agresora su bili
dio njihove koncepcije. To je bitna razlika. Bio sam vještak na
haškom sudu i i dalje su dostupni moja ekspertiza na pet
stotina stranica te moje svjedočenje, a tjedan dana sam odgovarao
na pitanja. Dakle, kao stručnjak sam sve to dokazao na sudu u Den
Haagu, no to se teško probija do javnosti. U Hrvatskoj se doista
događa velika institucionalna veleizdaja, perverzija, u
potpunosti se izokreću događaji i činjenice, a onda i vrijednosna
tumačenja. Bitna razlika između agresora i žrtve jest u tome što
je srbijanski agresor ukalkulirao zločin. Time su se bavili
intelektualci iz Srpske akademije nauka i umetnosti te Udruženja
književnika Srbije. Sve je to dostupno u srbijanskim medijima s
kraja 1980-ih i početka 1990-ih, a i u presudi Međunarodnog suda
pravde u Den Haagu je to potvrđeno, ali se iz
političkih razloga odustalo od toga da je iza počinjenog genocida
stajala namjera. Navodno se ona nije do kraja dokazala, mada smo
joj svjedočili i mada se može razabrati iz srbijanskih
dokumenata.
Ako postoje zločini koje su počinili Hrvati, a tvrdite da
postoje…
– Hajdemo i tu zastati. Mudri filozof je davno rekao da su svi
ratovi započeli zbog pogrešnih termina. Nije bila riječ o
međuetničkom ili međunacionalnom sukobu, nego o sukobu dviju
država – Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku. U toj su
agresiji sudjelovali i Hrvati, primjerice Zvonko Jurjević, veliki
ratni zločinac. Također, u obrani Hrvatske sudjelovali su Srbi.
Većina ih je bila lojalna hrvatskoj državi, a dio ih je bio na
okupiranom području i sudjelovao u agresiji. Uporno se forsira
pogrešan terminološki narativ. Za to sam vrhunski svjetski
stručnjak i sve sam to napisao i dokazao. Nažalost, u hrvatskoj
javnosti prevladava neprijateljski narativ koji je protivan
hrvatskoj budućnosti, svima koji žive u Hrvatskoj i samoj
hrvatskoj državi.
Treba li obilježavati one zločine koje je počinila
hrvatska strana?
– Opet govorimo o strani. Svaka mrtva osoba zaslužuje grob, bez
obzira tko je bio tko u kojem sukobu. Hrvatska država i hrvatsko
društvo su žrtva organizirane sustavne agresije. To je kao kada
bi se javno obilježavalo grobove njemačkih vojnika iz Drugog
svjetskog rata. Hrvatska je s Njemačkom i potpisala ugovor po
kojemu se uređuju njemačka i talijanska groblja iz Drugog
svjetskog rata nakon što se otkopaju grobišta, no to se u
vrijednosnom smislu ne može obilježavati.
Treba li komemorirati srpske civile koji su bili
žrtve zločina u Domovinskom ratu koje su počinili pripadnici
Hrvatske vojske i, ako treba, jeste li to ikada radili Vi osobno
ili Vaša politička grupacija? Postavljam ta pitanja jer
predbacujete ministru Medvedu što je bio u Gruborima.
– Navedite mi te zločine.
Ne znam, Vi znate.
– Do detalja sam istražio slučaj “Lora”, koji je dobio najveću
promociju u Hrvatskoj. Sve nevine žrtve treba komemorirati. Sve
što sam istraživao, uključujući i “Loru” i “Koranski most”, je
krivotvoreno, a krivotvoritelj je nekadašnji državni odvjetnik
Mladen Bajić. O tome sam pisao u feljtonu koji se može i dalje
pronaći na internetu. Riječ je o igri veleizdajničke strukture. O
svemu sam tome govorio i nitko se tome nije usprotivio jer sam
iznio činjenice i dokumente. U slučaju obitelji Zec je nedvojbeno
riječ o kriminalnom obračunu. Šest ili sedam puta je padala
presuda u slučaju “Koranski most” dok se nije donijela politički
montirana. Isto se odnosi na masakr u Dvoru na Uni. Ne znam za
niti jedan organizirani zločin “hrvatske strane”, da je u zločinu
organizirano sudjelovala hrvatska država.
S obzirom na ono što ste predbacili ministru Medvedu,
načelno Vas pitam je li problematično komemorirati nevine srpske
žrtve iz Domovinskog rata, odnosno treba li to činiti.
– Opet imate pogrešan pristup. Bitno je jesu li zločin
organizirali hrvatska politika i hrvatske oružane snage. Ne
znam govoriti u kategorijama srpskih i hrvatskih žrtava. Važno
je, naravno, kako se žrtva identitetski osjećala. No, ako
govorimo o civilima, onda prvenstveno govorimo o tome da su bili
civili, a tek onda možemo govoriti o njihovoj vjeroispovijesti,
etničkom porijeklu, profesionalnom statusu i tako dalje. Kao
znanstvenik, stručnjak, čovjek i humanist ne pristajem govoriti u
nametnutim kategorijama koje su dio hibridnoga ratovanja, a
stručnjak sam za hibridno ratovanje. Sve nevine žrtve treba
obilježavati i pritom u prvi plan stavljati to da se radi upravo
o tome – o nevinim žrtvama. Veleizdajnička struktura u hrvatskoj
policiji je propustila do kraja istražiti slučaj Grubora i
Varivoda, da bi se po pravilima hibridnog ratovanja mogao kasnije
“izvlačiti”. Po svemu što znamo, taj su zločin najvjerojatnije
planski počinile agresorske snage, a zatim je uslijedila ta
njihova operacija u rujnu koja je u hrvatskom javnom životu
potpuno zatajena i o njoj je u knjizi “Samo istina” pisao general
Ademi.
Kako tumačite to da se Vaši argumenti ne probijaju u
javnost?
– O tome sam napisao knjigu na tisuću stranica – pet stotina
stranica se odnosi na znanstveni tekst, a isto toliko na preslike
dokumenata. Puno sam puta javno govorio – na marginalnim
medijima, naravno – da je srbijanska agresija u svojoj pripremi
duboko infiltrirala Socijalističku Republiku Hrvatsku,
uključujući i Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske i
Službu državne sigurnosti u SRH. O tome sam objavio izvorne
dokumente s cijelim nizom detalja. Netko u CK SKH je shvatio da
su prisluškivani za održavanja Univerzijade u Zagrebu 1987.
godine, pa su pokrenuli slučaj koji nije do kraja razriješen. U
svakom pogledu su tri najmoćnija čovjeka u komunističkoj
Hrvatskoj od 1980. do 1990. bili Mika Špiljak, Stanko Stojčević i
Ivica Račan. Svoj trojici šef kabineta je bio agent
Kontraobavještajne službe Slavko Malobabić koji je razmijenjen
1991. za operacije “Labrador”, da se ne bi otkrilo ostalih oko
tri stotine kontraobavještajnih grupa infiltriranih u hrvatski
sustav prije 1990., u CK, udruge, medije, sveučilišta… Sve je
to dostupno u haškom sudu, dostupno je u svjedočenjima,
video-zapisima, dokumentima…
Zašto se onda argumenti ne probijaju u javnost?
– Zato i govorim o veleizdajničkoj strukturi koja vlada Hrvatskom
i koja se ne može poistovjetiti s hrvatskim društvom. Postoje
standardi za neku državnu zajednicu ispod kojih se ne smije ići,
a u Hrvatskoj se ide i rezultat vidimo – pola milijuna
najvitalnijih i najmlađih, reproduktivno i poslovno
najsposobnijih, razvojno i sigurnosno najvažnijih je pobjeglo iz
zemlje unazad deset godina. Nikada u tako kratkom razdoblju nismo
plaćali takav danak u krvi kao što ga plaćamo danas, a to znači
da se progone mladi iz Hrvatske. Navodno odlaze zbog mobilnosti,
a u biti odlaze u očaju jer ne vide perspektivu u Hrvatskoj. Sve
se to događa zahvaljujući veleizdajničkoj strukturi. Moj motiv za
uključivanje u politički život je upravo taj da pokušam
pridonijeti početku procesa promjena teško narušene Hrvatske.
Kako to mislite ostvariti?
– Pisao sam i govorio jako puno o svim ovim temama, a s
minimalnim dosegom. Magistrirao sam i doktorirao na Filozofskom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a moje knjige su tamo zabranjene
studentima. To je primjer koliko je Hrvatska narušena. Moj ulazak
u Hrvatski sabor će značiti da ću imati bolju prigodu hrvatsku
javnost upoznati sa svim nevjerojatnim znanstvenim krivotvorinama
i neistinama. Želim doprinijeti javnim govorom u Hrvatskom
saboru, a to je pozornica koju se ne može lako ignorirati. Sve
sam ovo što sam tu iznio javno govorio kada su oni koje spominjem
bili na vrhuncu moći, primjerice gospodin Bajić. Nitko se nije
oglasio da kaže da je to neistina i nitko me nije tužio jer
raspolažem činjenicama i argumentima. Preostaje im jedino šutnja,
i to do te razine da studenti povijesti ne smiju znati što
iznosim.
Hoće li, dakle, fokus Vašeg djelovanja biti borba protiv
“veleizdajničke strukture”?
– Da. Istraživač sam suvremene nacionalne i svjetske povijesti.
Sve što se dogodilo do jučer je povijest i postoji znanstvena
metodologija koja se koristi u istraživanju. I dalje kod nas
postoji zaostali “znanstveni” narativ da povijesti pripada samo
ono što je starije od 50 ili 70 godina, kada više nema živih
svjedoka. Povjesničari su si za represivnih komunističkih vremena
izradili ugodnu poziciju pa su “bježali” od suvremenih tema u
stari ili srednji vijek. Onaj tko je istraživao suvremene teme
morao je pristati na to da bude apologet. Sloboda odlučivanja o
tome kakva će biti država u kojoj živimo je najveće postignuće
Domovinskog rata.
Domovinski pokret se predstavlja kao suverenistička
opcija. Što to znači praktički? Jeste li za to da Hrvatska
napusti Europsku uniju?
– Prije 25 godina sam znanstveno obradio tu temu na jednom
međunarodnom simpoziju. Prevladava pogrešan narativ. Hrvatska bi
trebala biti subjekt međunarodnih odnosa, ali domaći
veleizdajnici uvijek traže stranu potporu, što se može pratiti od
1102. godine. Naši vitalni etnički, nacionalni i državni interesi
su bili u rukama onih izvan Hrvatske. Sada smo dobili prigodu
biti ravnopravna članica EU. U pristupnim pregovorima smo izdali
i veleizdali ono što se i nije od nas zahtijevalo. Ne postoji
jedan tipski ugovor o pridruživanju EU, nego se vodi vrlo
mukotrpan pregovarački proces i sklapa se sporazum. Sve druge
države su zastupale svoje interese za ulaska u EU, tu čudnu
zajednicu – takvu buduću državu ne poznaju niti politička znanost
niti praksa. U Europi dominiraju nacionalni interesi. Slovenija
je dvostruko manja od nas po površini teritorija i po broju
stanovnika, ali je daleko više suverena od Hrvatske jer su
njihovi upravljači više zastupali interese slovenskog društva i
države no što su hrvatski upravljači zastupali naše interese. Sve
se to može regulirati. Suverenizam znači da ne pristajete na to
da budete objekt, nego težite ravnopravnosti.
Mađarski premijer Viktor Orbán je “crna ovca” u Europskoj
uniji. Treba li se Hrvatska ugledati na njegovu
politiku?
– Da. Nije samo on “crna ovca”, njega se istaknulo iz
manipulativnih razloga, a vidimo da uživa dvije trećine potpore
birača i da je vrlo dobro zastupao mađarske interese. Kod nas se
širi negativistički narativ po kojemu vlast koja zastupa interese
onih koji su je izabrali i koji je plaćaju radi protiv matičnih
interesa, pa se tako Orbána predstavlja kao crnoga vraga. On je
političar koji vrlo dobro zna da su ga izabrali mađarski građani
i da na tom političkom i svakom drugom tržištu koje se zove
Europska unija zastupa mađarske interese. Njemački kancelar Olaf
Scholz isto tako zastupa prvenstveno njemačke interese, francuski
političari francuske nacionalne interese. Slovenija ima malo
autoputeva i tri godine se natezala s Europskom unijom oko cijene
vinjeta kada ih je uvodila. S obzirom na kilometražu autocesta,
te su vinjete višestruko skuplje u Sloveniji nego u Austriji, no
slovenski političari su zastupali slovenske interese i ostala je
cijena kakvu su zamislili, a da ne govorim o strateškim
interesima kao što su energetski, identitetski i tako dalje. Kod
nas su na djelu kapitulacija i veleizdaja, nevezano na podjele
između ljevice i desnice. Igrači nogometnih klubova Dinamo i
Hajduk se međusobno fauliraju kada igraju utakmicu, ali su
složni kada nastupaju za hrvatsku nacionalnu reprezentaciju. U
politici nemamo, nažalost, takav pristup.
Kako gledate na odnos Europske unije i Zapada uopće prema
ratu u Ukrajini?
– Hrvatska je na prvom mjestu. Humanitarno i na druge načine
treba pomagati Ukrajinu, ali ne smijemo ući u oružanih sukob. Ako
pružimo bilo kakvu pomoć u uvježbavanju, naoružavanju i slično,
ulazimo u ratni sukob. Hrvatska je sigurnosno rasturena i ukinuto
je služenje vojnog roka, a preko nje se valjaju prave invazije
nezakonitih migranata. Nemamo nikakav vojni sigurnosni potencijal
da štitimo svoje granice.
Glazbenik Stjepan Jimmy Stanić je kandidat Domovinskog
pokreta u jednoj drugoj izbornoj jedinici, a i najstariji
kandidat uopće na izborima. Koga ste nam ponudili u VII. izbornoj
jedinici?
– Svi naši kandidati su čestiti, sjajni ljudi. Različitih su
struka i dolaze iz pet županija. Na čelnim mjestima su tri
istaknuta dragovoljca Domovinskog rata – moja malenkost, hosovac
iz Kutine Damir Markuš i Karlovčanin Alenko Ribić, donedavni
zapovjednik policijskih specijalaca koji se vrhunski postavio
prema migrantskoj krizi i zahvaljujući njemu i sličnima smo
doznali što se događa, odnosno prikriva od hrvatske javnosti. Kao
što znamo, to se osjeća u Karlovačkoj županiji i u ostalim
županijama koje čine ovu izbornu jedinicu. U tim županijama su
vrlo živa sjećanja na ratna zbivanja otprije trideset godina. Ova
čelna mjesta na listi jamče da nas trojica nismo kapitulirali
onako kako je, nažalost, kapitulirao general Medved.
Vaša lista ima šest žena, ali su uglavnom u donjem
dijelu.
– O tome je odlučivalo vodstvo Domovinskog pokreta. Cilj je
uspjeti na izborima. Najpoznatija sam javna osoba među našim
kandidatima, pa se vjerojatno liste slagalo po takvoj logici.
Domovinski pokret je u potpunosti spreman preuzeti vlast u
Hrvatskoj. Svi na našim listama su čestiti i bit će dovoljno
mjesta u upravljačkoj strukturi. Sada se na ključnim mjestima
nalaze svjesni veleizdajnici i protivnici hrvatskog društva, a
ostali su pristali tome služiti. Ima, dakle, dovoljno prostora.
Nadam se da će se svi s liste dokazati u strukovnom smislu. Ima
nas iz raznih područja društvenog života, od mene sveučilišnog
profesora, preko liječnika i drugih.
Biste li ocijenili ulogu predsjednika Republike Zorana
Milanovića pozitivnom u ovom izbornom ciklusu?
– Ne bih jer već dvije godine nije sazvano Vijeće za nacionalnu
sigurnost, a s premijerom Andrejom Plenkovićem ima povijest i,
ako se sjetimo, taj njihov osobni i partikularni sukob seže u
2016. godinu kada su se održavali parlamentarni izbori. Taj
njihov sukob ima psihološke dimenzije jer su izašli iz istoga
gnijezda, onog Mate Granića, osobe koja je počinila najviše štete
u Hrvatskoj od 1990-ih do danas. Govori se o “diplomatskoj
oluji”, a jasno je na temelju dokumenata da je Granić bio glavni
protivnik operacije “Oluja” i da je radio sve da se ona ne
dogodi.
Je li Predsjednik kompromitirao izborni proces?
– Nije. Pogriješit će onaj tko podcijeni njegovu inteligenciju i
njegovo znanje. Rekao je da će biti kandidat na parlamentarnim
izborima. Siguran sam da zna da ne može biti kandidat na listi.
Sve što radi možda nije korektno, ali nije iskočio iz standarda
hrvatske politike. Potpuno je legitimna njegova namjera da bude
predsjednik Vlade Republike Hrvatske.