"Jedini smo sindikat u HS produktu, no na 1.700 radnika mora ih biti sindikalno organizirano barem 350 do 500 ne bi li se stvorila relevantna snaga za kolektivne pregovore", kaže.
“Ove godine nisam bio niti na jednoj organiziranoj proslavi
Međunarodnog praznika rada, nego sam ga proveo na svom
imanju uz roštilj, ali sam pratio sve događaje”, opisuje glavni
tajnik Novog sindikata, veteran hrvatske sindikalne scene,
Tomislav Kiš kako je proveo srijedu u novom intervjuu iz
ciklusa ZOOM POLITIKON na Kaportalu.
Proslava Međunarodnog praznika rada u Maksimiru se, kaže,
prometnula u političko događanje, a isto je i u drugim sredinama,
smatra. “Sindikati u pravilu ne sudjeluju u organizaciji i to me
brine, smeta i žalosti. Gradovi ili stranke organiziraju
prvosvibanjske proslave. Primjerice, Socijaldemokratska partija
Hrvatske je dijelila karanfile u Rijeci. Sve je to u redu, ali
nije sindikalno”, nastavlja.
Kako bi idealno izgledala proslava Međunarodnog praznika
rada?
– Trebala bi biti sindikalno organizirana, uz podršku članstva.
Tehnički, što se tiče hrane, zabave i ostaloga, bilo bi slično
kao i do sada. Okupljalo bi se, najbolje spontano, u manjim
grupama pa razmatralo radničke probleme, vidjelo što se može, a
što ne, odnosno organizirala bi se prosvjedna kolona, a nju treba
njegovati. Prvog svibnja treba progovoriti kritički prema svemu
što u društvu ne valja, naročito prema onome što ne valja u
Zakonu o radu i u samom radu, ali na slavljenički način. Znamo
što se obilježava 1. svibnja, kako je taj praznik nastao, da je
pala krv. Tu uspomenu treba njegovati. Brine kad netko iz
sindikata kaže da ne obilježavaju praznik rada jer radnici više
nisu zainteresirani za to. Ne vjerujem da je to baš tako, ali ako
i jest, naša je sindikalna dužnost da tu tradiciju koju smo
naslijedili sačuvamo i prenesemo dalje.
Mogla bi se organizirati radnička povorka u svakom
slučaju, ako sam Vas dobro shvatio.
– Pa barem to, a hoće li se uzvikivati parole pitanje je trenutka
i okruženja. Zašto se u Karlovcu ne bi organizirala jedna takva
povorka s podjelom graha, koji je ostao simbol sirotinjske hrane?
Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković je
rekao da je od veljače 2023. do veljače 2024. prosječna plaća
porasla s 1106 eura na 1248 i da je to realan rast od 8,4 posto,
ako se uzme u obzir inflacija od 4,1 posto u tom razdoblju.
Slažete li se s njime?
– Ne bih ulazio u te statističke podatke. Pretpostavljam da ih je
radio netko u računovodstvu Vlade i da su točni. Plaće jesu
uvećavane. Pohvaljujem Vladu što je podigla iznos minimalne plaće
za 20 posto u jednoj godini, što je presedan. Ipak, inflacija je
to povećanje “pojela”. Radnici, dakle, ne žive bolje, nego u
nekim segmentima i gore nego prije povećanja plaća. Napredak je
ostvaren, ali nedovoljan. Izuzetno me ljuti što se u nekim
tvrtkama koje su u vlasništvu Republike Hrvatske ta Vladina
politika ne vidi ili je pak potpuno obrnuta. Uzmimo primjer
Podravke koja ostvaruje veliku dobit, a većina radnika ima plaću
sedam eura iznad minimalca i neka si netko postavi pitanje kako
ti radnici žive. S jedne strane se, dakle, Vlada hvali povećanjem
plaća, a s druge strane su takve plaće u Podravki. Zašto Vlada ne
da nalog da se povećaju plaće u Podravci? To je bezobrazno. Vladu
se može pohvaliti, kažem, za to podizanje iznosa minimalne plaće
za 20 posto u jednoj godini. Prije toga je minimalna plaća rasla
svake godine za koji postotak, a sada za 20, što je ogromna
razlika.
Kako biste ocijenili politike ostalih političkih opcija u
odnosu na radnička prava?
– Sve političke opcije koje se kunu da im je radnik na prvom
mjestu to propagiraju isključivo u predizbornim kampanjama. U
pravilu se ponašaju kao da ih ta tema ne zanima. U Hrvatskom
saboru je samo Radnička fronta progovarala o radničkim pitanjima,
i to na konkretan i borben način. U ovom sazivu parlamenta
te teme nitko neće otvarati.
Smatrate li da to neće činiti čak niti socijaldemokratske
stranke?
– Činit će to deklarativno. S obzirom na praksu ne bih bio velik
optimist. Ne zaboravimo da je na snazi Zakon o radu koji nije
dobar i kojega treba mijenjati, a donesen je za vlasti
Socijaldemokratske partije Hrvatske.
Što treba mijenjati u Zakonu o radu?
– Mnogo toga. Osnovali smo inicijativu “Za radnički ZOR”.
Napisali smo nov prijedlog Zakona o radu na temelju praktičnog
iskustva. Primjerice, u kolektivnim pregovorima se dođe do jedne
točke i treba nastupiti borbena sindikalna akcija, konkretno
borba za vrijednosti iz kolektivnog ugovora, a danas ne možeš
mladom sindikalisti objasniti što i kako da provede na zakonit
način jer su članci Zakona o radu čak ponegdje i dvosmisleni.
Pritom pravosuđe dodaje čudna tumačenja – imamo presude koje
nemaju veze sa zdravim razumom. Nejasno je određen i prekovremeni
rad i štošta još. Želimo da se u Zakon o radu dodaju i nove
odredbe o zaštiti radnika. Kad radnik nešto pogriješi i kada uđe
u proces, na njemu je teret dokazivanja da nije kriv. Sindikalni
povjerenik dobije otkaz i nijedan poslodavac neće napisati da mu
ga je uručio zbog sindikalnog rada, nego će izmisliti nešto. U
tom slučaju sindikalni povjerenik mora dokazati da je dobio otkaz
zbog sindikalnog rada, a to je praktički nedokazivo. Kako ću
dokazati da sam dobio otkaz zato što sam pozvao kolege da na
vrijeme napuste radno mjesto, umjesto da ostanu raditi duže bez
da je prekovremeni rad najavljen?
S kakvim pritiscima susreću sindikalni
povjerenici?
– Ima ustanova, tvrtki, pa i privatnih malih, srednjih i velikih,
gdje je kultura socijalnog dijaloga na izuzetno visokoj razini –
razgovara se, uvažava i to je to. Postoje poslodavci koji se
opiru sindikalnom organiziranju na sve moguće načine –
pritiscima, rasturanjima, premještanjima na druga radna mjesta,
prijetnjama otkazima… Intenzitet pritiska je slabiji no ranije,
ali je metodologija proširena.
Ako je pritisak na sindikaliste slabiji, je li to zbog
manjeg zalaganja sindikalista?
– Nije. Taj pritisak nema veze s radom sindikata. Intenzitet
pritiska da se rasturi sindikat je nešto malo slabiji. Nekad se
tjeralo s: “Marš van!” Nije više riječ o takvim praksama, ali su
metode šarolikije i više sofisticirane, teško prepoznatljive.
Muka je ista. Prije je netko vikao na tebe, a sada te prebace na
drugo radno mjesto, čak i bolje, ali koje ne znaš raditi, pa onda
čekaju da pogriješiš ne bi li to iskoristili za otkazivanje
ugovora o radu. To je sad postalo mudrije.
Jesu li teme radničkih prava skrajnute u
javnosti?
– Jesu. Za to krivim i nas sindikalce. Često se postavlja pitanje
zašto nešto raditi, ako radnici to ionako ne bi podržali. To je
kriva sindikalna politika. Moje kao sindikalca je da dovedem
radnika do izbora hoće li se za nešto boriti ili neće, a odluka
je u konačnici njegova. Ako se radnik odluči boriti, sindikalac
je tu za njega. Ako se pak odbije boriti, sindikalac može reći da
je svoj dio posla časno odradio.
Kako uopće motivirati radnike da se sindikalno
udružuju?
– Samo lijepim i dobrim primjerima. Novi sindikat je u zadnje
dvije ili tri godine imao dva dosta uspješno provedena štrajka
nakon kojih su u tim tvrtkama povećani interesi za socijalni
dijalog i za sindikalno organiziranje. Nakon što su se radnici
izborili za bolje kolektivne ugovore, što su isprva smatrali
nemogućim, uvidjeli su da borba može uroditi plodom, a poslodavac
je uvidio da radništvo ima svoju snagu. Nakon toga smo osjetili
po prvi puta da smo uvažavani kao partneri.
Smanjuje li se broj članova sindikata?
– U Novom sindikatu imamo uvijek lagani trend porasta broja
članova. Taj trend više nije jak kao ranije, ali je stalan.
Nažalost, sindikalna scena se osipava. Nemam pristojnu riječ za
Zakon o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata. U
njemu je sve napisano ukrivo, štetno, nerazumno, nemušto,
zbunjujuće i kako god hoćete. Najgore je što je priznao samo
jedan kriterij za sposobnost sindikata za pregovore, a to je broj
članova jer imate sindikate koji se jednostavno kupuju
pogodnostima i u tom slučaju nema sindikalnog rada s obzirom na
to da se članarina troši na to, nema sindikalnih pregovora,
sindikalne akcije u kojoj se mora potrošiti novac na autobuse,
sendviče, čaj, prospekte, plakate i slično. Ništa od toga po
Zakonu nije bitno, bitno je biti reprezentativan, a onda kad
postaneš reprezentativan staneš jer ne znaš kuda bi dalje – velik
si i reprezentativan sindikat koji ne zna kolektivno pregovarati,
a onda kažu da radnici nisu zainteresirani. Naš sindikat
pregovara na izuzetno puno mjesta. U različitim smo fazama
pregovora oko kolektivnih ugovora barem u sedam ili osam tvrtki.
Sindikalna članarina ne služi tome da se vrati radniku u obliku
poklona, nego da bi se financirao sindikalni rad, a on košta. Ako
se iz Zagreba ide pregovarati u Šibenik, primjerice, postoji
trošak puta. Svakoga puta kada nazovem nekog telefonom napravio
sam trošak. Pokrivanju toga troška služi sindikalna članarina.
Nitko ne kaže da se u slučaju prijeke potrebe članu ne može
pomoći, ali to ne smije biti osnovna svrha sindikalnog rada, nego
pokušaj uređivanja međusobnog odnosa radnika i poslodavca koji
rezultira pisanim aktom koji se zove kolektivni ugovor. No, malo
je kolektivnih ugovora. Postoji pokušaj vlasti da otopi
sindikalnu scenu. Zakonske odredbe na tom tragu je oborio Ustavni
sud Republike Hrvatske, primjerice one da posebne pogodnosti po
kolektivnim ugovorima vrijede samo za članove sindikata koji su
pregovarali. Zbog toga su nastali kaos i kurcšlus jer su neki
sindikati vabili članstva drugih da prijeđu k njima jer ovi, kao,
nisu reprezentativni i od njih neće biti nikada ništa – ako bi
prešli, dobili bi 50 eura veću božićnicu i slično. Jedini cilj
toga bio je da se napravi sindikalna piramida, da se Vlada
dogovori s cijelim radništvom u Hrvatskoj tako da se dogovori s
tri bliske osobe. To tako ne bi trebalo biti.
Kakav je utoliko položaj Novog sindikata, sudjelujete li
u dijalogu s Vladom?
– Na toj razini nismo reprezentativan sindikat, ali smo izuzetno
reprezentativni po tvrtkama u kojima organiziramo članstvo te
sklapamo kolektivne ugovore na razini tvrtke, i da bi imao smisla
mora biti bolji od prethodnih. S Vladom se dogovaraju granski
kolektivni ugovori tamo gdje je ona poslodavac. Ako se ne varam,
mimo toga je važeći granski kolektivni ugovor, i to za
graditeljstvo. Dakle, reprezentativni smo za razinu na kojoj
pregovaramo, a to je najčešće razina tvrtke. Bili smo član
pregovaračkog odbora za granski kolektivni ugovor za drvnu i
papirnu industriju koji je stjecajem okolnosti po vrijednosti
niži od kolektivnih ugovora koje imamo u dvije drvne tvornice u
kojima imamo organizirano članstvo.
Novi sindikat je najzastupljeniji u Čistoći, Zelenilu i
Sportskim objektima Karlovac, ako se ne varam.
– Da.
Smanjenjem cijene usluga javnog prijevoza su smanjeni i
prihodi zaposlenika u gradskom sustavu.
– Politika vodi računa o zadovoljstvu građana jer na temelju toga
dobiva iduće izbore, a pritom zanemaruju da to čine preko leđa
radnika. Česti su pokušaji da se kolektivni ugovor ne sklopi ili
da se sklopi po oktroiranom sistemu. U Karlovcu uspijevamo dobiti
kolektivne ugovore koji su kvalitetniji no drugdje, a nekoliko je
razloga za to. Rekao bih da je to stoga što smo dobro
organizirani, što znamo uraditi taj posao i što u tvrtkama u
kojima djelujemo u Karlovcu uspijevamo “natjerati” poslodavce da
prihvate naše zahtjeve.
Kako Novi sindikat i uopće sindikalni pokret stoje u
privatnim tvrtkama?
– Teško mi je govoriti uopće o sindikalnom pokretu jer ne znam
sve detalje, međutim Novi sindikat stoji izuzetno dobro. Još
nisam vidio razliku u postupanju Novog sindikata ili članstva u
odnosu na to je li tvrtka državna ili privatna. Sudaramo se sa
stranim poslodavcima. Proveli smo jedan izuzetno uspješan štrajk
kod njemačkog poslodavca u Belišću. U tom gradu imamo izuzetno
kvalitetan kolektivni ugovor kojega bi ipak trebalo i doraditi
jer ima onoga što nismo uspjeli isprva ostvariti, a vlasnici
tvrtke su Englezi. U Lipovljanima je tvornica u vlasništvu
Talijana i tamo smo štrajkom izborili kolektivni ugovor. Sad na
tim mjestima imamo korektnu i urednu suradnju. Dakle, može se. S
ostalim privatnicima imamo korektne odnose utoliko što možemo
razgovarati i pregovarati. Uskoro ćemo započeti kolektivne
pregovore u Šibeniku s jednom velikom tvrtkom. Prije ili kasnije,
s malo više muke i znoja, sasvim sigurno ćemo doći do kolektivnih
pregovora i vidjeti što se da ostvariti, hoćemo li doći do
kolektivnog ugovora dogovorom ili ćemo morati “stisnuti šaraf”.
Odvijaju li se upravo neki štrajkovi?
– Nije mi to poznato. Ne mogu znati sve, ali vjerujem da bih znao
da se odvijaju.
Najveća i najuspješnija tvrtka u Karlovcu je HS produkt.
Je li Novi sindikat tamo prisutan?
– Jest. U toj smo tvrtki jedini sindikat. Tamo je izuzetno teško
sindikalno organizirati radnike. U toj su tvrtki radnička
primanja s obzirom na profit tvornice i na okolinu solidna.
Utoliko pada motivacija radnika za borbu i organiziranje.
Jesu li radnici HS produkta zadovoljni?
– Ne bih to mogao reći. Pripremamo kolektivne pregovore, a onda
poslodavac isplati u Hrvatskoj rekordnu božićnicu ili nagradu za
rad, pa svaki radnik dobije možda i nekoliko desetaka tisuća
kuna. Zbog toga je mogućnost za sindikalnu borbu manja. Ne treba
zaboraviti da je proizvodnja oružja izuzetno osjetljiv posao i
postoje i sigurnosne prepreke. Ako se ne varam, tamo je 1.700
zaposlenika, mi imamo ondje 60 ili 65 članova, a pritom smo
jedini sindikat. Teško je ući u bilo kakvu sindikalnu akciju tamo
gdje nemamo barem 15 do 20 posto organiziranih. Bez toga ne
možemo uspješno ući u proces kolektivnog pregovaranja. Ako imaš
manje od pet posto organiziranih radnika, nisi naročito
relevantan. Nadam se da će to radnici prije ili kasnije shvatiti.
Na 1.700 zaposlenika ih barem mora biti sindikalno organizirano
barem od 350 do 500 ne bi li se stvorila relevantna snaga za
kolektivne pregovore.
Navodno će Hrvatska ove godine uvesti još dvije stotine
tisuća stranih radnika. Štiti li Novi sindikat strane
radnike?
– Imamo nekoliko članova koji su strani radnici, ali im ne
uspijevamo puno pomoći zbog neprikladnog Zakona o strancima.
Uzmimo primjer čovjeka iz Egipta koji uredno radi u Hrvatskoj.
Prvu plaću mu poslodavac uzme “za radnu dozvolu”, drugu plaću mu
uzme za nešto drugo, treću plaću mu isplati 163 eura, a četvrtu
660 eura, što je bitno ispod minimalca. Taj radnik radi na
terenu, razboli se na bubrege, završi u bolnici i poslodavac ga
odmah odjavi. Želiš u tom slučaju reagirati, a onda shvatiš da u
zakonu stoji da poslodavac plaća kaznu, ako nije prijavio
radnika, a taj strani radnik biva deportiran iz Hrvatske. Drugim
riječima, zakonski, tko se žali, ide van. Preko zakona sindikat
ne može. Teško je organizirati masovno te radnike jer su
uplašeni. Dali su agencijama izuzetno velik novac po njihovim
standardima da ih dovedu u Hrvatsku, onda oni dođu, pa se prema
njima ponašaju svakako. Ima primjera za svaku pohvalu, međutim
najčešće to ne valja ništa – niti radnik ima prikladan smještaj,
niti ima prikladnu plaću, niti ima pravnu zaštitu. Država je bila
potpuno nepripremljena za ono što slijedi kad je ušla u proces
uvoza radne snage. Zamislite da Vas netko s tog stolca na kojemu
sjedite prebaci negdje na periferiju New Delhija – ne znate
jezik, nemate novca, uplašeni ste, prihvatite ponuđeni posao, a
poslodavac Vas onda maltretira na razne načine, a ne znaš kome bi
se žalio i institucije te ne štite. Jezik je stranim radnicima
strahovito velika barijera. Oni više-manje pričaju do 50
engleskih riječi s kojima puno toga i ne možeš. To je velik
problem. Dakle, država je nepripremljena za probleme koje je
morala predvidjeti. Naši mladi odlaze van, a tu dolaze stranci,
protiv kojih nemam ništa. Strani radnici nam trebaju, ali pod dva
uvjeta. Jedan je da se prema njima ponašamo kao prema hrvatskim
radnicima u smislu visine primanja i slično, a drugi uvjet je da
ih uzmemo onoliko koliko nam treba. Stoga sam pobornik kvota. Ako
ti treba sedam radnika, nemoj ih uvoziti 77.
Slažete li se s tvrdnjama da se uvozom strane radne snage
smanjuje cijena rada u Hrvatskoj?
– Slažem, mada poslodavci to neće priznati. Neka Državni
inspektorat jednom uđe u malu firmu ili u ove agregatore na koje
sam posebno kivan – to su ovi s dostava, što je totalna
tragedija. Neka agregator inspekciji rada predoči za bilo kojeg
stranog radnika zadnjih 12 isplatnih lista – neće predočiti niti
jednu.
Kako to?
– Jer im oni ne isplaćuju plaću, nego ono što su zaradili, pa si
to obračunavaju, uzimaju im nekakvu proviziju, a država pravi
nekakav program koji će to pratiti. Pitao sam hoće li uzeti sve
agregatore u spisak, a dobio odgovor da niti ne znaju koliko ih
je. Kako ćeš kontrolirati nešto o čemu nemaš osnovne informacije?
To su nebuloze.
Primjećujem da niste zadovoljni radom Državnog
inspektorata.
– Nisam zadovoljan s cijelom državom, zakonodavstvom i pripremom
dolaska stranih radnika. Nije problem samo u Državnom
inspektoratu, nego i u policiji kojoj se prijavljuju radnici na
mjesto boravka. Na jednoj adresi se prijavi 80 ljudi i nikome u
policiji to nije sumnjivo. Da se kod običnog čovjeka u stan
prijavi pet ljudi došla bi policija na vrata, a ovdje se prijavi
80. Preuređuju se stari stanovi i šupe za boravak stranih
radnika, pa ih je desetak u sobi površine dvadesetak četvornih
metara i svi imaju dozvolu boravka i nikome ništa.
Kako sindikat može zaštititi prekarne radnike, dakle one
koji rade uglavnom kao vanjski suradnici?
– Vrlo teško jer su si ti radnici “ufurali” da su netko i nešto
jer “rade koliko hoće, što hoće i kad hoće”, ali u pravilu rade
bez čvrstih ugovora, vrlo su neskloni sindikalnom organiziranju i
sindikalnoj borbi te je svako vrijeme koje posveti tome gubitak u
poslu, dakle gubitak primanja. Stoga je vrlo teško pomoći
prekarnim radnicima, no ne i nemoguće.
Kakvi su odnosi između sindikata i hoće li doći do
okrupnjivanja sindikalne scene?
– Za zelenim stolom ili nekakvim zakonom kojega je izmislila
država nikada neće doći do okrupnjivanja sindikalne scene.
Nju mogu okrupniti samo radnici, odnosno članstvo, da se upisuju
u sindikate od kojih imaju nekakve koristi. Ljudi se po nekom
automatizmu upisuju u sindikate za koje misle da im pripadaju.
Primjerice, trgovac smatra da pripada u sindikat trgovine. Zašto
mesar ne bi bio u sindikatu pekara, ako mu taj sindikat može više
pomoći na ostvarenju prava? Ima slučajeva da se netko ispiše iz
jednog sindikata, upiše se u ponedjeljak kod nas, a već u petak
dođe pitati zašto njihov problem nije riješen. Kažeš mu da se
nije stiglo u tjedan dana to riješiti, a on odgovara da već 20
godina plaća sindikalnu članarinu. Međutim, plaćao je članarinu
20 godina onome tko ga je izdao, tko je bio nekorektan i koji
nije napravio ništa. Može doći do okrupnjivanja sindikata na samo
još jedan način, a to je u slučaju kad se počnu smanjivati, pa se
moraju udruživati da bi nastavili rad.
POGLEDAJTE VIDEO