"Rekonstrukcija koja bi nas vratila na suradnju HDZ-a, manjinskih zastupnika i manjih liberalno-demokratskih opcija može postati moguća u svibnju iduće godine", kaže politički analitičar
Iza nas su izbori za Hrvatski sabor i formiranje nove izvršne
vlasti koju čine prije svega Hrvatska demokratska zajednica i
Domovinski pokret, a pred nama izbori za Europski parlament koji
će se održati 9. lipnja. Te smo teme zumirali s političkim
analitičarom Davorom Gjenerom u intervjuu iz ciklusa ZOOM
POLITIKON.
Koliko je kampanja za europske izbore bitna
građanima?
– Ona je sasvim sigurno važna, no za sada je vrlo slabo vidljiva.
Doduše, ima još dosta vremena za to da se kandidati predstave
biračima i da motiviraju glasače na izlazak, odnosno da osiguraju
da odaziv na izbore za Europski parlament bude veći no što je bio
pred pet godina kada je Hrvatska bila po tome pri dnu. Odaziv je
izrazito važan za svake izbore. Rezultat izbora za Europski
parlament će se tumačiti i u kontekstu netom formirane većine u
Hrvatskom saboru i formiranja Vlade Republike Hrvatske. Velik dio
aktera koji izlazi na europske izbore izrazito malo zna o
formiranju europskih politika. U Hrvatskoj se općenito rad
institucija Europske unije prati relativno slabo i relativno
površno – postoji nekoliko medijskih izuzetaka, ali to, nažalost,
nije na razini na kojoj bi u jednoj ambicioznoj članici Europske
unije trebalo biti. Euroskepticizam je prije pet godina bio
izrazito snažan, a danas je možda u političkom tijelu nešto manje
izražen jer veći broj građana uviđa koristi članstva u Europskoj
uniji i počinje prepoznavati da je Europska unija i svojevrstan
osigurač, zaštita pred samovoljom nacionalne politike i pred
njezinom potkapacitiranošću. Da bi se uopće moglo aplicirati za
europska financijska sredstva mora se usklađivati s pravnom
stečevinom Europske unije i s europskim politikama. Zato sam do
neke mjere optimist kada govorimo o odazivu. Europski
politički život se odvija prije svega unutar frakcija u Europskom
parlamentu. Pritom su najvažnije Europska pučka stranka,
Progresivni savez socijalista i demokrata, liberali u Renew
Europe te Zeleni. Nisam siguran jesu li hrvatski birači svjesni
da svako glasanje za kandidate koji ne pripadaju krugu tih
četiriju ključnih političkih pravaca na neki način znači bacanje
glasa. U prošlom mandatu smo vidjeli da su glasovi poklonjeni
dvojici kandidata koji nisu pripadali nijednoj političkoj
obitelji bili zapravo bačeni s obzirom na to da ti akteri u
stvari nisu sudjelovali u stvaranju europskih javnih politika.
Nešto je drugačije bilo s mandatom Ruže Tomašić koja je djelovala
u klubu Europskih konzervativaca i reformista. Bila se
predstavila kao relevantan politički akter, sudjelovala je u
kreiranju nekih politika i afirmirala se u Europskom parlamentu,
za što onaj tko ju je naslijedio u pola mandata nije imao snage.
Kada govorimo o tome što su radili zastupnici unutar ove četiri
ključne političke obitelji, velika je šteta što u prošlom mandatu
nismo imali zastupnika među Zelenima. Imali smo samo jednog
zastupnika unutar kluba Renew Europe, a to bi bio Gvozden Flego.
On se bio afirmirao kao uspješan europarlamentarac koji je
uspijevao nametati svoje političke prioritete, sudjelovao je u
kreiranju europske prometne politike na način koji je izrazito
koristan i tu smo vidjeli koliko je važno biti prisutan i u toj
relevantnoj političkoj obitelji, koliko se za zajedničke politike
države može učiniti i iz takvog kluba kada u njemu imate
relevantnog političkog predstavnika. Među europskim socijalistima
se Tonino Picula afirmirao kao izrazito važan akter u Odboru za
vanjske poslove. Našao se na vrlo utjecajnim pozicijama s kojih
je vodio izrazito dobre politike. S druge strane, javnost je
najviše vidjela jednu drugu zastupnicu koja se nije bavila
ozbiljnim politikama, nego piarom u nekoj sferi zaštite
potrošača. Sudjelovala je u vođenju javnih politika, ali onih po
kojima je Europska unija prepoznata kao neuspješna, koje su
dopadljive, ali nepromišljene i koje nisu utemeljene u znanju i
poznavanju funkcioniranja sustava. Tako smo zahvaljujući toj
gospođi dobili zakon na koji je ona jako ponosna, a po kojemu
više u jamstvenom roku ne možemo vratiti neispravan proizvod.
Situacija s radnom snagom i s odnosima na tržištu je takva da vam
takav isporučeni proizvod nema tko u jamstvenom roku servisirati.
Mislite li na Biljanu Borzan?
– Mislim na gospođu kojoj se posvećuje najveća pozornost
Socijaldemokratske partije Hrvatske na ovim izborima i koja je
nosilac njihove liste, koja je sudjelovala u ustavnom udaru
Zorana Milanovića na proteklim parlamentarnim izborima u
Hrvatskoj i koja je dobila mandat u Hrvatskom saboru kojega je
vratila. Picula je bio jedan od najvažnijih aktera kreiranja
zajedničke vanjske politike Europske unije unutar kluba
zastupnika Progresivnog saveza socijalista i demokrata i bio je
izrazito uspješan. HDZ je imao nekoliko zastupnika koji su
bili relativno prepoznatljivi u europarlamentarnoj areni, a među
njima nitko nije imao taj tip političkog utjecaja kojega je
unutar Europskog parlamenta imao Picula. Razlog za to je
vjerojatno što je HDZ imao članicu Europske komisije i što obnaša
vlast na nacionalnoj razini, pa nije s punim kapacitetom
sudjelovao u europskom parlamentarnom životu. Prepoznatljiv
je mlađi zastupnik Tomislav Sokol, koji se afirmirao na
području zdravstvenih i socijalnih politika, a prepoznatljiva je
bila i Željana Zovko, koja je zapravo članica HDZ-a Bosne i
Hercegovine. Bila je dosta vidljiva prije svega kada se
odlučivalo o politikama Europske unije prema Bosni i Hercegovini,
odnosno po pitanju otvaranja pristupnih pregovora s tom državom.
Je li se SDP ponio nekorektno prema Piculi?
– Sasvim sigurno jest. Picula je najvažniji zastupnik kojega su
imali. Ideja da se aktera koji je bio šef diplomacije, koji je
bio izrazito vidljiv kao europarlamentarac u Organizaciji za
europsku sigurnost i suradnju, koji je vrlo rano za europske
pojmove prepoznao opasnosti koje proizlaze iz patologije ruskog
autoritarnog, a sada već totalitarnog, režima, koji je autor
briljantne analize izbornih prevara na prethodnim predsjedničkim
izborima u Rusiji, koji je bio izvjestitelj o napretku Crne Gore
na putu za članstvo u Europskoj uniji te koji je značajno utjecao
na politike proširenja stavlja na zadnje mjesto liste, pa da se
preferencijalnim glasovima bori za članstvo u Europskom
parlamentu, predstavlja svojevrsno poniženje osobe u zenitu
političke karijere.
S kojim motivom SDP to radi?
– Motiv je vrlo prepoznatljiv. SDP danas više nije
socijaldemokratska stranka u pravom smislu riječi, pa čak niti
stranka. Od stranke autoritarne ljevice, kako je Peđa Grbin
vodio tu organizaciju u proteklom mandatu, u vrijeme kampanje za
parlamentarne izbore i aklamacijskim prihvaćanjem Milanovića kao
kandidata za premijera, SDP se pretvorio u puku sljedbu
autoritarnog vođe. Jasno je da takvoj organizaciji nije potreban
akter koji zastupa relevantne socijaldemokratske javne politike i
koji ima relevantan rejting među europskim socijalistima među
koje bi SDP trebao spadati, no, kao što znate, u proteklom
mandatu nisu sudjelovali u političkom životu europskih
socijalista i predstavnici SDP-a su tek marginalno odlazili u
Bruxelles na sastanke europskih socijalista koji prethode
sastancima Europskog vijeća. Picula je za njih neugodan
podsjetnik na ono što je SDP nekad bio – stranka s najdubljim
kadrovskim bazenom u Hrvatskoj, demokratska stranka s ogromnim
koalicijskim potencijalom i stranka s visokim renomeom u
hrvatskoj javnosti, stranka za koju se znalo da zna voditi javne
politike i da razumije probleme države. SDP to danas, nažalost,
više nije. To je nešto što su zajedničkim snagama zatrli
Milanović i Grbin, ali uz puno pomoći onih koji danas obavljaju
ključne pozicije u toj stranci.
Često se za Republikansku stranku u Sjedinjenim Državama
kaže da je sljedba Donalda Trumpa. Je li se SDP potrampio utoliko
u odnosu na predsjednika Republike Milanovića?
– Jako su trampavi. To je postala vrlo trampava stranka. Čak i
mehanizmi – koji su za manju zemlju manje razrađeni – kojima
Milanović drži stranku pod kontrolom naliče na ono što s
radikalima Trump radi od Republikanske stranke. Ključan mehanizam
kojime Trump kontrolira i uništava sve protivnike unutar
Republikanske snage su predizbori. S velikim brojem sljedbenika
uništava sve one koji se nastoje profilirati kao racionalni
kreatori i provoditelji javnih politika, koji nastoje provoditi
onakve politike kakve je ne tako davno vodila Republikanska
stranka. Isti taj mehanizam, kojega neki nazivaju i bedemom
ljubavi, koristi se u SDP-u u odnosu na Milanovića nakon što je
stranka prešla tu “kritičnu masu” negdje u vrijeme njegova
obračuna sa Slavkom Linićem, da bi to bilo nastavljeno u
obračunima s pristojnim centrističkim socijaldemokratskim
političarima. Tako je postala neupitna Milanovićeva autoritarna
vodstvena pozicija. U parlamentarnom sustavu predsjednik druge
stranke po snazi je uvijek kandidat za premijera. Istoga dana s
proglašenjem datuma izbora Milanović se proglasio stranačkim
kandidatom, Grbin i nadležno stranačko tijelo su to prihvatili i
time su razglasili da njihov predsjednik nije Grbin nego
Milanović. Cijela će odgovornost za njihov izborni neuspjeh koji
se dogodio u kontekstu tog ustavnog udara biti ispostavljena na
nejaka Grbinova pleća. Nije dobio niti mjesto potpredsjednika
Hrvatskog sabora, što je bila kockica šećera kojoj se nadao.
Očito je da neće dobiti još jedan mandat u kojemu bi fingirao da
je predsjednik stranke. Nitko od ostalih možebitnih kandidata za
to mjesto ne dovodi u pitanje “bedem ljubavi”, pokornost
Milanoviću koji je od njih napravio karikaturu i samo je pitanje
tko će se od tih aktera koji su na ovaj ili onaj način,
otvorenije ili manje otvoreno, u užem ili širem krugu sudjelovali
u Milanovićevom ustavnom udaru pokušati nametnuti kao vođa te
stranke. Žalosna je situacija kada se netko toliko intenzivno
bori za vodstvo stranke koja ne postoji. Umirovljena profesorica
Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu Mirjana
Kasapović je bila potpuno u pravu kada je upozorila da postoji
velika vjerojatnost da će SDP izgubiti poziciju druge najvažnije
stranke i stranke koja dominira političkim životom lijevo od
centra. Za hrvatsku parlamentarnu arenu je dobro što Hrvatskoj ne
prijeti ono što se dogodilo u Srbiji raspadom Demokratske stranke
jer postoji Možemo. Ono ima ozbiljnih strukturnih problema, ali
svejedno jest stranka koja obnaša vlast u najvećem gradu i koja
se afirmirala kao puno ozbiljnija brana korupciji i klijentelizmu
od SDP-a s Milanovićem i Grbinom. SDP ima sve starije birače, a
Možemo ulazi ozbiljno u biračko tijelo mladih. Vesna Pusić je
zakašnjelo i pogrešno adresirajući Milanovića, ali svejedno
racionalno, nakon izbora nastojala odaslati ideju o velikoj
koaliciji. To je učinila kada velika koalicija više nije bila
moguća jer SDP više nije stranka koja bi tako mogla djelovati, a
pogotovo Milanović, koji je najvažniji predstavnik ruskog
patogenog utjecaja u Hrvatskoj, nije akter koji bi bio brana
protiv desnih radikala i ruske patogene uloge u hrvatskoj
parlamentarnoj areni.
Je li Možemo moglo odigrati tu ulogu?
– Velika koalicija dugoročno može biti dobro rješenje za
Hrvatsku.
Bi li ju činile Možemo i HDZ?
– Upravo tako. SDP više nikad neće imati šansu biti partner u
velikoj koaliciji, ali je velika vjerojatnost da bi to jednog
dana moglo biti Možemo. Velika koalicija je uvijek pragmatičan
dogovor između dvaju partnera koja forsira pomirljivost i
političke kompromise, koja gura oba partnera ka centru i koja
uvijek smiruje tenzije u društvu te doprinosi razvoju političke
kulture. Milanović je radikalizacijom političke arene ovim
ustavnim udarom Hrvatsku vratio na razinu stanja iz 2015. i 2016.
kada su radikalizmi cvali i jačali. U takvim okolnostima velika
koalicija bez partnera na drugoj strani nije bila moguća.
Jesu li koalicijom s DP-om HDZ i njezin predsjednik
premijer Andrej Plenković odustali od svojih načela iz prethodna
dva mandata?
– Za Hrvatsku bi bilo idealno da se uspjelo nastaviti s
arhitekturom Vlade iz 2017. godine, dakle nakon isključivanja
Mosta, i od početka 2020. Nažalost, matematički, ali niti
politički u ovim okolnostima to nije bilo moguće. Za Hrvatsku je
bilo izrazito plodonosno to što su svi manjinski zastupnici
sudjelovali u parlamentarnoj većini i posebno je plodonosno bilo
ono što je radio Milorad Pupovac na čelu Samostalne demokratske
srpske stranke izgrađujući koncept konstitucionalnog patriotizma
kao jednog od triju stupova ideologije srpske zajednice. Hrvatska
je zato jedini prostor u susjedstvu na koji se patogeni utjecaj
režima srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića ne prelijeva uz
pomoć ideologije srpskoga svijeta. To, nažalost, nije
valorizirano niti u hrvatskoj parlamentarnoj areni, niti u
hrvatskoj javnosti, a ogroman je doprinos konsolidaciji Hrvatske.
Zašto se HDZ nije odlučio za nove izbore?
– Nije se mogao odlučiti na to u uvjetima kada Milanović sjedi na
Pantovčaku i kada bi u slučaju novih izbora on imenovao Vladu
svojih virilista koji bi preko noći Hrvatsku učinili vrlo sličnom
Mađarskoj i Slovačkoj i koja bi Hrvatsku izbacila iz srednje
struje europskih politika te koja bi provodila europske i
euroatlantske politike za kakve se zalažu mađarski premijer
Viktor Orbán i Milanović. Dakle, jednostavno manevarskog prostora
za nešto tako nije bilo.
Kako će se DP ponašati?
– Pretpostavljam da će HDZ imati s njima slične probleme kakve je
imao s Mostom. Vidjet ćemo kako će se ti problemi razriješiti,
ali se treba sjetiti načina na koji su razriješeni 2017. godine –
efikasno i brzo. To je bilo odmah nakon lokalnih izbora od te
godine. Akteri iz liberalno-demokratskog polja koji sada ne žele
pomisliti na to da koaliraju s HDZ-om iz straha od sankcija
biračkog tijela će nakon lokalnih izbora imati veći manevarski
prostor. Vjerojatno će doći do daljnjeg osipanja Domovinskog
pokreta – već su izgubili tri zastupnika. Događat će se i druge
političke promjene. Odnosi HDZ-a sa svim predstavnicima
nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru nisu prekinuti.
Uspostavljeni su sjajni odnosi između SDSS-a i pripadnika
europske grupacije Renew Europe u Hrvatskoj zanimljivom kampanjom
Valtera Flega na izborima za Europski parlament i nekakva
rekonstrukcija koja bi nas vratila na suradnju centrističkog
HDZ-a, manjinskih zastupnika i manjih liberalno-demokratskih
opcija može postati moguća u svibnju iduće godine.
POGLEDAJTE VIDEO