"Nitko nije cjelokupan srpski narod koji tamo živi nazvao ostacima poraženih snaga. Izvlači se iz konteksta", napominje
Neposredno uči razgovora sa Srđanom Fotom, predsjednikom Udruge
pripadnika 110. brigade Zbora narodne garde/Hrvatske vojske,
povodom nemilog događaja kada je muškarac automobilom u Biljegu u
subotu nasrnuo na sudionike biciklijade koja se održavala u
sklopu obilježavanja 33. obljetnice formiranja te vojne
formacije, Samostalni srpski tjednik Novosti je izvijestio da je
predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke Milorad Pupovac
u Hrvatskome saboru osudio taj čin, pa smo zumiranje započeli
komentirajući taj govor predstavnika srpske nacionalne manjine.
Pupovac je izrazio nadu da “nitko od toga neće raditi ono što ne
treba, a to je kolektivizirati krivicu i ljude koji tamo žive u
miru i na miru nazivati ostacima poraženih snaga”.
Pretpostavljam da se to odnosi na priopćenje kojega je
Udruga pripadnika 110. brigade ZNG/HV poslala u subotu.
– Samo smo konstatirali da tamo žive neki koji su pripadali toj
njihovoj vojsci. Nitko izjednačavao srpski narod s pojedincima.
Izvlači se iz konteksta. Nitko nije cjelokupan srpski narod koji
tamo živi nazvao ostacima poraženih snaga.
U svome priopćenju ste pozvali i političke predstavnike
srpske nacionalne manjine da se očituju o tom događaju. Jeste li
zadovoljni time što su to učinili?
– Zadovoljan sam time što se ograđuje od tog čina. Da je tako
postupio netko od Hrvata, također bi se trebalo ograditi. Nismo
niti trebali pozivati da se očituju, nego su se sami trebali
ograditi. U Krnjaku je prije nekoliko godina isto neka junačina
automobilom oborila lampione na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i
Škabrnje, a dožupan Dejan Mihajlović se očitovao bez da ga je
netko pozvao da to učini. Tako je moglo biti i u ovom slučaju.
Ograđivanje pozdravljam i samo kažem da ne treba tvrdnje vaditi
iz konteksta.
Teško da bi se Pupovac ili netko drugi mogao očitovati
prije poziva na to jer je taj poziv bio dio priopćenja iz kojega
je javnost uopće i saznala za taj događaj.
– Zar nije sramota da mi moramo slati priopćenja vezano za to?
Netko drugi je trebao reagirati. Kako smo vidjeli da se to ne
događa, reagirali smo mi. Imam osjećaj da se tom djelu htjelo
dati lakšu kvalifikaciju. Nismo priopćenjem napravili pritisak na
policiju ili Državno odvjetništvo Republike Hrvatske. Morali smo
reagirati i stoga što smo pokrovitelji biciklijade koju je
organizirao Sportsko-rekreacijski klub Pedala laganini. Ne bih
volio da netko tvrdi da smo radili pritisak na istražne organe
izdavanjem tog priopćenja. Tko smo mi da tako nešto radimo?
Taj događaj se zbio u subotu oko 14 sati, a Vaše
priopćenje je poslano oko 23 sata. Od koga ste očekivali da
izvijesti javnost?
– Čekali smo cijelo vrijeme da se netko očituje. Prva vijest je
bila “da se zaletio u bicikliste pod utjecajem alkohola”. Morali
smo upravo zato reagirati.
Od koga ste očekivali da izvijesti javnost o tom
događaju?
– Pa vjerojatno se policija trebala očitovati o čemu se radi.
Nisu trebali ulaziti u detalje. Očevid je trajao i istraga i
dalje traje, no s obzirom na ozbiljnost situacije neko se
priopćenje trebalo poslati.
Jeste li zadovoljni postupanjem policije?
– U priopćenju smo naveli da ćemo pratiti tijek očevida i
istrage. Bez obzira kako se djelo na koncu kvalificira, očitovat
ćemo se – zahvaliti se ili kritizirati. Pričekajmo kraj istrage,
pa onda možemo o tome pričati.
U medijima su objavljene izjave predsjednika SRK Pedala
laganini i same ozlijeđene gospođe, a oni nisu potvrdili navode
iz priopćenja Udruge pripadnika 110. brigade ZNG/HV da se radi o
etnički motiviranom napadu.
– Površno ste izvještavali. Jeste li sigurni da postoji samo
jedan svjedok? Mediji znaju samo za jednog. Normalno je da mediji
pitaju organizatora biciklijade što se dogodilo. Čovjek nije čuo
što je ovaj govorio, a nije čula niti žena. Tko je očekivao tada
da će se tako nešto dogoditi? Ne očekujem da svi koji su tamo
bili, tih 30 do 50 osoba, kažu da su čuli te prijetnje i povike.
Istraga će pokazati postoji li više od jednog svjedoka. Neću se
petljati u istragu, a ona će pokazati na osnovu čega će se
odrediti kvalifikacija kaznenog djela.
Postoji mediji koji su izvještavali o tom događaju
prenoseći samo priopćenje koje ste poslali, a postoje i oni
mediji koji su se pozvali na to priopćenje te ujedno kontaktirali
ljude koji su bili tamo, pa i samu ozlijeđenu ženu. Potonji
mediji su, dakle, napravili napor više u odnosu na
druge.
– Citirali ste naše priopćenje i organizatora, a u pojedinim
medijima je bila navedena izjava samo jednog od svjedoka. Po
člancima koji su uslijedili ispada da postoji samo jedan svjedok
na kojemu je naša udruga utemeljila priopćenje. Smatrate li
uistinu da smo diletanti, da bismo priopćili javnosti nešto u što
nismo sigurni? S time se ne igramo. Kažem ono u što sam siguran.
Kao pokrovitelji smo bili dužni izdati priopćenje i dobro smo
postupili.
U svakom slučaju, imate više svjedoka koji tvrde da je
napad bio etnički motiviran.
– Nemam ja.
Nego tko?
– Nemam nikakve svjedoke jer ne vodim istragu.
Možemo li ustvrditi da svjedoci postoje?
– Naravno da postoje. Neću se igrati policajca, mada sam to bio
15 godina, i miješati se u posao onima koji provode istragu, koji
su za to školovani i plaćeni. Dajem im punu podršku.
Osim što ste informirali javnost što ste dogodilo, u
priopćenje ste dodali i osvrte koji bi se mogli shvatiti
ideološkima.
– Koje?
“Svjesni smo da u sve ove dane kada traje 33. obljetnica
osnutka 110. brigade ima u Republici Hrvatskoj, a naročito u
mjestima i selima oko Karlovca gdje žive ostaci ostataka bivše
vojske srpskih pobunjenika koje iritira i sama pomisao na
110.-u”, primjerice. Je li to sve bilo potrebno?
– Je li to ideološki istup ili su to činjenice?
Ne znam žive li i dalje pripadnici srpske paravojske u
Vojniću.
– Vjerojatno žive, oni koji su abolirani.
“Također smo i svjesni gubitaka koje su nanijeli
pripadnici 110. brigade srpskom agresoru…”, stoji u priopćenju,
između ostaloga. Stvara li to atmosferu netrpeljivosti?
– Zašto? Naveli smo puke činjenice koje nitko ne može oboriti. Da
smo pisali ideološki spomenuli bismo da tamo, primjerice, žive
“pripadnici četničkog naroda”. Ne vrijeđamo nikoga. Činjenica je
da je 110. brigada ZNG/HV za Domovinskog rata neprijatelju
nanijela velike gubitke, kao i to da tamo žive ostaci te vojske.
Nitko nije spominjao u tom priopćenju ostatke srpskog naroda,
nego nego poražene vojske.
Jeste li u ovoj fazi zadovoljni s kvalifikacijom kaznenog
djela općeopasne radnje?
– Institucije su u priopćenju navele da je riječ o općeopasnoj
radnji, no da bi se počinitelj zadržao u istražnom zatvoru, a
istraga i dalje traje. Ta se kvalifikacija može preinačiti u
pokušaj ubojstva iz mržnje ili neko drugo kazneno djelo. To ovisi
o dokazima koji će se prikupiti.
Ono što sam citirao iz priopćenja kojega ste poslali
mnoge podsjeća na jezik Saveza udruženja boraca
Narodnooslobodilačkog rata (SUBNOR) iz vremena Jugoslavije, na
“čuvare revolucije”, “čuvare tekovina” i slično. Jesu li
braniteljske uloge u Hrvatskoj preuzele ulogu koju je nekoć imao
SUBNOR, pa da su nekakav ideološki loncu poklopac svima u društvu
koji će određivati što se smije, a što ne?
– Aludiraš li na negodovanja zbog koncerta benda Bajaga &
Instruktori? Ako da, mogu se složiti da su hrvatske braniteljske
udruge osnovane prvenstveno radi okupljanja bivših pripadnika
brigada te da se “ne zaboravi”, dakle da se održi sjećanje na
Domovinski rat i da se obilježavaju obljetnice. Zbog neodgovornih
pojedinaca koji istupaju u svoje ime stječe se dojam da se
braniteljske udruge petljaju u sve, a jamčim da je taj dojam
pogrešan. Ne želim da se neki branitelji-političari izjednačavaju
s cijelim braniteljskim korpusom. Ne mislimo svi isto, osim ako
je riječ o Domovinskom ratu. Udruge se ne bi trebale petljati u
politiku. Ako se ne varam, niti jedna braniteljska udruga nije
istupila protiv koncerta Bajage & Instruktora u Dugoj Resi,
nego su istupile neke političke stranke.
U Karlovcu je koncert Momčila Bajagića – Bajage i
njegovih Instruktora bio zabranjen.
– To je bilo prije pet ili šest godina, a možda i više.
U svakom slučaju je bio ovaj isti gradonačelnik.
– Udruga pripadnika 110. brigade ZNG/HV je bila potpisala tada
priopćenje na tu temu, a tada nisam bio njezin predsjednik.
Trebali bismo to sagledati u kontekstu, sagledati što se tada
događalo u Hrvatskoj i na Balkanu i je li politička situacija
doprinijela takvoj reakciji braniteljskih udruga. Da se najave
Riblja čorba ili Svetlana Ražnatović – Ceca sa svojim koncertima,
bio bih protiv toga zbog uvreda prema Hrvatskoj i Hrvatima
tijekom rata. Nemam ništa protiv toga da se odlazi na Bajagin
koncert. Tu sam glazbu slušao kao klinac 1980-ih i danas ću
zafućkati, ako čujem njegovu pjesmu. Ne znam jesu li Bajaga &
Instruktori pjevali srpskoj vojsci za vrijeme rata, što im se
pripisuje. Braniteljske udruge se trebaju držati svrhe svog
postojanja i prije izdavanja priopćenja bi predsjednici udruga
sjesti za stol i dogovoriti reagirati ili ne, odnosno kako. Tako
bismo bolje istupali u javnosti.
Je li jedna od svrha braniteljskih udruga i ono što se
naziva čuvanjem digniteta Domovinskog rata?
– Naravno. U statutima i programima svih braniteljskih udruga je
navedena obveza čuvanja digniteta Domovinskog rata. Sve je jasno.
Je li dignitet Domovinskog rata narušen time što je za
simbol obrane Karlovca odabran netko tko je pravomoćno osuđen za
ratni zločin, a pritom nije bio tu dok se ratovalo na Turnju nego
u – Bjelovaru?
– Jesi li siguran u to? Mišo Hrastov je jedan od simbola zajedno
sa svim postrojbama koje su branile Karlovac, svim pripadnicima
tih postrojbi te poginulima. On je, dakle, jedan od simbola
obrane Karlovca. Izvlači se iz konteksta što je napravio, a za
nas branitelje je postupio ispravno. Nećemo dovoditi u pitanje
sve što se dogodilo tamo. Vjerujemo iskazu Hrastova i policajaca
koji su bili na mostu, a ne iskazima koje su dali dvojica
pripadnika njihove vojske na suđenju ili možda samo jedan. Svatko
ima svoju stranu priče, a ja se priklanjam Mišinoj i priči
dečki koji su bili neposredni svjedoci te pričama pripadnika
110. brigade jer ne smijemo zaboraviti da su položaje u bunkerima
na mostu s lijeve i s desne strane držali oni, a policija je
cijelo vrijeme kontrolirala promet i sprečavala upravo to da
netko od neprijateljske vojske uđe u grad. Oko ovog pitanja će
uvijek biti kontroverze, ali većina Karlovca je na strani Miše
Hrastova, a ja ću uvijek biti, bez obzira na presudu.
Nemili događaj je zasjenio cijelu 33. obljetnicu
formiranja 110. brigade. Posjetile su vas kolege ratni veterani
iz Sjedinjenih Američkih Država. Što ste naučili od njih, odnosno
što su oni naučili od vas?
– Član naše udruge već četiri ili pet godina je američki veteran
Charles Warner III. i on za svoj doktorat s područja
antropologije istražuje veterane. Charlie je predložio da se
spojimo s američkim veteranima. Prvo smo se upoznali i
razmijenili iskustva. Došlo je njih 16 nama u posjet, a među
njima je bilo veterana, veteranki i udovica veterana. Zahvaljujem
se Gradu Karlovcu, Županiji karlovačkoj i Ministarstvu hrvatskih
branitelja Republike Hrvatske što su to omogućili. Gosti iz
Amerike su stigli u popodnevnim satima i napravili smo im roštilj
dobrodošlice. Na tom samom početku, odnosno do kraja tog prvog
dana smo zaključili da su svi veterani isti jer svi imaju neke
svoje probleme, a ti su problemi specifični za veterane. Bili su
jako zainteresirani za povijest, ne samo Domovinskog rata, nego i
samog Karlovca. Sve smo im to omogućili. Prošli su cijeli grad uz
vodiča i upoznali se s poviješću Karlovca i Karlovačke županije.
Upoznati su i s ratnim događanjima. Obišli su Muzej Domovinskog
rata Karlovac – Turanj i time bili oduševljeni jer tako nečega
kod njih nema. Oni imaju neke male muzeje vezano za vojarne i
američke baze, odnosno spomen-sobe. Oduševljeni su samim time što
postav prikazuje u potpunosti uzrok, posljedicu i završetak
Domovinskog rata i sve su saznali u sat vremena. Jedan veteran je
rekao da neće postavljati pitanja jer je sve dokumentirano i
potkrijepljeno dokazima. Ujedno, predsjednik njihove udruge je
povjesničar i nije došao nespreman. Održali smo tribinu na temu
kako se država, gradovi i općine brinu za vojnike nakon
razvojačenja, odnosno nakon rata. Naše priče su slične. SAD i
Hrvatska će sve dati za skrb veterana, a pitanje je kako će
veteran nakon razvojačenja “posložiti kockice u glavi” za daljnji
život.
Kakvi su dojmovi Amerikanaca?
– Oduševljeni su. Znali su da idu u Hrvatsku, uglavnom su znali
za Zagreb i jadransku obalu i nisu znali koliko je lijep
kontinentalan dio naše zemlje. Vidjeli su Rastoke i bili su s
nama na raftingu i divili se čistoći rijeka. U kinu “Edison” je
general zbora u miru Josip Lucić u svojstvu predstavnika
Ministarstva hrvatskih branitelja govorio o skrbi države za
veterane. Opisao je funkcioniranje veteranskih centara i naveo
što se priprema vezano za to, a bit će izgrađeni i domovi za one
veterane koji ne mogu samostalno živjeti zbog bolesti. Slične
probleme imaju i u Sjedinjenim Državama. Stoga smo zaključili da
su svi veterani utoliko isti.
Hoćete li u uzvratnu posjetu u Ameriku?
– Upravo su nas pozvali i odazvat ćemo se tom pozivu, naravno.
Njihova organizacija se zove inače Veteran’s Breakfast Club i to
je najveća udruga veterana na istočnoj obali Sjedinjenih Država
te obuhvaća New York, Washington, Čikago i druge velike gradove.
Kod nas su mahom bili veterani iz Pittsburgha, a, ponavljam, oni
udovice veterana vode sa sobom kamo god putovali jer su sastavni
dio njihovih udruga i zovu ih zlatnim zvijezdama. Njihovi ratovi
su sasvim drugačije prirode od našeg i o tome ne bih govorio,
samo govorim o skrbi države za veterane.
Kako se Hrvatska skrbi za hrvatske branitelje?
– Prava koja imaju hrvatski branitelji nisu branitelji usvojili
niti su ih tražili – to im je dala država. Braniteljske udruge su
sudjelovale u oblikovanju zakona i podzakonskih akata. Kriva je
percepcija o pravima branitelja upravo zbog političara koji
govore da smo privilegirani, malne da smo milijunaši. U čemu smo
privilegirani? Navedi mi jedan primjer.
Ne mogu jer ne smatram da jeste.
– Upravo tako. Svaka država na svijetu treba imati zakon o svojim
veteranima. Mlada smo država.
No, mogu navesti ono što čujem u društvu, a te primjedbe
se svode na to da branitelji imaju primanja bez rada.
– Od 500.000 branitelja, u povlaštenim mirovinama ih je 56.000, i
to po statistici otprije četiri godine, pa je ta brojka manja i
oduzeo bih sada nekih deset posto od toga. Većina branitelja i
dalje radi. Ujedno, većina branitelja koji imaju status
umirovljenika je zaposlena – iskoristili su mogućnost da rade
četiri sata dnevno. Stoga i oni doprinose ekonomiji. Dojam kojega
si iznio postoji zbog nespretnih izjava političara koje nisu
potkrijepljene dokazima. Povlaštene braniteljske mirovine imaju
uglavnom ratni vojni invalidi i prima ih, ponavljam, 56.000, a,
za usporedbu, i dalje ima do 15.000 partizanskih i domobranskih
mirovina – Drugi svjetski rat je završio prije 80 godina i ti
ljudi sasvim sigurno ne rade. Branitelji će dokle god mogu
sudjelovati u izgradnji ove države. Nitko 1991. godine nije išao
u rat za beneficije jer nismo niti znali kako će se sve to
završiti.
Rekli ste mi prije ovog razgovora da je smrtnost
branitelja pet posto veća u odnosu na ostatak
populacije.
– Taj sam podatak čuo upravo od gospodina Lucića koji nam je
održao prezentaciju. Američki veterani su rekli da je i kod njih
ista statistika. Veterani su grupacija čija je smrtnost pet posto
veća u odnosu na one koji nisu bili u ratu, a o bolestima ne
treba niti pričati. Svi smo isti, bez obzira na kojoj strani
ratovali.
Udruga pripadnika 110. brigade ZNG/HV ima više od dvije
stotine članova. Čime se sve bavite?
– Prije pet godina su “zapuhali novi vjetrovi” i svježija ekipa
je “uletjela” u Izvršni odbor. Smatrali smo da nešto treba
napraviti za bivše pripadnike 110. Ne radim razliku između
pripadnika 110. brigade koji su članovi naše udruge i onih koji
to nisu – ako si bio u 110., udruga će ti uvijek pomoći. Sa
spustom rafting-čamcima ne promoviramo samo udrugu, nego i
Karlovac i Karlovačku županiju. Najvažnije je druženje
branitelja, ali ne da se sve svede na dernek, nego da imamo
sportske programe, da se dan provede na rijeci u druženju sa
suborcima, u uživanju u prirodi i da se tako dobije sasvim
drugačiji smisao življenja u odnosu na uobičajen. U tome smo
uspjeli. Lani smo imali 16 rafting-čamaca, a u subotu 24. U tom
spustu sudjeluju udruge iz cijele Hrvatske, a prošle godine su
nam se pridružili i veterani iz Slovenije, dok su ove bili i
Amerikanci. Polako promoviramo taj spust “u širinu”.
Obilježavanjem naših obljetnica promoviramo i ljepote Karlovca i
Karlovačke županije. U rujnu imamo sportsko-edukacijsko
natjecanje branitelja u beli, kuhanju kotlića, streljaštvu i
ribolovu, a ujedno uvijek dođe netko iz Ministarstva hrvatskih
branitelja i odgovara na pitanja koja su osobne prirode, odnosno
o pravima. Udrugu čini sedam klubova, a ove godine smo čak
osnovali Klub mladih kojega ne čine samo djeca branitelja nego i
mladi koji jednostavno žele biti s nama i koje zanima Domovinski
rat. To su naši podupiratelji. Tko bi u suprotnome nastavio naše
djelatnosti kada nas branitelja više ne bude? Netko će za 30
godina trebati staviti lampion za neke od obljetnica. Klubovi
organiziraju odlazak članova naše udruge i uopće pripadnika 110.
brigade ZNG/HV na preventivne liječničke preglede, a na to smo
jako ponosni i tako su na vrijeme u Općoj bolnici Karlovac
otkrivene vrlo ozbiljne bolesti te se spriječilo njihovo širenje
i možebitna smrt branitelja od tumora, visokog krvnog tlaka kao
pokazatelja problema sa srcem i tako dalje. Sudjelujemo na
obilježavanju obljetnica diljem Hrvatske. Većina veteranskih
udruga je osnovana na brigadnom tipu i svi imamo nekakve svoje
godišnjice. Tada se družimo, prisjećamo i iskazujemo pijetet
prema Domovinskom ratu.
Bismo li se mogli složiti da je spomenik poginulima u
Domovinskom ratu u Novom centru jako uspio?
– Slažem se. Puno sam se raspitivao o tome. To je predivan
spomenik na krivoj lokaciji. U noćnim satima je idealna podloga
za skejtanje i vršenje nužde pasa.
Autor spomenika Alem Korkut je svojedobno izjavio da ga
veseli što se skejta tamo jer rijetko koji spomenik “živi” na
takav način.
– Spomenik je predivan, ali je mjesto pogrešno, odnosno pogrešan
je kontekst, u blizini je sudska zgrada, a to za mene nešto drugo
znači…
U petak se obilježava peta obljetnica muzeja na Turnju.
Što biste preporučili da se tamo, odnosno u njemu i s njim još
napravi?
– Taj muzej je zaokružena priča – ima sve što treba. Vjerojatno
će se još godinama prikupljati naoružanje. Onaj spomenik ne bi
trebao biti na cesti nego bi ga trebalo preseliti u krug muzeja
jer prolaze automobili i kamioni dok postavljamo vijence i
lampione. Taj spomenik za nas koji smo bili na Turnju ima
sentimentalnu vrijednost i treba ga preseliti tamo gdje je
vanjski postav muzeja. Što se tiče samoga muzeja, ne bih ništa
mijenjao – predstavljeni su uzrok, posljedica, tijek i završetak.
Taj muzej ima multifunkcionalnu dvoranu u kojoj se održavaju
izložbe i druženja, a i mi smo jedne godine tamo održali
skupštinu. Dakle, to je baš zgrada za veterane. Pripadnik sam
satnije Wolf koja je dala ime Hotel California toj zgradi, pa mi
je još draže što se odlučilo tamo napraviti muzej.