"Imamo dva aktivna stana za organizirano stanovanje, u fazi smo dobivanja trećeg i tražimo još dva veća - za tri godine bi u stanovima trebalo biti 25 djece", kaže
– Ustanove u socijalnoj skrbi su već dugi niz godina u
transformaciji, odnosno radi se na deinstiticionalizaciji djece,
da bi usluga koja se pruža bila što prirodnija, ako već djeca
moraju biti u sustavu socijalne skrbi. Imamo plan transformacije
koji će se provoditi narednih godina i imamo dva stana u ovome
trenutku, a u oba su naši korisnici. Prednost za useljenje u
takve stanove uvjetno rečeno imaju ona djeca koja su dulje u
našoj ustanovi, no to ne znači da nećemo i druge korisnike
smjestiti u organizirano stanovanje, ako se oslobodi mjesto.
Organizirano stanovanje je postavljeno tako da liči na stanovanje
s obitelji. Koriste ga djeca u dobi od sedam do 18 godina, a
imamo i jednu stariju štićenicu jer nemamo stan za povremenu
podršku. Za to potražujemo stan na adresi Nehajeva 4 – tamo bismo
smjestili korisnike, a po zakonu barem jedno dijete mora imati 18
godina, da bi najmlađe imalo šesnaest. Jesam li dobro pojasnila –
pita vršiteljica dužnosti ravnateljice Centra za pružanje
usluga u zajednici “Vladimir Nazor” iz Karlovca Nataša Horvat s
kojom zumiramo rad te ustanove povodom useljenja petoro korisnika
u stan u sklopu usluge organiziranog stanovanja.
U svakom slučaju, osnovni cilj takozvane
deinstiticionalizacije je da korisnici što manje vremena provode
u domskoj zgradi.
– Tako je. Namjera je da se oni koji uđu u dom u njemu zadržavaju
što kraće, da se smjeste u organizirano stanovanje.
Procjenjuju li djelatnici i odgovorni u Centru koji bi
korisnici mogli biti smješteni u stanove?
– Sva su djeca za organizirano stanovanje. Ne bi se moglo reći da
mi procjenjujemo jer ne može niti biti drugačije – tako smo
koncipirani. Bilo bi najbolje kad bi svi mogli u stanove. Nije
loše da se dijete po dolasku zadrži u glavnoj zgradi, uhvati neki
ritam i socijalizira se. Ako u domu nema mjesta, a oslobodi se
mjesto u organiziranom stanovanju, možemo tamo smjestiti
korisnike. Trudimo se da grupe budu homogene. U stanu u Ulici
Pavleka Miškine su djeca koja pohađaju završne razrede osnovne i
srednje škole, a u stanu u Nazorovoj su djeca dobi od osam do 12
godina. Oni koji imaju 14 ili 15 godina života su bliži izlasku
iz sustava od mlađih korisnika i traži se da oni budu u
organiziranom stanovanju da bi stvarali vještine nužne za
samostalan život.
Koliko Centar ima stanova?
– Dva aktivna. Oni su nam dani i nalaze se na adresama Pavleka
Miškine 4 i Nazorova 7. U fazi smo dobivanja stana na adresi
Nehajeva 4.
Koliko je ukupno korisnika?
– Ima ih 35.
U stanovima ih je ukupno deset.
– Tako je.
Koja je razlika između boravka u domu i boravka u
stanu?
– Drugačiji je način funkcioniranja i odgajatelji imaju za
nijansu drugačiji posao u organiziranom stanovanju u odnosu na
zadatke u domu gdje je deset ili 12 djece na odjelu. U domu
postoje kuhinja, spremačice, majstor i vozač, a u stanu su
odgajatelji s djecom zaduženi za održavanje higijene prostora, za
kuhanje i utoliko ih uključuju sukladno dobi i kapacitetima. Naš
kućni majstor vrši popravke i u stanovima, odnosno vozač razvozi
onu djecu koja su u organiziranom stanovanju.
Koliko su veliki stanovi?
– Stan u Pavleka Miškine ima površinu od gotovo stotinu četvornih
metara, a u Nazorovoj 85, ako se ne varam.
Koliko vam još treba stanova?
– U planu je dobiti stan u Nehajevoj za tri korisnika s
povremenom podrškom, a on je jednosoban. Tražimo još dva veća
stana za smještaj po šestero korisnika. Za tri godine bi u
stanovima trebalo biti 25 djece.
Kako ste došli do stanova koje koristite?
– Stan u Pavleka Miškine je ishođen za vrijeme kada je
ravnateljica bila Maja Vučinić-Knežević. Taj je stan, ako se ne
varam, prvotno bio u vlasništvu Grada Karlovca, a potom ga je on
morao vratiti Republici Hrvatskoj, koja je potom to onda dala na
tri godine Dječjem domu “Vladimir Nazor”, dakle našoj ustanovi
koja se tada tako zvala. Nakon što je protekao taj period, pisali
smo ministarstvu koje je bilo zaduženo za državnu imovinu i
dobili smo taj stan na trajno korištenje. Stan u Nazorovoj je
također u vlasništvu države i dobili smo ga također na trajno
korištenje. Stan u Nehajevoj je također vlasništvo RH. Morali smo
objasiti zašto nam treba i potom se odlučivalo da nam se
dodijele.
Jesu li stanovi bili uređeni i opremljeni kada ste ih
dobili na korištenje?
– Nisu. Stan u Pavleka Miškine je bio u užasno lošem stanju, a u
Nazorovoj u dosta dobrom – zahtijevao je uklanjanje zidova i neke
radove na stolariji i električnim instalacijama. Stan u Nehajevoj
će zahtijevati manje zahvate.
Zašto se sad više ustanova nazivaju centrima za pružanje
usluga u zajednici?
– Prema Europskoj uniji smo se obvezali na deinstiticionalizaciju
i poanta bi trebala biti da najvećim dijelom pokrivamo našu
regionalnu zajednicu. U našoj ustanovi imamo djecu iz drugih
gradova i županija, a trebali bismo usredotočiti na rješavanje
problema u našoj sredini, a onima iz drugih županija pomažemo po
potrebi. Tako bi trebalo biti u budućnosti. Zato su se razvijale
vaninstitucionalne usluge kao što su psihosocijalna savjetovanja
ili psihosocijalna podrška.
Koje usluge pružate?
– Pružamo usluge psihosocijalne podrške obiteljima i pojedincu, i
to kroz aktivnost stručnih radnika, a obiteljski suradnik pomaže
obitelji u osnaživanju socijalnih i uopće životnih vještina i
funkcioniranja. Imamo usluge poludnevnog boravka te smještaja
koja je podijeljena na uslugu smještaja u ustanovi i u
organiziranom stanovanju. Imamo voditelja intenzivne stručne
pomoći i potpore za obitelji kod kojih postoji povećani rizik za
odrastanje djeteta i dvaput se odlazi u tu obitelj i to je mjera
koja kontrolira odvija li se sve sukladno planu koji je dogovoren
s centrom za socijalni rad, a voditelj svakoga mjeseca podnosi
centru izvješće. Uslijed takve mjere dolazi i do poboljšanja, ali
ima i situacija kada se procijeni da se dijete treba izdvojiti.
Jesam li dobro shvatio da je odlazak u dom krajnja mjera
i da do tada pomažete obiteljima da prebrode poteškoće?
– Jeste. Procjenu da dijete treba doći u dom radi centar za
socijalnu skrb, odnosno Hrvatski zavod za socijalni rad. Naše je
da ih obavijestimo o onome što bismo primijetili, a da je
problematično. Oni potom procjenjuju rizik. Nijanse znaju činiti
ključnu razliku između situacije koje se mogu doimati sličnima.
U jednom ste intervjuu spomenuli neažurnost drugih
institucija u postupanju, pa čak i neprofesionalnost. Biste li to
pojasnili?
– Dogodi se situacija kada je žurno dijete primiti u smještaj i
tada reagiramo što žurnije, a događaju se i šumovi u
komunikaciji, greške izrazi nervoze… To se rješava na pristojan
način. Problematika ne može biti osjetljivija i svi smo napeti.
Pogode li Vas i dalje takve situacije ili posao zahtijeva
da izgradite “imunološki sustav”?
– Naravno da pogode, no s godinama se naučite nositi s takvim
situacijama, nastojite osnažiti neko dijete, a ponekad date i
više no što biste trebali, pa odradite i ono što nije dio posla.
Kod nas je bilo smješteno šezdesetak migranata, a neki su
zadržani i po nekoliko mjeseci. Imali smo situacije s kojima se
ponekad nismo mogli nositi i tražili smo pomoć državnih tajnica.
Djeca bi znala reći da su umorna, da ne mogu više, a nisu stara.
Teške su sve te situacije i ponekad vidite da obitelji neće izaći
iz svog okviura jer je njihova realnost takva kakva jest.
Nema čarobnog štapića i trudite se koliko možete.
Kako ste uspjeli smjestiti migrante s obzirom na to da
vaši prostorni kapaciteti nisu veliki?
– Uguramo krevet ili madrac, pa stari krevet nanovo složimo…
Ljeti bi djeca boravila kod baki i djedova ili roditelja pa bi se
oslobodio prostor. Migranti se sve češće sami javljaju jer jako
dobro znaju da će biti zbrinuti, pa budu kod nas neko vrijeme.
Spajamo djecu migrante s obiteljima u Njemačkoj i drugim zemljama
preko posebnog skrbnika i policije, a to je zahtjevno jer
dokumente u pravilu nemaju, nego se daju izjave koje se
provjeravaju. U tu je svrhu jedna naša odgajateljica putovala u
Belgiju s posebnim skrbnikom. Morali smo paziti i na otmičare.
Imali smo i pozitivna i vrlo negativna iskustva.
Koje su dobi ti migranti?
– Najmlađi je imao šest godina, a teško je reći koliko je bio
najstariji jer ne govore otvoreno o tome. Procjena je da su neki
bili stariji od 25 godina, a da su se predstavljali kao
17-godišnjaci i 18-godišnjaci – kako nije bilo smještaja, njih
smo primili da prenoće. Druga migrantska djeca su se prepala kad
su ih prepoznala jer su vjerojatno provjeravali gdje su oni što
su platili za put. Ne želim govoriti ništa krivo, samo iznosim
pretpostavke na temelju onoga što su rekla ta djeca. O tome smo
žurno obavijestili policiju i izmjestili su ih u hotel “Porin” u
Zagreb. Stariji migranti lažu, a inače su sitne građe i trebalo
nam je vremena dok smo shvatili kako ćemo utvrditi po prilici dob
migranta.
Primate li i dalje migrante?
– Trenutačno ne – zadnji su bili prije par mjeseci, a u
međuvremenu je bilo i zahtjeva za prijam, no dok se nije otvorilo
organizirano stanovanje u stanu nismo niti za svu djecu imali
prikladan smještaj.
Koja je dobna granica za prijam u dom?
– Po novome je donja tri godine života, no za to još nismo
stvorili uvjete pa primamo djecu od sedam godina, mada nećemo
odbiti mlađe, osobito ako možemo spojiti braću i sestre. U toj
situaciji nam Grad Karlovac izlazi u susret i to dijete smjesti u
vrtić. Pokušajte zamisliti dijete od šest godina života među
dečkima od 15.
Koja je gornja granica?
– S nama su dok se školuju, dakle do 18. godine života pošto
nemamo stan s povremenom podrškom. Po novom zakonu mogu biti u
skrbi do 26. godine života, ali pod nekim uvjetima, da se školuju
ili u dogovoru s centrom koji revidira rješenja i
procjenjuje opravdanost ostanka u sustavu socijalne skrbi,
odnosno jesu li se ostvarili uvjeti da se ono vrati kući. Zato su
jako važne vanjske usluge kao što je psihosocijalna podrška.
Primaju li korisnici džeparac?
– Primaju, a iznos ovisi o dobi. Nekad je iznosio sto kuna, a
sada je primjeren.
Smiju li raditi?
– Smiju preko učeničkog servisa, ako su srednjoškolci, odnosno
preko studentskog servisa, ako su studenti. Nastojimo da
funkcioniraju kao i svi ostali njihovi vršnjaci, da ne bude
stigmatizacije. U posjetu im smiju dolaziti prijatelji, a i oni
mogu u posjete.
Kako provode slobodno vrijeme?
Na izletima, u dnevnim aktivnostima, druženjima s prijateljima,
odlaze na treninge i slično.
Javljaju li vam se nekadašnji korisnici?
– Javljaju. Cure zovu odgajateljice na vjenčanja. Često bivši
korisnici daruju i pomažu na druge načine. Jedna bivša korisnica
koja sada živi u Njemačkoj je organizirala darivanje po željama
djece. Čak smo imali i ispraćaj mladenke odavde. Ona je dugo tu
boravila, dom je smatrala kao svoju kuću i tu je organizirala
ispraćaj.
Koje projekte provodite?
– Sada nijedan, ali smo često bili partneri udrugama i školama.
Imamo u planu prijaviti se na Europski socijalni fond radi
zapošljavanja. Imali smo manje projekte.
Koliko zapošljavate djelatnika?
– Za stalno 48 i dvoje na zamjeni te mene koja sam na mandatu.
Koliko traje?
– Četiri godine.
Bio je u svibnju ove godine raspisan natječaj za
ravnatelja.
– Moramo ponoviti natječaj jer se dogodila greška u tekstu.
Trenutačno sam stoga vršiteljica dužnosti.
Vaš mandat je istekao doslovce jučer.
– Tako je.
Od danas ste vršiteljica dužnosti, dakle.
– Da.
Što je USKLIK?
– Uskršnja likovna kolonija. Odvija se tjedan dana prije
uskršnjih praznika i djeca unutar naše ustanove i po mogućnosti
iz škola dva ili tri dana polaze likovne radionice s umjetnicima,
a najčešće se stvara na temu proljeća i Uskrsa.
Kako je pohranjen fond umjetnina dobivenih posredstvom
Zimske likovne kolonije?
– Fundus je dijelom spremljen kod nas, a dosta slika je po drugim
institucijama. Svake godine se radi inventura. Predsjednica
umjetničkog savjeta procjenjuje nakon svakog ZILIK-a koja nova
djela ostaju u fundusu.
Je li na vidiku rješenje da umjetnine budu sve na jednom
mjestu?
– Bili bismo s time najsretniji, no teško je to riješiti. Bilo bi
lijepo da imamo negdje stalni postav, no to pripada muzejskoj
djelatnosti, pa to ne ovisi samo o nama. Za održavanja 50.
ZILIK-a sam uvidjela koliko je posla s time. Ne znam da u
Karlovcu postoji tako velik prostor koji bi bio prikladan. Priča
jest pokrenuta i vjerujem da će netko u nekom trenutku uspjeti to
riješiti. Dobra volja postoji, no treba postojati i prostor sa
strukom koja se time bavi. U sustavu socijalne skrbi ne možemo
zapošljavati stručnjake za muzejsku djelatnost.
U srijedu je Udruga specijalne jedinice policije Grom
donirala tisuću eura. Koliko je takvih donatora?
– Nisu stalni. Javljaju se povremeno, a ponekad i mi tražimo
donatore. Donacije su najčešće za božićnih blagdana jer je to
vrijeme darivanja. Ne mogu se požaliti jer su nam donatori
uglavnom izlazili u susret. Ima i pojedinaca koji doniraju,
odnosno mnogo onih koji žele biti anonimni.