"Jedini smo sindikat u HS produktu, no na 1.700 radnika mora ih biti sindikalno organizirano barem 350 do 500 ne bi li se stvorila relevantna snaga za kolektivne pregovore", kaže.

"Ove godine nisam bio niti na jednoj organiziranoj proslavi Međunarodnog praznika rada, nego sam ga proveo na svom imanju uz roštilj, ali sam pratio sve događaje", opisuje glavni tajnik Novog sindikata, veteran hrvatske sindikalne scene, Tomislav Kiš kako je proveo srijedu u novom intervjuu iz ciklusa ZOOM POLITIKON na Kaportalu.

Proslava Međunarodnog praznika rada u Maksimiru se, kaže, prometnula u političko događanje, a isto je i u drugim sredinama, smatra. "Sindikati u pravilu ne sudjeluju u organizaciji i to me brine, smeta i žalosti. Gradovi ili stranke organiziraju prvosvibanjske proslave. Primjerice, Socijaldemokratska partija Hrvatske je dijelila karanfile u Rijeci. Sve je to u redu, ali nije sindikalno", nastavlja.

Sadržaj se nastavlja...

Kako bi idealno izgledala proslava Međunarodnog praznika rada?

- Trebala bi biti sindikalno organizirana, uz podršku članstva. Tehnički, što se tiče hrane, zabave i ostaloga, bilo bi slično kao i do sada. Okupljalo bi se, najbolje spontano, u manjim grupama pa razmatralo radničke probleme, vidjelo što se može, a što ne, odnosno organizirala bi se prosvjedna kolona, a nju treba njegovati. Prvog svibnja treba progovoriti kritički prema svemu što u društvu ne valja, naročito prema onome što ne valja u Zakonu o radu i u samom radu, ali na slavljenički način. Znamo što se obilježava 1. svibnja, kako je taj praznik nastao, da je pala krv. Tu uspomenu treba njegovati. Brine kad netko iz sindikata kaže da ne obilježavaju praznik rada jer radnici više nisu zainteresirani za to. Ne vjerujem da je to baš tako, ali ako i jest, naša je sindikalna dužnost da tu tradiciju koju smo naslijedili sačuvamo i prenesemo dalje.

Mogla bi se organizirati radnička povorka u svakom slučaju, ako sam Vas dobro shvatio.

- Pa barem to, a hoće li se uzvikivati parole pitanje je trenutka i okruženja. Zašto se u Karlovcu ne bi organizirala jedna takva povorka s podjelom graha, koji je ostao simbol sirotinjske hrane?

Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković je rekao da je od veljače 2023. do veljače 2024. prosječna plaća porasla s 1106 eura na 1248 i da je to realan rast od 8,4 posto, ako se uzme u obzir inflacija od 4,1 posto u tom razdoblju. Slažete li se s njime?

- Ne bih ulazio u te statističke podatke. Pretpostavljam da ih je radio netko u računovodstvu Vlade i da su točni. Plaće jesu uvećavane. Pohvaljujem Vladu što je podigla iznos minimalne plaće za 20 posto u jednoj godini, što je presedan. Ipak, inflacija je to povećanje "pojela". Radnici, dakle, ne žive bolje, nego u nekim segmentima i gore nego prije povećanja plaća. Napredak je ostvaren, ali nedovoljan. Izuzetno me ljuti što se u nekim tvrtkama koje su u vlasništvu Republike Hrvatske ta Vladina politika ne vidi ili je pak potpuno obrnuta. Uzmimo primjer Podravke koja ostvaruje veliku dobit, a većina radnika ima plaću sedam eura iznad minimalca i neka si netko postavi pitanje kako ti radnici žive. S jedne strane se, dakle, Vlada hvali povećanjem plaća, a s druge strane su takve plaće u Podravki. Zašto Vlada ne da nalog da se povećaju plaće u Podravci? To je bezobrazno. Vladu se može pohvaliti, kažem, za to podizanje iznosa minimalne plaće za 20 posto u jednoj godini. Prije toga je minimalna plaća rasla svake godine za koji postotak, a sada za 20, što je ogromna razlika.

Kako biste ocijenili politike ostalih političkih opcija u odnosu na radnička prava?

- Sve političke opcije koje se kunu da im je radnik na prvom mjestu to propagiraju isključivo u predizbornim kampanjama. U pravilu se ponašaju kao da ih ta tema ne zanima. U Hrvatskom saboru je samo Radnička fronta progovarala o radničkim pitanjima, i to na konkretan i borben način. U ovom sazivu parlamenta te teme nitko neće otvarati.

Smatrate li da to neće činiti čak niti socijaldemokratske stranke?

- Činit će to deklarativno. S obzirom na praksu ne bih bio velik optimist. Ne zaboravimo da je na snazi Zakon o radu koji nije dobar i kojega treba mijenjati, a donesen je za vlasti Socijaldemokratske partije Hrvatske.

Što treba mijenjati u Zakonu o radu?

- Mnogo toga. Osnovali smo inicijativu "Za radnički ZOR". Napisali smo nov prijedlog Zakona o radu na temelju praktičnog iskustva. Primjerice, u kolektivnim pregovorima se dođe do jedne točke i treba nastupiti borbena sindikalna akcija, konkretno borba za vrijednosti iz kolektivnog ugovora, a danas ne možeš mladom sindikalisti objasniti što i kako da provede na zakonit način jer su članci Zakona o radu čak ponegdje i dvosmisleni. Pritom pravosuđe dodaje čudna tumačenja – imamo presude koje nemaju veze sa zdravim razumom. Nejasno je određen i prekovremeni rad i štošta još. Želimo da se u Zakon o radu dodaju i nove odredbe o zaštiti radnika. Kad radnik nešto pogriješi i kada uđe u proces, na njemu je teret dokazivanja da nije kriv. Sindikalni povjerenik dobije otkaz i nijedan poslodavac neće napisati da mu ga je uručio zbog sindikalnog rada, nego će izmisliti nešto. U tom slučaju sindikalni povjerenik mora dokazati da je dobio otkaz zbog sindikalnog rada, a to je praktički nedokazivo. Kako ću dokazati da sam dobio otkaz zato što sam pozvao kolege da na vrijeme napuste radno mjesto, umjesto da ostanu raditi duže bez da je prekovremeni rad najavljen?

S kakvim pritiscima susreću sindikalni povjerenici?

- Ima ustanova, tvrtki, pa i privatnih malih, srednjih i velikih, gdje je kultura socijalnog dijaloga na izuzetno visokoj razini – razgovara se, uvažava i to je to. Postoje poslodavci koji se opiru sindikalnom organiziranju na sve moguće načine – pritiscima, rasturanjima, premještanjima na druga radna mjesta, prijetnjama otkazima... Intenzitet pritiska je slabiji no ranije, ali je metodologija proširena.

Ako je pritisak na sindikaliste slabiji, je li to zbog manjeg zalaganja sindikalista?

- Nije. Taj pritisak nema veze s radom sindikata. Intenzitet pritiska da se rasturi sindikat je nešto malo slabiji. Nekad se tjeralo s: "Marš van!" Nije više riječ o takvim praksama, ali su metode šarolikije i više sofisticirane, teško prepoznatljive. Muka je ista. Prije je netko vikao na tebe, a sada te prebace na drugo radno mjesto, čak i bolje, ali koje ne znaš raditi, pa onda čekaju da pogriješiš ne bi li to iskoristili za otkazivanje ugovora o radu. To je sad postalo mudrije.

Jesu li teme radničkih prava skrajnute u javnosti?

- Jesu. Za to krivim i nas sindikalce. Često se postavlja pitanje zašto nešto raditi, ako radnici to ionako ne bi podržali. To je kriva sindikalna politika. Moje kao sindikalca je da dovedem radnika do izbora hoće li se za nešto boriti ili neće, a odluka je u konačnici njegova. Ako se radnik odluči boriti, sindikalac je tu za njega. Ako se pak odbije boriti, sindikalac može reći da je svoj dio posla časno odradio.

Kako uopće motivirati radnike da se sindikalno udružuju?

- Samo lijepim i dobrim primjerima. Novi sindikat je u zadnje dvije ili tri godine imao dva dosta uspješno provedena štrajka nakon kojih su u tim tvrtkama povećani interesi za socijalni dijalog i za sindikalno organiziranje. Nakon što su se radnici izborili za bolje kolektivne ugovore, što su isprva smatrali nemogućim, uvidjeli su da borba može uroditi plodom, a poslodavac je uvidio da radništvo ima svoju snagu. Nakon toga smo osjetili po prvi puta da smo uvažavani kao partneri.

Smanjuje li se broj članova sindikata?

- U Novom sindikatu imamo uvijek lagani trend porasta broja članova. Taj trend više nije jak kao ranije, ali je stalan. Nažalost, sindikalna scena se osipava. Nemam pristojnu riječ za Zakon o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata. U njemu je sve napisano ukrivo, štetno, nerazumno, nemušto, zbunjujuće i kako god hoćete. Najgore je što je priznao samo jedan kriterij za sposobnost sindikata za pregovore, a to je broj članova jer imate sindikate koji se jednostavno kupuju pogodnostima i u tom slučaju nema sindikalnog rada s obzirom na to da se članarina troši na to, nema sindikalnih pregovora, sindikalne akcije u kojoj se mora potrošiti novac na autobuse, sendviče, čaj, prospekte, plakate i slično. Ništa od toga po Zakonu nije bitno, bitno je biti reprezentativan, a onda kad postaneš reprezentativan staneš jer ne znaš kuda bi dalje – velik si i reprezentativan sindikat koji ne zna kolektivno pregovarati, a onda kažu da radnici nisu zainteresirani. Naš sindikat pregovara na izuzetno puno mjesta. U različitim smo fazama pregovora oko kolektivnih ugovora barem u sedam ili osam tvrtki. Sindikalna članarina ne služi tome da se vrati radniku u obliku poklona, nego da bi se financirao sindikalni rad, a on košta. Ako se iz Zagreba ide pregovarati u Šibenik, primjerice, postoji trošak puta. Svakoga puta kada nazovem nekog telefonom napravio sam trošak. Pokrivanju toga troška služi sindikalna članarina. Nitko ne kaže da se u slučaju prijeke potrebe članu ne može pomoći, ali to ne smije biti osnovna svrha sindikalnog rada, nego pokušaj uređivanja međusobnog odnosa radnika i poslodavca koji rezultira pisanim aktom koji se zove kolektivni ugovor. No, malo je kolektivnih ugovora. Postoji pokušaj vlasti da otopi sindikalnu scenu. Zakonske odredbe na tom tragu je oborio Ustavni sud Republike Hrvatske, primjerice one da posebne pogodnosti po kolektivnim ugovorima vrijede samo za članove sindikata koji su pregovarali. Zbog toga su nastali kaos i kurcšlus jer su neki sindikati vabili članstva drugih da prijeđu k njima jer ovi, kao, nisu reprezentativni i od njih neće biti nikada ništa – ako bi prešli, dobili bi 50 eura veću božićnicu i slično. Jedini cilj toga bio je da se napravi sindikalna piramida, da se Vlada dogovori s cijelim radništvom u Hrvatskoj tako da se dogovori s tri bliske osobe. To tako ne bi trebalo biti.

Kakav je utoliko položaj Novog sindikata, sudjelujete li u dijalogu s Vladom?

- Na toj razini nismo reprezentativan sindikat, ali smo izuzetno reprezentativni po tvrtkama u kojima organiziramo članstvo te sklapamo kolektivne ugovore na razini tvrtke, i da bi imao smisla mora biti bolji od prethodnih. S Vladom se dogovaraju granski kolektivni ugovori tamo gdje je ona poslodavac. Ako se ne varam, mimo toga je važeći granski kolektivni ugovor, i to za graditeljstvo. Dakle, reprezentativni smo za razinu na kojoj pregovaramo, a to je najčešće razina tvrtke. Bili smo član pregovaračkog odbora za granski kolektivni ugovor za drvnu i papirnu industriju koji je stjecajem okolnosti po vrijednosti niži od kolektivnih ugovora koje imamo u dvije drvne tvornice u kojima imamo organizirano članstvo.

Novi sindikat je najzastupljeniji u Čistoći, Zelenilu i Sportskim objektima Karlovac, ako se ne varam.

- Da.

Smanjenjem cijene usluga javnog prijevoza su smanjeni i prihodi zaposlenika u gradskom sustavu.

- Politika vodi računa o zadovoljstvu građana jer na temelju toga dobiva iduće izbore, a pritom zanemaruju da to čine preko leđa radnika. Česti su pokušaji da se kolektivni ugovor ne sklopi ili da se sklopi po oktroiranom sistemu. U Karlovcu uspijevamo dobiti kolektivne ugovore koji su kvalitetniji no drugdje, a nekoliko je razloga za to. Rekao bih da je to stoga što smo dobro organizirani, što znamo uraditi taj posao i što u tvrtkama u kojima djelujemo u Karlovcu uspijevamo "natjerati" poslodavce da prihvate naše zahtjeve.

Kako Novi sindikat i uopće sindikalni pokret stoje u privatnim tvrtkama?

- Teško mi je govoriti uopće o sindikalnom pokretu jer ne znam sve detalje, međutim Novi sindikat stoji izuzetno dobro. Još nisam vidio razliku u postupanju Novog sindikata ili članstva u odnosu na to je li tvrtka državna ili privatna. Sudaramo se sa stranim poslodavcima. Proveli smo jedan izuzetno uspješan štrajk kod njemačkog poslodavca u Belišću. U tom gradu imamo izuzetno kvalitetan kolektivni ugovor kojega bi ipak trebalo i doraditi jer ima onoga što nismo uspjeli isprva ostvariti, a vlasnici tvrtke su Englezi. U Lipovljanima je tvornica u vlasništvu Talijana i tamo smo štrajkom izborili kolektivni ugovor. Sad na tim mjestima imamo korektnu i urednu suradnju. Dakle, može se. S ostalim privatnicima imamo korektne odnose utoliko što možemo razgovarati i pregovarati. Uskoro ćemo započeti kolektivne pregovore u Šibeniku s jednom velikom tvrtkom. Prije ili kasnije, s malo više muke i znoja, sasvim sigurno ćemo doći do kolektivnih pregovora i vidjeti što se da ostvariti, hoćemo li doći do kolektivnog ugovora dogovorom ili ćemo morati "stisnuti šaraf".

Odvijaju li se upravo neki štrajkovi?

- Nije mi to poznato. Ne mogu znati sve, ali vjerujem da bih znao da se odvijaju.

Najveća i najuspješnija tvrtka u Karlovcu je HS produkt. Je li Novi sindikat tamo prisutan?

- Jest. U toj smo tvrtki jedini sindikat. Tamo je izuzetno teško sindikalno organizirati radnike. U toj su tvrtki radnička primanja s obzirom na profit tvornice i na okolinu solidna. Utoliko pada motivacija radnika za borbu i organiziranje.

Jesu li radnici HS produkta zadovoljni?

- Ne bih to mogao reći. Pripremamo kolektivne pregovore, a onda poslodavac isplati u Hrvatskoj rekordnu božićnicu ili nagradu za rad, pa svaki radnik dobije možda i nekoliko desetaka tisuća kuna. Zbog toga je mogućnost za sindikalnu borbu manja. Ne treba zaboraviti da je proizvodnja oružja izuzetno osjetljiv posao i postoje i sigurnosne prepreke. Ako se ne varam, tamo je 1.700 zaposlenika, mi imamo ondje 60 ili 65 članova, a pritom smo jedini sindikat. Teško je ući u bilo kakvu sindikalnu akciju tamo gdje nemamo barem 15 do 20 posto organiziranih. Bez toga ne možemo uspješno ući u proces kolektivnog pregovaranja. Ako imaš manje od pet posto organiziranih radnika, nisi naročito relevantan. Nadam se da će to radnici prije ili kasnije shvatiti. Na 1.700 zaposlenika ih barem mora biti sindikalno organizirano barem od 350 do 500 ne bi li se stvorila relevantna snaga za kolektivne pregovore.

Navodno će Hrvatska ove godine uvesti još dvije stotine tisuća stranih radnika. Štiti li Novi sindikat strane radnike?

- Imamo nekoliko članova koji su strani radnici, ali im ne uspijevamo puno pomoći zbog neprikladnog Zakona o strancima. Uzmimo primjer čovjeka iz Egipta koji uredno radi u Hrvatskoj. Prvu plaću mu poslodavac uzme "za radnu dozvolu", drugu plaću mu uzme za nešto drugo, treću plaću mu isplati 163 eura, a četvrtu 660 eura, što je bitno ispod minimalca. Taj radnik radi na terenu, razboli se na bubrege, završi u bolnici i poslodavac ga odmah odjavi. Želiš u tom slučaju reagirati, a onda shvatiš da u zakonu stoji da poslodavac plaća kaznu, ako nije prijavio radnika, a taj strani radnik biva deportiran iz Hrvatske. Drugim riječima, zakonski, tko se žali, ide van. Preko zakona sindikat ne može. Teško je organizirati masovno te radnike jer su uplašeni. Dali su agencijama izuzetno velik novac po njihovim standardima da ih dovedu u Hrvatsku, onda oni dođu, pa se prema njima ponašaju svakako. Ima primjera za svaku pohvalu, međutim najčešće to ne valja ništa – niti radnik ima prikladan smještaj, niti ima prikladnu plaću, niti ima pravnu zaštitu. Država je bila potpuno nepripremljena za ono što slijedi kad je ušla u proces uvoza radne snage. Zamislite da Vas netko s tog stolca na kojemu sjedite prebaci negdje na periferiju New Delhija – ne znate jezik, nemate novca, uplašeni ste, prihvatite ponuđeni posao, a poslodavac Vas onda maltretira na razne načine, a ne znaš kome bi se žalio i institucije te ne štite. Jezik je stranim radnicima strahovito velika barijera. Oni više-manje pričaju do 50 engleskih riječi s kojima puno toga i ne možeš. To je velik problem. Dakle, država je nepripremljena za probleme koje je morala predvidjeti. Naši mladi odlaze van, a tu dolaze stranci, protiv kojih nemam ništa. Strani radnici nam trebaju, ali pod dva uvjeta. Jedan je da se prema njima ponašamo kao prema hrvatskim radnicima u smislu visine primanja i slično, a drugi uvjet je da ih uzmemo onoliko koliko nam treba. Stoga sam pobornik kvota. Ako ti treba sedam radnika, nemoj ih uvoziti 77.

Slažete li se s tvrdnjama da se uvozom strane radne snage smanjuje cijena rada u Hrvatskoj?

- Slažem, mada poslodavci to neće priznati. Neka Državni inspektorat jednom uđe u malu firmu ili u ove agregatore na koje sam posebno kivan – to su ovi s dostava, što je totalna tragedija. Neka agregator inspekciji rada predoči za bilo kojeg stranog radnika zadnjih 12 isplatnih lista – neće predočiti niti jednu.

Kako to?

- Jer im oni ne isplaćuju plaću, nego ono što su zaradili, pa si to obračunavaju, uzimaju im nekakvu proviziju, a država pravi nekakav program koji će to pratiti. Pitao sam hoće li uzeti sve agregatore u spisak, a dobio odgovor da niti ne znaju koliko ih je. Kako ćeš kontrolirati nešto o čemu nemaš osnovne informacije? To su nebuloze.

Primjećujem da niste zadovoljni radom Državnog inspektorata.

- Nisam zadovoljan s cijelom državom, zakonodavstvom i pripremom dolaska stranih radnika. Nije problem samo u Državnom inspektoratu, nego i u policiji kojoj se prijavljuju radnici na mjesto boravka. Na jednoj adresi se prijavi 80 ljudi i nikome u policiji to nije sumnjivo. Da se kod običnog čovjeka u stan prijavi pet ljudi došla bi policija na vrata, a ovdje se prijavi 80. Preuređuju se stari stanovi i šupe za boravak stranih radnika, pa ih je desetak u sobi površine dvadesetak četvornih metara i svi imaju dozvolu boravka i nikome ništa.

Kako sindikat može zaštititi prekarne radnike, dakle one koji rade uglavnom kao vanjski suradnici?

- Vrlo teško jer su si ti radnici "ufurali" da su netko i nešto jer "rade koliko hoće, što hoće i kad hoće", ali u pravilu rade bez čvrstih ugovora, vrlo su neskloni sindikalnom organiziranju i sindikalnoj borbi te je svako vrijeme koje posveti tome gubitak u poslu, dakle gubitak primanja. Stoga je vrlo teško pomoći prekarnim radnicima, no ne i nemoguće.

Kakvi su odnosi između sindikata i hoće li doći do okrupnjivanja sindikalne scene?

- Za zelenim stolom ili nekakvim zakonom kojega je izmislila država nikada neće doći do okrupnjivanja sindikalne scene. Nju mogu okrupniti samo radnici, odnosno članstvo, da se upisuju u sindikate od kojih imaju nekakve koristi. Ljudi se po nekom automatizmu upisuju u sindikate za koje misle da im pripadaju. Primjerice, trgovac smatra da pripada u sindikat trgovine. Zašto mesar ne bi bio u sindikatu pekara, ako mu taj sindikat može više pomoći na ostvarenju prava? Ima slučajeva da se netko ispiše iz jednog sindikata, upiše se u ponedjeljak kod nas, a već u petak dođe pitati zašto njihov problem nije riješen. Kažeš mu da se nije stiglo u tjedan dana to riješiti, a on odgovara da već 20 godina plaća sindikalnu članarinu. Međutim, plaćao je članarinu 20 godina onome tko ga je izdao, tko je bio nekorektan i koji nije napravio ništa. Može doći do okrupnjivanja sindikata na samo još jedan način, a to je u slučaju kad se počnu smanjivati, pa se moraju udruživati da bi nastavili rad.

POGLEDAJTE VIDEO