"U proteklim europarlamentarnim izborima u Hrvatskoj političke stranke su se natjecale u tome koja će snažnije i glasnije zagovarati hrvatske nacionalne interese u Europskom parlamentu, mada se tamo zastupaju interesi cijele Europe", napominje politolog

U Njemačkoj traje Europsko prvenstvo u nogometu, a nedugo prije toga je završilo europsko političko prvenstvo – izbor za 720 zastupnika u Europskom parlamentu na kojima je Europska pučka stranka (EPP) dobila 189 mjesta, Progresivni savez socijalista i demokrata (S&D) 136, Europski konzervativci i reformisti (ECR) 83, Renew Europe 81, Identitet i demokracija (ID) 58, Zeleni/Europski slobodni savez (Zeleni/ESS) 51, nezavisnih je 45, Ljevica (GUE/NGL) ima 39, a 38 je preostalih.

Te smo rezultate zumirali s docentom na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu Mariom Muntom.

Sadržaj se nastavlja...

"Strahovalo se da bi predsjednici Europske komisije, što je izvršni organ Europske unije, Ursuli von der Leyen račune mogao pomrsiti rast podrške desnim opcijama, poglavito ECR-u i ID-u, no to se vrlo vjerojatno neće obistiniti i U. von der Leyen će vrlo vjerojatno ostati na toj dužnosti. Nekoliko toga se poklopilo njoj u korist. Ne samo da EPP nije izgubila broj mjesta u parlamentu, nego ih je dobila 14 u odnosu na prošli saziv, a to nije finalna brojka – moguće je da će se povećavati jer ima dosta još neopredijeljenih zastupnika. Najviše su izgubili liberali, što ne ide na ruku liberalnom predsjedniku Francuske Emmanuelu Macronu. Nepisano je pravilo da trima najvećim grupacijama u Europskom parlamentu pripadaju tri najvažnije funkcije – EPP će tako dobiti predsjednicu Europske komisije, socijalisti vjerojatno čelno mjesto Europskog vijeća i tu bi dužnost konkretno trebao obnašati po predviđanjima António Costa, bivši portugalski premijer koji je morao odstupiti zbog skandala. U tu priču se upliće i predsjednik španjolske vlade Pedro Sánchez, a liberalima pripada treća funkcija, ona visokog predstavnika za vanjsku politiku i sigurnosna pitanja, što je do sada bio Josep Borrell, dok bi tu poziciju trebala preuzeti estonska premijerka Kaja Kallas, koja se pak baš nije proslavila na ovim europskim izborima, ali uživa povjerenje čelnika. U tome postoji i geografska ravnoteža – imamo zemlju jezgre kao što je Njemačka, mediteransku zemlju te istočnoeuropsku. To je izgledan ishod priča o glavnim funkcijama.

Europski parlament je u prošlom sazivu imao 705 mjesta, a u ovom ima 720.

- Prije Brexita je bilo 750 zastupnika. Predviđena je mogućnost da se u budućnosti poveća broj zastupnika, a hoće li to biti zbog proširenja Europske unije ili zbog uvođenja takozvanih transnacionalnih lista, vidjet ćemo. Dugo se u znanstvenoj i stručnoj zajednici smatra da bi transnacionalne liste mogle doprinijeti vidljivosti europskih izbora u domaćim politikama. Uobičajeno je da imamo 27 različitih procesa za izbora za Europski parlament, 27 različitih procedura i pravila, dobnih granica za kandidaturu, odnosno glasanje, izbornih modela... Transnacionalnim listama bi se uveo zajednički element kojim bi "Europljani mogli birati europska lica", da bi iste kandidate mogli birati građani svih zemalja članica i tako bi se moglo omogućiti da europske teme dođu u fokus na europskim izborima, a povećao bi se i legitimitet zastupnika. Ta ideja lebdi u zrakopraznom prostoru, nije u potpunosti prihvaćena i nisam siguran da će biti ostvarena u idućem izbornom ciklusu.

Može li se već sada netko iz Hrvatske kandidirati na europskim izborima u Portugalu, primjerice?

- To u jest moguće, ali se u praksi ne događa. Imali smo primjer jednog Talijana na francuskoj listi.

Ako se ne varam, u igranoj seriji "Državnik novog kova" glavni lik Alan B'Stard se kandidirao na izborima za Europski parlament izvan Velike Britanije, nakon što je tamo ostao bez mjesta u nacionalnom parlamentu. Pamtite li tu seriju?

- Pamtim.

Tko su Europski konzervativci i reformisti?

- To je grupacija s desnog političkog spektra koju se voli nazivati tvrdom, ali ne i krajnjom desnicom – Identitet i demokracija ima izraženiji euroskepticizam, no obje su euroskeptične utoliko što zazivaju što manje ovlasti tijela Europske unije i što više suvereniteta država-članica. One su za "Europu snažnih država". Obje te opcije se protive migracijama i zagovaraju "čistu Europu", onu koja bi njegovala kršćanske vrijednosti. Imaju stroge i restriktivne stavove po pitanju useljenja i zaštite granice Europske unije. Njihova zaštitna imena su Marine Le Pen, Giorgia Meloni i Viktor Orbán, mada nije član tih grupacija – njegova stranka Fidesz je nakon dugo "lomljenja" izbačena iz Europske pučke stranke. Razliku između Europskih konzervativaca i reformista te Identiteta i demokracije čini stav spram Ruske Federacije – prvi imaju uglavnom proturuske stavove ili su ublažili retoriku po pitanju podrške Rusiji. Prije rata u Ukrajini su lideri kao što je G. Meloni imali blagonaklon pogled prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, a onda se to počelo mijenjati, a kod Identiteta i demokracije prevladava stav da EU ne bi više trebala podržavati Ukrajinu, nego da bi trebalo ishoditi neki mir s Rusijom i u toj grupaciji imamo najviše skandala koji se tiču stranog utjecaja na eurozastupnike. Tim je ponajviše bila zahvaćena njemačka stranka Alternativa za Njemačku (AfD) koja je i izbačena iz te grupacije ponajviše zbog izjava eurozastupnika Maximiliana Kraha. Obje grupacije zagovaraju izravne oblike demokracije – "vratimo narodu glas". Kod nas je Most zagovarao to da se u europskim temeljnim ugovorima spominju kršćansko nasljeđe i kršćanski temelji, i to posredstvom europskih građanskih inicijativa. Dakle, zalažu se za jačanje tih mehanizama, skloni su referendumskom odlučivanju i davanju veće važnosti građanima.

Na čemu bi se temeljio skepticizam spram izravne demokracije?

- Treba štititi manjinu koja je ranjiva. Krajnje desne stranke uobičajeno imaju antiliberalne i antiimigrantske stavove, pa postoji bojazan da bi se izravnom demokracijom mogle ugroziti dosegnute tekovine liberalne demokracije, odnosno razina ljudskih prava. S druge strane, stranke krajnje ljevice i krajnje desnice su mnogo vještine od umjerenih u mobilizaciji emocija građana, u tome da kompleksne probleme prikažu vrlo jednostavnima, odnosno rješenja za te probleme i ne libe se reći ono što dio građana misli. Obmanjujućom retorikom bi se građane moglo navesti na pogrešan put, posebice mlađe, na to da se radikalnim potezima mijenja stanje demokracije.

Zašto se grupacija u Europskom parlamentu zove Zeleni/Europski slobodni savez?

- Imate različite grupacije. Primjerice, liberali se također sastoje od različitih europskih političkih stranaka. Grupacije u Europskom parlamentu su klubovi zastupnika, a drugo su europske političke stranke koje funkcioniraju neovisno o Europskom parlamentu.

Jesu li zeleni doživjeli neuspjeh?

- Uz liberale su jedni od gubitnika izbora. Može se reći da su glavni uzroci njihovog neuspjeha pad podrške u Francuskoj i Njemačkoj. Zeleni su negdje dobili podršku gdje ranije nisu, primjerice u Hrvatskoj su dobili jedan mandat, u Skandinaviji su također dobro došli, no dobili su na koncu puno manje nego 2019. U Francuskoj i Njemačkoj su klimatske promjene tada bile važna tema, a sada je taj "klimatski entuzijazam" splahnuo. Europskim građanima su od toga sada veće brige inflacija, to jest porast troškova života, rat u neposrednoj blizini, pitanje obrane, stambeno pitanje i drugo. Na nekim od tih tema su zelenima uzeli glasove s krajnje desnice – ne postoji više lijevi monopol na socijalne teme, nego i desnica već dugo nastoji "malog čovjeka" staviti u prvi plan, pa imamo "malog mladog čovjeka", pa "malog poljoprivrednika" i druge kojima nude jednostavna rješenja. Zeleni, dakle, imaju manje glasova no na prijašnjim izborima i zato su sada skloniji tome da se kao "gubitnici izbora" uključe u pobjedničku koaliciju i spremniji su no ranije podržati U. von der Leyen za predsjednicu Europske komisije pa bismo tako imali koaliciju liberala, zelenih, socijalista i pučana, barem na izglasavanju sastava Europske komisije. Brojke su jako "na knap". Ne glasaju svi pučani, socijalisti i liberali za nju. Ona mora od nekuda namaknuti dodatne glasove i utoliko su sada u dilemi – otvoriti se prema desnici i G. Meloni ili se okrenuti tradicionalnim proeuropskim strankama centra, među kojima su i zeleni, koji se nude, ali ne bezuvjetno. Zeleni ustraju na održavanju Europskog zelenog plana, ali su spremni na kompromise, no zahtijevat će se da se više uloži u "pravednu tranziciju" i da se pomogne lokalizirati Europski zeleni plan, što je bio velik problem. Postoje velike prepreke tome da, primjerice, građani uzmu stvari u svoje ruke i postanu energetski samodostatni, da se njeguju i podupiru energetske zadruge, odnosno da se u poljoprivredi bolje podrže mali i srednji proizvođači i da im se ponude veći poticaji za ekološku proizvodnju hrane, što do sada nije baš bio slučaj. EU vas neće nagrađivati, ako proizvodite ekološku hranu. Znamo da se sustav potpora temelji na veličini zemljišta i da veliki "igrači" dobivaju velike poticaje, a mali i ne baš. Puno će toga, stoga, zeleni tražiti zauzvrat, ako će podržavati novu Europsku komisiju na čelu s U. von der Leyen. Nastavit će se trend stvaranja prigodnih koalicija prilikom odlučivanja o pojedinim zakonskim prijedlozima – u jednom slučaju će se složiti liberali, pučani i desnica, a u drugom socijalisti, pučani, liberali i zeleni... Koalicije će se stoga utoliko slagati od teme do teme – nekad će zeleni biti na dobitku, a nekad desnica.

Što je zelena tranzicija?

- Došla je u fokus Europske unije 2019. godine s Europskim zelenim planom koji je skup različitih inicijativa kojima je cilj da EU do 2050. godine postane klimatski neutralan kontinent. To znači da kao Europa težimo što većem smanjenju otiska stakleničkih plinova. Oni se neće do 2050. svesti na nulu, a zato se i govori o klimatski neutralnom kontinentu, što znači da će morati pripomoći različite tehnologije koje će neutralizirati emisije ugljičnog dioksida koje ćemo i dalje stvarati. Zelena tranzicija treba dovesti do toga da čovjekov utjecaj na klimatske promjene svedemo na minimum i da našu ekonomiju transformiramo u održivu, da radimo na kružnom gospodarstvu, da štetu za okoliš koja nastaje proizvodnjom, potrošnjom i odlaganjem otpada svedemo na najmanju moguću mjeru. Treće, cilj je da građani kroz zelenu tranziciju prođu što bezbolnije jer znamo da svaka tranzicija proizvodi dobitnike i gubitnike, a u tome je Europa do sada najviše podbacila. Dosta sam pisao o nastojanjima EU da zelenu tranziciju učini pravednom. Europa nije na tom planu "svoje riječi potkrijepila djelima", a krivica leži na Europskom parlamentu, ali i na Vijeću Europske unije kojega čine predstavnici država-članica. Dva ključna instrumenta koja su trebala financijski pomoći građanima da prebrode zelenu tranziciju, a to su fondovi za pravednu tranziciju i klimatsko-socijalni, su skromnih budžeta i dosega, ne obuhvaćaju sve probleme zelene tranzicije, to jest nisu sveobuhvatni, pa imamo prosvjede poljoprivrednika. Ako se nešto ne promijeni u zakonodavstvu, vidjet ćemo učinke toga i u cijenama goriva i plina – sve će to poskupjeti kao izravna posljedica donesenih odluka, a fondovi su nedostatni za to da se premosti razdoblje prilagodbe. Zeleni i socijalisti za zagovarali da se izdvoje veća financijska sredstva, da se osnuje socijalni-klimatski fond kao produžetak onoga što već postoji, ali s puno većom alokacijom, da bi se ta vrste socijalnih ili društvenih problema mogla efikasnije riješiti u državama koje možda nemaju mogućnosti da se samostalno s time bore.

Kako se institucije nadopunjuju?

- Europski parlament ne donosi samostalno odluke. On je samo jedno od dvaju zakonodavnih tijela, a drugo je Vijeće Europske unije, odnosno Vijeće ministara. Europska komisija jedina može predložiti zakonodavni akt i ona ih dostavlja i Europskom parlamentu i Vijeću Europske unije. Ta dva tijela tada raspravljaju o tim prijedlozima – u Europskom parlamentu političke grupacije, a u Vijeću EU sjede ministri država-članica koji štite nacionalne interese. U proteklim europarlamentarnim izborima u Hrvatskoj političke stranke su se natjecale u tome koja će snažnije i glasnije zagovarati hrvatske nacionalne interese u Europskom parlamentu, mada se tamo zastupaju interesi cijele Europe. Naravno, postoje situacije u kojima europarlamentarci glasaju po nacionalnim linijama – to je evidentirano i to znamo, a najčešće se to događa za odlučivanja o vrlo kontroverznim temama. No, u suštini Europski parlament zastupa interese građana Europske unije. Europsko vijeće je pak institucija koja okuplja čelnike država-članica i to je najviša politička razina. Njihova je uloga da daju naznaku drugim institucijama koja je njihova volja, daju strateški smjer Europskoj uniji. Uskoro će Europsko vijeće izdati strateški petogodišnji plan s navođenjem prioriteta i to se u europskim institucijama gleda kao na okvir kojega se svi trebaju držati jer, ako države-članice nešto ne žele, to se neće niti ostvariti. Sve češće se događa da se pojedine države, nakon što je postignut dogovor između Europskog parlamenta i Vijeća EU, suprotstave nekom zakonodavnom prijedlogu, pa se moraju postizati dodatni kompromisi. Europsko vijeće je sve važnije i ono više nije strateška institucija koja promišlja u apstraktnim kategorijama, nego je unazad petnaestak godina je ušlo u najsitnije detalje odlučivanja. Prije četiri godine se pregovaralo na samitu koji je trajao nekoliko dana o sedmogodišnjem proračunu i instrumentu EU – sljedeće generacije. Izdali su tada zaključke na 65 stranica, što je prije 20 godina bilo nezamislivo. Sada čelnici svoje "šape" guraju sve dublje, sve više odlučuju i njihova uloga je sve važnija u svakodnevnom funkcioniranju Europske unije, a ne samo strateškom.