"U proteklim europarlamentarnim izborima u Hrvatskoj političke stranke su se natjecale u tome koja će snažnije i glasnije zagovarati hrvatske nacionalne interese u Europskom parlamentu, mada se tamo zastupaju interesi cijele Europe", napominje politolog
U Njemačkoj traje Europsko prvenstvo u nogometu, a nedugo prije
toga je završilo europsko političko prvenstvo – izbor za 720
zastupnika u Europskom parlamentu na kojima je Europska pučka
stranka (EPP) dobila 189 mjesta, Progresivni savez socijalista i
demokrata (S&D) 136, Europski konzervativci i reformisti
(ECR) 83, Renew Europe 81, Identitet i demokracija (ID) 58,
Zeleni/Europski slobodni savez (Zeleni/ESS) 51, nezavisnih je 45,
Ljevica (GUE/NGL) ima 39, a 38 je preostalih.
Te smo rezultate zumirali s docentom na Fakultetu političkih
znanosti Sveučilišta u Zagrebu Mariom Muntom.
“Strahovalo se da bi predsjednici Europske komisije, što je
izvršni organ Europske unije, Ursuli von der Leyen račune mogao
pomrsiti rast podrške desnim opcijama, poglavito ECR-u i ID-u, no
to se vrlo vjerojatno neće obistiniti i U. von der Leyen će vrlo
vjerojatno ostati na toj dužnosti. Nekoliko toga se poklopilo
njoj u korist. Ne samo da EPP nije izgubila broj mjesta u
parlamentu, nego ih je dobila 14 u odnosu na prošli saziv, a to
nije finalna brojka – moguće je da će se povećavati jer ima dosta
još neopredijeljenih zastupnika. Najviše su izgubili liberali,
što ne ide na ruku liberalnom predsjedniku Francuske Emmanuelu
Macronu. Nepisano je pravilo da trima najvećim grupacijama u
Europskom parlamentu pripadaju tri najvažnije funkcije – EPP će
tako dobiti predsjednicu Europske komisije, socijalisti
vjerojatno čelno mjesto Europskog vijeća i tu bi dužnost
konkretno trebao obnašati po predviđanjima António Costa, bivši
portugalski premijer koji je morao odstupiti zbog skandala. U tu
priču se upliće i predsjednik španjolske vlade Pedro Sánchez, a
liberalima pripada treća funkcija, ona visokog predstavnika za
vanjsku politiku i sigurnosna pitanja, što je do sada bio Josep
Borrell, dok bi tu poziciju trebala preuzeti estonska premijerka
Kaja Kallas, koja se pak baš nije proslavila na ovim europskim
izborima, ali uživa povjerenje čelnika. U tome postoji i
geografska ravnoteža – imamo zemlju jezgre kao što je Njemačka,
mediteransku zemlju te istočnoeuropsku. To je izgledan ishod
priča o glavnim funkcijama.
Europski parlament je u prošlom sazivu imao 705 mjesta, a
u ovom ima 720.
– Prije Brexita je bilo 750 zastupnika. Predviđena je mogućnost
da se u budućnosti poveća broj zastupnika, a hoće li to biti zbog
proširenja Europske unije ili zbog uvođenja takozvanih
transnacionalnih lista, vidjet ćemo. Dugo se u znanstvenoj i
stručnoj zajednici smatra da bi transnacionalne liste mogle
doprinijeti vidljivosti europskih izbora u domaćim politikama.
Uobičajeno je da imamo 27 različitih procesa za izbora za
Europski parlament, 27 različitih procedura i pravila, dobnih
granica za kandidaturu, odnosno glasanje, izbornih modela…
Transnacionalnim listama bi se uveo zajednički element kojim bi
“Europljani mogli birati europska lica”, da bi iste kandidate
mogli birati građani svih zemalja članica i tako bi se moglo
omogućiti da europske teme dođu u fokus na europskim izborima, a
povećao bi se i legitimitet zastupnika. Ta ideja lebdi u
zrakopraznom prostoru, nije u potpunosti prihvaćena i nisam
siguran da će biti ostvarena u idućem izbornom ciklusu.
Može li se već sada netko iz Hrvatske kandidirati na
europskim izborima u Portugalu, primjerice?
– To u jest moguće, ali se u praksi ne događa. Imali smo primjer
jednog Talijana na francuskoj listi.
Ako se ne varam, u igranoj seriji “Državnik novog kova”
glavni lik Alan B’Stard se kandidirao na izborima za Europski
parlament izvan Velike Britanije, nakon što je tamo ostao bez
mjesta u nacionalnom parlamentu. Pamtite li tu seriju?
– Pamtim.
Tko su Europski konzervativci i reformisti?
– To je grupacija s desnog političkog spektra koju se voli
nazivati tvrdom, ali ne i krajnjom desnicom – Identitet i
demokracija ima izraženiji euroskepticizam, no obje su
euroskeptične utoliko što zazivaju što manje ovlasti tijela
Europske unije i što više suvereniteta država-članica. One su za
“Europu snažnih država”. Obje te opcije se protive migracijama i
zagovaraju “čistu Europu”, onu koja bi njegovala kršćanske
vrijednosti. Imaju stroge i restriktivne stavove po pitanju
useljenja i zaštite granice Europske unije. Njihova zaštitna
imena su Marine Le Pen, Giorgia Meloni i Viktor Orbán, mada nije
član tih grupacija – njegova stranka Fidesz je nakon dugo
“lomljenja” izbačena iz Europske pučke stranke. Razliku između
Europskih konzervativaca i reformista te Identiteta i demokracije
čini stav spram Ruske Federacije – prvi imaju uglavnom proturuske
stavove ili su ublažili retoriku po pitanju podrške Rusiji. Prije
rata u Ukrajini su lideri kao što je G. Meloni imali blagonaklon
pogled prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, a onda se to
počelo mijenjati, a kod Identiteta i demokracije prevladava stav
da EU ne bi više trebala podržavati Ukrajinu, nego da bi trebalo
ishoditi neki mir s Rusijom i u toj grupaciji imamo najviše
skandala koji se tiču stranog utjecaja na eurozastupnike. Tim je
ponajviše bila zahvaćena njemačka stranka Alternativa za Njemačku
(AfD) koja je i izbačena iz te grupacije ponajviše zbog izjava
eurozastupnika Maximiliana Kraha. Obje grupacije zagovaraju
izravne oblike demokracije – “vratimo narodu glas”. Kod nas je
Most zagovarao to da se u europskim temeljnim ugovorima spominju
kršćansko nasljeđe i kršćanski temelji, i to posredstvom
europskih građanskih inicijativa. Dakle, zalažu se za jačanje tih
mehanizama, skloni su referendumskom odlučivanju i davanju veće
važnosti građanima.
Na čemu bi se temeljio skepticizam spram izravne
demokracije?
– Treba štititi manjinu koja je ranjiva. Krajnje desne stranke
uobičajeno imaju antiliberalne i antiimigrantske stavove, pa
postoji bojazan da bi se izravnom demokracijom mogle ugroziti
dosegnute tekovine liberalne demokracije, odnosno
razina ljudskih prava. S druge strane, stranke krajnje
ljevice i krajnje desnice su mnogo vještine od umjerenih u
mobilizaciji emocija građana, u tome da kompleksne probleme
prikažu vrlo jednostavnima, odnosno rješenja za te probleme i ne
libe se reći ono što dio građana misli. Obmanjujućom retorikom bi
se građane moglo navesti na pogrešan put, posebice mlađe, na to
da se radikalnim potezima mijenja stanje demokracije.
Zašto se grupacija u Europskom parlamentu zove
Zeleni/Europski slobodni savez?
– Imate različite grupacije. Primjerice, liberali se također
sastoje od različitih europskih političkih stranaka. Grupacije u
Europskom parlamentu su klubovi zastupnika, a drugo su europske
političke stranke koje funkcioniraju neovisno o Europskom
parlamentu.
Jesu li zeleni doživjeli neuspjeh?
– Uz liberale su jedni od gubitnika izbora. Može se reći da su
glavni uzroci njihovog neuspjeha pad podrške u Francuskoj i
Njemačkoj. Zeleni su negdje dobili podršku gdje ranije nisu,
primjerice u Hrvatskoj su dobili jedan mandat, u Skandinaviji su
također dobro došli, no dobili su na koncu puno manje nego 2019.
U Francuskoj i Njemačkoj su klimatske promjene tada bile važna
tema, a sada je taj “klimatski entuzijazam” splahnuo. Europskim
građanima su od toga sada veće brige inflacija, to jest porast
troškova života, rat u neposrednoj blizini, pitanje obrane,
stambeno pitanje i drugo. Na nekim od tih tema su zelenima uzeli
glasove s krajnje desnice – ne postoji više lijevi monopol na
socijalne teme, nego i desnica već dugo nastoji “malog čovjeka”
staviti u prvi plan, pa imamo “malog mladog čovjeka”, pa “malog
poljoprivrednika” i druge kojima nude jednostavna rješenja.
Zeleni, dakle, imaju manje glasova no na prijašnjim izborima i
zato su sada skloniji tome da se kao “gubitnici izbora” uključe u
pobjedničku koaliciju i spremniji su no ranije podržati U. von
der Leyen za predsjednicu Europske komisije pa bismo tako imali
koaliciju liberala, zelenih, socijalista i pučana, barem na
izglasavanju sastava Europske komisije. Brojke su jako “na knap”.
Ne glasaju svi pučani, socijalisti i liberali za nju. Ona mora od
nekuda namaknuti dodatne glasove i utoliko su sada u dilemi –
otvoriti se prema desnici i G. Meloni ili se okrenuti
tradicionalnim proeuropskim strankama centra, među kojima su i
zeleni, koji se nude, ali ne bezuvjetno. Zeleni ustraju na
održavanju Europskog zelenog plana, ali su spremni na kompromise,
no zahtijevat će se da se više uloži u “pravednu tranziciju” i da
se pomogne lokalizirati Europski zeleni plan, što je bio velik
problem. Postoje velike prepreke tome da, primjerice, građani
uzmu stvari u svoje ruke i postanu energetski samodostatni, da se
njeguju i podupiru energetske zadruge, odnosno da se u
poljoprivredi bolje podrže mali i srednji proizvođači i da im se
ponude veći poticaji za ekološku proizvodnju hrane, što do sada
nije baš bio slučaj. EU vas neće nagrađivati, ako proizvodite
ekološku hranu. Znamo da se sustav potpora temelji na veličini
zemljišta i da veliki “igrači” dobivaju velike poticaje, a mali i
ne baš. Puno će toga, stoga, zeleni tražiti zauzvrat, ako će
podržavati novu Europsku komisiju na čelu s U. von der Leyen.
Nastavit će se trend stvaranja prigodnih koalicija prilikom
odlučivanja o pojedinim zakonskim prijedlozima – u jednom slučaju
će se složiti liberali, pučani i desnica, a u drugom socijalisti,
pučani, liberali i zeleni… Koalicije će se stoga utoliko
slagati od teme do teme – nekad će zeleni biti na dobitku, a
nekad desnica.
Što je zelena tranzicija?
– Došla je u fokus Europske unije 2019. godine s Europskim
zelenim planom koji je skup različitih inicijativa kojima je cilj
da EU do 2050. godine postane klimatski neutralan kontinent. To
znači da kao Europa težimo što većem smanjenju otiska
stakleničkih plinova. Oni se neće do 2050. svesti na nulu, a zato
se i govori o klimatski neutralnom kontinentu, što znači da će
morati pripomoći različite tehnologije koje će neutralizirati
emisije ugljičnog dioksida koje ćemo i dalje stvarati. Zelena
tranzicija treba dovesti do toga da čovjekov utjecaj na klimatske
promjene svedemo na minimum i da našu ekonomiju transformiramo u
održivu, da radimo na kružnom gospodarstvu, da štetu za okoliš
koja nastaje proizvodnjom, potrošnjom i odlaganjem otpada svedemo
na najmanju moguću mjeru. Treće, cilj je da građani kroz zelenu
tranziciju prođu što bezbolnije jer znamo da svaka tranzicija
proizvodi dobitnike i gubitnike, a u tome je Europa do sada
najviše podbacila. Dosta sam pisao o nastojanjima EU da zelenu
tranziciju učini pravednom. Europa nije na tom planu “svoje
riječi potkrijepila djelima”, a krivica leži na Europskom
parlamentu, ali i na Vijeću Europske unije kojega čine
predstavnici država-članica. Dva ključna instrumenta koja su
trebala financijski pomoći građanima da prebrode zelenu
tranziciju, a to su fondovi za pravednu tranziciju i
klimatsko-socijalni, su skromnih budžeta i dosega, ne obuhvaćaju
sve probleme zelene tranzicije, to jest nisu sveobuhvatni, pa
imamo prosvjede poljoprivrednika. Ako se nešto ne promijeni u
zakonodavstvu, vidjet ćemo učinke toga i u cijenama goriva i
plina – sve će to poskupjeti kao izravna posljedica donesenih
odluka, a fondovi su nedostatni za to da se premosti razdoblje
prilagodbe. Zeleni i socijalisti za zagovarali da se izdvoje veća
financijska sredstva, da se osnuje socijalni-klimatski fond kao
produžetak onoga što već postoji, ali s puno većom alokacijom, da
bi se ta vrste socijalnih ili društvenih problema mogla
efikasnije riješiti u državama koje možda nemaju mogućnosti da se
samostalno s time bore.
Kako se institucije nadopunjuju?
– Europski parlament ne donosi samostalno odluke. On je samo
jedno od dvaju zakonodavnih tijela, a drugo je Vijeće Europske
unije, odnosno Vijeće ministara. Europska komisija jedina može
predložiti zakonodavni akt i ona ih dostavlja i Europskom
parlamentu i Vijeću Europske unije. Ta dva tijela tada
raspravljaju o tim prijedlozima – u Europskom parlamentu
političke grupacije, a u Vijeću EU sjede ministri država-članica
koji štite nacionalne interese. U proteklim europarlamentarnim
izborima u Hrvatskoj političke stranke su se natjecale u tome
koja će snažnije i glasnije zagovarati hrvatske nacionalne
interese u Europskom parlamentu, mada se tamo zastupaju interesi
cijele Europe. Naravno, postoje situacije u kojima
europarlamentarci glasaju po nacionalnim linijama – to je
evidentirano i to znamo, a najčešće se to događa za odlučivanja o
vrlo kontroverznim temama. No, u suštini Europski parlament
zastupa interese građana Europske unije. Europsko vijeće je pak
institucija koja okuplja čelnike država-članica i to je najviša
politička razina. Njihova je uloga da daju naznaku drugim
institucijama koja je njihova volja, daju strateški smjer
Europskoj uniji. Uskoro će Europsko vijeće izdati strateški
petogodišnji plan s navođenjem prioriteta i to se u europskim
institucijama gleda kao na okvir kojega se svi trebaju držati
jer, ako države-članice nešto ne žele, to se neće niti ostvariti.
Sve češće se događa da se pojedine države, nakon što je postignut
dogovor između Europskog parlamenta i Vijeća EU, suprotstave
nekom zakonodavnom prijedlogu, pa se moraju postizati dodatni
kompromisi. Europsko vijeće je sve važnije i ono više nije
strateška institucija koja promišlja u apstraktnim kategorijama,
nego je unazad petnaestak godina je ušlo u najsitnije detalje
odlučivanja. Prije četiri godine se pregovaralo na samitu koji je
trajao nekoliko dana o sedmogodišnjem proračunu i instrumentu EU
– sljedeće generacije. Izdali su tada zaključke na 65 stranica,
što je prije 20 godina bilo nezamislivo. Sada čelnici svoje
“šape” guraju sve dublje, sve više odlučuju i njihova uloga je
sve važnija u svakodnevnom funkcioniranju Europske unije, a ne
samo strateškom.