"Primitivizam koji se tamo može vidjeti je potpuno nepojmljiv", kaže filozof, politolog i politički analitičar
Prije osam godina se filozof, politolog i politički analitičar
Žarko Puhovski prisjetio kako je 1964. godine kao košarkaš
Lokomotive gostovao kod karlovačkog Željezničara, da pritom nije
ulazio u igru, ali da se sjeća da su bili “pretučeni predmetima
koji su padali s tribina”, a sada ga, prije no što zumiramo
aktualna politička zbivanja, pitamo sjeća li se gostovanja
zvijezda američke NBA lige u Hrvatskoj te iste godine.
“Gledao sam ih na Šalati u Zagrebu kada su igrali, a gostovali su
i u drugim košarkaškim centrima – Splitu, Karlovcu,
Ljubljani i Beogradu… Nakon toga smo svi trgali ruke i
razbijali pokućstvo pokušavajući da nam se lopte vrte oko
prstiju, da se kreću preko ramena, pa vraćaju natrag. Američki
košarkaši su nam doista izgledali kao bića s drugog planeta, no
bilo je važno da su pokazali superiornu tehniku. Imali su
funkciju i pokazati da jedna rasa nije inferiorna, nego upravo i
superiorna u košarci, no to je išlo po drugoj osnovi i to nam
nije bio problem pred očima. Pokazali su nam što se može
napraviti s tehnikom kakvu kod nas nitko nije imao. U utorak je
preminuo naš velik košarkaš Ratomir Tvrdić koji doslovce nije
znao voditi loptu. Bio je jedan od najvećih košarkaša koje smo
imali, spektakularne brzine, odličnih dodavanja i dobrog šuta u
vrijeme kada nije bilo trica, ali je ćuškao loptu i takav danas
ne bi mogao bilo gdje igrati – izbacili bi ga iz trenažnog
procesa u predjuniorskim kategorijama. Tada se radilo drukčije.
Imali ste tada centre visoke 1,95 metara koji bi imali skok “k’o
Nedjeljni Vjesnik”, kako smo znali govoriti u šali. Igra je tada
bila drugačija, puno blaža, a Amerikanci su nam pokazali kuda će
se košarka razvijati u pogledu superiorne tehnike i na tomu
moramo biti zahvalni”, rekao je.
Izbornik američke košarkaške reprezentacije Steve Kerr je
podržao ovoga tjedna Kamalu Harris kao kandidatkinju Demokratske
stranke za predsjednicu Sjedinjenih Američkih Država. Hoće li joj
pomoći takva podrška trenera momčadi koja se s Olimpijskih igara
u Parizu nedavno vratila sa zlatnom medaljom?
– Može, ali mi na pamet pada druga asocijacija – zamislite da
izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić podrži
nekog političkog kandidata s ljevice. To bi dovelo do rasapa
čitave nogometne reprezentacije i svega što u nogometu postoji
jer se nogometna reprezentacija oslanja podjednako na Luku
Modrića i na Marka Perkovića Thompsona. Imamo ljude za koje se
šuška da nisu baš za Hrvatsku demokratsku zajednicu. Uvedena je
neka vrst terora da svi sportaši s rukom na srcu moraju
pozdravljati državnu himnu na Olimpijadi. Prvi koji to nisu
učinili bili su jedriličari Šime Pantela i Igor Marenić kada su u
Riu de Janeiru osvojili zlatnu medalju 2016. godine i još su bila
dva takva pokušaja, a svi drugi i dalje drže ruku na šupljem
organu za intoniranja himne, što većina u Hrvatskoj ne čini.
Dakle, kod nas je nezamislivo da netko postupi iz svijeta sporta
kao što je postupio Kerr. U legendarnom drim-timu njemačkog
nogometa, koji je od 1974. radio čuda po svijetu, imali ste
Franza Beckenbauera i Paula Breitnera kao dva bitna obrambena
igrača – prvi je bio vezan za Kršćansko-socijalnu uniju u
Bavarskoj (CSU), dok je drugi bio poznati ljevičar, čak i maoist,
što je bilo općepoznato i oni su u intervjuima o tome govorili, a
kod nas je to nezamislivo. Kod nas vrhunski sport nije samo
državno, nego i stranačko pitanje. To je doista problem.
Kako je došlo do toga da igrači moraju držati ruku na
srcu za intoniranja himne, ako to ne radi nitko drugi osim
članova HDZ-a?
– Mnogi to rade, ali ne i većina. Do toga što spominjete je došlo
tako što smo imali amalgam – država, partija i vojska su bili
oslonci nastajuće zajednice, a na čelu je bio vođa Franjo Tuđman.
Inače, jedna od tri ili četiri njegove izrazito pozitivne odluke
bila je ta da natjera tadašnjeg nogometnog izbornika Miroslava
Blaževića – Ćiru da odvede Dražena Ladića na Svjetsko prvenstvo
1998. godine u Francusku, a ovaj je tamo postao jedan od tri
najbolja igrača. Tuđman je telefonirao Ćiri i ovaj je uzeo Ladića
za golmana, mada je iz nekih svojih omraza bio nesklon takvoj
odluci. Imali smo velikog plivača Miloša Miloševića kojemu je
tadašnji predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora poručio da s
takvim prezimenom ne može očekivati da će u njega previše uložiti
– Milošević je bio europski prvak, a mogao je i više postići, no
nije se u njega investiralo. To su bila takva vremena za kojih je
ravnatelj Antun Vrdoljak odlučio da Hrvatska radiotelevizija neće
prenositi finale teniskog turnira Roland Garros za žene jer su
igrale Steffi Graf i Mónika Szeles, koja je bila favoritkinja na
zemljanom terenu. Vrdoljak je rekao da neće dozvoliti da
gledatelji prate kako Srpkinja, odnosno Jugoslavenka, a u biti
Mađarica koja je nastupala za Jugoslaviju, “tuče” Njemicu. Iz
takvih se vremena teško izvući. Imamo i tip autoritarnog
kompleksa u sportu – sportaši žive pod nevjerojatnim terorom,
najprije roditelja kad su mali, pa trenera kad odrastu, i taj se
patrijarhalni sindrom prelijeva na sva područja.
Nekidan ste spomenutog Thompsona nazvali poglavicom
kukavica.
– Poglavicom svih hrvatskih kukavica.
Učinilo mi se da je to podosta hrabra izjava jer je
popularan kao pjevač i uopće kao pojava u javnosti, a i brendira
se kao ratni junak. Zašto ste ustvrdili to?
– Nije problem koncert, a nije problem niti to što se viče na
njegovim marginama jer to nitko ne može kontrolirati. Problem je
to što Thompson kukavički godinama vrluda u odgovoru na pitanje
je li pjevao pjesmu “Jasenovac i Gradiška Stara”. Po svemu
sudeći, pjevao je tu pjesmu. Po jednoj verziji to jest pjevao
povrijeđen pobjedom Ivice Račana i njegovog društva na
parlamentarnim izborima 2000., a po drugoj verziji nije pjevao tu
pjesmu. No, dok taj čovjek nešto s time u vezi ne napravi, dok
doista ne kaže je li ili nije pjevao tu pjesmu, dok se ne
ispriča, dok ne izrekne stav o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, on je
netko tko domobranski, a ne ustaški, ispipava do kuda smije, pa
se malo vrati kada se zaleti i slično. Tako mu dobro ide pa se to
vjerojatno neće niti promijeniti.
Biste li ga više cijenili da se jasno deklarirao kao
ustaša?
– Ljudski bi to bilo razumljivo i to bi značilo da ima neku vrst
moralnog idiotizma, dakle da je ravnodušan spram zločina, a
ustaše su uspješno jedino ubijale i ništa drugo nisu napravile za
Hrvatsku. Ukoliko bi tako postupio, utoliko bi to značilo da ima
“tri čiste” da se predstavi onakvim kakav jest. Lako mi je za
povjerovati da uopće nije takve orijentacije, ali da je shvatio
da je to niša od koje se dobro živi. Postoji legenda da su ga kao
pjevača izmislila trojica polupijanih feralovaca u jednoj
splitskoj krčmi iz vica, da bi na kraju to ispao brend. Ne znam
koliko je ta legenda istinita, a moguće je i da jest. Dogodilo se
potom da je to postala ozbiljna stvar – Thompson je ozbiljna
pojava već po tomu što okuplja mnoštva. Nebitno je što mogu reći
da mi se njegova glazba ne sviđa jer ima dovoljno onih kojima se
sviđa, a tima istima se uglavnom sviđaju i cajke iz Srbije, što
je stvar bratstva i jedinstva na nižoj razini kojega oni nisu
svjesni. No, doista brine taj moralni idiotizam po kojemu se
tvrdi da “nije to tako strašno što se malo ubijalo” ili pak taj
potpuni idiotizam u spoznaji po kojemu ti ljudi ne znaju uopće o
čemu je riječ. Rekao bih da se prije radi o moralnom idiotizmu
jer ne vjerujem da je moguće da ima onih koji ne znaju za klanja
koja su ustaše činile.
Pjesma “Jasenovac i Gradiška Stara” i slavi
klanja.
– Da. Razmatrajući proteklih tridesetak godina u Hrvatskoj,
usporediva je još jedino s pjesmom bradatih spodoba koji su u
Vukovaru urlali da će klati Hrvate.
No, načelno, može li se sloboda govora u umjetnosti
ograničiti i koliko je klizak teren da neki prekršajni sudac
određuje je li pjesma “Bojna Čavoglave” zbog uvodnog pozdrava “Za
dom – spremni” zakonita, odnosno je li zakonito njezino
izvođenje?
– Ako je takav pozdrav dio pjesme koja je formalno registrirana,
na koju se polažu autorska prava, ne bi smjela biti zabranjena.
Moralno je upitno izvoditi je. Očekivao bih od nekoga tko to radi
da se izjasni u kojem kontekstu tu pjesmu doživljava, da se jasno
kaže o čemu se radi, bez da koristi fraze o Domovinskom ratu.
Desetke puta sam koristio taj pozdrav kada sam pisao o njemu, pa
bi se moglo reći da sam podložan progonu. Prije pedesetak godina
sam pisao tekst o jednom danas zaboravljenom autoru koji je
objavljivao za vrijeme NDH, pa sam upozoren da pišem o
zabranjenoj knjizi, mada sam je čak kritički citirao jer je
važna. Za taj režim je takva reakcija koliko-toliko razumljiva.
Uglavnom, čini mi se da se ta pjesma ne bi trebala zabranjivati,
ako se u njoj pojavljuje takav pozdrav, ali je sve drugo problem.
Imamo i pravni problem. Uzmimo za primjer da dolazim k Vama u
uredništvo i pozdravim sa “Za dom”, a Vi mi odgovorite “Spremni”.
Tko je od nas dvojice u tom slučaju počinio prekršaj? To nije
samo fiškalski trik, nego pokazatelj da imamo problem, mada
drugorazredni. Prvorazredni problem je to što je to postalo ili
ostalo popularno. NDH je danas popularnija no što je bila u
svojim “najboljim danima”, a za nas ostale najgorim, jer se to
doživljava kao odličan vid umjerene provokacije prema
roditeljima, vlastima, školi i tako dalje.
Bi li bilo opravdano kazniti osobu koja pjeva pjesmu
“Jasenovac i Gradiška Stara” koja izravno slavi klanje?
– Da jer se radi samo tomu, a u ovom drugom djelu imamo na
početku taj pozdrav nakon kojega slijedi pjesma, kakva već jest.
Ovisi li onda to o umjetničkoj vrijednosti
djela?
– Može se i tako razmatrati, ali u vezi pjesme “Jasenovac i
Gradiška Stara” nema spora jer se čitava bavi odobravanjem
klanja. Isto vrijedi i za pjesmu “Evo zore, evo dana” koja nema
nikakve veze s ratom iz 1990-ih nego je ustaška, a ustaše su
partizanima uzele melodiju, ovi pak četnicima. Važno je
to da imamo ustašku pjesmu koja je konotacijom jasno
određena. Čini mi se da to mora biti zabranjeno, kao i nošenje
ustaških uniformi i ustaško znakovlje svugdje, osim na Bleiburgu
jer je tamo to znak žrtve, a ne počinitelja zločina. Isto tako na
komemoraciji u Jasenovcu ne bi smjeli svirati hrvatsku himnu jer
su njome svakoga jutra budili logoraše, no to, naravno, nikome ne
pada na pamet. Tragikomično je da se svakoga travnja tamo
organizira komemoracija, a obilježava se proboj zadnjih 117
preživjelih, što bi trebalo slaviti.
Nedavno ste na tu temu imali polemiku s Ivicom Đikićem u
Samostalnom srpskom tjedniku Novosti.
– Jesam. To je nešto što bi trebalo raščistiti. To je i
međunarodni problem. Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta
je na obljetnicu ulaska vojnika Crvene armije u logor Auschwitz,
čime se implicira da do tada nitko ništa nije znao o tome, pa su
ostali zaprepašteni kad se vojskom ušlo u logore. Vojnici koji su
ušli tamo su uistinu bili zaprepašteni, ali se znalo na široko o
tome od 1938. Kao referentni datumi su se trebale uzeti
obljetnice osnivanja Jasenovca i Dachaua kao prvog njemačkog
logora, da ne govorim o tome da je holokaust pogrešan termin, no
utoliko pomoći više nema – imamo čitav niz zbrka s time u vezi,
no stvari su u biti jednostavne i, ako osuđujemo zločin, treba ga
osuđivati od izvora, kada je započeo.
Činjenica je da su pozdrav “Za dom – spremni” koristili
branitelji u Domovinskom ratu koji su obranili zemlju od agresora
iz Srbije. Je li s time taj pozdrav dobio i neko drugo
značenje?
– Taj pozdrav je koristilo tek nekoliko posto branitelja i to je
relativno brzo potpuno prestalo. Bilo je 1991. godine zabranjeno
pozdravljati sa “Zdravo”, što se smatralo komunističkim. Na tu
sam temu imao polemiku s velikim katoličkim novinarom Živkom
Kustićem. Tada sam upitao hoće li se moliti “Zdravo, Marijo” ili
“Ljubim ruke, Marijo”. Istina je da su u zadnjim godinama
socijalizma ili komunizma, što je to već bilo, djeca sa “Zdravo”
pozdravljala samo učiteljice, profesorice, profesore i tete u
vrtiću. Nešto se ne može “očistiti”. Svastika je izravno bio
indijski znak ljubavi, pa je bespovratno uništen. Isto je s
pozdravom “Za dom – spremni”. Ne može se utoliko pozivati na
slučaj pozdrava “Slava Ukrajini” jer je on star stotinu godina, a
pozdrav “Za dom – spremni” je izmišljen 1941. To je ustaški
pozdrav i treba biti zabranjen. Isto je tako trebalo zabraniti i
kunu kao ustaški novac. Tragikomična je ideja da s ustaškim
novcem kažnjavate nekoga jer je pozdravio s ustaškim pozdravom,
no sada smo se barem kune riješili.
U Sjedinjenim Državama je sloboda govora gotovo pa
apsolutna, a s druge strane je u društvu nastao pokret koji
sankcionira “zastranjenja”. Kako komentirate da je sloboda govora
gotovo u potpunosti zajamčena, a da se ujedno može društveno
nekoga “otkazati” zbog pogrešne riječi ili postupka?
– To je jedna vrst petlje. Ako hoćete tvrditi da treba nametnuti
slobodu, postavlja se pitanje kakva je to sloboda koja se nameće.
Smije li država nametati društvu obrasce ponašanja? Može
postojati neko društvo koje smatra neke izraze nedopustivima,
primjerice univerzitetsko, odnosno neko intelektualno, i to je
njihova stvar te ne vidim kakav tu problem vide drugi. Često mi
ide na živce insistiranje na politički korektnim formulacijama.
Kada se prije sada već, nažalost, puno godina moja kći rađala,
pratio sam suprugu u rodilište i tamo su sve upute za pacijente
bile u muškom rodu, iako nije bilo niti jednog muškog pacijenta.
Pomislio sam tada da je to malo čudno. To klatno se njiše iz
ekstrema u ekstrem i teško se zadrži u nekom nultom položaju. Sad
će ove društvene zabrane dovesti do toga da se pojavljuju neki
koji se smatraju hrabrima, kao, primjerice, ovi u Imotskome na
nedavnom Thompsonovom koncertu, koji, eto, kao, prkose poretku, a
zapravo to rade unutar familije koja jest pomalo nacionalistička
u prosjeku. Djeca se bune protiv roditelja, a opet malo ostaju
pod roditeljskim krilom… Vani imaju puno jasniju svijest o tomu
da je normalno odrastanje protiv roditelja. Kod nas, nažalost,
postoji koncept odrastanja uz roditelje. Djeca liječnika
studiraju medicinu, arhitekata arhitekturu i tako dalje jer se
smatra nekim ponosom da se nastavlja u obitelji posao. Ranije se
kod nas to odnosilo na poljoprivredu, što je u našoj tradiciji, a
sada se to prenosi na neke druge djelatnosti. Toga ima i vani,
ali uvijek izuzetno i u pravilu kod jako bogatih i posebno
društveno postavljenih porodica.
Baza Republikanske stranke se žali na taj woke-pokret i
ta stranka koju predvodi Donald Trump crpi snagu u otporu spram
toga. Koje bi utoliko bile glavne osobine pokreta MAGA – Make
America Great Again ili, u prijevodu, Učinimo Ameriku ponovno
velikom, a kojega Trump predvodi?
– Svedene su na jednostavnu formulu “Nemojmo im vjerovati”, a po
dogovoru se mijenja na koga se misli, ali to je dovelo do toga da
više ne vjerujete ni televiziji ni novinama, ni portalima, osim
našim, ni stručnjacima, što je dovelo do velikih problema za
ekspanzije kovida-19 – smatra se da su svi oni establišment. Bila
je velika greška Demokratske stranke koja je protiv Trumpa 2016.
godine postavila Hillary Clinton koja je oličenje tog
establišmenta protiv kojega je Trump stalno istupao, mada je i
sam bio dio establišmenta, ali ne tada još političkog. Netko tko
nije iz predsjedničke obitelji imao bi puno veće šanse kao
kandidat protiv Trumpa tada, primjerice senator Bernie Sanders,
ali se za to nisu odlučili zbog njegove starosti. Pokret MAGA,
dakle, poručuje: “Nemojte im vjerovati”. Slično je to tvrdnji iz
kafića koju se može čuti: “Pa dobro, gospon, niste valjda tak’
naivni” ili “Pa Vi to zbilja vjerujete” ili “Zar zbilja vjerujete
da su ljudi bili na Mjesecu?! Ma nemojte, molim Vas”.
Vjeruje jer je “pisalo u novinama”.
– Da. Nekada se reklo da je pisalo u novinama i nakon toga je
slijedila točka, i to ne samo u socijalističkim državama –
smatralo se da je ono što je objavljeno u tisku naprosto
činjenica. Nakon onakvih sumnji iz kafića se dolazi do nepoznatih
letećih objekata i drugih priča, uočava se ono što nije sasvim
jasno iz različitih izvještaja, pa se kaže da se jedno ne poklapa
s drugim, pa se dolazi do pitanja koliko ih je pucalo na
američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja i slično.
Netko je na jednom našem portalu nedavno objavio tekst o starijem
Kennedyjevom bratu koji je poginuo u ratu kao avijatičar i
ustvrdilo se da bi sigurno bio predsjednik, da je poživio. To
nema s ničim veze. Po patrijarhalnoj logici, stariji brat je
sposobniji od mlađeg pa, prema tome, ako je taj mlađi bio dobar
za predsjednika, što bi tek bilo od starijega… Riječ je o
besmislenom zaključivanju, mada se može učiniti logičnim. Imali
smo jednog zagrebačkog ginekologa, kojemu je Tuđman za nagradu
što je prešao na njegovu stranu kada se odlučivalo o
gradonačelniku Zagreba dao poziciju u bolnici u Petrovoj, koji je
došao na televiziju, pogledao u kameru i mrtav-hladan rekao da je
dokazano da “djeca iz epruvete” češće imaju klaustrofobiju od
drugih. Kao gledatelj tada zastaneš, razmisliš. Isprva djeluje da
to što je rekao ima neku logiku jer je epruveta mala i u njoj
nema prostora, a nakon tri sekunde počneš razmišljati pa shvatiš
o kakvom se primitivnom triku radi, no “na prvu loptu” prolazi.
Kad je kemičar i biolog Louis Pasteur počeo govoriti o cjepivu i
pokušavao to dokazivati na domaćim životinjama, digao se jedan
stari liječnik i upitao ga želi li uistinu da mu povjeruju da
nešto tako malo što se ne vidi nego mikroskopom može ubiti nešto
tako veliko kao što su čovjek ili govedo. Takva primjedba zvuči
zbilja logično dok ne počnete razmišljati, primjerice o tome što
su krvotok ili imunološki sustav. Takvi primitivni štosovi mogu
biti jako opasni.
Neki s političke ljevice su bacili u javnost
sumnju da je ovoljetni atentat na Trumpa bio
namješten.
– Tko bi tako dobro gađao? To bi morao biti onaj legendarni
turski strijelac s Olimpijskih igara u Parizu koji je pogađao
mete s rukom u džepu.
Pritom je jedna osoba za tog atentata i ubijena.
– Da, no u tim pričama se tako i pristupa osobama – svi su oni
ravnodušni spram ljudskih žrtava, ako se ne radi o nekome
istaknutome ili nekome našem. Trump je govorio i morao je micati
glavom i rukama, pa je i pomaknuo glavu, što je dovelo do toga da
bude samo okrznut metkom. Puno mi je čudnije to što nemaju
podatke o tome da je onaj tko je pucao doista vježbao
streljaštvo. Tvrdnja da je taj atentat namješten je samo dokaz da
je glupost zarazna, kako se izrazio jedan pametan čovjek. U tome
ima nešto.
Kako Vam izgleda predizborna kampanja u Americi?
Kandidati su po ispitivanjima javnog mnijenja u egalu.
– Neće se znati pobjednik do zadnjega časa. Svakoga puta kada
pratim američke političke kampanje uhvati me hrvatski patriotizam
i dobivam veliko poštovanje spram hrvatskih političara i
političarki. Prema onome što se događa u SAD-u naši su nobelovac
do nobelovke, genij do genija. Primitivizam koji se tamo može
vidjeti je potpuno nepojmljiv, uključujući ove potpuno degutantne
priče sa sinovima, unukama, unucima, svekrvama, zaovama… Čitave
obitelji se pojavljuju da podrže kandidata, a nekad su pristojno
sjedili u trećem redu i pljeskali da se zna da ga podržavaju. Sad
suprug K. Harris uzima riječ da kaže sve njezine dobre osobine.
To je neugodan cirkus i američka demokracija se doista u
mnogočemu izvitoperila. Valja imati na umu da to i nije u punom
smislu riječi demokracija jer glasači ne biraju predsjednika,
nego biraju one koji će ga izabrati i formalno govoreći način
izbora predsjednika SAD je manje demokratski od načina izbora
ruskog, ako gledamo samo izborni proces.
Navodno je poanta takvog sustava osujetiti vladavinu
rulje.
– Da.
Je li taj sustav zakazao, ako je već bio izabran netko
poput Trumpa?
– “Očevi osnivači” Sjedinjenih Država su smatrali upravo to da
treba spriječiti vladavinu rulje i imali su pred očima
Aristotela. Inače, valjda u dvije trećine takozvane stručne
literature u Hrvatskoj piše da je Aristotel zastupao demokraciju,
što je notorna glupost – upravo je iz tih razloga bio protiv
demokracije, a kod Grka je demokracija značila to da smo po
pretpostavci svi jednaki, pa se lutrijski bira jer je svejedno
tko je izabran. Tako nešto je danas, naravno, nezamislivo. Dakle,
taj američki sustav nije demokratski, ali bi “očevi osnivači”
rekli da nema dovoljno elemenata filtriranja rulje, odnosno
stajališta rulje, pa takav čovjek poput Trumpa može biti izabran
i “očevima osnivačima” on sigurno ne bi odgovarao. Nemojmo
zaboraviti niti to da je natpolovična većina članova Kongresa
koji su odlučivali o neovisnosti Sjedinjenih Država spominjalo
Europu u tekstovima s velikim početnim slovom U, dakle nisu niti
oni bili naročiti geniji nego su imali jasnu političku poziciju i
jasan politički interes.
Predstavlja li Trump opasnost za poredak, kako ga
prikazuju protivnici?
– Nasuprot većini kolega s ljevice tvrdim da je katastrofa za
SAD, ali sreća za svijet jer demokrati unazad nekoliko generacija
ubijaju više po svijetu od republikanaca, a meni je nakon rata
kod nas opstao stav da prihvaćam svaku verziju koja podrazumijeva
manje mrtvih. Čini mi se da izbor demokratske predsjednice znači
više mrtvih u svijetu od izbora Trumpa, ali bi za SAD to bila
veoma ozbiljna situacija.
Zašto?
– U stanju je rasturiti sve institucije. Obećao je da će prvoga
dana na vlasti preuzeti stvari u svoje ruke, da se tako blago
izrazim, i da se neće naročito baviti institucijskim ogradama, da
će proganjati one za koje tvrdi da su njega proganjali i da će
opet oštetiti minimalne elemente socijalne države koji su se
mukotrpno zadnjih 25 godina, uz prekid za njegova mandata,
nastojali ugraditi u liberalni kapitalizam koji vlada Amerikom.
Tko je u hrvatskoj politici najsličniji Trumpu?
– To je, nažalost, Zoran Milanović. Kažem nažalost jer dolazi s
ljevice, mada populizam može biti i lijevo orijentiran, ali
rjeđe, te zato što ne samo da je bio sklon preteškim riječima
kada tome nije bilo mjesta nego i zato što je bio sklon izletjeti
iz jasno zadanog ustavnog okvira, igrao se slobodnog strijelca i
jahao na čelu kolone kao drug Tito kod Vladimira Nazora, ispred
Socijaldemokratske partije Hrvatske, što je toj stranci donijelo
probitak, ali i oštetilo ugled te vladavinu prava, što je ono što
Trump hoće uraditi u SAD.
U SDP-u se pripremaju izbori i ima više kandidata za
predsjednika. Nekidan sam gledao intervju s kandidatkinjom
Sanjom Major. Je li ona, primjerice, lijevi populist?
– Nije jer zastupa stavove koji niti približno ne mogu u SDP-u
biti većinski. Populisti igraju na lake pojmove da bi dobili
većinu. Ona unaprijed zna da ne može dobiti većinu i nastoji
razdrmati strukturu kako ona ne bi dalje štetila stranci, a
populist bi bio netko tko bi rekao ili da je sve dobro i da se
toga treba držati ili da treba uvesti neke demagoške mjere.
Populizam se formulira s veoma primitivnim obrascima
prihvatljivosti, a ovdje se radi o nečemu drugome.
Ima li Dragan Primorac, kandidat Hrvatske demokratske
zajednice za Predsjednika, osobine populista?
– Ima. To je čovjek koji je po svojoj vokaciji piarovac – bavi se
vlastitom promocijom i dvojbeno je zašto je HDZ njega prihvatio
za kandidata jer nije baš izvjesno da se u njega mogu pouzdati,
ako pobijedi, a ujedno mi se čini da nema velike šanse. Možda
uistinu nemaju nikoga drugog koga bi kandidirali za tu dužnost.