"Stalno ćemo slušati primjedbe da nismo dovoljno lijevi. Ne znam što to znači", kaže

Britanski list The Guardian je objavio u četvrtak optužbe protiv hrvatske policije zbog navodnog teroriziranja migranata na granici s Bosnom i Hercegovinom i taj je članak objavljen nedugo prije no što smo za potrebe ciklusa intervjua ZOOM POLITIKON razgovarali sa saborskim zastupnikom Socijaldemokratske partije Hrvatske Ivanom Račanom, pa smo to prvo i zumirali.

Pedesetjednogodišnji Račan djeluje u Odboru za europske poslove, Odboru za vanjsku politiku, Odboru za međuparlamentarnu suradnju, Odboru za informiranje, informatizaciju i medije te u izaslanstvu Hrvatskog sabora u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe.

Sadržaj se nastavlja...

Kako komentirate članak u kojemu se spominju paljenje osobnih stvari i dokumenata migranata, čak i silovanje? Guardian se poziva na organizaciju No Name Kitchen.

- Ovo mi je prvi glas. Ne mogu komentirati članak jer ne znam o čemu se radi.

Ovo nisu prve prozivke hrvatskoj policiji zbog događanja na državnoj granici. Jeste li se bavili time, odnosno koliko je prisutno kršenje ljudskih prava na granici u kontekstu migrantske krize?

- Hrvatska ima najveću kopnenu granicu u Europskoj uniji i pod velikim je pritiskom onih koji žele uglavnom nelegalno ući u EU. O samim kršenjima ne mogu konkretno ništa reći. Znam za slučajeve pojedinačnih kršenja ljudskih prava, što je lani objavljivano u medijima, a za slučajeve iz ove godine nisam čuo.

Čuva li se efikasno vanjska granica Europske unije?

- To je šira tema o poziciji Hrvatske unutar EU. Ako imamo najveću kopnenu granicu, logično je da EU uloži više resursa u čuvanje granice i veću pažnju jer to ne može biti samo zadatak Hrvatske. Posljedično možemo govoriti onda i o utjecaju Hrvatske u EU i o fami o utjecaju predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića na procese u Europi. Očito je da taj utjecaj nije velik ili nije dostatan, ako postoji problem.

Koja je realna slika utjecaja hrvatskog premijera na aktere i institucije u EU? Jesmo li ravnopravna članica?

- Jesmo. Imamo pravo iznijeti mišljenje o svemu i staviti veto kad se s nečime ne slažemo. EU je vrlo vjerojatno najbolje moguće političko okruženje u Europi, a i najbolje državotvorno okruženje ili savez unutar kojega je Hrvatska bilo kada bila. To je stol za kojime Hrvatska ima svoje mjesto i ulogu. Utjecaj Hrvatske ovisi realno i o utjecaju države. Hrvatska je malen dio EU, ali to ne negira njezina politička prava i slobode. Valja čuvati tu poziciju i na njoj graditi daljnji rast i razvoj.

Očigledno je EU poželjno mjesto za život migrantima, no ispunjava li očekivanja Europljana?

- Nalazi se nedvojbeno u nekoliko kriza na nekoliko bitnih područja. Ako pogledate svijet, najveće tehnološke tvrtke, od prvih deset, nema niti jedne iz Europe. To pokazuje koliko je EU danas utjecajna. U tehnološkom sektoru nije i to nije dobro. Što se tiče političke integracije, EU ima nekoliko problema. Bez obzira na jedinstveno tržište postoji i dalje jako puno regulative – gotovo sve je suviše regulirano, a svaka država drži gotovo svu regulativu, pa, kada se radi o globalnom biznisu, odnosno globalnoj trgovini, tvrtka izvana ne ulazi na tržište EU izravno, nego države-članice, a svaka od njih ima svoj pravni okvir i svoje posebnosti. To usporava EU u daljnjem razvoju. Rasprava o više integracije, odnosno o drugačijoj integraciji u EU je teška. Jedan od sistemskih problema Europske unije je sam njen okvir. Druga realnost koja postoji je da današnja djeca žive u ekonomskom pogledu gore od svojih roditelja. EU predstavlja treće najveće jedinstveno tržište, a njezine tvrtke nisu među najvećima u tehnološkom sektoru.

Je li problem u regulativi?

- Ona je previše regulirana. Dva izvještaja od ove godine su upozorili da regulativu treba opustiti, ne samo u pogledu plasmana proizvoda na tržište nego i između zemalja-članica. Treba još više olakšati promet roba i usluga.

Treba li smanjiti obim državnog aparata, odnosno kad spominjemo EU nadržavnog?

- Ako se želi više integracije, nužno je jačanje europske uprave.

Treba li država biti manje prisutna u europskom društvu?

- Nisam siguran. Nemam odgovor na takvo načelno pitanje, koje je čak i pitanje poimanja svijeta. Ultraliberalno je shvaćanje da se oslanja na snagu društva. Nije to u ovome stoljeću realno za očekivati. Pitanje je provodi li više ili manje politike Europska unija ili neka od država-članica. To je najvažnije pitanje za budućnost integracije EU u ovom stoljeću.

Bili ste u Engleskoj na godišnjoj konvenciji Laburističke stranke nedavno. Kako oni gledaju na ta načelna pitanja? Za što se zalažu?

- Ujedinjeno Kraljevstvo se nalazi u teškom procjepu. U zadnjoj godini članstva u EU ono ih je stajalo 13 milijardi funti, a samo ono što su dobili izravno kroz europsko financiranje je iznosilo 40 milijardi. Ostali su, dakle, bez ogromne količine financijskih sredstava, a da ne govorimo o onome što nije moguće izračunati. To su posljedice njihovog izlaska iz Europske unije. Većina javnog mnijenja smatra da su pogriješili s Brexitom, ali je to toliko gorljivo pitanje da sasvim sigurno u sljedećem desetljeću nitko neće pokretati proces ponovnog pristupanja. Radit će na novom definiranju odnosa s EU. Tražili su grubi Brexit i jasno je da je to bilo relativno besmisleno u ovom povezanom i integriranom svijetu i sada treba ispregovarati nov način poslovanja. Njihov premijer Keir Starmer je to stavio na dnevni red i na kongresu laburista. Ujedinjeno Kraljevstvo ima mnogo ekonomskih problema i jedan od ključnih je javno zdravstvo s ogromnim listama čekanja, s čime se možemo poistovjetiti. Imaju i strašan problem sa željeznicom koja je u jako lošem stanju, no nema sličnosti u genezi s lošim stanjem naših željeznica. No, ima i sličnosti. Primjerice, izašao sam s aviona u Manchesteru i imao sam dva tjedna ranije kupljenu kartu za vlak do Liverpoola, no kada sam htio ući, nije ga bilo – otkazan je bez objašnjenja.

Laburistička stranka je često davala smjer cjelokupnoj socijaldemokraciji. Koji su smjer sada zadali u pogledu socijaldemokratskih politika?

- Nakon ere Tonyja Blairea i Gordona Browna koja je trajala od 1997. do 2010. ušli su u interni stranački problem, pa su radili otklon od onoga što je Blair nazivao trećim putom, a oni neoliberalizmom odlaskom u takozvana lijeva skretanja i opet su deset godina bili u oporbi. Starmer je zauzeo potpuno drugačiji stav. U politiku je ušao tek 2016. kada je izabran u parlament, a do tada je bio državni tužitelj. Nije sudjelovao u tim sukobima unutar stranke koji su trajali skoro dva desetljeća, pa i više. U svojoj prvoj fazi je morao ući u sukob s ljevičarima i ta je faza završila tako da je nekadašnji lider Jeremy Corbyn čak isključen iz stranke. Laburist je Starmer povukao puno bliže centru no što su to radili Corbyn i David Miliband. Teški teret četrnaestogodišnje vlasti Konzervativne stranke je Starmeru omogućio rast i pobjedu na izborima ove godine. Starmera često u medijima nazivaju premijerom crnila i propasti jer ne bježi od toga da govori teške stvari i tvrdi da će Velikoj Britaniji trebati cijelo desetljeće da se oporavi, što stvara probleme unutar stranke jer mnogi laburisti vrlo brzo moraju na izbore i nemaju desetljeće za čekati. Pitanje je, naravno, i hoće li Starmer dobiti desetljeće za provedbu reformi. Vrlo je pragmatičan i u potpunosti je izbjegao takozvanu woke ideologiju – bježao je od toga i nije se osvrtao na ta moderna kretanja, što je učvrstilo njegovu bazu u tom miš-mašu između centra i ljevice.

Za Corbynova vodstva je Laburistička stranka čak ogrezla u antisemitizam. Kakav je sad pogled Laburističke stranke prema svjetskim krizama, posebno Bliskom istoku?

- Antisemitizam je razlog zašto je Corbyn napustio stranku jer se nije kao njezin čelnik sukobljavao s antisemitskim tendencijama. Starmer je u braku sa Židovkom i kada je Hamas lani izvršio onaj velik teroristički napad tada je, pomalo neoprezno, istupio i dao podršku Izraelu za svaku akciju, što je, naravno, izazvalo velike reakcije i morao je ublažiti tu svoju izjavu. Na konvenciji je izgovorio da potpuno brani poziciju dvije države na tom području.

Kakav utjecaj će pobjeda laburista u Velikoj Britaniji imati na ostatak Europe i svijeta?

- Ujedinjeno Kraljevstvo više nije sila kakvu je povijesno doživljavamo, koja je vladala svijetom, ali je i dalje jedna od najvećih i najmoćnijih država u Europi i kao takva ima ogroman utjecaj, a jedan od oblika tog utjecaja je vrlo banalan, a to je pop-kultura. Svi smo ovisni o kulturi koja dolazi s engleskog govornog područja. Hrvatska je zadnja zemlja koja je ušla u EU, nakon toga nije bilo daljnjeg proširenja, nego samo jedan izlazak. To je loše za EU. Pobjeda laburista je jako dobra u općoj histeriji koja se stvarala da ljevica više nigdje u Europi ne može pobijediti. Kakav će biti dugoročan utjecaj te pobjede ne mogu znati. Jedan britanski analitičar je rekao da je Laburistička stranka pod Starmerovim vodstvom spremna na daleko više promjena i reformi no što to izgleda. Vrijeme će pokazati što će napraviti.

Bili ste na godišnjoj konvenciji Laburističke stranke u Liverpoolu kao izaslanik SDP-a.

- Njihova konvencija je nešto što postoji još samo u Sjedinjenim Državama. U Liverpoolu je bilo 20.000 ljudi na konvenciji, a od toga samo dvije tisuće izaslanika – ostali su laburisti koji nisu delegati, ali dolaze popratiti što se zbiva, pa povezana društva koja imaju svoje sindikate, sve lobističke skupine, korporacije, organizacije civilnog društva i gosti iz srodnih stranaka iz cijelog svijeta. To se ne može uspoređivati s bilo čime što radimo, a to nije niti moguće jer je sustav naprosto drugačiji. Omogućili su da u njihovom procesu rasprava kreiranja politika bude uključena zainteresirana javnost. To je tamo moguće zbog njihove povijesti i kulture i to je vrlo impresivno za vidjeti i doživjeti. Oni to nazivaju konferencijom, mi konvencijom ili kongresom. To traje četiri dana i ne događa se u plenarnoj dvorani, nego u pedesetak ostalih koje primaju do 50 ljudi i tamo se vode sve moguće rasprave.

Jeste li podnijeli SDP-u izvještaj, odnosno kako je prihvaćeno u SDP-u ono što ste tamo vidjeli i o čemu se izvijestili?

- Takav sustav nije nepoznanica SDP-u. Nije takva praksa moguća u Hrvatskoj. Zamislite da su na konvenciji neke hrvatske političke stranke prisutni lobisti i direktori svih najvećih tvrtki. To je za nas nepojmljivo.

Jeste li raspravili ideje socijaldemokracije i razvoja društva?

- Ne postoji utoliko jednostavan odgovor. Riječ je o dugoročnim procesima. Neke ideje kojima se bave nama su daleke. Imaju čitav niz tema u vezi umjetne inteligencije, načina integriranja društvenih skupina i tako dalje. Nešto od tih ideja ćemo usvojiti u SDP-u. Dobro je što smo to vidjeli i nešto ćemo moći primijeniti kod nas, ali ništa u kratkom roku.

Je li novo vodstvo SDP-a zadalo neki nov kurs?

- To ćemo vidjeti. Novo vodstvo se treba konsolidirati i odrediti daljnji smjer. Taj proces će započeti već na sjednici Glavnog odbora u subotu, a zatim slijedi iznošenje sadržaja i smjerova do lokalnih izbora. Nakon toga slijedi trogodišnji period bez izbora u Hrvatskoj, što će svim strankama omogućiti unutarnju i programsku konsolidaciju. Vjerujem da ćemo iskoristiti taj prostor i to vrijeme.

Ima li SDP jasnu ideologiju?

- Ima. SDP je socijaldemokratska stranka koja okupira prostor lijevog centra. Stalno ćemo slušati primjedbe da SDP nije dovoljno lijeva stranka, a priznajem da ne znam što to znači. Pokažite mi tu lijevu stranku u Hrvatskoj koja ima bilo kakav uspjeh. Uporno bi nas netko htio smjestiti tamo gdje se ništa politički ne može učiniti.

Bismo li mogli ustvrditi da je stranka Možemo nastala kao lijeva alternativa SDP-u?

- Možemo reći da su nastali za loše situacije u SDP-u, prvenstveno zagrebačkom, što je trajalo predugo. Možemo je nastalo kao prvenstveno zelena, a zatim lijeva opcija. U Ujedinjenom Kraljevstvu Laburistička stranka nije nikada izgubila taj zeleni prostor i sada su u parlament izabrana tri zastupnika zelene opcije, što do sada nije bilo tako. Taj smo prostor u Hrvatskoj izgubili i morat ćemo se ponovno utoliko graditi.

Postoji li u Hrvatskoj na ljevici navijanje za neku od strana sukobljenih na Bliskom istoku?

- Ne mogu na probleme na Bliskom istoku gledati kroz odnos lijeve i desne politike. Tamo je prvi i glavni problem što tamo nije moguć život, a ne suživot. Milijuni su rastjerani i to treba sagledati prvenstveno iz humanitarnog aspekta. Dugo sam na stanovništu da Palestinu treba priznati. Politika dvije države je stara 80 godina, a ne ostvaruje se. Potreban je novi iskorak, a čini mi se da je najpametnije unilateralno priznavati Palestinu jer to će to natjerati međunarodnu zajednicu, Izrael i novonastalu Palestinu da progovore o spornim područjima. Sadašnja situacija nije prihvatljiva.

Nedavno je preminuo zadnji ministar vanjskih poslova socijalističke Jugoslavije Budimir Lončar. Postoji li na ljevici neka hipoteka Pokreta nesvrstanih? Drži li se ljevica i dalje načela te politike?

- Nesvrstani su gubili na važnosti još za Hladnog rata. Bili su bitni za održavanje tržišta, ali su u političkom smislu 1980-ih gubili na važnosti. Danas nema blokovski podijeljenog svijeta, već nekoliko centara moći koji se nezavisno razvijaju, što čini sve kompliciranim. Lončar je rekao da svijet koji je nastao nakon Drugog svjetskog rata više ne postoji, a novi ili još ne vidimo ili ne razumijemo, a on nastaje. Međunarodni poredak je duboko narušen američkom invazijom na Irak koja se odvila bez odobrenja Ujedinjenih naroda i uz protivljenje mnogih europskih zemalja. Nakon toga svijet sve slabije funkcionira u okvirima koji su do tada postojali, pa sada imamo rusku agresiju na Ukrajinu, izraelsku odmazdu u Palestini i slično. Nisam zabrinut za budućnost. Ne vidim kako će svijet izgledati za 50 godina, ali moramo raditi najbolje što možemo s onime što znamo.

Koliko je međunarodni poredak zastario govori činjenica da je Rusija, koja je najizravnije narušila nečiji suverenitet nakon Drugog svjetskog rata, stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a.

- Da, to je primjer. To je isto napravila Amerika u Iraku. Stvari nisu crno-bijele.

Sjedinjene Države nisu anektirale tuđi teritorij.

- Možemo reći da je to mala razlika, ali je stvar ista u smislu ratnog razaranja – radilo se o agresiji na drugu državu.

Kako gledate na poziciju predsjednika Zorana Milanovića u vezi obuke ukrajinskih vojnika i spor kojega u tom pogledu ima s Vladom te koliko Predsjednik ima autoriteta na području oblikovanja politika SDP-a na području vanjske politike?

- Nema, osim utoliko da se pojedinci s njime savjetuju. Što se tiče njegove politike kao predsjednika države, rekao bih da je vjerojatno dio onoga što i kako radi posljedica njegova odnosa s premijerom. Taj odnos već dugo nije dobar za Hrvatsku, oni ne pronalaze nešto oko čega bi se složili i to postaje neugodno na području vanjske politike oko čega zajednički trebaju odlučivati. Suštinski jasne vanjske politike nije bilo od početka njihovih mandata.