Varate se ako mislite da je Maja Škrtić neka neostvarena umjetnica. Štoviše, prvi je put uzela kist u ruke još od osnovne škole, a onda se dogodilo malo čudo - iznenadilo je nju, oduševilo njezinu djecu, a zapanjilo prijateljice
Jurja, Marija, Klara i dvije Lucije rekle su nam jednu stvar — kod Maje im je najljepše kad im kaže da u slikanju ne postoji pogrešan potez. Kao što ne postoji ni ružna slika, jer je svaka lijepa na svoj, poseban način. Ove su djevojčice polaznice kreativnih slikarskih radionica koje je u karlovačkom studiju Color Animae pokrenula Dugorešanka Maja Škrtić (44). No osim djece, kod Maje dolaze i njihove mame, pa i prijateljice — i taj se krug iz dana u dan širi.
Zašto pišemo priču o Maji? Ne zato što u svojim radionicama od običnih ljudi stvara slikare. Maja običnim ljudima otvara prostor da se izraze — na način za koji nisu ni znali da ga nose u sebi. Ovdje ćete, dakako, naučiti tehniku slikanja, ali i važnije – tehniku oslobađanja od pravila i pritiska. U Color Animaeu nije važno kako će vaša slika na kraju ispasti, nego put koji svatko od vas sam prolazi i pronalazi — od prvog poteza kistom do zadnjeg pogleda u boju duše koja je upravo dala smisao bijelom platnu. Jer, da razgolitimo stvar do kraja — likovna radionica samo je krinka, celofan u koji je Maja vješto zamotala emocionalnu radionicu.
“Što tebe veseli?”
Maja je samohrana majka četvero djece, diplomirana ekonomistica, poduzetnica koja se bavi računovodstvenim poslovima. Varate se ako mislite da je neka neostvarena umjetnica. Štoviše, prvi je put uzela kist u ruke još od osnovne škole. Ono što se tada počelo događati iznenadilo je nju, oduševilo njezinu djecu, a zapanjilo prijateljice. Toj eksploziji emocija u dvjestotinjak akrila i akvarela, nastalih u nešto više od dvije godine, svjedočio je rekordan broj posjetitelja na Majinoj prvoj izložbi “Boje duše” u dugoreškom Pučkom učilištu, o čemu smo već pisali, te na ovoj poveznici možete vidjeti neke od njezinih radova. Sada smo pokucali na vrata njezine karlovačke adrese, u dvorištu Vranyczanyjeve 6.
– Ok, ja sam kao dijete voljela crtkarati i radila sam neke kreativne stvari, heklala sam i štrikala odjeću za barbike. Ali to je ostalo zamrznuto u tim godinama. Ključni trenutak koji je sve promijenio dogodio se prije nekih šest i pol godina, kada me, meni draga žena pitala jedno jednostavno pitanje: Što tebe veseli? Isprva mi je bila potpuno nejasna poanta, jer što bi me veselilo osim djece, obitelji, posla. Međutim, ona je tražila dublje — što me veseli kad sve to maknem u stranu. Nisam shvaćala, ali sam odlučila tragati. Osjećala sam da to mora biti nešto kreativno. Kupila sam šivaću mašinu pa sam šivala, onda sam krenula s heklanjem, ali to nije bilo to – priča nam Maja.
“Boje su letjele po kući”
Pljusak u travnju 2023. godine prizvao je večer ranije. Mlađim Majinim djevojčicama, Luciji i Riti, bilo je dosadno. Maja je s njima uzela vodene boje i kistove, i počele su slikati. Onda je sljedeće večeri Maja kist uzela sama. Potom je sutradan odlučila kupiti bolje boje. Koji tjedan kasnije – profesionalnu opremu i bolji papir.
– Boje su letjele po kući. Radila sam akril na platnu, pa akvarel za dušu, onako, kad radim iz gušta. Onda sam shvatila da mi je slikanje postalo autoterapija – izražavala sam kroz slike osjećaje koje nisam mogla kroz riječi. Meni se otvorio skroz novi svijet – priznaje Maja.
Dogodila se tu, međutim, još jedna stvar. Nuspojava Majinog umjetničkog samootkrivanja bile su sjajne slike. U početku to nije dijelila ni s kim osim s djecom koja su svemu svjedočila. Oni su joj, kaže, spasili dosta radova da ne završe u smeću.
– Volim slikati vodu, to mi je poseban gušt, jer i inače volim vodu – nju kistom samo usmjeravaš, ona slika. Ipak, jedna od najdražih koje sam naslikala je motiv dvije žene – ne govorim sad o nekoj sjajnoj tehnici ili vizualnom dojmu, nego mi je nekako autobiografska. I dalje najradije stvaram u večernjim satima, kad se svatko povuče u svoj kut, a kuhinja postaje atelje – priča Maja.
Nagovorila ju Mihaela
– Ma i meni samoj su isprva te slike bile šok i onda ne znaš jesi li subjektivan u svemu tome. Zato sam ih odlučila pokazati javno, objavila sam ih na Facebooku. Prijateljice kažu kako im je bio fora taj, za mene, hrabar iskorak. Ljudi su moje slike počeli doživljavati jako pozitivno, dobivala sam poruke da su iskreno dirnuti, neki su i plakali. Preko prijateljice sam dobila dobru kritiku jedne akademske slikarice iz Splita, koja je rekla da imam urođen talent za slikanje drva i vode. Tada sam pomislila da sve to možda ima smisla. Slikala sam još više, a onda sam slike odlučila dijeliti, jer više nisam imala kamo s njima – smije se Maja.
No nakon što ih je sve podijelila, počele su stizati narudžbe – ljudi su željeli kupiti njezine slike. Onda je Maja otvorila obrt, jer je željela da sve bude u okvirima zakona. Motiv djeteta s Isusom zasigurno je Majin najveći hit.
– Prijateljica Mihaela me prije godinu dana nagovorila da održim rođendansku radionicu njezinoj Klari. Bila sam skeptična, misleći da ti devetogodišnjaci neće deset minuta sjediti mirno za stolom. No ostali su dva sata! Jedva smo ih digli na puhanje torte. Sve se to pročulo, pa je od moje frizerke Ružice Plavetić došla ideja da držim radionice. Prostor smo pronašli ovdje – u vlasništvu je Srpske pravoslavne crkve, koja ga je uredila, a ja sam ga namjestila – govori Maja.
Uskoro dugoreška slikovnica?
Napominje još jednu stvar – tada su se u njezin projekt uključile i njezine prijateljice koje su mjesecima prije toga bile samo podrška: Mihaela Mihalić Zoroje, Maria Stojković, Helena Helkert Furač, Tatjana Škrtić i Sanda Samovojska. Ovaj tim, naravno, zaslužan je i za organizaciju Majine izložbe, a zajednički planiraju nove projekte – između ostalog i osnivanje udruge. To će svakako rasteretiti Maju brojnih obveza koje, kao majka i poduzetnica, itekako ima. Zahvaljujući vještinama prijateljice Helene, slikarske radionice dobile su i svoju umjetničku inačicu u heklanju – također za djecu i odrasle.
– To se pokazalo odličnim, djeca odlično reagiraju na fine motoričke radnje – ona življa se umire, a ona zatvorenija počnu pričati – dodaje Maja.
Kroz njihove radionice prošlo je pedesetak djece. Na radionice se djeca i odrasli mogu prijaviti preko internetskih stranica Color Animae, a termini se dogovaraju individualno ili prema Majinom javnom pozivu, kojim formira grupe. Dobrodošle su i rođendanske radionice. Nedavno joj je, kaže Maja, gostovalo četvero učenika s posebnim potrebama Ekonomsko-turističke škole Karlovac, koji su odlično reagirali.
Otvara se još jedna suradnja. Majina prijateljica Jelena Shaughnessy priča izvrsne priče za djecu, a već ih je nekoliko i ukoričila. Neke nove Maja bi mogla popratiti svojim slikama. Neka od tih slikovnica imat će dugoreški karakter, s prirodnim i povijesnim znamenitostima grada kao motivima.
Nema pogrešnog poteza
Prijateljica Mihaela prisjeća se kako je Maja odjednom počela odbijati pozive za izlazak u šetnju ili na kavu.
– Govorila bi: „Slikam!“ Malo nam je to bilo čudno, a još i više kad smo vidjele te njezine slike. Isprva nismo vjerovale da to ona radi – kaže Mihaela. Dodaje da je Maja, bez ikakve dvojbe, postala drukčija, bolja osoba – osjetljivija, čuje ljude, vidi boje.
– Onda je uvukla i nas. Nitko od nas ne zna slikati. Nekako nas je uvjerila da kroz boje možemo ispoljiti emocije – govori Mihaela.
Maria, koja također spada u krug prijateljica, kaže kako čovjek, kad uzme kist u ruke, prvo pomisli: „To nije za mene, nisam dovoljno dobra.“
– Limitirani smo nekim našim uvjerenjima, možda i kroz odgoj. Ali onda kreneš s prvim potezom pa shvatiš kako to postaje meditativno. Nakon dva sata pomisliš: „Gle, pa ja to mogu.“ I osjećaš se ponosno. Puno nas je ovdje mama, neke su zaposlene i na odgovornim pozicijama, i ovo nam doista dođe kao meditacija. Atmosfera je opuštena, nema natjecanja. Ja sam dovela i kolegice s posla. Tko god je došao pita – kada ćemo opet? – kaže Maria.
U tom smijehu, bojama, obojanim prstima i šarenim pregačama krije se možda i najvažnija poruka Maje Škrtić – da u životu, baš kao i na platnu, nema pogrešnog poteza. Samo onih koje se još nismo usudili povući. A što tebe veseli?