Nekoć popularno skijalište gotovo 10 godina je napušteno, propada, staze i žičare zjape prazne. Tužno je u nekadašnjem olimpijskom centru gdje je nekoć svaki dan skijalo 2000, a radilo 150 ljudi
A sad jedna autentična hrvatska priča. Da Hrvati vole skijati
znamo po onom egzodusu kojem svjedočimo svake godine nakon Nove
godine. Ali nažalost nitko više ne skija na Bjelolasici.
Nekoć popularno skijalište gotovo 10 godina je napušteno,
propada, staze i žičare zjape prazne. Tužno je u nekadašnjem
olimpijskom centru gdje je nekoć svaki dan skijalo 2000, a radilo
150 ljudi. Godinama je kompleks bio na prodaju, ali nikoga nije
zanimao: onda su ga kupili Slovaci, ali i dalje se nije dogodilo
ništa.
Na Bjelolasici je priroda toliko lijepa da izgleda nestvarno, ali
nestvarno zvuči i priča oko Zimskog centra Bjelolasica. Propast
počinje 2011. godine kada je izgorjela glavna zgrada.
Mnogi stanovnici sumnjaju da je požar bio podmetnut, o razlozima
kruže razne priče pa ništa, kažu, ne žele tvrditi. Ali uvjereni
su da je propast Bjelolasice bila planirana.
“Oću ti reći istinu. To ti je napravljeno da nema ovdje života.
Zato je to napravljeno. I onda se to premjestilo na drugu
destinaciju i to ti je to”, kazao je bivši radnik u Hrvatskom
olimpijskom centru Bjelolasica Perica Mamula.
Mirjana ovdje radila 26 godina. Od početka, kada je tu bio
sportsko rekreacijski centar bivše države, pa u vrijeme kada se
Bjelolasica pretvorila u prognaničko naselje, a onda na recepciji
i kao voditeljica poslova – do samog kraja. Požar je izbio 25
siječnja 2011.
“Čvrsti objekt koji se nalazio ovdje. On se mogao, po meni,
popraviti. Ali taj čvrsti objekta se srušio i napravio se šator,
što vjerujte za ove uvjete, gdje živimo, šator ne može zimu
izdržat”, kazala je bivša radnica u Hrvatskom olimpijskom centru
Bjelolasica Mirjana Vukadinović.
I nije izdržao, 2013. se raspao pod snijegom, a raspao se i san
stanovnika o gospodarskom razvoju. Centar je zatvoren i otišao je
u stečaj. Uz nekadašnju glavnu zgradu tu je još uvijek osam
paviljona s po 30 soba. Država je suvlasnik njih pet, tri je
imala u čistom vlasništvu, a kupila ih je slovačka tvrtka. No već
gotovo dvije godine ništa se nije pomaknulo.
“Ja dok ne vidim, ja nikom ne vjerujem. To ne možeš vjerovati”,
govori Perica.
I da hoće zaboraviti, ne može, jer Perica živi nasuprot žičare.
“Čak sam se naučio, sad je još bolje da je nema. Jer ovdje nikad
nije došao pravi čovjek. Sve lopovi neki došli koji delaju
vikendice. Većina, većina, ne svi, 98 posto. Samo peru novce,
ništa drugo. Neće nikad doći pravi čovjek ovdje, ako i dođe mora
šutjet, jer se ne može uklopiti u ovaj sistem”, dodao je Perica.
A ovako je bilo nekada. Za Mirjanu su to živa sjećanja.
“To je bilo srce hrvatskog olimpijskog centra, unutra je bio
restoran, disko klub, na katu je bila dvorana sportska, gdje su
mogli pripreme vršiti sportaši”, dodala je Mirjana.
“Da je to vlasništvo Austrijanaca, Slovenaca, Nijemaca, pa što bi
oni tu napravili. Mi iz ovakve prirode sve se uništilo”, kazala
je Mirjana, koja je dodala: “To je vjerojatno politika, što drugo
reći. Kad je to državno. Netko je smatrao da je to neisplativo, a
vjerujte mi, mi smo jako puno radili i mislim da smo i
zarađivali”.
Stanovnike na 630 metara nadmorske visine očito nitko ih ne vidi,
a oni su prisiljeni svakoga dana gledati spomenike boljoj
budućnosti.