Nekoć popularno skijalište gotovo 10 godina je napušteno, propada, staze i žičare zjape prazne. Tužno je u nekadašnjem olimpijskom centru gdje je nekoć svaki dan skijalo 2000, a radilo 150 ljudi

A sad jedna autentična hrvatska priča. Da Hrvati vole skijati znamo po onom egzodusu kojem svjedočimo svake godine nakon Nove godine. Ali nažalost nitko više ne skija na Bjelolasici.

Nekoć popularno skijalište gotovo 10 godina je napušteno, propada, staze i žičare zjape prazne. Tužno je u nekadašnjem olimpijskom centru gdje je nekoć svaki dan skijalo 2000, a radilo 150 ljudi. Godinama je kompleks bio na prodaju, ali nikoga nije zanimao: onda su ga kupili Slovaci, ali i dalje se nije dogodilo ništa.

Sadržaj se nastavlja...

Na Bjelolasici je priroda toliko lijepa da izgleda nestvarno, ali nestvarno zvuči i priča oko Zimskog centra Bjelolasica. Propast počinje 2011. godine kada je izgorjela glavna zgrada.

Mnogi stanovnici sumnjaju da je požar bio podmetnut, o razlozima kruže razne priče pa ništa, kažu, ne žele tvrditi. Ali uvjereni su da je propast Bjelolasice bila planirana.

"Oću ti reći istinu. To ti je napravljeno da nema ovdje života. Zato je to napravljeno. I onda se to premjestilo na drugu destinaciju i to ti je to", kazao je bivši radnik u Hrvatskom olimpijskom centru Bjelolasica Perica Mamula.

Mirjana ovdje radila 26 godina. Od početka, kada je tu bio sportsko rekreacijski centar bivše države, pa u vrijeme kada se Bjelolasica pretvorila u prognaničko naselje, a onda na recepciji i kao voditeljica poslova - do samog kraja. Požar je izbio 25 siječnja 2011.

"Čvrsti objekt koji se nalazio ovdje. On se mogao, po meni, popraviti. Ali taj čvrsti objekta se srušio i napravio se šator, što vjerujte za ove uvjete, gdje živimo, šator ne može zimu izdržat", kazala je bivša radnica u Hrvatskom olimpijskom centru Bjelolasica Mirjana Vukadinović.

I nije izdržao, 2013. se raspao pod snijegom, a raspao se i san stanovnika o gospodarskom razvoju. Centar je zatvoren i otišao je u stečaj. Uz nekadašnju glavnu zgradu tu je još uvijek osam paviljona s po 30 soba. Država je suvlasnik njih pet, tri je imala u čistom vlasništvu, a kupila ih je slovačka tvrtka. No već gotovo dvije godine ništa se nije pomaknulo.

"Ja dok ne vidim, ja nikom ne vjerujem. To ne možeš vjerovati", govori Perica.

I da hoće zaboraviti, ne može, jer Perica živi nasuprot žičare.

"Čak sam se naučio, sad je još bolje da je nema. Jer ovdje nikad nije došao pravi čovjek. Sve lopovi neki došli koji delaju vikendice. Većina, većina, ne svi, 98 posto. Samo peru novce, ništa drugo. Neće nikad doći pravi čovjek ovdje, ako i dođe mora šutjet, jer se ne može uklopiti u ovaj sistem", dodao je Perica.

A ovako je bilo nekada. Za Mirjanu su to živa sjećanja.

"To je bilo srce hrvatskog olimpijskog centra, unutra je bio restoran, disko klub, na katu je bila dvorana sportska, gdje su mogli pripreme vršiti sportaši", dodala je Mirjana.

"Da je to vlasništvo Austrijanaca, Slovenaca, Nijemaca, pa što bi oni tu napravili. Mi iz ovakve prirode sve se uništilo", kazala je Mirjana, koja je dodala: "To je vjerojatno politika, što drugo reći. Kad je to državno. Netko je smatrao da je to neisplativo, a vjerujte mi, mi smo jako puno radili i mislim da smo i zarađivali".

Stanovnike na 630 metara nadmorske visine očito nitko ih ne vidi, a oni su prisiljeni svakoga dana gledati spomenike boljoj budućnosti.