Okupili su se u rodnoj Glavici kod Bosiljeva rođaci iz Hrvatske, Slovenije i Srbije te župnik Josip Priselac ne bi li proslavili veliki jubilej, prvi takav u njihovoj obitelji

Deci crnog vina na dan – recept za stoti rođendan – bila bi pouka koju bismo mogli izvući iz kazivanja Ivana Frankovića koji je u rodnoj Glavici kod Bosiljeva proslavio u nedjelju stoti rođendan, i to baš na sam rođendan.

- Radio sam razne poslove zbog kojih sam oštetio sluh, a inače se osjećam dobro. Kad mi srce malo zašteka, popijem čašu crnog vina i problem je riješen – objasnio je slavljenik.

Sadržaj se nastavlja...

Okupili su se rođaci iz Hrvatske, Slovenije i Srbije te župnik Josip Priselac ne bi li proslavili veliki jubilej, prvi takav u njihovoj obitelji, mada je već bilo dugovječnih –  Ivanov brat Zvonko preminuo je lani s 93 godine života. U obitelji Janka i France, rođene Pavlaković, bilo je ukupno sedmoro djece, a najmlađe je Ivanova sestra Ana, udano Cindrić, koja je stigla na velik rođendan svoga 12 godina starijeg brata iz Beograda, gdje je na njezi kod kćerke fizioterapeutkinje u mirovini.

Sam Ivan je u mirovini već 40 godina, a radni vijek je proveo kao mesar.

- Otac mi je imao mlin na Kupi. Još i kakav! - istaknuo je Ivan, a svake prve subote u rujnu se Frankovići sastaju na ostacima tog mlina i prošle godine je bio 20. takav susret.

Od djece je oko mlina najviše bio angažiran Ivanov stariji brat Josip, a Ivan je 1931. godine krenuo u četverogodišnju školu u Bosance u koju je, odnosno iz koje je putovao bos – pet kilometara u jednom smjeru.

- Pisali smo po ploči kamenčićima – prisjetio se, a i inače ima odlično i precizno pamćenje pa se sjeća i datuma otprije 80 godina, a prisjeća se, primjerice, i "strašnog" uroda šljiva u Vukovoj Gorici 1937. godine.

Kad je bio školarac Glavica je imala 260 stanovnika.

- Toliko je i goveda bilo, znam da sam brojao – rekao je.

Dodao je da je nakon škole dvije godine bio doma i pomagao oko kuće, išao na ispašu i slično.

- Otac za pitanje obrazovanja nije bio zainteresiran. Bila je u Bosiljevu svetkovina svete Ane s misom i sajmom kad me sreo učitelj dok je otac bio u nekom društvu. Učitelj me pitao jesam li se nastavio školovati i nije mu se svidio odgovor. Kad smo kretali doma otac me pitao što sam to učitelju "brljao". U Prilišću sam neke trgovce drvima pitao mogu li s njima u Karlovac jer sam bio načuo da se tamo traži radnik. Sjeo sam u njihov kamion. Kiša je jako padala a ja sam se od nje sakrio pod ceradu koja je štitila drva. Došao sam tako na Dubovac kod čovjeka za kojega mi je rečeno da traži radnike – nastavio je Ivan.

Riječ je bila o mesaru Martinu Kondi, koji je inače bio Slovenac, a na Dubovcu je imao klaonicu i mesnicu. Jedan šegrt mu se bio javio za podoficirsku školu i tražio je dodatnog radnika.

- Prvo me pitao znadem li naložiti. Kako ne bih znao, koliko puta smo na ispaši ložili? Zatim mi je dao da oštrim noževe i sikire. Kad sam to napravio, rekao je da sam pametan dečko. No, kad sam počeo raditi ozbiljnije poslove, nije bio zadovoljan što sam ljevoruk i rekao je da od mene neće biti ništa. Zbog toga sam se povukao u stranu – otišao sam plakati – prisjeća se Franković.

Ipak, pomogao mu je jedan kolega koji ga je učio zanatu. No, gazda nije imao svoj obrt, nego je radio preko tuđeg s obzirom na to da nije imao majstorsku školu, a Ivan je počeo već pohađati školu za mesara na Rakovcu, pa je i gazdi pomagao da položi majstorski ispit, posebno ga podučavajući matematiku, odnosno geometriju, što je znanje koje mu je ostalo do danas pa je i na svoj stoti rođendan objasnio kako se računa površina stošca. Kod tog gazde je bio do 1941. godine i izbijanja Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji.

- Nije se imalo što raditi i rekao mi je da odem u Glavicu, što sam i učinio, okapao kukuruze, kosio i slično dok nisam 1943. godine otišao u domobranstvo. Prvo su nas smjestili u domobransku kasarnu u Karlovcu, a onda u 32. diviziju u Zagreb. To što sam znao malo svirati mi je pomoglo da postanem radiotelegrafist jer su tražili za tu službu ljude sa sluhom – rekao je Ivan.

I dalje ima zvuk tih šifri u glavi, pa nam je i to predočio kako zvuči.

- Malo sam pušku nosio, bio sam u vezi. Pokazao sam kuharu kako pravilno rezati meso, pa sam uvijek imao za jesti. Dobio je dobar kuhar. U redu, možda nije bio toliko dobar kuhar koliko smo mi bili gladni – našalio se.

Poslali ih u Pakrac, a 13. rujna 1944. su nas zarobili partizani – Ivan se sjeća točnog datuma.

- Odveli su nas u vlažan i blatan podrum, a ujutro postrojili i krenuli smo iz Pakraca za Kamensko gdje smo spavali u prašćaku. Bili smo na Papuku u partizanskom logoru – rekao je.

Pridružio se partizanima, ali je naglasio da oni nisu imali previše povjerenja u one koji bi došli "s druge strane", pa nije dobivao zahtjevne zadaće i nije bio više radiotelegrafist. Sve ga je to ljutilo, a jedne noći je umalo izgubio glavu jer mu nije dojavljeno da kreće napad.

- Da nije bilo jednog koji je probudio i rekao da se dignem, ne bi me bilo. Čim sam se ustao i izašao iz skloništa, počelo se pucati po tom mjestu. Razljutio sam se – rekao je i dodao da je u partizanima bio do 11. veljače 1945.

Nakon rata je otišao raditi u Karlovac, no nisu plaćali prijevoz na posao iz Glavice, odnosno s posla u Glavicu. Oprobao se stoga i u Novom Mestu, ali nikako da se pogodi da mu plaćaju i prijevoz i plaću, pa je tražio pogodne uvjete za rad diljem zemlje. Naposljetku je u Subotici dobio dobar posao i tamo se zadržao godinama, da bi mirovinu dočekao u PIK-u Vrbovec. U tom gradu je živio malo do nakon mirovine, da bi se vratio u zavičaj, a sada je u jednom dugoreškom domu za starije.

Supruga Marija je preminula 2021. godine. S njom je imao sina Zlatka, koji je preminuo 2022., i kći Višnju. Zlatko ima troje djece – Suzanu, Tomislava i Krešimira od kojega ima praunuka Patrika.