Kroz Bogdanovce i kukuruzište smo išli po njegovo beživotno tijelo i mrtvačkim ga kolima izvukli do Osijeka, pa prema Karlovcu. Dogovorili smo s JNA da nam osigura prolaz do Slunja radi sahrane, prisjeća se branitelj i prijatelj Filipović
– Kada me pozvaše da evociram uspomenu na tebe, tvoj mladi
život i onaj slavan u Domovinskom ratu, bila sam ponosna što sam
baš ja tvoja učiteljica, proradiše zatim emocije i osjetih bol,
kao da te danas sahranjujemo. Vratih se na čas u neke sretnije
dane u našem Lađevcu i našoj školi, vas mladih koji ste u školu
dolazili pješice, veseli, sretni i bezbrižni. I dalje vidim sliku
visokog, tananog i ljepuškastog dječaka, dobrog učenika. Utihnuo
je smijeh, jedna mladost je pokrivena trobojnicom, a mi svi znamo
da nije uzalud. Božo, mi svi živimo tvoj san, poručila je u petak
na 32. obljetnicu smrti na mjesnom groblju u Lađevcu nad grobom
Bože Bionde, prvog hrvatskog branitelja poginulog u obrani
Vukovara, njegova učiteljica Mira Vukošić.
Obljetnica je obilježena svetom misom koju je u crkvi svetog
Jurja predvodio župnik Ivica Tolla, polaganjem vijenaca i
paljenjem svijeća na Biondinom grobu i na spomeniku poginulim
hrvatskim braniteljima iz tog kraja, a sudjelovali su
potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske Tomo Medved, karlovačka
županica Martina Furdek Hajdin, gradonačelnica Slunja Mirjana
Puškarić, predstavnici braniteljskih udruga, mještani i drugi.
Bionda, koji je poginuo u 22. godini života u bitki s tenkovima i
transporterima Jugoslavenske narodne armije na Trpinjskoj cesti,
se pridružio policiji u ožujku 1990. godine, a ubrzo
Antiterorističkoj jedinici Specijalne policije Republike Hrvatske
“Lučko”, “prvoj ozbiljnoj postrojbi koja se mogla suprotstaviti
tadašnjem neprijatelju”, kako je naveo Jerko Filipović, branitelj
koji je odlučio da iz Vukovara do osječke bolnice dopremi
Biondino tijelo. S njime su u Vukovar radi toga
krenuli Biondin bratić Nikola Bionda, Marinko Vuković i Mile
Šimić.
– Tada smo svi bili mladi. Bio je drag, visok 196 centimetara.
Prije nego što je otišao u Vukovar, od 1990. do srpnja 1991. se
uvježbavao i bio je dobro obučen. Otišao je u Vukovar sa sinom
Blage Zadre Robertom. Bio je fizički i taktički uvježban i takvi
su borci trebali Vukovaru. S obzirom da je s Robertom bio
prijatelj, dogovorili su se da zajedno odu braniti taj grad. Božo
je trebao studirati u Osijeku gdje mu je udana i gdje mu je
živjela sestra Roza.
Dodao je da su Božu svi voljeli.
– Bio je pun duha, veseo, razigran. Volio je život. Često smo
pričali kako ćemo se oženiti i stvarati obitelji u našoj
Hrvatskoj, no to, nažalost, nije dočekao. Plijenio je radošću i
veseljem. Voljeli su ga svi borci zbog tog veselog duha, nastavio
je Filipović.
Kada je došao u Vukovar po njegovo tijelo sreo se s R. Zadrom
koji mu je rekao da su se tog jutra također smijali i veselili
kada su ih napali tenkovi i transporteri.
– Božo, Robert i još jedan su dobili zadatak da spriječe ulazak
oklopnih vozila. Božo je bio pogođen mecima iz mitraljeza
transportera. Plašili smo se da je iskrvario i tištalo nas je je
li ga se moglo na vrijeme izvući i spasiti. No, drugog dana mi je
patolog potvrdio da je dobio sedam metaka u tijelo, a jedan u
srce. Dakle, riječ je o izravnoj smrti, naveo je Filipović.
Uz Biondu se veže legenda da je otišao braniti Vukovar u –
papučama.
– Bio je u sjedištu ATJ ‘Lučko’ i nije bio obuven kad je vidio da
vozilo kreće u Vukovar, pa je za njima istrčao u papučama. To je
legenda koju ne mogu potvrditi jer nisam bio tamo, dodao je
Filipović.
– Naša snaga je bila što smo bili mladi, uvježbani i spremni dati
život za Hrvatsku. Znali smo da ćemo biti izvučeni, ako bismo
bili ranjeni, odnosno dostojno sahranjeni. Kroz Bogdanovce i
kukuruzište smo išli po njegovo beživotno tijelo i mrtvačkim ga
kolima izvukli do Osijeka, pa prema Karlovcu. Dogovorili smo s
JNA da nam osigura prolaz do Slunja radi sahrane.
Biondina sestra Roza Skender je od njega starija 15 godina.
– Taman sam otišla od kuće kada se rodio. Kao da je bio moje
dijete. Imao je pet godina kad sam se udala. Nakon škole u Slunju
trebao je doći kod nas u Osijek studirati. Nije dvojio pristupiti
li obrani Hrvatske ili ne. Majka nam je preminula 3. siječnja
1990., a on se u ožujku priključio policiji. Ostatak obitelji
nije imao ništa protiv toga da se priključi obrani, ali smo ga
svi molili da se čuva jer su u našoj obitelji su ginuli u svim
ratovima. Rekao je: ‘Idem. Il’ pokojnik il’ pukovnik’, prisjetila
se R. Skender.
Medved je rekao da će točan broj poginulih hrvatskih branitelja u
obrani Vukovara biti poznat nakon što se identificiraju posmrtni
ostaci i razriješe sudbine nestalih.