Lu i Leu i sam udomila i one će biti za sada ovdje u uredu. Za maslinik sam kupila 300 stabala u jednom rasadniku u Zadru, slušamo ju u nevjerici
Što kažete na masline u Slunju? Nikakav problem, u “Studencu” i “Gavranoviću” može ih se nabaviti kao što ih se može kupiti u bilo kojem drugom gradu. Ne, ne! Što mislite o slunjskim maslinama, ubranima u masliniku sa stabala zasađenih u Slunju od kojih se pravi slunjsko maslinovo ulje? Hm, dobra fora za neki vic o Slunjanima. No, Ivana Pavić, koja se više i ne može nazvati novopečenom, već pravom Slunjankom, se s poljoprivredom ne šali. Sadnice maslina su već na njezinom imanju u Gornjem Primišlju, na ljeto će sadnja.
Ivana je dobro poznata u gospodarskim i poljoprivrednim krugovima i ne treba ju posebno predstavljati – konzultantica je za EU projekte i dvostruka magistra, rođena Zagrepčanka koje je u glavnom gradu već bila ostvarila zavidnu financijašku karijeru, a onda joj se dogodila obiteljska tragedija – iznenada joj je preminuo suprug, te je ostala udovica s 28 godina. Odlučila se za drastičan životni zaokret, novac koji je bio predviđen za kupnju njihova stana uložila je u zapušteno imanje u Gornjem Primišlju, na kojemu je, nakon čišćenja planirala zasaditi nasade duda, trešnje i oraha. Paralelno je u središtu Slunja otvorila konzultantski ured koji je nazvala Centar za EU fondove i edukacije “Rastoke”.
Ivanu smo posjetili u njezinom centru ukusno uređenom u industry stilu, koji više liči na kakav arhitektonski ured nego na mjesto u kojemu bi se razvijale ideje za poljoprivredne projekte. Zanimalo nas je kako napreduje njezina poljoprivredna priča.
– Komplicirano! Krenula sam saditi dud kako sam i planirala, međutim, ispostavilo se da je on delikatesa za divljač, životinje su na njega navalile kao ja na kolače u slastičarni, sada ih imam grupno zasađene da ih sačuvam i dok ne odlučim što s njima. A što se sadnje tiče, prebacila sam se na masline – kaže nam Ivana.
Masline? – pitamo s povećim upitnikom iza pitanja.
Da, masline, kupila sam ih u Zadru, zapravo sve što su imali u rasadniku. Izgleda da plod nije fin divljim svinjama, gorak im je, nadam se da ga neće jesti – govori Ivana.
Aha – potvrđujemo gledajući dvije dvometarske sadnice u teglama u Ivaninu uredu koje čak imaju imena, na jednoj piše Lu, na drugoj Lea. Prije nego smo pomislili da je ova mlada dama malo “ćaknuta”, stiglo nam je donekle prihvatljivo objašnjenje.
– Lu i Leu i sam udomila i one će biti za sada ovdje u uredu. Za maslinik sam kupila 300 stabala u jednom rasadniku u Zadru. Do vremena sadnje narednog ljeta ću se što više educirati, tako da budem spremna za sve izazove. One uspjevaju, recimo, na hladnijem sjeveru Italije. Njihov uzgoj je limitiran klimom, literatura kaže da im je prihvatljiv pojas od 25. do 46. stupnja sjeverne geografske širine, pa bi to trebalo funkcionirati i ovdje jer su prilagodljive životu na kontinentu – priča Ivana.
Provjerili smo situaciju na karti. Slunj se nalazi na 45. stupnju i na 7 minuta sjeverne geografske širine. Spomenimo da je najsjevernija točka Sveti Martin na Muri na 46 stupnja 33 minuta, a najjužnija Galijula, hrid nedaleko Palagruže na 42 stupnja i 23 minute. Ako uračunamo i klimatske promjene stvari bi trebala funkcionirati. No, pod uvjetom da se stabljike brižno odnjeguju do svoje pete godine starosti. To je izazov na koji je Ivana spremna.
Svoje poduzeće za pripremu i provedbu EU projekata Ivana je otvorila prije četiri godine, a tu, ruku na srce, nije imala nepoznat teren, kao u stvarnoj poljoprivredi na koju ja upala s asfalta, jer je ranije radila kao voditeljica tima za EU fondove. No, nije isto kada si konzultant za EU fondove u glavnom gradu i mjestu koje broji 18 stanovnika, poput Gornjeg Primišlja.
– Prilagodila sam programe ovdašnjim prilikama i ljudima pripremala sve što se moglo. Kada su ljudi shvatili da doista mogu povući ta sredstva, čitava priča je postala ozbiljnija. No, tada sam još bila zaposlena u Zagrebu. Budući da se moj poslodavac nije složio da radim za njega i za sebe u svojem poduzeću, bilo je ili-ili. Tako sam postala poduzetnica – kaže Ivana Pavić.
U toj prvoj rundi ostvarila je značajne uspjehe, vrijednost projekata od šest milijuna kuna, uglavnom se radilo o sredstvima predviđenima za trajne nasade.
– Problem je što moraju proći dvije do tri godine da doznaš je li tvoj projekt uopće prošao ili ne. U rijetkim slučajevima to postane brzo, nedavno sam imala jedan koji je potpisan u roku tri mjeseca, to se može nazvati rekordnim, ali takvih je možda jedan posto – kaže Ivana.
U početku je pomalo naivno pisala projekte bez naplate, odnosno naplata usluge bi išla po realizaciji, no događale bi se situacije da klijenti projekte nisu provodili, pa bi Ivanin rad i trud bili uzaludni. Ili, bilo je situacija da im prođe projekt, ali oni odustanu od realizacije, jer su im se promijenili životni prioriteti.
– Imala sam situaciju da mi je jedna cura rekla da se previše kreditno zadužila u međuvremenu te da više ne može financirati projekt koji joj je prošao dvije godine nakon što sam ga napisala. Poanta je da oko pola projekta moraš isfinancirati iz svojih sredstava ili putem banke, oni taj dio vraćaju – kaže Ivana.
Zbog tih loših iskustava Ivana je, razumljivo, odlučila da klijent mora imati neku financijsku obvezu prema njoj nakon pisanja projekta, bez obzira na realizaciju. Tako, osim što naplaćuje svoj trud i vrijeme, poljoprivrednici koji joj se jave svjesni su da imaju neko početno ulaganje pa samim time ozbiljnije shvaćaju projekt u koji ulaze. Osim toga, ona im daje prognozu, tzv. semafor, gdje procjenjuje kako bi mogao proći projekt koji prijavljuju. Do sada je odradila stotinjak projekata, nekoliko je većih, uglavnom se radi o onim manje financijske vrijednosti.
– Uvjetno rečeno mali projekti, radi se o sredstvima do 10.000 eura, primjerice namjene za nacionalne manjine, a realiziraju se najbrže. Najveći i meni najdraži realizirani projekti su oni za trajne nasade jer se kroz njih povuklo jako puno mladih, koji zaraslu i zapuštenu zemlju pretvaraju u plodnu i nasade s dobrim šansama da zbog njih dođu živjeti na određeno područje. Takva su bila četiri projekta, odnose se na nasade trešnje, oraha i jabuke na oko 17 hektara na području Slunja i Tounja, tada vrijednih 3,5 milijuna kuna uz 70-postotno sufinanciranje – kaže Ivana.
Koji su ključni koraci da bi jedan projekt uspio?
– Uvela sam nešto što se zove predradnja – priprema za EU fondove u kojoj razvijamo ideju, jer ima dosta početnika koji nemaju jasnu viziju što zapravo žele. Na pripremama kreiramo njihovu poljoprivrednu strategiju. Nakon toga čekamo da se otvori natječaj, on traje mjesec do dva, zato je bitno imati spremnu dokumentaciju. Važno je predati što ranije, jer ako se bodovno izjednačiš s nekim, gleda se vrijeme predaje – kaže Ivana.
Ključna točka na kojoj počiva svaki projekt je ekonomska veličina gospodarstva, ona je zapravo ogledalo imanja, od zemlje u vlasništvu i posjedu, životinja, odnosno kultura s kojima podnositelj raspolaže. Upravo na njoj padaju poljoprivrednici prilikom provjera, jer pojedinci tu vole stanje stvari prikazati drukčijim nego što ono jest.
– To se zove subvencijska prevara i to je kazneno djelo. Na to ih posebno upozoravam, postavljam se kao kontrolor, jer u konačnici se podrazumijeva da sam ja savjetnik, te sam i supotpisnik, pa snosim i dio odgovornosti – kaže Ivana.
Ona dakle s jednakim žarom razvija svoje i tuđe poljoprivredne ideje, možete joj se javiti čak i ako pojma nemate čime bi se bavili. I ne samo to, organizira edukacije i otkriva tajne zanata svim budućim konzultantima. Za početak je dobro prikupiti osnovne informacije s njezinih stranica Poljoprivrednica.hr.