U vojsci u Karlovcu Neralić se prvi put susreo s mačevanjem, a od tamo je 1895. godine poslan u Bečko Novo Mjesto na Institut za vojne učitelje mačevanja

Zajednica športskih udruga Grada Slunja danas je organizirala obilježavanje 105. godišnjice smrti prvog hrvatskog olimpijca Milana Neralića ispred rodne kuće olimpijca, na Trgu Zrinskih i Frankopana. 

Brojni uzvanici, sportaši, učenici i drugi štovatelji ovog velikog sportaša okupili su se kako bi mu odali počast. Na njegovu rodnu kuću položili su olimpijski vijenac, a ispred njegovog spomenika zapalili svijeće i pomolili se.

Sadržaj se nastavlja...

Milan Neralić, prvi je Hrvat koji je nastupio na Olimpijskim igrama i prvi Hrvat koji je osvojio olimpijsko odličje. Rođen je 26. veljače 1875. u Slunju. Od mladosti je bio talentiran za sport, tjelesno snažan, spretan i koordiniran, a karakterno samouvjeren i odlučan. 

Isticao se kao izvrstan vježbač na ručama, preči i krugovima te odličan plivač, dok mu je planinarenje bilo velika strast. U vojsci u Karlovcu Neralić se prvi put susreo s mačevanjem, a od tamo je 1895. godine poslan u Bečko Novo Mjesto na Institut za vojne učitelje mačevanja.

Nakon završenog školovanja ostao je na Institutu raditi kao pomoćni trener, zatim kao glavni učitelj mačevanja, a 1908. odlazi u Berlin gdje je podučavao u građanskim i vojničkim klubovima sve do 1914., kada se opet vraća u Beč, gdje podučava mačevanje i skijanje.

Već od 1898. godine kao pomoćni učitelj mačevanja, a zatim kao učitelj mačevanja, nastupao je, s velikim uspjehom, na vojnim turnirima i mačevalačkim akademijama po cijeloj tadašnjoj Austro-Ugarskoj monarhiji, ali i izvan države.

Na mačevalačkom turniru drugih Olimpijskih igara u Parizu 1900. godine, Neralić je zauzeo treće mjesto. Uvijek je ostao iznimno vezan za Hrvatsku, pa je u Slunj i Zagreb dolazio radi mačevanja i odmora. U Zagrebu je nastupao na mačevalačkim akademijama, na koje je dovodio ondašnje najbolje učitelje mačevanja iz Beča i Bečkog Novog Mjesta. 

U Slunju je 1912. priredio je mačevalačku akademiju, na kojoj je nastupio sa svojom suprugom Wilchelminom, što je bila senzacija. Svaki njegov dolazak u domovinu najavljivan je i praćen s osobitom pažnjom i uvijek je davao dodatan poticaj razvoju mačevalačkog sporta kod nas. Umro je 17. veljače 1918. u Beču, gdje je i pokopan.