Tko u karlovačkoj Gimnaziji laže, a tko govori istinu u slučaju
učenika 3. razreda koji je napisao optužujuće pismo inspirirano
predavanjem profesora vjeronauka? Naime, u medije je procurio
njegov sadržaj, nakon kojeg – ako je istinit – se ne moramo
čuditi otkud to da istraživanja ukazuju da su naši mladi u
prosjeku manje tolerantni, jače patrijarhalni i manje vjeruju u
demokratske vrijednosti od generacija prije njih.
Učenik, naime, tvrdi da je vjeroučitelj rekao kako se fetusi
nakon pobačaja koriste u kozmetičkoj industriji pa je onda na
pitanje zašto se o tome ne govori u medijima dodao kako se takve
stvari zataškavaju. Učenik je napisao i da vjeroučitelj kaže kako
pobačaje rade promiskuitetne žene, pa da tvrdi kako djeca rođena
potpomognutom oplodnjom nisu ista kao ostala, da su podložnija
bolestima…Sasvim je u pravu kad na kraju pisma kaže da učenike
treba zaštititi od ovakvih izjava koje su štetne za razvoj
zdravog razuma svakog individualca u 21. stoljeću. Apelirati da
je nešto štetno zdravom razumu u zemlji koja je sa zdravim
razumom kronično deficitarna je nažalost prilično uzaludan posao.
Na koga da se po pitanju zdravog razuma čovjek kod nas osloni kad
se s vrha forsira suprotno? Kvragu, živimo u zemlji u kojoj
ministar kulture tvrdi da je Hrvatska izgubila 2. svjetski rat, a
ministar znanosti je kreacionist, znanstvenik koji u evolucijskim
dokazima ostavlja mjesto za Boga! Vjera je dogma, a znanost
utemeljena na empirijskim dokazima, u njoj za tlapnje o
nadnaravnom biću nema mjesta. Nije bez vraga upravo moderna
kršćanska Europa odvojila Crkvu od države i po istoj logici vjeru
od znanosti, pa čak i formalno rezolucijom Vijeća Europe
“Opasnosti kreacionizma u obrazovanju”, gdje se zaključuje da “to
nije stvar suprotstavljanja vjere i znanosti, nego nužnost
sprečavanja vjere da se suprotstavlja znanosti”. Eh, ako je
istine u pismu karlovačkog gimnazijalca, jedan se profesor ponio
puno gore od onog s čim moderna EU želi biti na čistu.
Nije on vjeru suprostavio znanosti, on se sakriven iza katekizma
– koristeći rekla – kazala argumente kakve razmjenjuju primitivci
na placu i na šanku – postavio apsolutno neprofesionalno, kao
svjesni manipulator i nahranio djecu predrasudama. Dakako,
profesor je novinarki Večernjaka optužbe na svoj račun odbacio,
priznajući tek da se govorilo o temama koje je učenik vrlo
eksplicitno prepričao. I ponovno se poslužio katekizmom kao
štitom tvrdeći da može predavati samo po njemu. Tako kaže da je
za nauk vjere pobačaj moralno nedopustiv, ali se žene zbog toga
ne smiju etiketirati. Pa već je i to contradictio in adiecto,
nešto moralno nedopustivo sadrži osudu samu po sebi!
Iako je teško dokučiti zašto bi iz čista mira učenik išao ovako
zakomplicirati život vjeroučitelju, odnosno zašto bi lagao,
uzmimo da vjerujemo da nije učinio na tom satu nešto moralno
nedopustivo. I s tim uvjerenjem, objašnjenje novinarki zašto je
uopće izlazio iz granica katekizma pokušavajući odgovoriti na
pitanja učenika ukazuje na nedopustivu praksu. “Čuo sam…”,
“pročitao sam…”, “postoje neka istraživanja…”, zar se takvim
diletantskim pristupom netko uopće usudi nastaviti rečenicu pred
učenicima? Zamislite da si profesor biologije dozvoli reći pred
učenicima, recimo, da crnci imaju prosječno manji kvocijent
inteligencije od bijelaca? Bi li se mogao vaditi na tvrdnju “da
postoje neka istraživanja” ili bi bilo jasno da akademski
sumnjiva istraživanja koristi za potvrđivanje vlastitih
rasističkih stavova i u cilju prenošenja tog zloćudnog virusa
učenicima?
Kao što rekosmo, Ministarstvo znanosti i obrazovanja će obaviti
stručno – pedagoški nadzor u Gimnaziji, ali predmnijevamo da od
toga neće biti ništa. Čak i da učenik koji se potužio na
cijepljenje predrasudama nije anoniman, njegova riječ pred tamo
nekom inspekcijom protiv riječi profesora je otprilike kao riječ
građana pred sudom protiv riječi policajca. Službena osoba je po
defaultu u pravu. A “postoje i neka istraživanja” da stavovi za
koje se optužuje karlovački profesor nisu toliko mrski ni strani
političkoj eliti koja je nedavno preuzela ovu zemlju. Iako zdrav
razum kaže da je vjeronauku općenito mjesto u crkvi, a ne u
državnoj instituciji kao što je škola.