Nikoli smo došli nenajavljeni, a znate zašto? Zato što je nemoguće najaviti se, na internetu ne postoji kontakt, web stranica ili bilo kakva poveznica preko društvenih mreža prema ovom prekrasnom mjestu
Za Škrgića mlin možemo reći da čak nije toliko ni skriven, s obzirom na to da se nalazi uz samu državnu cestu D-6 na dionici od Vojnića prema Topuskom, u mjestu Vojišnica – koliko je nereklamiran, da ne kažemo dovoljno turistički prepoznat i valoriziran s obzirom na svoj značaj, ali nikako ne krivnjom vlasnika Nikole Škrgića, pravog ljubitelja tradicije, starina i običaja koje čuva u svojemu komadiću raja i nesebično dijeli s putnicima namjernicima.
Nikoli smo došli nenajavljeni, a znate zašto? Zato što je nemoguće najaviti se, na internetu ne postoji kontakt, web stranica ili bilo kakva poveznica preko društvenih mreža prema ovom prekrasnom mjestu, pa čak ni preko Turističke zajednice Vojnića, koja ga predstavlja kao destinaciju, s još sedam – osam značajnih odredišta na području Vojnića. Škrgića mlin im je nadohvat ruke, tek dva kilometra od samog središta Vojnića.
No dobro, srdačni domaćin navikao je da mu gosti svrate usput, pa smo bili i više nego dobrodošli. U obilazak nismo krenuli od mlina, štoviše, ostavili smo ga za kraj kao krunu Nikoline ponude, pa nam je prvo predstavio drvenu kuću, koju je vrijedno slagao od hrastovih planjaka, te je ona u visokoj fazi gotovosti i spremna je za prve goste. No, prema prozorskim okvirima vidimo da se ne radi o tradicionalnoj kordunskoj kući. Nikola otkriva da je moslavačka.
– Kuća je iz 1837. godine, kupljena je u Moslavini, pa preseljena na Klokoč, a onda sam je ja kupio, pa ponovno presložio ovdje. Da je moslavačka vidi se upravo po tim prozorima. Bili su u jako lošem stanju, ali sam ih uspio spasiti i renovirati, samo s njima sam se borio godinu dana. Kuću sam slagao s jednim starijim čovjekom koji se razumije u staru gradnju, a u pomoć su nam pristizali ljudi kada je trebalo podići teže grede – govori nam Nikola.
U originalnim tlocrtnim gabaritima kuća je bila veličine 9 puta 5 metara, ali ju je on dogradio te je u konačnici dobio veličinu od 10 puta 9 metara, a u tim kvadratima je i prekrasna terasa. Kuća je uskoro spremna za najam, mogla bi primiti i desetak gostiju, no Nikola kaže da će se ograničiti na njih četvero, kako bi imali komociju.
Uz ovu kuću kao glavni objekt, nalazi se manja hrastova kućica od 18 kvadrata, koje je u funkciji spremišta, a dalje prema mlinu je sjenica sa sanitarnim čvorom. Ovdje se može smjestiti tridesetak osoba i uživati u Nikolinim delicijama, on je nadaleko poznati stručnjak za roštilj i kotlovinu, a napekao se janjaca i odojaka na ražnju. Lijevo od sjenice je glamping objekt koji je Nikola napravio za svoju dušu ukrasivši ga starim mlinskim kamenima. Ovdje roditelji koji dođu s djecom pospreme klince na popodnevni sanak, uz šum obližnje rječice, uspavanka je to kao iz snova.
Do mlina se dolazi preko mostića, on je desno, a lijevo je još jedna sjednica s klupama za pedesetak osoba čija je konstrukcija od staroga sjenika. Mlin je kombinacija kameno-betonskih elemenata, dok je mehanizam vodeničarski poput onih s Rastoka. Osim Nikolinog i nekoliko aktivnih vodenica na Rastokama, te onaj na Dobri u Grdunu, teško se sjetiti ima li još koji na našim rijekama da je u stvarnoj, a ne isključivo turističkoj funkciji. Pada nam na pamet i prekrasna vodenica na ušću Tounjčice u Mrežnicu na Sastavcima. Nikola ga je nakitio, izvana starim predmetima i pomagalima, iznutra starim obiteljskim fotografijama i uspomenama na ljude koji su ga gradili i u njemu radili, mahom su to članovi njegove uže i šire obitelji.
– Mlin je iz 1938. godine i zapravo je on manje-više sve godine do danas u funkciji. Prijašnjih godina je, naravno, bio puno više korišten nego danas, tata Jovan ga je vodio 40 godina, a ja ga koristim da sačuvam tradiciju. No, još uvijek ima ljudi koji ne prskaju kukuruz, pa ga dovoze ovdje, meljem i pšenicu i heljdu – priča nam Nikola.
Oko 250 metara uzvodno njegovi su preci izgradili kanal koji vodu preusmjerava prema vodenici i tako je pogoni. Sistem rada je isti svih ovih godina, iako je Nikola u unutrašnjosti napravio sitne dorade. Ono što je najbitnije, ista je kvaliteta brašna, ali i kruha koji od njega Nikola spravlja gostima. Osim za putnike koji svrate poput nas, ovo je imanje pravi izvor znanja za male učeničke ekskurzije. Znatiželjna djeca su Nikoli najdraži gosti.
– Oni su česti gosti, pogotovo za dane kruha, tada ih upoznajem s načinom rada mlina, meljemo brašno, a onda pečemo pogaču ispod peke i degustiramo, taj im je dio najdraži – govori Nikola.
Kamin za pečenje kruha nalazi se u samoj mlinici, otkriva nam tajnu kako da ispadne vrhunski.
– Nakon što naložim vatru i pričekam da se napravi žar, razmaknem ga i dobro iščetkam podlogu od opeke. Pričekam da ne bude prevruća, to ćete najbolje testirati s brašnom. Ako izgori na podlozi, znači da je prevruća, a ako samo požuti, možete staviti tijesto. Stavite peku i žar na nju, također ne previše, pet do šest lopatica. Može se pogledati nakon dvadesetak minuta, baciti lopatica žara i onda ostaviti još toliko, ukupno se peče oko 35 do najviše 40 minuta – otkriva nam Nikola.
Nikola ima dvije kćeri nasljednice, te dvojicu unučića – Stefana i Filipa. Velika mu je želja da netko od njih nastavi tradiciju Škrbića mlina, a još veća mu je trauma sama pomisao da će netko do nasljednika jednom prodati imanje koje se prostire na 20.000 kvadrata.
Jednom po kruh nemojte otići do najbliže pekare, potegnite do Nikole i njegove peke, nećete požaliti! Pogledajte fotogaleriju:
