Karlovačka knjižnica ujedno je i Središnja knjižnica Slovenaca u Republici Hrvatskoj, uz što su vezani i mnogobrojni programi koji su već dobro poznati karlovačkim pratiteljima kulturnih zbivanja. Na čelu "slovenske knjižnice" je Vedrana Kovač Vrana koja nam pojašnjava kako je sve počelo...
– Gradska knjižnica Ivana Gorana Kovačića ima i status Središnje knjižnice Slovenaca u Republici Hrvatskoj još od 1993. godine. Cijeli taj model pokrenut je s osamostaljenjem Hrvatske, kada je bilo potrebno dodatno se pobrinuti za manjinska prava i na području kulture. Iz devedesetih potječu središnje knjižnice za 10 manjina, a kasnije se priča razvijala pa danas imamo još dvije.
O kojim je sve manjinama riječ i gdje su smještene njihove knjižnice?
– U Zagrebu su knjižnice za Srbe, Albance te Rusine i Ukrajince, koja je na istoj lokaciji, a tamo je i najnovija manjinska knjižnica za Rome. Knjižnica u Belom Manastiru je središnja knjižnica za Mađare, u Daruvaru za Čehe, u Našicama za Slovake, u Osijeku za Austrijance te u Puli za Talijane, a još jedna recimo to tako novija knjižnica je ona za Bošnjake, koja je u Sisku. I, naravno, u Karlovcu je knjižnica za Slovence.
Pretpostavljam da je Karlovac odabran i zbog svoje lokacije?
– Tako je, iako imamo i svoju slovensku manjinu, ipak po tome nismo najbrojniji u Hrvatskoj, no zato smo samom lokacijom naslonjeni na Sloveniju i uvijek smo na ovom području imali i razvijene kulturne veze što se pokazalo i po pokretanju knjižnice. Jasno, te veze su postojale i ranije pa su veliku ulogu u tome da upravo Karlovac i naša knjižnica postanu Središnja knjižnica Slovenaca u Republici Hrvatskoj imali tadašnji ravnatelj knjižnice Ivan Jurković i Jadranka Matić Zupančič iz Knjižnice Mirana Jarca u Novom Mestu, koji su i prije dobivanja službenog statusa razvili odličnu suradnju, koja je nakon što smo i službeno postali Središnja knjižnica Slovenaca zaista i dodatno procvala i danas se suradnja karlovačke knjižnice i knjižnice u Novom Mestu često ističe kao jedan jako pozitivan primjer u cijelom tom projektu i modelu.
Kako si se ti tu našla?
– Pa, gotovo da bih rekla sasvim slučajno. Još od početka je bilo tu sretnih slučajnosti i susreta, a presudan je bio susret s bivšom razrednicom Draženkom Polović upravo na studijskom odjelu karlovačke knjižnice. Tada sam završavala hrvatski i sociologiju što sam opet, mogu otvoreno reći, dobrim dijelom upisala zbog nje i njenog utjecaja tijekom srednjoškolskog obrazovanja. Pred kraj tog studija upisala sam i bibliotekarstvo, malo da si proširim mogućnosti nakon završetka fakulteta, a malo i da odgodim definitivne odluke oko posla (smijeh) i onda sam se, eto, našla na studijskom odjelu, susrela bivšu razrednicu koja je onda opet odigrala presudnu ulogu i rekla mi da OŠ Mahično traži knjižničara i zašto se ja ne bih javila. Promislila sam malo i zaključila da, zaista, zašto se ne bih javila. I ubrzo sam primljena, ali na pola radnog vremena. Dosta dugo je to tako trajalo, bilo mi je jako lijepo u školi u Mahičnom, ali ipak je to bilo samo tih pola radnog vremena pa sam slala prijave na sva moguća mjesta u Karlovcu, Zagrebu, ma praktički po cijeloj Hrvatskoj.
I onda je stigao poziv od doma?
– Ne još! Kako to obično biva, uz more odbijenica kojima mi je bila zatrpana soba u gotovo isti trenutak su se dogodile dvije prilike. Prvo mi je ravnatelj u Mahičnom kazao da se oslobodilo mjesto u OŠ Skakavac i da bih time mogla popuniti svoju satnicu, što sam naravno odmah prihvatila. Međutim, bila sam tamo možda dva tjedna kada je stigao još jedan odgovor, koji sam već bila spremna posložiti među sve te odbijenice, no ovog puta stajalo je da me Ministarstvo kulture prima kao vježbenika u odjel za knjižničnu djelatnost. Moram priznati da sam dosta razmišljala što bih učinila, bilo mi je malo i žao i neugodno zbog Skakavca, ali s druge strane bila je to stvarno dobra prilika. Na kraju su i moji doma rekli da je to lijepa prilika, da bi je bilo šteta propustiti, a ako mi se ne svidi uvijek se mogu vratiti. I tako sam se zaposlila u Zagrebu u Ministarstvu kulture i zapravo tko zna kako bi dalje tekao moj život da se relativno ubrzo nije otvorilo mjesto u Karlovcu u Gradskoj knjižnici Ivana Gorana Kovačića. Karlovac me cijelo vrijeme “vukao”, to je moj grad, tu mi je obitelj, prijatelji, mi smo stari Banijanci, radnička obitelj, tu su svi korijeni i htjela sam se vratiti.
To je odmah bilo mjesto u Središnjoj knjižnici Slovenaca ili?
– Nije, prvo sam radila u Knjižnici za mlade, zapravo kako to obično i bude u početku sam prolazila kroz sve odjele, upoznavala knjižnicu, radila sve potrebne poslove, a zapravo se vrlo brzo dogodilo da ostane upražnjeno mjesto voditelja slovenske knjižnice i ravnateljica je odabrala mene da ga preuzmem. Isprva je bilo malo bojazni naravno, ali odlučila sam se ozbiljno prihvatiti tog posla i vrlo brzo ga i zaista zavoljela i pronašla se u njemu, tako da sam tu, evo, još od 2008. znači uskoro će punih 17 godina.
Jesi li ranije imala neke veze sa Slovenijom? Rodbinu? Znaš li jezik?
– Ne, nikakve, ali i to je bio dio procesa rasta i odjela i zajedničkog učenja i druženja. Mi u okviru odjela imamo i redovite tečajeve slovenskog jezika i naravno i ja sam ih pohađala od početka tako da se danas već jako dobro snalazim.
Središnja knjižnica kao takva nema posebno članstvo, možeš li onda reći otprilike koliko je korisnika?
– Da, svi članovi karlovačke knjižnice su automatski članovi i svih njenih odjela pa tako i Središnje knjižnice Slovenaca. O broju korisnika je donekle nezahvalno pričati, jer je i naš obim posla vrlo širok. Što se tiče onog klasičnog knjižničarskog dijela, ljudi koji redovito dolaze, posuđuju knjige i slično, njih je 50-60, no kroz druge aktivnosti ta brojka raste, a, također, kao Središnja knjižnica Slovenaca u RH mi surađujemo i s različitim ustanovama i udrugama vezanim uz Slovence i Sloveniju u cijeloj Hrvatskoj, a naravno, kako smo već i spomenuli, i sa slovenskim ustanovama, prije svega s Knjižnicom Mirana Jarca u Novom Mestu, ali i ne samo njima.
Kakav je fond?
– Fond je, mislim, vrlo dobar. Krenuli smo s nekih 600 primjeraka, sada imamo više od 6.000 knjiga i to zaista širokog spektra, od dječjih slikovnica, preko publicistike najšireg tipa pa do beletristike. Ima tu i vrlo vrijednih naslova, mogu i najaviti skorašnju promociju jednog izuzetno vrijednog naslova. Jako dobar nam je i fond audiovizualne građe, imamo vrlo veliku i kvalitetnu bazu slovenskog filma primjerice.
Je li kod knjiga riječ samo o slovenskim naslovima?
– Ne, nije uvjet da su slovenski, uvjet je da su – na slovenskom. Dakle, imamo sve više i više književnih djela iz cijelog svijeta u slovenskom prijevodu.
Ima li hrvatskih naslova?
– Ima. Ima i nešto klasike i nešto moderne književnosti, primjerice Jergović, Kristijan Novak koji je i na slovenskom jednako popularan kao i na hrvatskom…
Djelomično smo to već i spomenuli, no tu su i brojna već tradicionalna događanja?
– Da, puno je događanja vezanih uz suradnju sa Slovenijom, počevši od Slovenskih dana, za koje se trudimo da budu šireg kulturnog tipa, odnosno da nisu vezani samo uz književnost, već i za neke druge vidove kulture pa često imamo i likovne izložbe, predavanja, a na posljednjima smo imali i jako dobro prihvaćen i posjećen koncert slovenskog kantautora Vlade Kreslina. Jedan od važnijih projekata je i međunarodni stručni skup “Knjižnica – središte znanja” koji provodimo u zajedničkoj organizaciji s kolegama iz Novog Mesta. Upravo ove godine očekuje nas 20. obljetnica tih skupova, a imamo i jednu zgodnu desetu obljetnicu – riječ je o 10. Trdinovom literarnom pohodu, odnosno planinarskom druženju na Svetoj Geri ili Trdinovom vrhu.
Nastavljaju se i tečajevi slovenskog jezika?
– Da, vjerujem da ćemo vrlo brzo raspisati prijave za novi tečaj.
Tko na njemu zapravo najviše sudjeluje? Mlađi, stariji? Domaći? Slovenci koji su generacijama ovdje pa žele bolje naučiti jezik?
– Nema posebnog pravila, tečaj je otvoren za sve. Ima zaista različitih polaznika, od tinejdžera do umirovljenika. Ima tu studenata, radnika koji nađu posao u Sloveniji, onih koji žele jednostavno nešto novo naučiti… isto tako ima i onih koji odrade samo jedan tečaj, a ima i onih koji su stalni sudionici pa se na neki način već stvorila i jedna skupina poznanika pa i prijatelja.
Postoji li u Sloveniji neka hrvatska knjižnica po sličnom načelu?
– Ne, Slovenija nema takav program, no u većim knjižnicama ima odjela hrvatske knjige. Također, jednako kako Knjižnica Mirana Jarca sudjeluje kao suorganizator u većini naših programa, tako postoje i uzvratni programi pa se, primjerice, kako se kod nas odvijaju Slovenski dani, u Novom Mestu odvijaju Hrvatski dani. Suradnja s kolegama iz Novog Mesta je zaista odlična na svim razinama.
Ima li nekih planiranih noviteta u ovoj godini?
– Za neke stvari još čekamo rezultate natječaja, ali svakako ćemo nastaviti sa svim događanjima koja smo i dosad organizirali, bit će tu zanimljivosti za sve generacije pa nam već u veljači dolazi slovenska spisateljica za djecu Desa Muck koja je u svom prvom gostovanju oduševila klince, a i ona se oduševila našom knjižnicom i mališanima i rekla je da će se uvijek rado odazvati i evo već se pružila prilika za novo gostovanje. Ono na što ćemo ove godine također staviti malo više pozornosti je činjenica da je Nova Gorica u Sloveniji, zajedno sa susjednom talijanskom Gorizijom, Europska prijestolnica kulture, pa ćemo i u Karlovcu dodatno predstaviti taj dio Slovenije.
