Slunjske banane nisu samo slatki zalogaj, nego su postale kulturološki fenomen, svojevrsni suvenir u obliku voća koji ljudi žele ponijeti kući – iz gušta, iz sjećanja, iz poštovanja prema obitelji koja je s puno truda i malo marketinga stvorila mali trgovački mit.
Pitoreskni Slunj, poznat po jedinstvenom spoju prirodne ljepote i povijesne baštine s Rastokama, naseljem na ušću rijeke Slunjčice u Koranu, kao najvećom atrakcijom, popularno je odredište za turiste u tranzitu. Više je razloga zašto putem na more stati u Slunju, a mi ćemo ovdje pričati o jednom pomalo zaboravljenom, ali dovoljno snažnom da pronađe svoje mjesto u legendi. Oni stariji će na prvu znati na što ciljamo – na banane, naravno.
“Što ćete pojesti?”
Slunj i banane? Veza koja je u bivšoj državi bila poznata diljem te bivše države. Ćevapi i janjetina na magistrali D1, tada najvažnijem pravcu sjever–jug, mogli su se pojesti praktički iza svakog zavoja, no banane su se mogle kupiti samo na jednom mjestu – u voćari En & La u samom središtu Slunja, na Trgu dr. Franje Tuđmana 2. Adresa vam u stvari i ne treba – ne možete promašiti voćaru uz samu D1 i na čijem vanjskom štandu uvijek bude sočnih delicija, s bananama koje su se prometnule u zaštitni znak.
Ljetna je fjaka, užeglo je sunce u Slunju kao na moru. Dobri gazda Latif Muhtari otišao je malo odmoriti, ali vrlo rado se odazvao našoj zamolbi da nam konačno otkrije tajne slunjskih banana. U voćari je ljubazna Senajla, koja o voću i povrću koje prodaje zna baš sve. Priča nam o grahu, mrkvi i breskvama, ali se banana ne dotiče – o njima će Latif, koji se upravo iz stana u istoj zgradi na prvom katu spustio k nama.
– Dobar dan, sjednite, što ćete pojesti: jabuke, breskve, banane? – pita poput konobara u restoranu, pozivajući nas iza pulta.
– Ma, došli smo zbog banana – kažemo mu.
Evo ga – skida dvije najbolje iz snopa i nosi ih.
Otprije znamo osnovno pravilo – kako je oguliti. Nikako ne od vrha, jer je velika mogućnost da se zgnječi meso, te se mora guliti od svoje specifične “peteljke”, pa tako i krenusmo. Moguće bi čovjek pomislio – banana k’o banana. Jest, osim u Slunju. Mi je pažljivo gulimo, a Latif nam započinje otkrivati svoje trgovačke, pa i marketinške tajne. Svaki zalogaj vraća nas po jedno desetljeće unatrag, pa nas eto u sedamdesetim godinama, kada je sve krenulo.
Samo za JNA
– Deda Šerefedin došao je 1948. godine iz sela kraj Tetova u Makedoniji, tata se zvao isto, otvorili su voćaru 1972. godine, pa sam je ja preuzeo kasnije. Ja sam osnovnu školu završio u Makedoniji, a ovdje sam došao 1971. godine. Dobio sam petero djece, imam sina i četiri kćeri, svi žive vani – u Njemačkoj i Švicarskoj. Najvjerojatnije će se sin vratiti i nastaviti posao – govori nam Latif, ne krijući da bi silno želio da se nastavi obiteljska tradicija u Slunju.
Krajem sedamdesetih godina, a Latif je kao početnu godinu pozicionirao 1978., bila je nestašica, pogotovo banana. U cijeloj bivšoj državi nije ih se moglo nabaviti – osim u Slunju.
U čemu je tajna, je li imao neki plastenik na Rastokama i tamo ih uzgajao? – pitamo Latifa.
– Da, tu iza, u popovom vrtu (haha). Znate kako je to bilo – ako nečega nema, nema. Ali za vojsku je moralo biti svega. Tako da je država uvozila banane samo za JNA. Iz nekog razloga bi dolazile u Zagreb, pa se onda distribuiralo po Hrvatskoj, tako i do Makedonije. Mi smo imali vezu – čovjeka koji nam je znao spremiti određene količine, tako da smo ih mi jedini imali. Odvezle bi se u Makedoniju, a mi smo ih vraćali u Slunj. Zvao se Nikola, vjerujem da je sada pokojni, a pokojni ćaća je s njim bio jako dobar – otkriva nam Latif.
Taj se glas proširio poput munje čitavom bivšom državom. Svak’ tko je bio na proputovanju – stao je po banane za sebe, ali i po narudžbi za susjede i rodbinu. Ipak, količine su bile ograničene.
– Nismo davali koliko su tražili, jer smo htjeli da bude po manje, ali za svakoga. Tata je rekao: neka bude za sve. Dnevno bi prodavali između 50 i 100 kartona, a to je otprilike dvije tone – kaže Latif. Te su količine danas nezamislive čak i u trgovačkim centrima.
Dobar posao iz sedamdesetih danas je dobar marketinški trik. Staju ljudi na proputovanju, pa ih i dalje kupuju, ne dakako kao nekada.
– Stane čovjek iz Dalmacije, pa kaže: Ima banana na svakom uglu, ali želim baš ove iz moje mladosti, jer mi ih je gušt uzeti baš tu da ih ponesem djeci – kaže Latif.
Jeftinija od jabuka
Teško je preračunati cijenu po današnjim tarifama, ali Latif kaže da usprkos tome što nije bila lako nabavljiva, nisu pretjerivali s cijenom.
– Bila je jeftinija od jabuka, kao što je i sada. Jabuka je 2,19 eura, banana je 1,99 eura. Tata nije htio nabijati cijenu, držao se pravila: neka kapa pomalo, ali dugoročno – a i ja smatram da je to ispravno – govori čovjek.
Kratku pauzu u biznisu imali su u vrijeme Domovinskog rata, kada su izbjegli u rodno selo. Vratili su se odmah, dva dana nakon “Oluje”. Latif je u 65. godini, sprema se u mirovinu, priželjkuje dolazak sina da preuzme posao, iako ni on neće daleko od mjesta u kojemu je proveo čitav radni vijek.
Dok mi pričamo, Senajla radi, ulaze tri gospođe. Kažu da su stalne mušterije. Pitamo ih kako su zadovoljne s voćem i povrćem.
– Svaki dan kupujem i odlično je. Ja sam Latifova generacija, pa se znamo dugo godina – rekla nam je gospođa Tina.
Tradicija koja neće umrijeti
Vremena su izazovna i teško je ići u korak s njima, pa iščeznu dobri stari običaji, primjerice, stati usput na magistrali na janjetinu, koje je – ruku na srce – sve manje u ponudi. No, jedna tradicija nikad ne mora umrijeti – stati u Slunju na banane kod Latifa.
Slunjske banane nisu samo slatki zalogaj, nego su postale kulturološki fenomen, svojevrsni suvenir u obliku voća koji ljudi žele ponijeti kući – iz gušta, iz sjećanja, iz poštovanja prema obitelji koja je s puno truda i malo marketinga stvorila mali trgovački mit.
