Vlasnik popularne karlovačke teretane Blue Gym, dugogodišnji uspješni bodybuilder, ali i zaljubljenik u prirodu i planinarenje, Goran Juratović, možda bi krenuo i nekim drugim putem da ga usmjerile nisu i neke nesretne okolnosti. A možda i ne bi, jer i sam priznaje da je od malih nogu bio "fanatik" za tjelovježbu...
– Privlačilo me to još kao klinca, svašta sam izmišljao doma, po sistemu “sam svoj majstor”, na tavanu sam koristio stare gume koje je tamo odložio tata, nalazio razne šipke, imao nekakve betonske bučice, snalazio se na razne načine…
Kada je krenulo ozbiljnije?
– Imao sam tešku nesreću sa 15-16 godina, klinci, glupiranje, jedan u društvu je imao motor pa nam je davao svima da ga isprobamo, spuštao sam se niz Jamadol i izletio s ceste. Imao sam jako puno sreće, pravio sam se da mi nije ništa, čak sam drugo jutro otišao u školu, ali je bilo sve gore i na kraju sam ipak otišao u bolnicu, a tamo su bili šokirani. Imao sam prijelom vratne kralježnice i da je sve otišlo možda još pola milimetra u stranu ostao bih doživotno nepokretan. Dugo sam ležao u bolnici, onda je slijedila i duga rehabilitacija…
Gdje si bio na rehabilitaciji?
– U Varaždinskim Toplicama i stvarno sam do danas zahvalan na tome kako su me primili i koliko su radili sa mnom, jedan fizioterapeut mi se posebno posvetio, puno radio sa mnom i savjetovao mi puno toga, između ostalog baš to kako da radim na oporavku i jačanju tog dijela. To je i jako bitno kod tjelovježbe, ozbiljan i stručan pristup, jer ne može nešto što je bilo korisno meni biti korisno svakome, toga se i sam danas držim.
Danas imaš svoju dvoranu, a gdje si ti počeo, kada si krenuo baš s ozbiljnijim treninzima?
– Kod Duleta jasno, on je legenda tjelovježbe u Karlovcu, znao sam za njega dok je još u Hrvatskom imao teretanu gdje mi klinci nismo smjeli, onda kad je prešao u Sportsku je bila i druga priča i polako sam počeo s redovitim odlascima i tu se zakotrljala cijela priča i to mi je zapravo postao život.
Kada si pokrenuo svoju teretanu?
– Baš sam neki dan malo to gledao, Blue Gym je krenuo 5. studenog 2001. godine, dakle ove godine nas očekuje 25. rođendan.
Planiraš neku proslavu?
– Haha pa sigurno će nešto biti, moram još smisliti na koji način ćemo to obilježiti i proslaviti.
Negdje u to vrijeme si se počeo aktivno baviti i bodybuildingom, kako je do toga došlo?
– Tu me najviše motivirao profesor na fakultetu (Kineziološkom), zadnji semestar smo imali rad o pripremi za natjecanja, njemu se svidjelo kako sam tome studiozno pristupio i predložio mi da se i sam tome posvetim i krenem ozbiljnije s bodybuildingom. Tako da je i to počelo baš te 2001. godine, a prva natjecanja su bila 2003. godine.
Osnovao si i prvi karlovački klub, je li i danas jedini ili je u međuvremenu nastao još koji?
– Nije jedini, ali ne zato što bi se osnovali i pokrenuli neki drugi, već zato što više ne postojimo ni mi. Baš s početkom ove godine sam definitivno ugasio klub, situacija u Hrvatskom bodybuilding savezu je postala neizdrživa i nisam se više želio povezivati s tim, nitko u državi se ozbiljno ne bavi tim sportom, sve je, nažalost, u raspadu kada je bodybuilding u pitanju.
I sam si bio na čelu Saveza?
– Jesam, i trudili smo se pokrenuti neke stvari, u najgore vrijeme, snašla nas je i pandemija, lockdown, imali smo goleme probleme i duge zabrane treniranja i uopće korištenja teretane. Nakon toga su krenuli i razni sukobi unutar Saveza, ne želim zapravo previše o tome ni pričati, okrenuo sam se maksimalno teretani i našim ciljevima.
Ipak, da ostanemo nakratko još na bodybuildingu, imao si i natjecateljskih uspjeha?
– Bio sam viceprvak države u classic bodybuildingu, koji je zapravo bio dobar korak prema širenju sporta, danas se i u svijetu trude što više približiti bodybuilding ljudima, nije više nužno da ljudi budu “ogromni”, postoje klase koje gledaju na neke druge stvari i to je svakako dobro za sport.
Je li bilo uspjeha i od strane ostalih članova kluba?
– Naravno, Krunoslav Palajsa je bio jako uspješan, on je bio i prvak države, u državnom vrhu su bile i naše djevojke, Andreja Kušećek i Maja Pavlaković…
Do kada si se ti natjecao?
– Do 2014. godine, nakon toga sam naravno ostao aktivan, ne samo u Savezu, bio sam i sudac, dakako i trener…
Koliko danas vježbaš? Vjerojatno svi pretpostavljaju da ti je super, imaš svoju teretanu, ali to donosi i posao…
– Da, upravo to! Mnogi kažu “blago tebi, ti imaš svoju teretanu sa svim što ti treba”, ali meni je to posao. Maksimalno sam angažiran oko sto drugih stvari potrebnih da teretana funkcionira kako treba i najmanje vremena imam za sebe. Iskoristim, ipak, vrijeme kada je manja gužva u teretani, ujutro je najčešće to moguće, pa odvježbam, a u poslijepodnevnoj smjeni je to nemoguće.
Koliko je članova?
– Brojka se kreće između 80 i 100 članova, tih 100 je neki krajnji maksimum na koji možemo pristati, ne želim da tu budu velike gužve, već da članovi kada dođu mogu mirno i opušteno odraditi svoje bez dugog čekanja na spravu.
Znači, ne može netko samo tako doći sutra i reći “ja bih se učlanio ili učlanila”?
– Može, ali neće možda odmah moći postati član. Mi smo otvoreni za sve, ali kažem, u granicama koje svima omogućavaju ugodan boravak. Kada smo popunjeni, zainteresiranima kažemo da će biti na listi čekanja pa kada se netko odjavi, a i toga povremeno bude, onda ih pozovemo pa ako nisu već krenuli negdje drugdje dođu kod nas.
Postoji li dobno ograničenje?
– Jedino dobno ograničenje je punoljetnost, ostalih nema. Dakle, dobrodošli su apsolutno svi, s tim da smo se u posljednje vrijeme posebno orijentirali na ljude od 35-40 godina na više, koji nam se često obraćaju prvenstveno zbog zdravstvenih razloga. Nije, nažalost, tajna, da smo nacija u kojoj su mnogi na ovaj ili onaj način nezdravi, a tjelovježba u tome može puno pomoći. Teretana ne služi samo tome da se “nabildaš”, netko će doći da skine pretjeranu kilažu, netko će doći da riješi neke druge zdravstvene probleme. Upravo tome smo i najviše posvećeni, da pomognemo ljudima da budu zdraviji i sretniji.
Koliko vas radi?
– Samo dvojica, tako da je posla puno, jer obojica se trudimo maksimalno pomoći ljudima, ali i pristupiti svemu maksimalno ozbiljno. Kolega Danijel Štromer i ja radimo svaki jednu smjenu i, kažem, cilj nam je svakome pristupiti individualno, jer tjelovježba nije banalna stvar, nekome je nešto izrazito korisno, drugome ta ista vježba može biti štetna pa čak i opasna, zato je bitno i da članovi budu maksimalno iskreni i upoznaju nas sa svim eventualnim zdravstvenim problemima koje imaju.
Radite cijele godine ili imate ljetnu pauzu, uzevši u obzir da ste samo dvojica, odnosno imate li uopće godišnji?
– Radimo cijele godine, ali naravno imamo i godišnji odmor pa onda kada ga jedan od nas dvojice koristi, najčešće je to ljeti, onda jedino u tom periodu radimo samo u jednoj smjeni, inače tijekom cijele godine imamo dvosmjenski rad.
Jesi li u potpunosti zadovoljan opremljenošću teretane ili imaš još nekih želja?
– Nekih posebnih velikih želja zapravo i nemam, zadovoljan sam kako smo opremljeni, mislim da nudimo sve što je potrebno članovima. I dobili smo često komplimente upravo za to, baš kada spominjemo ljeto, iznenadio bi se koliko stranaca svrati na jedan termin, dođu tu kao turisti, a ako su redoviti vježbači inače onda ne žele propustiti to niti na odmoru pa se raspitaju, dođu i jako hvale uvjete.
Zvuči kao jako puno posla, imaš li uopće vremena za još nešto?
– Imam, jer moram imati, odnosno svi moramo imati neki ispušni ventil. Meni su to planine, licencirani sam planinarski vodič pri Savezu gorskih vodiča Hrvatske i često vodim planinarske izlete.
Odlaziš li i sam na planinarenje?
– Naravno, i to mi je još draže, jer se jednostavno isključim iz svega, obožavam taj susret s prirodom, sam, opušten, bez stresa, najčešće i negdje gdje nema ni signala pa sam i izvan dometa svima, to su mi posebni trenuci. No, i kada vodim planinarske izlete jednako guštam, bilo je potrebno puno rada i ponekad i muke, ali mislim da sam ostvario cilj da radim puno, ali da radim ono što volim. A, to je najvažnije.
Imaš li neko omiljeno planinarsko odredište?
– Velebit je svakako ljubav broj 1, prošao sam ga cijelog uzduž i poprijeko i tamo se uvijek posebno dobro osjećam.
Koji si najviši vrh osvojio, imaš li i nekih još neostvarenih želja?
– Najviši vrh dosad je Kreuzspitze u Ötztalskim Alpama, a što se tiče želja već dulje vrijeme “ciljam” Grossglockner i plan mi je već ove godine to napokon i ostvariti.
