Svim Karlovčanima jako dobro poznati obrt RIPS Salopek upravo je ovih dana proslavio već 60. obljetnicu postojanja. Gotovo jednako stari su obrt i njegov današnji vlasnik Zoran Salopek, koji ipak "broji" godinu više...
– Da, skoro da smo vršnjaci. Ja sam rođen 1965. godine, a obrt je otvoren 7. veljače 1966. godine. Iako sam rođen godinu prije danas znam u šali reći da sam rođen u obrtu, a nije to daleko od istine, jer stvarno od rođenja je sve to bilo oko mene, bilo je neizbježno da budem dio toga i da me to, na kraju, i privuče.
Kada ste i službeno počeli raditi u obrtu?
– Na to postoje dva odgovora. Danas to baš i ne bi išlo više tako, u ona vremena bilo je normalno, tako da sam pomagao praktički od kada znam za sebe, posložiš nešto, gledaš tatu kako radi i učiš, pa probaš nešto svoje, uvijek kada su se bližile Sisvete ja bih izostajao iz škole, jer sam prodavao na štandu naše proizvode… A, ako ćemo o službenom početku onda je to nakon srednje škole. Otac je izučio zanat za medičara, u moje vrijeme više toga nije bilo pa sam završio kemijsku školu, to je bilo nekako najbliže, a onda nakon škole odmah sam se i zaposlio u obrtu. To je bilo 1985. godine i otac mi je rekao “ja sam od danas tvoj radnik”. Nisam odmah shvatio na što misli, ali motivirao me i time me od tada pripremao da preuzmem obrt, što se nažalost dogodilo puno prerano, 1997. godine kada je dosta naglo, u tek 57. godini života, otac preminuo.
Je li otac započeo tradiciju ili je i prije bilo Salopeka koji su se time bavili?
– Ne, otac je započeo, ali je zahvatio i stariju generaciju! Naime, njegov otac, moj djed, također je radio u očevom obrtu, tako da smo obuhvatili tri generacije u jednom trenutku.
Sada kreće i četvrta, vaš sin Karlo također je zaposlenik obrta?
– Da, on je također oduvijek bio “izložen” tome, a moram reći i da sam se nadao da će mu se to svidjeti i da će imati želju ostati raditi u našem obrtu. Nikad ga nisam silio, ali vjerojatno je baš kao i ja osjetio da je dio toga još od najranijih dana. Doduše, on je nova generacija, modernija, on je više menadžer, bavi se trgovinom, prodajom, nabavom, govori strane jezike što isto ponekad jako dobro dođe, on je prvi visokoobrazovani Salopek, tim mi je draže da je ostao tu s nama.
Potrebni su strani jezici u poslovanju, radite i sa inozemstvom?
– Danas je to uvijek korisno i potrebno, a u našem poslu silom prilika je postalo i neophodno, jer u Hrvatskoj se više nigdje ne proizvodi parafin pa ga nabavljamo izvana, iz Poljske, Italije, nekad čak iz Kine, jedno vrijeme se puno uvozilo iz Rusije, ali s ratom je to prestalo.
Koliko je zaposlenika?
– Imamo 37 stalnih zaposlenika, u sezoni se malo “pojačamo” kadrovski i zaposlimo još nešto ljudi na određeno vrijeme.
Vaša sezona je, pretpostavljam, pred Sisvete?
– Zapravo ne, iako mnogi tako misle. No, tada je već kasno, pred Sisvete imamo pojačano tek razvoženje proizvoda naručiocima, a raditi za listopad kada prodaja naših proizvoda posebno skoči krećemo puno prije, jer jednostavno ne bismo mogli inače zadovoljiti sve potrebe tržišta kada bismo išli raditi u listopadu. Tako da cijele godine ujedno radimo i za taj period i skladištimo proizvode.
Jesu li moderne novotarije, razni fenjeri s elektronički svjetlima i slično, doveli do manje potražnje za vašim proizvodima?
– Nisu, zaista mogu bez pretjerivanja reći da nisu. To je stvar i tradicije, to je jednostavno dio naše kulture, zapaliti svijeću na grobu, negdje drugdje je običaj cvijeće, a gotovo da ne možeš naći svijeću, dok je kod nas ovako pa zato i sve to moderne stvari nisu mogle i vjerujem da i neće nikada zamijeniti običnu svijeću, običan fenjer. Primijetio sam i da oni ljudi koji kupuju npr. ta elektronička svjetla to rade kao dodatak, ako se dogodi da zbog nekog putovanja ili lošeg vremena ne mogu doći na groblje, pa onda imaju barem ovo, a ako su tu i dalje posjećuju grob kao i ranije s običnim fenjerima. Volim reći da je svijeća izvor svjetla, a svjetlo je izvor života, dakle svijeća je izvor života.
U ovih 60 godina bilo je i teških trenutaka, a jedan od najtežih svakako je bio veliki požar koji je u potpunosti uništio postrojenje 2012. godine. Koliko vam je trebalo za oporavak?
– To je stvarno bio velik šok, uništeno je apsolutno sve. Okej, bili smo osigurani, ali to je pokrivalo samo dio priče, mi smo ostali bez apsolutno svega. Ali, što možeš napraviti u takvoj situaciji? Možeš plakati, a možeš i zasukati rukave. To nam je najteža situacija, ali iz ove perspektive je i pokazala da se ne predajemo, mi smo drugi dan podignuli šator i krenuli s proizvodnjom, prvo ručno kao u stara vremena pa onda polako sa strojevima koje bi nabavili, neke stare, neke koji su bili za otpis, snalazili smo se na sve načine. Ponosan sam na to vrijeme, nitko nije dobio otkaz, nitko nije niti jedan mjesec ostao bez plaće, dizali smo se doslovno iz pepela i uspjeli smo. Zato je bitno znati osnove, mi danas imamo skoro potpuno robotiziranu liniju, ali svi radnici znaju i ručno izraditi svijeću, jer nikada ne znaš u kakvoj se situaciji možeš naći.
Izrađujete li isključivo proizvode za groblja, ili imate širi asortiman proizvoda?
– Po tome smo svakako najpoznatiji i to je svakako najveći dio našeg rada, ali radimo i druge stvari, imamo i posebne linije proizvoda uz neke datume kao što su Valentinovo, Uskrs, Božić, radimo adventske svijeće, imamo asortiman mirisnih svijeća, a ima uvijek i nekih posebnih narudžbi, recimo imali smo veliku narudžbu iz dubrovačkog resorta, slali smo svijeće u London, Lourdes… a bilo je i zaista posebnih projekata, od kojih je broj jedan vjerojatno naša najveća svijeća, koja se nalazi u Auli pape Ivana Pavla II na Trsatu.
Koliko je velika?
– Visoka je tri metra, promjera 600 centimetara i teška 997 kilograma, znači skoro tonu.
Druga ljubav i to također zaista cjeloživotna je motociklizam, kako i kada je to počelo?
– Motori su isto moja ljubav od ranih dana, gnjavio sam roditelje da mi kupe motor valjda od kad se sjećam za sebe (smijeh). I stalno je bilo “ne”, “ne”, “ne”, da bi me na kraju 1978. dočekao motor pod borom i tata je samo rekao “ajde vozi se, ali ne divljaj”. Trudio sam se da tako i bude, naravno osim na utrkama i treninzima gdje je brzina u prvom planu.
Kako je tekla karijera?
– Prije rata vozio sam Superbike klasu i imao sam tu dosta solidne rezultate, nisam bio baš u vrhu, ali recimo negdje u sredini, tada je i naš Karlovčanin Josip Drmeš nastupao i on je otišao i do samog vrha. Aktivno sam vozio od 1987. do 1989. godine kada sam se baš gadno razbio na utrci u Banjaluci. Zapravo, pad je bio stvarno gadan, motor je bio “totalka”, ali meni zapravo nije bilo skoro ništa, samo sam bio natučen, no roditelji kad su vidjeli motor, a prvo su vidjeli potpuno uništen motor u garaži, nisu mogli doći sebi, mama je bila užasnuta, a tata je isto rekao “ajde ti malo sad prestani” pa je tako i bilo, nisam ih želio brinuti. Onda je došao rat, pa veće poslovne obaveze i karijera je dugo bila na čekanju.
Kada je obnovljena?
– Od 2011. sam krenuo baš aktivno u oldtimer klasama, a to je zapravo bilo baš super jer su to opet bili motori koje sam vozio kao mlad, ali sada su bili oldtimeri (smijeh). Tu sam imao puno uspjeha, u 12 sezona koje sam odvozio u potpunosti 11 puta sam bio prvak Hrvatske, tri puta prvak Alpe-Jadran regije, a jednom i prvak Europe u svojoj klasi.
I još uvijek dobro ide, jer ove godine dobili ste i nagradu za najboljeg sportaša veterana u Karlovcu?
– Je, to me razveselilo svakako, ali moram priznati da sada ipak već biram utrke, sezonu čine utrke na pisti i gradske utrke i gradske utrke nisu baš više za mene. Pista je drugo, tamo još uvijek mogu pokazati što znam pa zadnjih par sezona odvezem samo par tih pistovnih utrka.
Što je plan za ovu godinu?
– Ne znam još točno, sigurno ću voziti utrku na Grobniku, isto tako sigurno neću voziti gradske utrke.
U obrtu?
– Kada je obrt u pitanju nastaviti po starom, raditi dobro i na uslugu svim našim kupcima i korisnicima. Kada smo već spomenuli sportsku nagradu, moram reći da sam posebno ponosan i sretan što RIPS Salopek ima status obrta s tradicijom koji potvrđuje da izučavamo i starinski način izrade svijeća.
