Kroz desetljeća se mijenjaju generacije gostiju, pa i generacije vlasnika, ali dvije stvari ostaju iste - dobar stari hamburger i ona priča - kako je nekad bilo dobro.
Suosnivač Microsofta Bill Gates ima jednu zanimljivu poveznicu s osnivačem Buffeta GP u Karlovcu, Velimirom Bejukom – obojica su svoje biznise pokrenuli iz garaže. No, dok je Gates iz tog početka izgradio globalno poslovno carstvo, Bejuk je odlučio graditi nešto što se ne može kupiti novcem – zajednicu i dobro društvo. Upravo je to recept po kojem ugostiteljski objekt može zaslužiti epitet kultnog, što GP u karlovačkim okvirima zasigurno jest.
Doduše, kroz godine se ta garaža u Medovićevoj u Luščiću višestruko proširila, Velimir se prije nekoliko godina povukao u mirnije vode, a posao je preuzeo sin Bruno. No, jedna stvar se nije promijenila – GP je ostao “kafić uzdravlje”, mjesto za priče o nekim prošlim vremenima i, ono najvažnije, zalogajnica u kojoj se može pojesti hamburger kakav se više nigdje ne pravi.
Imali smo sreće, pa smo broj GP-a okrenuli na dan kada su Velimir i Bruno bili tamo, pa smo brže-bolje pohitali do njih, jer tko će nam bolje ispričati priču o počecima od Velimira.
– Ovo gdje smo sada je bila garaža, ono tamo gdje su stolovi moja spavaća soba – smije se Velimir.
Meso drukčijeg okusa
Nije ovo mjesto imalo neku ugostiteljsku tradiciju, niti su Velimirovi roditelji koji su započeli ovu priču imali pretjeranog znanja o ugostiteljstvu, ali su imali puno prijatelja, koji su im postali prvi gosti, a onda bi dolazili gosti koji su im postajali prijateljima.
– Mama je radila u Štampariji, a tata u “Josipu Krašu”. Onda je on otišao u Rijeku u tamošnji kuglački klub raditi u kuhinji te je tu naučio raditi na roštilju. Vratio se i otvorili su pečenjarnicu. Bile su sedamdesete, ja sam imao petnaestak godina. Ovih zgrada okolo nije bilo, u dvorištu su se vrtili odojci – govori Velimir.
Bila su to, kaže, druga vremena, ljudi su bili drukčiji, čak je i meso imalo drukčiji okus.
– Pekao se roštilj, ćevapi, ražnjići, pljeskavice. Ali, kad bi netko u šumi ubrao vrganje, radili bi se vrganji. Kada bi netko donio fileke, kuhali bi se fileki. Svakodnevno bi se vrtilo pedesetak ljudi, a to su sve bili prijatelji. Danas je tako nešto nezamislivo – priča Velimir.
Uz tatu je naučio raditi na roštilju i, što je najvažnije, ponašati se prema ljudima kao pravi ugostitelj. Nekoliko godina držali su nekoliko restorana u karlovačkoj okolici, a onda se Velimir vratio kući. Bila je 1988. godina kada je preuredio pečenjarnicu i otvorio kafić, odnosno buffet. Kaže da mu je najvažnije bilo da zadrži odnos prema gostima kakav su imali njegovi roditelji.
Miris po cijelom kvartu
– To su ljudi uvijek cijenili. Vole obiteljsku atmosferu, ono čega možda najviše danas nedostaje u ugostiteljskim objektima. Ljudi u kafiće donose svoja veselja i radosti, ali isto tako i tuge. Nitko ne dolazi jer je žedan, pivo si može kupiti i u trgovini, nije samo zbog toga došao. I treba mu posvetiti pažnju, makar na pet minuta, saslušati ga, razmijeniti koju riječ, mora osjetiti da ti je bitan. Tako se stvaraju dobri odnosi koji onda lako prerastu u prijateljstva – priča nam Velimir.
Onda je dobru gostoljubivost odlučio spojiti s dobrom hranom – konkretno hamburgerom koji se krajem osamdesetih godina baš nije mogao tako lako pronaći. Načelno su oni do danas ostali isti.
– U ono vrijeme je meso bilo kvalitetno do bola, za pet klasa kvalitetnije od današnjeg. Cijeli kvart je mirisao po našim burgerima – priča Velimir.
– Dakle, pecivo s namazom kečapa i majoneze, pa krastavci, paprika, paradajz i zelena salata, a zatim šlag na tortu – namaz od domaćeg sira s vrhnjem, priča nam kako je pravio svoj hamburger.
Gratis hamburgeri
– Pokojni tata je svaki dan išao na plac po domaći svježi sir i vrhnje. Malo bi u to stavili crvene paprike i to je išlo na vrh. Ljudi su to obožavali. S vremenom smo od toga odustali jer nismo više mogli na placu pronaći dovoljno kvalitetno i onda radije nismo stavljali uopće. Baka od koje je kupovao je prestala prodavati, a mi smo onda prestali kupovati – govori Velimir.
Dobro se radilo, kaže, i s hranom, ali i s pićem, jer je bilo jeftino u nabavi, pa su si mogli dozvoliti velike marže, a sve skupa u konačnici nije bio veliki trošak za goste.
GP je skraćenica od Grand Prix (Velika nagrada), a u pozadini davanja ovog imena bila je vlasnikova pasionirana posvećenost motociklima i utrkama. Uokvireni jureći motociklisti i danas dominiraju zidovima kafića.
– Bio sam motociklist, a kada god bi išli na neke ture, primjerice na Grobnik, ujutro bi bili gratis hamburgeri za sve i neki sok. To bi pojeli i onda na put. Slično i na povratku, tako da se stvorila navika da su ovdje motociklisti dobrodošli. Devedesetih godina smo napravili logo Honde koji je bio u bojama hrvatske zastave, ispalo je to naravno slučajno, ali krajem osamdesetih i početkom devedesetih to je bilo jako in – kaže Velimir.
Velimir ne voli svaštarenje, pa tako ne voli ni restorane koji imaju lepezu svih mogućih jela. Smatra da bi ugostitelji trebali nuditi ono u čemu su najbolji, da se zna kamo se ide na hamburger, kamo na pizzu, gdje su najbolje lignje, a gdje riba.
Stalna ekipa
S godinama se Velimir povukao iz posla te sada provodi umirovljeničke dane na moru, a GP je preuzeo sin Bruno. Iako je po zvanju radiolog, dobro pliva u ugostiteljskim vodama. Malo je osvježio prostor, zadržavši njegov šarm kvartovskog bistroa. Zanimljivo, zadržao je i neke goste, koji ovdje dolaze od prvoga dana, a nekima dolaze i djeca, pa i unuci.
– Jedna stvar se promijenila, ja ne vozim motore, jer sam tako odlučio. Ali ono što sam naslijedio od tradicije je poštovanje prema gostima, pa i zahvalnost. Drago mi je što nisu prestali dolaziti nakon što sam preuzeo GP. A počeli su dolaziti i neki novi – kaže nam Bruno.
Ekipa osoblja je gotovo stalna, u timu ih je 11, uskoro će im se pridružiti 12. član. Bruno kaže da imaju kuharice koje su kod njih 17 godina, što je u ugostiteljstvu dosta dobra referenca s kojom se malo tko može pohvaliti. Nisu, dakako, ostali samo na onim hamburgerima što se menija tiče, još je Velimir uveo ćevape, punjene pljeskavice, tople sendviće, a Bruno je ponudu upotpunio vege-burgerima.
Hranu također dostavljaju, kada god je to moguće, razvozi je Bruno. Zanimljivo je i da su u prošloj godini bili u top tri restorana u Karlovcu u kojima je najveći promet napravio Wolt.
Dvije stvari su ostale iste
Zatekli smo dečke s pitanjem hoće li biti fešta za 40. godišnjicu koja će biti za manje od dvije godine. No, stalni gost sa susjednog stola se ubacio u razgovor rekavši da ne brinu, da je muzika već rezervirana. Termin je 19. veljače 2028. godine i svi su pozvani. Svirat će Tamburaški sastav Merak.
– Oni su djeca nekadašnjih Grofova, a Grofovi su nam svirali na svim obljetnicama. Milan Prša je svirao na ovom šanku i po svim stolovima – prisjeća se Velimir.
I tako, kroz desetljeća se mijenjaju generacije gostiju, pa i generacije vlasnika, ali dvije stvari ostaju iste – dobar stari hamburger i one priča kako je nekad bilo dobro.
Zapazili smo još jednu stvar – GP ne postoji online, nema ga na društvenim mrežama i po svim svojim mjerilima moderni gastro-kritičari to bi im uzeli za zlo. Međutim, mi mu to bilježimo kao ogroman plus – GP ostaje old school karlovačka priča.
