Mlada karlovačka atletičarka Helena Valentić postala je prije nekoliko tjedana prvakinja Hrvatske u atletici, u utrci na 3000 metara sa zaprekama, disciplini koju (zbog nje i Brune Belčića, prvaka u muškoj konkurenciji) nazivaju “karlovačkom tricom”, iako je karlovački atletičari i atletičarke nisu dosad praktički uopće mogli trenirati. S atletikom se prvi put susrela u drugom razredu osnovne škole, a za razliku od Brune nema i obiteljsku tradiciju…
– Da, nemam obiteljsku tradiciju, ali ne mogu reći da obitelj nema nikakve veze, jer su od početka usmjeravali brata i mene u sport. Brat je na kraju ipak završio u informatici i super mu ide, radi kod svog prijatelja Alberta Gajšaka za kojeg vjerojatno svi znate… A ja sam se prvo oprobala u taekwondou, ali to mi baš nije išlo, tada sam bila još jako sitna i mala i nisam imala uspjeha. U drugom razredu osnovne (OŠ Banija) pitali su nas tko bi htio trčati na školskom krosu i zanimljivo je da se prvo javio skoro cijeli razred osim mene, ja nisam bila baš zainteresirana. Onda je jedna prijateljica odustala i pitala me hoću li je zamijeniti, odvažila sam se i na kraju bila druga.
I tu je krenula ljubav?
– Tako nekako, svidjelo mi se to da sam u nečem uspješna i htjela sam nastaviti trčati pa sam se ubrzo prijavila u Atletski klub Karlovac i, evo, ostala do danas. Može se reći da sam se u atletiku zaljubila već tada, iako je bilo i kriza u toj ljubavi…
Kakvih?
– Pa, u toj dobi djeca uglavnom imaju natjecanja samo na kratkim stazama, u sprintu, kao i u skoku u dalj, a meni to baš i nije išlo. Nisam brza, meni su puno veće vrline upornost i izdržljivost i počelo me malo frustrirati sve to, već sam zapravo odlučila da prestanem trenirati, ali tada je trener popričao s mojima, predložio mi je da pređem u grupu starijih cura, jer je vidio u meni neki potencijal i iako me bilo malo strah prihvatila sam i tako me on počeo usmjeravati na dulje pruge i tu sam se i pronašla.
Znači, to su ti oduvijek bile omiljene discipline?
– U atletici uvijek nekako ispadne tako da ne biraš ti discipline, nego discipline biraju tebe. Ja sam tako “sanjala” o tome da će mi glavna disciplina biti 1500 metara, ali ispalo je kako je ispalo, jednostavno je 3000 utrka na kojoj mogu pružiti najviše i prirodno je da se na nju onda i orijentiram.
A, koje su ti ambicije? Vidiš li se i na nekim većim natjecanjima, europskim i svjetskim prvenstvima, Olimpijskim igrama?
– To je teško pitanje, ja nisam kao Bruno, mi smo oboje postali prvaci pa nas ljudi često gledaju istim očima, ali on uz to što jako puno radi i odlučan je, ima i velike genetske predispozicije za atletiku pa i posebno za tu disciplinu, jer naš trener, njegov tata, je također bio jedan od najboljih trkača na 3000 sa zaprekama u Hrvatskoj. Kod mene sve ovisi o tome koliko ću raditi i rezultati su lijepi, ali bilo je tu i nekih okolnosti zbog kojih su bolji nego što su možda realni.
Na što misliš?
– U ženskom steeplechaseu je ova sezona zbilja bila čudna, neke najbolje trkačice su odustale ili imale velikih problema s ozljedama, Lora Ontl primjerice, koja je bila treća na Europskom juniorskom prvenstvu pa Sandra Šrut koja se nekako zasitila atletike čini mi se, a na kraju i prije svega Kristina Hendel koja na državnom nije mogla biti u konkurenciji zbog pravila, nije ove godine trčala i nije imala niti jedan zabilježeni rezultat i zato je bila izvan konkurencije, a ona je bolja od mene. Sretna sam što sam prvakinja Hrvatske, ali žao mi je što to nije Kristina, jer ona je najbolja. Ona je trebala biti prva.
Da se vratimo na ambicije…
– Pa, imam ih, ali sam i svjesna nekih realnih stvari. Ja znam da ću napraviti sve da se jednom pojavim na nekom velikom natjecanju, želja mi je da jednom dođem do norme za Olimpijske igre i nastupim i dok mogu davat ću sve od sebe. Ali, svjesna sam da je u Hrvatskoj tako kako je, ne želim biti svojim roditeljima na grbači zato jer bih možda jednom mogla nešto napraviti. Sigurno neću biti Sandra Perković da mogu živjeti od atletike i onda moram biti realna i ne opterećivati druge. Obožavam atletiku i bojim se trenutka kada ću je možda morati ostaviti, ali stvari su takve da ću morati početi raditi i sama zarađivati za svoj život.
Ako na kraju bude tako, barem si u struci koja će ti omogućiti da ostaneš u atletici…
– Je, nakon Gimnazije sam upisala fizioterapiju i mislim da je stvarno imalo određenu ulogu baš to da je riječ o struci koja će mi omogućiti da ostanem vezana uz sport.
No, da se vratimo atletici, bilo je već i lijepih međunarodnih nastupa?
– Pa je, bila sam četvrta na juniorskom Balkanskom prvenstvu, peta na seniorskom, bila sam rezerva na Kupu Europe za reprezentacije, jedno od ljepših iskustava je svakako i ovo svježe s Hanžekovićevog memorijala, iako je utrka na 3000 metara zapravo bila dio “nacionalnog programa” iako nisu sve djevojke bile iz Hrvatske, ali bilo je lijepo biti dio tako velikog mitinga, uz sve te svjetske zvijezde, a i dobro sam otrčala.
Na “Hanžeku” si trčala bez zapreka, ali i odmorna, na državnim prvenstvima obično dan za danom trčiš prvo 3000 metara sa zaprekama, a onda 3000 “glat”, koliko si drugi dan iscrpljena?
– Jesam, iscrpljena sam, zna bit bolova u donjem dijelu leđa, upaljenih mišića, iako motivacija za vrijeme utrke nadoknadi te probleme, ali svakako da određeni učinak postoji. No, tako je kako je, prvenstva su uvijek u dva dana i nema tu ni prostora za veći razmak. Iz moje perspektive dobro je da su zapreke prvi dan, to mi je ipak glavna disciplina.
I ti i Bruno ste bili u istim problemima što se tiče treninga, ali on je bar imao veliku obiteljsku tradiciju i “gene” za steeplechase, gdje je tajna tvog uspjeha? U Karlovcu ga niste mogli trenirati…
– Nismo, ja sam vodenu zapreku prvi puta vidjela na kadetskom u Varaždinu, što je i moj prvi uspjeh, a i prva blamaža. Trčalo se 2000 metara sa zaprekama i to mi je bilo prvi put da se susretnem s vodenom zaprekom i već na prvom skoku sam se pošteno okupala. Ali, digla sam se još odlučnija i na kraju osvojila srebro i to je bio početak ljubavi prema ovoj disciplini.
Više se nisi “kupala”?
– Pa znalo se dogodit haha. Nisam često, ali iskreno meni je vodena zapreka predstavljala problem dosta dugo, Bruno je tu stvarno super talentiran i prirodan, ja sam se dugo mučila, neću pretjerati ako kažem da sam tek prošle sezone postala zadovoljna s načinom na koji rješavam vodene zapreke.
Sada bi to ipak sve trebalo biti još lakše, koliko vam znači novi stadion, kako je bilo na mitingu?
– To je nešto stvarno super, bila sam oduševljena, napokon trčiš doma, pred svojom obitelji, pred prijateljima, publika je bila odlična, to me isto jako veseli, jako često nastupamo samo pred drugim natjecateljima, u Karlovcu je bilo baš lijepo pa još reflektori… možda bi bilo ljepše da smo mogli organizirati 3000 sa zaprekama, ali kako sam već rekla, ovo je čudna sezona i dosta cura je imalo problema pa smo ipak išli na običnu “tricu”. A stadion kao stadion naravno da nam znači, prije svega će jako smanjiti mogućnost ozljeda, a trebalo bi malo popraviti i najbolja vremena.
Što te još čeka ove godine, je li sezona gotova ili?
– Nije, u listopadu imam prvenstvo Hrvatske u cestovnom trčanju, ali tu nemam neke ambicije, trči se na 10 kilometara i to doživljavam prije kao dobar trening. A, u studenom je državno prvenstvo u krosu i tu već imam puno veća očekivanja, nadam se i medalji, a onda i nastupu na Balkanskom prvenstvu u krosu koje je odmah tjedan dana kasnije. Prošli puta sam bila četvrta na Balkanskom prvenstvu, doduše juniorskom, sada ako i odem bit će puno jača konkurencija, ali voljela bih izboriti nastup.
Kako ide treniranje uz fakultet? Vraćaš se u Karlovac, ili imaš mogućnosti treninga u Zagrebu?
– Eh, to je malo problematično, ali ima nas još iz kluba na fakultetima pa i zajedno treniramo. Za dio treninga nije problem, jer ih možemo obavljati na nasipu, oko Jaruna i tako, ali dio bi morao biti na stazi i tu mislim da stvari nisu baš fer postavljene. Naime, traže nas da plaćamo mjesečnu članarinu kako bi koristili stazu na stadionu Mladosti i to nije u redu. Nije problem sama članarina, nije velika, a i klub nam je ionako nadoknadi, ali stvar je u principu, skoro svi smo reprezentativci Hrvatske i onda nam u glavnom gradu naplaćuju da bismo mogli trenirati.
Znači, poruka je da treba mijenjati nešto u odnosu prema atletičarima i atletičarkama?
– I atletici općenito, ali možda se previše zamaram stvarima koje su takve kakve su. Prije bih voljela poručiti curama u Karlovcu, ma i dečkima, ali curama posebno, da se prijave na atletiku jer je riječ o prekrasnom sportu, a mnogi i ne znaju za to, evo i moje prijateljice koje su bile na mitingu u Karlovcu su bile oduševljene i jako im se svidjelo, ali opet me čudi da do tada nisu skoro ništa znale. Mediji slabo prate atletiku i zato je i malo djece na treninzima. Ima ih, ali trebalo bi to biti i puno bolje. A, ja bih voljela što više novih djevojaka i iz “sebičnih” razloga, skoro sve ostale cure u klubu su više sprinterice pa ja uvijek trčim sama. Nadam se što prije nekoj talentiranoj dugoprugašici!
Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr