Petnaestogodišnja Karlovčanka Eowyn Marjanović (za mjesec dana puni 16) prvakinja je Hrvatske, uskoro možda i dvostruka. Veliko postignuće, ali možda na prvu i ne bi bilo tako neobično i jedinstveno da nije to uspjela sa muškom ekipom u muškom sportu. I to se povremeno događa u mlađim kategorijama, ali ne pamtimo da je jedna djevojka osvojila naslov u muškoj konkurenciji u nekom od klasičnih ekipnih sportova, odnosno ne računajući sportove poput bowlinga ili šaha koji imaju ekipnu konkurenciju, ali su u suštini pojedinačnog karaktera. Kada je dobila prvi poziv, bila je iznenađena i, priznaje, malo prestrašena, ali to je odmah “otresla” i hrabro se suočila i s po dvostruko pa i više, starijim muškarcima na terenu!
– Meni je to bio šok, bila sam na moru kad odjednom poziv iz kluba, dođi, trebaš nam. Neću sada lagati da se nisam nadala da ću jednom zaigrati i za seniore, igram s dečkima od malih nogu, vidjela sam da mogu i vjerovala da ću jednom igrati i sa seniorima, ali nisam očekivala da će to doći tako brzo.
Jesi imala tremu?
– O da, jesam, bilo me strah, bilo je treme, ali kada se sve zbroji mislim da mogu biti zadovoljna. Nastupila sam na pet utakmica, četiri puta protiv Medvednice i jednom protiv Vindije iz Varaždina i nemam si što zamjeriti. Na palici me baš nije išlo, ali u obrani sam, ja mislim, sve korektno odradila. Doći će jednom i taj prvi udarac…
Kako je sve to zapravo počelo, kako si se odlučila na baseball, pogotovo jer je to u pravilu muški sport?
– Obično starija braća i sestre povuku mlađe u neki sport, a kod mene je bilo obrnuto, mene je mlađa sestra Loryen “povukla”. Zapravo, u školi su prije nekih četiri-pet godina osvanuli ti plakati kojima pozivaju dječake, ali i djevojčice u školu baseballa i sestra (tri godine mlađa, op.a.) je to vidjela i odmah htjela trenirati. Jako joj se svidjelo i tako sam za par mjeseci počela i ja. Baseball mi nije bio potpuna novost, jer sam s tatom i prije išla stalno na utakmice, voljela sam to, iako tada još vjerojatno nisam ni sanjala da ću ga i ja jednom igrati.
Zahvaljujući tati i mami si zapravo odabrala jedan drugi sport?
– Pa ne znam jel zbog njih, ali da, tata i mama su se oboje bavili atletikom pa smo i sestra i ja prvo išle na atletiku. To je isto bilo lijepo razdoblje, bilo je i nekih uspjeha, ali ipak sam se više pronašla u baseballu i softballu.
E dobro da si spomenula softball, jer baš to sam te krenuo pitati… naime, osim za karlovačke bejzbolaše, u Zagrebu igraš za softball ekipu Princ, kako si tamo završila?
– Softball je nažalost danas u Hrvatskoj dosta slabo razvijen, postoji samo par ekipa u Zagrebu i jedna u Zadru, a ranije se igrao i u Karlovcu, Splitu, Varaždinu… trenerica iz tog kluba je tražila djevojke koje bi se htjele uključiti po drugim gradovima i Kruno Karin joj je odmah preporučio mene. Otišla sam tamo na probu, bili su zadovoljni, ja sam bila zadovoljna pa sam tako počela odmah igrati i za njihove seniorke, a već prvo ljeto sam nastupala i za mladu reprezentaciju Hrvatske.
Što se događa kada je utakmica u isto vrijeme? Kako je s treninzima?
– Pa zna se dogoditi da je utakmica u isto vrijeme i onda zapravo biram gdje sam potrebnija. Utakmica je uvijek puno, jer ove sezone još sam igrala i za U16 i U18 ekipe softball, kao i za seniorke, a u Olimpiji isto igram i za U16 generaciju uz ove prve nastupe za seniore. Treninzi su uglavnom samo u Karlovcu, oni redovni klupski su tri puta tjedno, ali ja često dođem i sama navečer pa malo vježbam. U Zagreb idem samo na utakmice, osim što ponekad dođem dan ranije pa prespavam kod trenerice, a tu večer odradim i trening.
Sa seniorima Olimpije si postala prvak Hrvatske, kako stojite u softballu?
– Super, osvojile smo Hrvatski kup, a upravo sad kreće finalna serija prvenstva u kojoj igramo protiv Medvednice i vjerujem da ćemo osvojiti prvo mjesto.
Znači bit ćeš prvak Hrvatske i kod muškaraca i žena?
– Haha pa da, nadam se!
Kad smo kod toga, jel ti žao što nisi ulazila u finalnoj seriji protiv Splita, kakvo je to iskustvo bilo?
– Nije mi žao, ja sam ipak još “klinka” za sve njih, to su ipak bile puno ozbiljnije utakmice, ali ne mislim da je ovo moj vrhunac i vjerujem da ću jednom moći zaigrati i u finalu. Bilo je jako uzbudljivo, u Splitu sam i prvi puta doživjela neke možda malo neugodne stvari, nije baš sve bilo korektno, a i inače je to finale bilo malo prenervozno i prenapeto, malo i s naše strane, ne samo s njihove. Ali i to je trebalo iskusiti, bilo je uzbudljivo i na kraju smo mi pobijedili pa je još slađe.
Kako su te primili dečki u ekipi?
– Ma super, stvarno su svi odlični, svi se brinu o meni, paze na mene, podržavaju me. Dobro je da sam u klubu već godinama pa neke dečke iz ekipe i znam jer smo zajedno igrali u mlađim kategorijama, a ovi stariji, kako naši tako i stranci su stvarno predobri, nemam ni najmanjeg prigovora, od prvog trenutka su me primili kao dio ekipe. I općenito smo jako dobra ekipa, svi smo uvijek skupa, nema klanova ili podjela.
A, ekipa izvan baseballa? Što kažu prijatelji u školi, znaju li uopće čime se baviš?
– Znaju, znaju i profesori, često me ispituju, mnogima je baseball nepoznat, neki su se sad zainteresirali, a ima i smiješnih pitanja nekad, mislim da smo svi koji igramo nekad doživjeli da nas pitaju “jesi ti onaj koji udara ili onaj koji baca” haha, ali dobro, ja rado svima sve objasnim i uvijek sam sretna kada netko novi dođe na utakmicu, ovo je prekrasan sport jednom kad naučiš pravila…
Kako ti ide u školi uz sve te obaveze u dva kluba i, što smo rekli, pet kategorija?
– A da, teško je. Mislim, uspijem nekako biti odlična, ali sad u Gimnaziji je ipak puno više obaveza i nekad mi se stvarno čini da neću sve stići. Ali zasad nekako guram.
Što dugoročno planiraš, vidiš li se više u baseballu ili softballu? Je li ti nešto draže?
– To me često pitaju, ali ne znam ni sama. Softball je sigurno lakši, teren je manji, loptica je veća, ali baseball mi je prva sportska ljubav i najsretnija bih bila da ostanem u oba sporta. Dosta će ovisiti i o školovanju, ako ostanem tu onda ću sigurno igrati i jedno i drugo, ali imam veliku želju da probam izboriti neku stipendiju za neki američki koledž i oprobam se u softballu i tamo.
A, ako ostaneš tu, misliš li da se može pokrenuti softball u Karlovcu?
– Joj, ja bi jako voljela, ali nisam baš sigurna. Znam da je postojao klub prije, ali danas je nekako manji interes, tu smo sestra i ja i još dvije curice u najmlađoj kategoriji. Zapravo, tko zna, da netko ozbiljno pokrene i da krenemo od najmlađih, možda bi i bilo interesa. Bilo bi super.
Na kraju, moram te pitati tko to u obitelji voli “Gospodara prstenova”? Tko je zaslužan za tvoje i sestrino ime?
– Haha, i mama i tata su veliki obožavatelji, puna nam je kuća stvari vezanih uz Hobbita i Gospodara prstenova.
A ti? Jesi li i ti obožavateljica?
– Priznajem, jesam i ja!
Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr