Mlađi se ne sjećaju, a stariji…kako tko. Neki se sjećaju sa sjetom, neki s razočaranjem i ljutnjom zbog svega što je uslijedilo, neki koriste tehniku zaboravljanja “tko? gdje? Kragujevac? o čemu pričate?”. Riječ je o Karavani bratstva i jedinstva, koja je od 1973. do 1989. godine spajala Karlovac i Kragujevac (“i koliko je u Korani kapi i u Šumadiji lista, još je veće naše prijateljstvo”). Priča je to koju je, kao i većinu stvari iz vremena bivšeg režima, nemoguće promatrati jednoznačno. Za bratimljenje Karlovca i Kragujevca, kao i mnogih drugih gradova, nije postojala stvarna podloga, bile su to političke odluke, netko je zaključio da se Hrvati i Srbi moraju bratimiti, a u toj lutriji mi smo, eto, izvukli jedni druge. No, jednako kako bi bilo pogrešno i glupo reći da su Karlovčani i Kragujevčani baš gravitirali jedni drugima i oduvijek imali neobjašnjive međusobne simpatije, isto tako bi bilo pogrešno i lažno reći da, kako to u životu već biva, politički nametnuto bratstvo nije stvorilo stvarna velika prijateljstva, ljubavi i tijesne veze. Netko je izmislio prijateljstvo gradova, a ljudi su se sprijateljili sami.
Svake godine stotine Karlovčana posjećivale su Kragujevac, a stotine Kragujevčana dolazile u uzvratni posjet. Družili su se, zaljubljivali, prijateljevali, a nekako su najgore prolazila djeca koja su, makar u listopadskom Kragujevcu lijevala kiša ili u svibanjskom Karlovcu pekle vrućine, kao pravi Titovi pioniri, morali poslagani uz cestu mahati dragim gostima. Dočekivali smo Kragujevčane, a i oni nas, s djecom u špaliru, kao da dolazi neki veliki državnik iz prijateljskih nesvrstanih zemalja, možda Nehru ili Nasser. Autocesta duga, turski tegljači u kolonama, nije rijetkost bila da i po par sati sa zastavicama čekamo drage goste.
Iza svih tih gluposti, ipak, bila su mnoga velika i iskrena prijateljstva. Posljednji puta na karavanu su krenuli Karlovčani, 1990. godine. Uzvratnog posjeta više nije bilo, osim pod punim naoružanjem. Bilo je Kragujevčana koji su u jesen 1991. posjetili okolicu Karlovca i pucali po gradu pobratimu, a bilo je i onih kojima su neke stvari bile važnije.
– 1991. godina, kuhalo se već sve, bio sam regrut u JNA i odlučio sam pobjeći, vratiti se ovdje i ući u HV. Kasna noć, šuljam se kragujevačkim ulicama, kad odjednom naiđe grupica ljudi. Shvate odmah da sam dezerter, a ja shvatim da mi se ne piše dobro. Iako su civili, traže me dokumente, a onda vide da sam iz Karlovca. I eto. Nahranili su me, napojili, obukli i prevezli do Slavonije – pričao mi je prijatelj o svojim iskustvima s nekadašnjom braćom po gradovima, u tim zeznutim vremenima. Kruži po gradu i priča o sjajnim kragujevačkim pankerima KBO! koji su nakon prvih napada na grad željeli doći ovdje i koncertom pružiti podršku prijateljima pankerima iz grada na četiri rijeke.
Karlovac i Kragujevac nikada nisu formalno raskinuli povelju o bratimljenju. Na papiru još smo braća, a u stvarnosti, kako kaže još uvijek aktualni hitić, “now you’re just somebody that I used to know”.
Neki se toga sjete sa sjetom, neki s razočaranjem i ljutnjom, neki se prave da nekakav Kragujevac nikada nisu ni poznavali.
Za kraj, izvadak iz teksta iz Večernjeg lista, od 12. rujna 1979. godine o putu 400 Karlovčana u Kragujevac 1979. godine, koji spominje manje poznatu činjenicu da su zbratimljeni bili čak i – mjesni odbori!
“…Uz to, u Karavani će biti delegacije MZ Švarča koja je zbratimljena s MZ Beloševac, MZ Banije koja je zbratimljena s MZ Erdoglija, mala karavana iz MZ Šišljavić koja je zbratimljena s MZ Dragobraća, MZ Korana koja je zbratimljena s MZ Bubanj, MZ Krnjak koja je zbratimljena s MZ Čumići i MZ Zvijezda koja će na ovogodišnjoj karavani potpisati Povelju o prijateljstvu i suradnji s MZ Lepenica...”
KAportal.hr