Po pitanju ekonomske emigracije povijest se u Hrvatskoj
periodički ponavlja. Razlog masovnog odlaska je isti, ljudi
odlaze trbuhom za kruhom, samo što ponekad nije sve tako banalno.
O tome ponešto govori činjenica da iz današnje, slobodne,
demokratske i nezavisne Hrvatske odlaze i oni koji imaju posao i
vode sa sobom cijele obitelji, jer ne žele trpjeti nepravdu,
lopove na vlasti i zatrovanu društvenu klimu. Zanimljivo, prije
50-ak godina kad se zbog neimaštine masovno odlazilo u
inozemstvo, odlazilo se privremeno, vani se radilo a kući se slao
novac i doma su se zidale kuće i školovala djeca. Politička
emigracija je za socijalizma bila razmjerno mala. Koji god bio
razlog masovnog egzodusa ljudi, evidentno je da je u oba slučaja,
i u našem kapitalizmu i u našem socijalizmu riječ o teškom porazu
sustava.
Ali, ima razlika. Taj je poraz u socijalizmu prepoznat, 25 godina
nakon 2. svjetskog rata vlastima je bilo jasno da uspješna
industrijalizacija koja je dala posao radničkoj klasi u gradovima
ima ograničeni domet, da će i dalje biti pasivnih krajeva za koje
nije bilo ni ideje ni sredstava da dostignu životni standard
industrijaliziranih gradova. Kad je problem akceptiran, onda je
planski kanaliziran i sistematiziran. Ekonomska emigracija nije
napuštala zemlju nasumce, država je svoj poraz pretvorila u
priliku; sama je u dogovoru s drugim državama, ponajprije SR
Njemačkom organizirano slala “vojsku” radnika u propulzivnu
ekonomiju koja je vapila za radnom snagom. Sve je bilo do u
detalje razrađeno o čemu svjedoči sjajni dokumentarac “Specijalni
vlakovi” Krste Papića iz 1972. godine. Liječnička komisija iz
Njemačke na zagrebačkom kolodvoru pregledava radnike, specijalni
vlak za Munchen vodi djelatnik zavoda za zapošljavanje, policija
objašnjava radnicima da u Njemačkoj ne smiju sramotiti svoju
domovinu i da se moraju kloniti ekstremne emigracije, bankovni
službenici objašnjavaju im kako otvoriti račun i slati devize
nazad. Devize su, dakako, u cijeloj priči najvažniji pojam,
socijalističke su vlasti vlastiti poraz pretvorili u dobar posao,
radnici u Njemačkoj postali su posredno za državu vrlo uspješni
izvozni proizvod.
Današnje pak vlasti su već godinama zatečene masovnim bijegom
radne snage preko granice, nemaju pojma ni koliko je ljudi
otišlo, a kamoli da u vezi svoje ekonomske emigracije imaju neki
plan, da emigraciju prihvate kao tržišnu dinamiku i iz toga
izvuku korist za Hrvatsku. O tome da ova država na adekvatan
način brine o kolonijama naših radnika na Zapadu, da se ne
odnarode i zauvijek napuste svoj nacionalni korpus, da ni ne
govorimo. O vječitoj zatečenosti i kaskanju za događajima naših
institucija jasno govori i nedavni apel hrvatskih roditelja u
irskom Corku koji traže od hrvatskih vlasti da otvore školu na
hrvatskom jeziku. S obzirom da Hrvata (uglavnom mlađih obitelji),
ima oko pet tisuća, zapravo je skandalozno da nadležno
Ministarstvo nije već poduzelo korake da tamošnjoj hrvatskoj
djeci omogući satove na hrvatskom jeziku. Umjesto visoke razine
proaktivnosti, Ministarstvo obrazovanja pokazuje visoku razinu
hladne birokratiziranosti odgovorom kako je dopis roditelja iz
Irske “urudžbiran, dostavljen u nadležnu službu tako da će na
isti odgovoriti.”
Žalosno i istinito, da se može drugačije s ljudima koji su otišli
trbuhom za kruhom u bijeli svijet današnje bi vlasti mogle
naučiti od svojih prethodnika iz socijalizma. Tu tvrdnju ovaj put
argumentiramo tekstom iz lokalnih novina iz vremena kad je
gastarbajterski val doživljavao svoj vrhunac.
“Očekuje se dolazak 300 tisuća naših radnika”, Karlovački
tjednik, 21. studenog 1971.
Na privremenom radu u inozemstvu nalazi se oko 700.000 radnika is
SFRJ od čega oko 230.000 is SR Hrvatske, rečeno je na proširenoj
sjednici Komisije za probleme zapošljavanja Vijeća Saveza
sindikata Hrvatske na kojoj se raspravljalo o programa aktivnosti
Sindikata uoči i za vrijeme dolaska naših radnika koji se nalaze
na privremenom radu u inozemstvu u vrijeme zimskih praznika.
Od ukupnog broja zaposlenih u inozemstvu očekuju se da će u
vremenu između 20. prosinca ove i 10. siječnja iduće godine doći
oko 300.000 ljudi da provedu godišnji odmor i zimske praznike. Za
ovako masovnu seobu privremeno zaposlenih radnika organiziraju se
posebni vlakovi. Za radnike iz SR Njemačke i Austrije
organizirano je 230 vanrednih vlakova tako da se očekuje da se
problemi iz ranijih godina neće ponoviti. Dolazak ovako velikog
broja radnika nameće sindikatima i drugim društveno-političkim
organizacijama posebne zadatke, zbog toga je predloženo da se pri
općinskim vijećima formiraju koordinacioni odbori koji treba da
izvrše sve pripreme. Prema prijedlogu Komisije za probleme
zapošljavanja Vijeća Saveza sindikata Hrvatske koordinacione
odbore trebali bi da sačinjavaju predstavnici općinskih komiteta
SKH, SOH, općinskih odbora SSRN, OSV, predstavnici raznih službi
općinske skupštine, Zavoda za zapošljavanje, Zavoda za socijalno
osiguranje, banaka, lokalnih sredstava informiranja, narodnih i
radničkih sveučilišta, kao i predstavnici većih radnih
organizacija. Rad ovih koordinacionih tijela ne bi smio biti
kampanjskog karaktera vezan samo za doček radnika već bi se oni
trebali baviti i pripremama radnika prije njihova odlaska na rad
u inozemstvo, što znači da se radnici trebaju upoznati s radom
sindikata zemlje u koju odlaze, s uvjetima života i rada, platnim
sistemom, te društveno–političkim i privrednim prilikama zemlje
u koju odlaze. Za vrijeme boravka radnika u inozemstvu nastaju
različiti problemi, kao na primjer briga i smještaj djece koja
ostaju u domovini, neredovno slanje novca za izdržavanje
porodice, zanemarivanje bračnog druga, slanje lokalne štampe kako
bi veza s domovinom bila što čvršća i slično, sve to također
zahtijeva odgovarajući angažman koordinacionih odbora.
Jedan od neposrednih zadataka koordinacionih odbora je doček
radnika za vrijeme zimskih praznika. Ovo nije prvi puta da se
vrše pripreme za boravak i doček. Postoji već višegodišnje
iskustvo. Ipak ima shvaćanja da se radi samo o dočeku na
željezničkoj stanici i na drugim mjestima dolaska. Ne radi se ni
samo o sastancima razgovorima, oni trebaju da budu samo forma za
obostrano informiranje. Radi se zapravo o širokoj aktivnosti koja
ima za cilj da se radnicima pomogne i olakša u rješavanju
raznovrsnih problema za čitavo vrijeme boravka i u zemlji i u
inozemstvu. Zbog svega toga potrebno je pripreme izvršiti
temeljito i na vrijeme.
Pripremio Tihomir Ivka
