KARETROVIZOR

Nema nama pomoći – čak je i u strogoj socijalističkoj Hrvatskoj zakon o porijeklu imovine ispao farsa, kamoli ne bi danas

KAfotka.net

Bogatstvo se, naime, vidi pa je i u Karlovcu javna tajna tko ima i tko je do imovine stigao radom i plaćom, a tko nije. Čini se kao da jedino porezna, policija i državno odvjetništvo ništa ne znaju

Tek nekoliko dana prije negoli je uhapšena pod sumnjom, između
ostalog, primanja mita za pogodovanje investitorima u
vjetroelektrane, Josipi Rimac je ostvarila jednu – sada to znamo
– Pirovu pobjedu nad Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu
interesa pred Upravnim sudom. Ovoj dojučerašnjoj državnoj
tajnici, bivšoj gradonačelnici Knina, uzdanici Karamarkovog
HDZ-a, u jednom trenutku – kakva li cinizma – i čelnici radne
skupine za izradu novog zakona o sprječavanju sukoba interesa,
Upravni sud je dao za pravo da nije prekršila propise kad je kuću
u Kninu s dva stana, poslovnim prostorom i dvije garaže koju je
njen suprug dobio na poklon od države (!?), netočno prikazala u
imovinskoj kartici.

Bez obzira što je Povjerenstvo utvrdilo drugačije i kaznilo Rimac
s 4000 kn kazne. Objašnjenje presude je bizarno i lijepo
ilustrira zašto je u Hrvatskoj tako kako je i zašto naše
pravosuđe slovi kao najgore u EU. Naime, Upravni sud je
inzistiranje Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa na
točnim podacima u imovinskoj kartici Josipe Rimac nazvao,
“pretjeranim formalizmom”.

Laički rečeno, jedan sud je – vjerovali ili ne – zamjerio
povjerenstvu što se striktno drži zakona i to u slučaju
političara koji bi trebali biti ogledni primjeri moralnosti i
društveni uzori, a zapravo su počesto banditi kojima politički
zavisni sudovi idu niz dlaku, umjesto da na njima treniraju
strogoću.  

Hrvatska ima poreznu upravu koja bi trebala pratiti (ne)srazmjer
nečijih primanja i plaćenog poreza s količinom nekretnina, skupih
auta, satova, Luis Vuitton torbica i koječega bezobrazno skupog
još. Bogatstvo se, naime, vidi pa je i u Karlovcu javna tajna tko
ima i tko je do imovine stigao radom i plaćom, a tko nije. Čini
se kao da jedino porezna, policija i državno odvjetništvo ništa
ne znaju. Valjda zato jer je ispitivanje porijekla imovine
krupnih riba “pretjerani formalizam”.

Lakše je pretjeranim formalizmom drepati sitne. A i nema lexa
specialis koji bi natjerao institucije na ozbiljnije djelovanje.
I da ga imamo, veliko je pitanje bi li u ovoj maloj zemlji za
veliku korupciju to spriječilo, prije svega javne dužnosnike, da
muljaju i kradu.
Po iskustvu i rezultatima iz prošlog sustava, u kojem je zakon o
porijeklu imovine donesen kad se počelo primjećivati da se neki
bogate na neobjašnjiv način, očito je da ne bi. U nas se sustavi
mijenjanju, ali loše navade ne.

Zakon o porijeklu imovine ukinut je u Hrvatskoj 1989. godine zbog
– kako to objašnjava stari tekst u nastavku –  prelaska na
tržišno privređivanje i njegovog potencijalnog ugrožavanja razvoj
tržišta i privatnog poduzetništva. Trideset godina kasnije
tržište i privatno poduzetništvo se razvilo, ali čini se da je
poštenje, prije svega političara, temeljito erodiralo.


“Imovina”, Karlovački tjednik, 22. lipnja 1989.

Nakon petnaest godina (ne)uspješnog “lova” i Hrvatska ukida zakon
o ispitivanju porijekla imovine.

Kao glavni argumenti onih koji predlažu ukidanje zakona jesu
najnoviji reformski zahtjevi i preokret na tržišno privređivanje
u što se ne mogu uklopiti star razmišljanja o imovini i njenom
stjecanju.

Jer, nova rješenja legaliziraju, primjerice, i dohodak koji se
ostvaruje na osnovi (ne vlastitog, kako traži stari zakon) nego
tuđeg rada, odnosno kapitala. Zato bi u sadašnjem obliku, tvrdi
se, zakon o ispitivanju porijekla imovine, kojeg uostalom nikada
nisu uvodile sve republike (Bosna i Hercegovina, Crna Gora i
Slovenija), mogao štetiti razvoju tržišta i privatnog
poduzetništva.

I da nije bilo najnovijih argumenata “za” ukidanje, čini se da i
po rezultatima nije bilo mjesta ovom zakonu. Procjene govore da
se u prvostepenim rješenjima zadnjih godina u Hrvatskoj izricalo
oduzimanje otprilike 4000 milijuna dinara, s tim da je po
prvostepenim rješenjima (stvarno) oduzeto svega deseti dio. Tako
se došlo do računice da su, nerijetko, čak postupci utvrđivanja
porijekla imovine bili skuplji od svote koja se na kraju
pravomoćno oduzima.

Inicijativa da se ukine zakon o ispitivanju porijekla imovine u
Hrvatskoj pokrenule su dvije zagrebačke općine, Dubrava i Centar,
ali je neovisno od njih i nekih drugih još i Ustavni sud Hrvatske
pokrenuo postupak ocjene ustavnosti tog zakona. Jedna od ključnih
nelogičnosti u dosadašnjem zakonu jest svakako da “osumnjičeni
mora dokazivati da je imovinu stekao legalno, u protivnom mu se
sve može oduzeti”. Takvi pristupi su u suprotnosti s ustavnom
odredbom po kojoj je svatko nevin sve dok se ne dokaže krivica, a
u ovom slučaju mora se dokazivati nevinost.
Zrelost ukidanja ovakvog zakona o ispitivanju porijekla imovine
neosporna je. No to ne bi trebao biti kraj borbe protiv
privrednog i drugog (nezakonitog) bogaćenja i kriminala, već
naprotiv, poziv za još odgovornije i zaoštrenije postupanje
postojećih nadležnih organa gonjenja i sudova za otkrivanje
nezakonito stečene imovine i njeno oduzimanje.

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail redakcija@kaportal.hr ili putem forme Pošalji vijest