O tome svjedoči vrlo otvoren tekst za jedne režimske novine – kakav je danas nemoguće pročitati u režimskim novinama – od prije ravno četrdeset godina
Bio je prvo duže vrijeme gradski ponos, pa duže vrijeme gradska
sramota, da bi skončao kao blijeda uspomena i spomenik
nesposobnosti političke vlasti. Hotel Korana otvoren je 1964.
godine, bitno proširen 1978. godine, ujesen 1991. preuzet od
Hrvatske vojske i u ratu zajedničkim naporima naših i
neprijateljskih snaga devastiran i popljačkan.
Sage o poslijeratnoj “obnovi” bolje se i ne prisjećati. Bio je to
prilično maštoviti spoj nečinjenja, nemara, neznanja,
manipulacije, pokušaja i promašaja da bi za ruševinu na javnoj
dražbi prije devet godina, nažalost, među tri ozbiljna kupca,
najvišu dao jedini – pokazat će vrijeme – koji nije imao namjeru
graditi repliku hotela za što je (jedino) i dobio dozvolu. I tu
smo gdje smo, priča je završila tako da je Karlovac dobio još
jedan kuriozitet – hotel bez ijedne sobe. Šest godina kasnije od
ponovnog otvaranja sve je ostalo isto. I nikome ništa.
Možda ima nešto ukleto na tom mjestu jer povijest te atraktivne
pozicije na Korani je kronologija nevolja. Otkad je slap izgrađen
1849. za potrebe velikog mlina pa do 1912. godine, gorio je do
temelja čak četiri puta. Nije mu pomoglo ni to što ga je 1869.
posjetio glavom i bradom car Franjo Josip. Kad je pak mlin
kasnije pretvoren u tvornicu vune, sve je opet završilo u plamenu
1953. i na neki način otvorilo put turističkoj budućnosti. Četvrt
stoljeća koliko je hotel (uspješno) poslovao, bilo je doba
svojevrsne idile. No, ispod tepiha je godinama gurano mnogo
stvari. Od toga da je Hotel Korana prešutno bio središte
karlovačke elitne prostitucije kao dio neslužbene ponude prije
svega talijanskim lovcima i ribolovcima koji nisu dolazili samo
zbog somova i fazana, već i zbog lova na mačke, ali ne one na
četiri godine. Osim što ga je dio Karlovčana zbog toga i drugih
socijalizmu odioznih ponašanja poput kockanja, doživljavao kao
Sodomu i Gomoru, u hotelu Korana su se dugih godina borili sa
sitnim kriminalom, zakidanjem gostiju, otuđivanju imovine,
neizdavanju računa i trpanja društvenog u vlastiti džep.
O tome svjedoči vrlo otvoren tekst za jedne režimske novine –
kakav je danas nemoguće pročitati u režimskim novinama – od prije
ravno četrdeset godina. S obzirom da su gospodarski problemi i
prljavo rublje ujedno bili partijski problem, partija ih je
morala rješavati, pa i na maratonskim sastancima od deset sati.
Čitanjem teksta na pamet pada jedna druga aktualna partija koja
sve češće mora raspravljati o prljavom rublju iz vlastitih redova
koje izlazi u javnost. Teme su slične, principi isti, baš kao i
rezultati. Puno rasprave, pranja ruku i inzistiranju na poštenju,
puno nepravilnosti i kriminala, a malo krivaca i
kazni. Jedina velika razlika je što ste nekad,
paradoksalno, mogli čitati izvještaje s takvih partijskih
sastanaka, današnji partijski sastanci o prljavom rublju odvijaju
se iza dobro zatvorenih vrata.
“Televizor i 166 kilometara zasjenili (stvarne) probleme,
Karlovački tjednik, 19. veljače 1981.
Što se događa u OOUR-u Hotelijerstvo karlovačke URO “Korana”?
Odgovora (pouzdanog) nema ni nakon desetsatnog sastanka OO SK
“Hotelijerstvo” na kome su analizirani izvještaji interne
kontrole i partijske komisije o negativnostima u OOUR-u i hotelu
“Korana”. Sada se, međutim, sasvim pouzdano može ustvrditi nešto
drugo: da su u OOUR-u “Hotelijerstvo”, a osobito u hotelu
“Korana” narušeni ljudski odnosi, prisutne svađe, netrpeljivost,
međusobna podmetanja, samovolja pojedinaca, otuđivanje i
manipuliranje društvene imovine, nedisciplina, zloupotreba
položaja, zakidanje gostiju…i, da partijska organizacija nije
bila dovoljno odlučna da razriješi nastale probleme. Ukratko.
umjesto da se stavi “točka na i”, stanje se još više
zakompliciralo.
Interna kontrola konstatirala je niz nepravilnosti: neizvršavanje
radnih zadataka, slaba radna disciplina, nepoštivanje zakona o
ugostiteljstvu, neizdavanje računa, nepravilan rad s registar
kasama, nepridržavanje normativa, nepravilan rad recepcije,
zakidanje gostiju, omalovažavanje interne kontrole i nerad
Samoupravne radničke kontrole. Upozorava, nadalje na nepravilan
odnos prema imovini radne organizacije, otuđivanje materijalnih
dobara i novca, pribavljanje lične koristi…zbog čega se postižu
skromni poslovni rezultati.
Svi ovi navodi su argumentirani. Ukazano je je na nepravilno
vođenje evidencije gostiju i mogućnost prisvajanja novca, manjak
sitnog inventara, iznošenje i posuđivanje pića, čašćenje
društvenim novcem, korištenje vozila radne organizacije,
neizdavanje računa i zakidanje gostiju osobito kada se plaća
virmanom, uništavanje registar kasa i kontrolnih traka, unošenje
i prodavanje pića i kave za vlastiti račun, sipanje vode u
alkohol i slično. Zbog svega toga, interna kontrola podnijela je
187 prijava-izvještaja, a evidentirano je samo 56 zahtjeva za
pokretanje disciplinskog postupka.
Najviše slabosti i problema ima u hotelu “Korana”. Prošle godine,
utvrdila je partijska komisija, prodajni punktovi ovog
ugostiteljskog objekta imali su 117.033 dinara manjka. Manjkovi
su skoro svakodnevna pojava. Jedan konobar imao je, recimo, u
jednom danu 8.142 kune manjka. Otuđeno je istovremeno, sitnog
inventara vrijednog oko 850 tisuća dinara, koji gosti nisu mogli
otuđiti.
Usprkos povećanju cijena, ukupni prihod je u odnosu na 1979.
narastao 17 posto, ostatak dohotka 19 posto, a učešće dohotka u
dohotku smanjeno je sa 6,6 na 6,3 posto, što je znatno ispod
prosjeka grupacije republike. Poznati su i razlozi: zaostajanje u
samoupravljanju, pasivnost društveno-političkih organizacija,
neadekvatna organizacija rada (“rukovodioci su veliki dio vremena
u ulozi gostiju i u konzumaciji alkohola često prelazili
dozvoljenu granicu”) i disciplina, nepoštivanje zakona,
neadekvatno nagrađivanje, manipuliranje samoupravnim organima,
društveno-političkim organizacijama, kadrovima…
Na desetsatnom sastanku dio komunista partijske organizacije
“Hotelijerstvo” ispoljio je znatan stupanj oportunizma pa i
nepoznavanja i nepoštivanja Statuta SKJ i partijskih normi
ponašanja, a izostala je i potrebna samokritičnost i kritičnost.
Sve se svodilo na prozirno razvodnjavanje diskusije i dovođenje
partijske organizacije u poziciju da bude poligon za lične
obračune pojedinaca, što je jasno dalo do znanja da u OOUR-u
vladaju dvije grupe. Uglavnom: više se glumilo, tužakalo i
posipalo pepelom, pa čak iznosili neprovjereni podaci, nego što
se konstruktivno diskutiralo. Više se pričalo o načinu na koji je
kupljen kolor televizor i o 166 nepokrivenih kilometra službenog
automobila, dok su se zanemarivali ključni problemi.
Prednjačio je direktor OOUR-a “Hotelijerstvo Mićo Zrnić koji se
nekoliko puta javljao za riječ, ometao druge da diskutiraju,
prozivao članove SK, optuživao novinara Večernjeg lista zato što
je “iznosio neistine” (koje su međutim potvrđene), svoju nevinost
potkrepljivao izjavama svjedoka i prijetio aktivistima OK SK
Karlovca, od kojih je tražio da šute…
Nakon deset sati sastanka osnovana su drugarska vijeća u mučnoj
atmosferi sa zadatkom da sve još jednom ispitaju i utvrde
odgovornost dvadesetak radnika…Prividno, gordijski čvor je
razriješen. Ali, postavlja se pitanje zašto su za partijske kazne
predloženi upravo radnici koji su inicirali rješavanje problema,
među njima predsjednik sindikata i rukovodilac interne
kontrole…