Ako ništa, danas barem možemo računati da će nas autobus prevesti od točke A do točke B...
U ovoj rubrici više smo puta primijetili kako su sjećanja ponekad
varljiva. Ima onih stvari koje su nekada bile bolje, ima i mnogih
koje su bile daleko gore, ali čini se da je jedna od konstanti –
nezadovoljstvo autobusnim prijevozom.
Stari brojevi lokalnih glasila gotovo da su prepuni raznih žalbi
na vozače autobusa, pa ako ćemo gledati optimistično – danas je
možda “bolje”, jer loše su “samo” linije, cijene i opća mogućnost
prijevoza, dok barem vozači uglavnom voze od točke A do točke B,
bez tretiranja putnika kao da su građani drugog reda.
Priča o odlasku vozača na čašicu ili onih u kojima samo projure
kraj propisanog stajališta bilo je zaista jako puno, ali ova je
vjerojatno nadmašila sve:
“Neugodnosti na autobusnoj relaciji Karlovac-Draganić”,
Karlovački tjednik, 29. kolovoza 1957.
Na autobusnoj relaciji Karlovac – Draganić događaju se
ponekad neugodnosti. Neke prolazne stanice ove relacije nalaze se
na otvorenoj cesti gdje nema mogućnosti, pogotovo noću, skloniti
se za slučaj nevremena. Tako je u nedjelju, 18. ovog mjeseca,
deset putnika čekalo od 21:30 do 23:30 sata čekalo da se vrati
autobus iz Draganića, iako su na prolazu upozorili šofera da
čekaju na povratak u Karlovac. No, u Draganiću je bila vatrogasna
zabava na koju su otišli šofer i kondukter. Oni su se tamo
zabavljali ne vodeći računa o 10 putnika koje su ostavili čekati
sat i pol na otvorenoj cesti, po noći.
Pitanje je što bi bilo da je kiša počela nešto ranije pa da
su ovi putnici i pokisnuli, što bi moglo imati posljedice po
njihovo zdravlje. Ne bi li tada poduzeće došlo i u materijalnu
obavezu, jer – naglašavam, javno saobraćajno sredstvo ima svoj
red vožnje i obaveze prema putnicima.
Potrebno je više brige o ljudima i ne dozvoliti da
namještenici autobusa ignoriraju vozni red zabavljajući se na
ovoj ili onoj zabavi.
(foto: kafotka.net)