Kažem ti, obična šperploča, neće bit nikakvog problema – pričao je Lisinski te tople proljetne večeri, dok su sjedili na stepenicama ispod sata, pušili i pili pivo.Nadimak je dugovao poveznici tipičnoj za ulice provincijskih gradića. Bili su klinci, učili su o Lisinskom na glazbenom, Petrićka je rekla da se pravim imenom zvao Ignac Fuchs, Dario je viknuo “Pa Benčec ima upaljač Fuchs maziva!”, razred se smijao, on nije bio dovoljno pametan da šuti, zavapio je “to mi je firma od strica…” i više nije bilo spasa, postao je Lisinski, zauvijek.
Sanjao je kako će otići, ali otišli su manje više svi drugi. Studirali su, puštali umjetničke bradice, kolegama govorili da su iz Zagreba, jer tko je u Dalmaciji ili Slavoniji čuo za Zelinu, dobijali su naočale od piljenja u kompjutere ako su na FER-u, ili nosili karirane košulje i one glupe male čarapice na tankim gležnjićima ako su na Filozofskom, postali su netko drugi, baš ono što je on želio, a umjesto toga jedino on je ostao isti. I na istom mjestu.
Onda se zaposlio u cvjećarnici, tek toliko da ima za cugu i cigarete, za klopu je još uvijek mogao računati na starce. Sklapao je bukete, namigivao klincima koji bi sramežljivo uzimali jednu ružu, sa sućutnim izrazom lica uzimao podatke o natpisima na nadgrobnim vijencima, sve bolje procjenjivao umorne i istrošene tipove koji su kupovali cvijeće i znao je li to za ženu ili ljubavnicu, vidio je to odmah u pogledu, u blagoj nervozi, u znojenju ruku.
I tada je vidio zid. Zid Allianz osiguranja na koji je cvjećarnica bila naslonjena, bočni zid, prašnjav i potpuno zaboravljen. Cvjećarnica je imala stražnja vrata i prolaz od možda samo metra, vrata se nisu mogla posve ni otvoriti bez da zapnu o srebrnu fasadu.
I tako je počelo. Prvo je napravio mjere, pa u radionici od starog dugo rezao, brusio i bojao šperploču u srebrnu boju kojom je bila ofarbana zgrada, zatim je čekao pravi trenutak. Došao je na Uskrs, dan poslije nije se radilo, noć je bila tiha, ulice su bile puste, radio je dugo, polako, pažljivo i skoro da je već svitalo, s brežuljaka su se javljali prvi pijetlovi kada je bio gotov, ali bio je zadovoljan. U zidu je bio otvor za koji samo on zna, sakriven srebrnom šperpločom, nevidljiv, tu u pozadini cvjećarnice, i bilo je dovoljno samo ga gurnuti da se nađeš unutra.
Ostalo je da pristane Pepo. I zato su sad sjedili tu, pod satom, dok su posljednje klinke odlazile s autobusom u svoja sela, a pun mjesec se nabadao na vrh tornja crkve Svetog Ivana, kao da je balon koji će svakog trena eksplodirati. Sjedili su i pili pivo, a on je čekao odgovor.
*
Mulac je ležao u vinogradu i gledao zvijezde. Uvijek kada bi dolazilo proljeće, i kada bi krenuli ovakvi dani, otišao bi do vinograda, legao na zemlju i gledao nebo. Osjećao bi se tada mlad, kao da je opet tinejdžer, a svijet pun dobrih i lijepih obećanja. Bilo je tako i sad, iako je prešao tridesetu. I bilo mu je lijepo, bio je sam ispod zvijezda i to uopće nije bilo loše, naprotiv, bilo je puno bolje nego u društvu, s onima koji su znali da je jadnik. Nadimak je dobio prije 10 godina, zatvaralo se zelinsko kino, igrao je film “Welcome to Colinwood”, a u filmu bio je on. Mullinski. Ili, vrlo brzo, Mulac. Onaj koji preuzima krivnju za tuđe zločine. Tada još nije cijeli gradić znao da to čini, mislili su da je zaista još jedan perspektivan sportaš i mladić krenuo krivim putem. In vino culpa, mogla je glasiti neka zelinska parafraza latinske izreke, za sve je uvijek bilo krivo vino, tako je bilo lakše, tako nisi morao razmišljati o tome da si zapravo za sve kriv sam.
Nisu to bili baš zločini. Bila je to Zelina. Bile su to sitnice, gluposti, tek ponekad nešto krupnije, tako je zapravo i počelo, sjedili su u autu, Pepo i on, murjak je pokucao na staklo prozora, Pepo se sasvim opušteno okrenuo prema njemu, šapnuo “Reci da je tvoje i dobiš soma”. Nije ništa shvaćao, barem ne odmah, a onda je policajac pronašao taj mali zavežljaj, podlo se osmjehnuo, Pepo je namjestio iznenađen lica, a on je, ne vjerujući ni sam da to čini, rekao “To je moje”.
Tada je već odustao od faksa. Zagreb nije bio za njega, bio je velik, bio je negostoljubiv i bio je nadmen. Otišao je tamo pun sebe, vratio se pokunjen i uzdrmana povjerenja u sve što je nekada volio. Ono što je doma bilo razlog za divljenje djevojaka, u Zagrebu je bilo sprdnja. Vidio je to dobro u očima onih kojima bi se upucavao i govorio da igra hokej…na travi. Oči bi im zablistale pri spomenu hokeja, narugivale se kada bi dovršio rečenicu. Bio je valjda jedini Hrvat koji je silno želio biti Pakistanac. Igrao je u juniorskoj reprezentaciji, tamo bi bio božanstvo, snimao bi filmove i vlastiti CD, birao bi žene…a ovdje, ovdje je učinak bio isti kao da kaže da trenira košarku na pijesku ili hrvanje u blatu.
Tako je počelo. Ono najgore je bilo što su svi zapravo znali. I policija, i sutkinje, svi su ga gledali s mješavinom prezira i sažaljenja, dok bi ga Pepo čekao ispred zgrade Prekršajnog u Zelini ili naslonjen na automobil na parkiralištu Općinskog u Sesvetama. Svi su znali, a nikog nije bilo briga, uredno su mu popunjavali dosje, ispisivali kazne, slali ga na par mjeseci u zatvore iz kojih bi “zbog dobrog ponašanja” izlazio za 2-3 tjedna. Lova je, iznenađujuće, bila dobra. Život je, očekivano, bio šugav.
Kada je čuo zvuk mobitela odmah je znao da je Pepo. Bilo mu je krivo što zove baš večeras, to je trebala biti njegova večer, njegovo sanjarenje pod nebom, njegov dan u kojem nije Mulac već netko drugi.
Uzdahnuo je, pritisnuo tipku i rekao “Bok, što treba?”
*
– I siguran si da imaju lovu unutra – progovorio je napokon Pepo.
– Pa osiguravajuća kuća, kak ne bi imali – odgovorio je.
Pepo je bio siguran da je to sranje. Šanse da zelinska poslovnica nekakvog jebenog osiguranja ima sefove pune love bila je jednaka šansi da lokalni nogometni klub zaigra u Ligi prvaka. Ipak, gramzivost je bila jača od razuma, a vidio je to i kao dobru priliku za trening. Trening za ono što će doći kasnije, jer već dugo mislio je na veće stvari, ne može vječno biti sitni lokalni kokošar.
– Okej onda, na tvoju riječ – rekao je, ustao i bez pozdrava krenuo prema automobilu.
*
Bila je srijeda navečer, tmurna i oblačna srijeda prije 1. maja, kada su naslonjeni na oglasni stup čekali da praznim Starčevićevim trgom zamakne nekakav par. I to je prošlo i laganim korakom uputili su se prema cvjećarnici.
Trenutak kasnije, Lisinski je drhtavim rukama pokušavao otključati vrata, uporno iz svežnja ključeva birajući pogrešne. Mulac je cupkao i pogledavao nervozno na sve strane, a Pepo je mirno dovršavao cigaretu. Krenuo je baciti čik na pod, a onda se predomislio i prstima ga pucnuo ravno prema licu zajapurenog Lisinskog. Pogodio ga je ravno u sljepoočnicu.
– Au! Jeb…zašto? – gledao ga je pomalo prestrašeno i molećivo.
Pepo je samo uzdahnuo i onda krenuo oko cvjećarnice prema stražnjoj strani. Lisinski je tupo gledao, a onda se na njegovom licu pojavilo rumenilo. Osjećao se kao najgori idiot, dok je Pepo stajao kod stražnjeg zida cvjećarnice i čekao. Promrmljao je nešto i krenuo prema njemu, Mulac odmah za njim i ubrzo su bili pred njegovim ručnim radom.
– E sad samo treba gurnuti i unutra smo – rekao je, a Pepo je klimnuo Mulcu. Ovaj je prišao ofarbanoj šperploči, upro rukama i nakon malo truda pred njima je bio otvor. Mulac je upitno pogledao Pepu, ovaj je opet klimnuo, a Mulac se odbacio rukama od ruba i uvukao u zgradu. Odmah za njim uvukao se i Pepo, a Lisinski je, osjećajući kako mu srce luđački lupa, duboko udahnuo, pljunuo u ruke i krenuo za njima.
Išli su iz prostorije u prostoriju, preturali po ladicama, otvarali ormare, ali sefa i love nije nigdje bilo. Lisinski je očajnički tumarao po zgradi, odmicao slike od zida, nadajući se da će iza neke od njih pronaći otvor za sef, Mulac je šetkao bez previše interesa, a Pepo je sjedio u tajničinoj stolici s nogama na stolu i šutio.
– Mora bit Pepo jeboga, jednostavno mora – mahao je Lisinski rukama očajnički i ogledavao se prema sobi. Zapazio je neki papirić, kao posjetnicu, na podu, i sagnuo se da ga pokupi.
Baš u tom trenutku začula se kratka sirena, na zidovima su rotirke pravile sjenu, a on se skamenio i brzo gurnuo papirić u džep, kao da će baš time prikriti sve što radi. Pepo je samo ležerno ustao i ipak malo bržim korakom krenuo prema stražnjoj prostoriji, prstom pokazavši Mulcu što se od njega očekuje. Ovaj je poslušno sjeo za najbliži stol, a Lisinski je potrčao za Pepom prema izlazu. Šmugnuli su kroz otvor brzinom munje i odmah potrčali suprotno od glavne ulice. Lisinskom je srce opet lupalo manijački, osjećao ga je u grlu, sve dok Pepo nije zastao i počeo se smijati. Otrčavši dobrih 10-ak metara prije no što se zaustavio, Lisinski je gledao s nevjericom, sve dok nije shvatio. Tamo na glavnoj, odmah do cvjećarnice, pod žutim uličnim svjetlom vidjelo se razbijeno staklo kioska, a na haubu policijskog automobila bio je pritisnut neki klinac. Debeli murjak stavljao mu je lisice, kapa mu je bila na podu, vrata automobila bila su širom otvorena. Onda se počeo smijati i on, srušio se na asfalt, kao i Pepo, sjedili su tamo i smijali se do suza, a na tamnom nebu suze u njihovim očima stvarale su zvijezde.
*
Kasnije, dok je ležeći u krevetu otpuhivao dim cigarete prema stropu, Lisinski se sjetio papirića. Ustao je, gurnuo ruku u džep od jakne i svjetlom mobitela osvijetlio Konzumov bon na 500 kuna.
Onda se opet smijao, sve dok nije osjetio knedlu u grlu.