Bez obzira što to nije posve tehnički točno, jer ušće Dobre u
Kupu ni administrativni ne pripada Karlovcu, a Mrežnica se u
Koranu ulijeva u južnom predgrađu, Karlovac je prije svega po toj
prirodnoj predispoziciji najprepoznatljiviji kao grad na četiri
rijeke. Nije baš za pohvaliti da 437 godina od vremena kad je
Karlo II s onodobnim geodetima kolčio konture tvrđave koja je
služila obrani od Turaka nismo u međuvremenu uspjeli nametnuti
nešto kao veću posebnost od onog što nam je bogom dano.
Zaista, što smo u međuvremenu učinili, odnosno valorizirali od
onog što su u međuvremenu vrijednog ljudi stvarali, kako bismo
postali prepoznatljiviji izvan vlastitih granica, što stvara
drugačiju atmosferu, što pak privlači ljude, i turiste namjernike
i one koje žele tu nešto stvarati? Očito premalo, a nije da se
nemamo čime pohvaliti. Što primjerice danas ističemo i nudimo
drugima iz dana slavne karlovačke prošlosti , vremena kad je
Karlovac po mnogočemu bio središte javnog i gospodarskog života
Hrvatske? Imamo možda “spomen sobu” u zgradi gdje je Ivan
Mažuranić pisao jedno od najvećih djela hrvatske književnosti
“Smrt Smail Age Čengića”? Ili nešto slično u zgradi u Radićevoj
gdje je vrijeme provodio istaknuti ilirac grof Janko Drašković i
pisao “Dizertaciju”, prvi nacionalni politički program na
hrvatskom jeziku, jedan od ključnih političkih spisa 19.
stoljeća? Ne samo da toga nema, nego ta zgrada koja je sva
sačinjena od jakih, povijesno više i manje bitnih priča za
Karlovac o prevažnom tiskaru Prettneru, trgovcu Melchioru
Lukšiću, pa i zadnjim vlasnicima iz urarske obitelji Milašinović,
zjapi sablasno prazna u prizemlju prema Radićevoj. Napustile su
je i Narodne novine, i urari i drugi sitni obrtnici. Tom sablasju
tek – da slika nove pustoši zapravo bude potpuna – iza ćoška
opire se nekakav Rakhia bar iz kojeg trešte “cajke”. Daleko smo
dogurali od Ilirskog društva čitanja, nema što.
I s recentnijim stvarima kojima bi se i zbog sebe i zbog onih
koji nam dolaze morali pohvaliti i promovirati ne stojimo puno
bolje. Primjerice, kolala je dugo ideja o edukativno – izložbenom
Centru “Nikola Tesla”, dovedena do faze projekta, a par godina
poslije, ruševna rugoba od kućice ispred Gimnazije koja je
trebala poslužiti kao fizički nukleus zamišljenog kompleksa i
dalje tone u tlo, smanjuje se i trune. Drugi bi platili da se
mogu pohvaliti i iskoristiti činjenicu da je svjetski brend Tesla
baš kod njih završio srednju školu. Nama nekako ne ide. Ne
iskorištavamo ono što je logično, relativno jednostavno i
očigledno. Mi volimo izmišljati toplu vodu. Možda je preteška
riječ, ali primjer slatkovodnog akvarija slijedi upravo taj
princip, odnosno princip gradnje kuće od krova. Kao da od šume ne
vidimo drvo, zaboravljamo da ponekad i sitni koraci mogu
pozitivno utjecati na unutarnju i vanjsku percepciju grada. Da
može okrenuti stvari. Dakako, nikad nije sve potpuno crno. Jedan
gotovo banalni i vrlo jeftini zahvat kao što je uređenje
Foginovog kupališta najbolji je dokaz da malo zdravog razuma i
malo novca mogu donijeti lijepe i velike rezultate. Ostaje
pitanje zašto politička volja tako rijetko spaja tu dobitnu
kombinaciju.
Na ovu jadikovku natjerao nas je novi potez koji je po dobrom
gurnuo susjedni nam grad Dugu Resu u središnje TV informativne
emisije i na stranice nacionalnih dnevnika. Živimo u digitalnom
dobu i postali smo ovisni o kvaliteti informatičke povezanosti
više negoli smo toga svjesni ili smo spremni priznati. U pravi
trenutak, politička volja se udružila s pameću partnera, između
ostalog i Instituta Ruđer Bošković s prilično senzacionalnim
rezultatom; Duga Resa ima najbrži bežični Internet u Europi,
odnosno čak tisuću puta brži od ostatka države! Navodno sve to
skupa nije koštalo teške milijune, a besplatno je za poduzetnike
i institucije, uskoro i za građane u centru grada. Duga Resa nije
u sjajnoj situaciji još od propasti Pamučne, zna da više nikad
neće biti industrijski grad kakav je bio, da ima proračun koji ne
dozvoljava velike investicije ni u proizvodnji ni u turizmu za
koji ima dobar potencijal. I onda umjesto praznih floskula,
nerealnih megalomanskih ideja, u ovom slučaju Grad Duga Resa nudi
praktični mali korak, ali veoma velik u simboličkom smislu s
jasnim pravcem definiranim kroz naziv projekta, a možda i novog
slogana grada: Duga Resa – Smart City. Sjajno! I ima nešto u tome
da puni naslov ovog projekta sadrži sintagmu “točka preokreta u
razvoju grada”. Tko je čitao istoimenu knjigu Malcolma Gladwella
zna točno o čemu je riječ. Za one koji nisu objašnjenje u jednoj
rečenici: u određenom trenutku pametan praktični potez uz
s(p)retan splet okolnosti može gubitnika pretvoriti u pobjednika.
U Dugoj Resi su shvatili poruku. Karlovac se nije sjetio.
“Grad susreta” Karlovac, grad četiriju rijeka kao i u vrijeme
Karla II, a Duga Resa “Smart City” s najbržim bežičnim internetom
u Europi. Zvuči pomalo frustrirajuće, zar ne?