Jedan od dobitnika ovogodišnje nagrade za sportske djelatnike godine je i Mladen Briški iz Kuglačkog kluba Mantinela. Prije 20-ak godina vjerojatno bi se na takvo predviđanje nasmijao, jer o kuglanju nije ni razmišljao. A, onda je nastao klub, gotovo sasvim slučajno...
– Potpuno slučajno. Nismo imali nikakvih iskustava u kuglanju, nismo se njime bavili ni rekreativno ni išta slično.
Pa kako je onda sve krenulo?
– Slavili smo 10 godina mature i prije okupljanja u školi nas nekoliko se našlo i kod dućana kod Gimnazije, gdje smo obično išli pod velikim odmorom. Krenulo je zagrijavanje za obljetnicu mature i naišao je Joža Latković, jedan od glavnih “motora” karlovačkog kuglanja i kroz priču i zezanje kaže on nama “dečki pa zašto vi ne bi došli malo kuglat na Drežnik, to vam je dobra stvar za rekreaciju, a i za druženje”. Nas je to zaintrigiralo i krenuli smo. Narednih godinu dana smo skoro svake nedjelje kuglali na Drežniku.
I onda je došla ideja o osnivanju kluba?
– Pa da, počelo nas je to kopkati, zašto ne bismo krenuli malo u ozbiljnije natjecateljske vode, okušali se s drugima, igrali nekakvu ligu. Isto nismo imali pojma kako sve to ide, ali smo polako korak po korak osnovali klub, glavnina je bila ekipa iz istog gimnazijskog razreda, ali kako smo krenuli s osnivanjem pridruživali su nam se i drugi, pokojni Mario Smrzlić, uskoro i Mile Žaja, Bojan Jagorinac…
I tako, isto korak po korak, prošle godine obilježeno je i 20 godina kluba. Kakva je sada situacija, jeste li dobro igrački popunjeni, igrate li i vi osnivači još uvijek?
– Mi baš i ne, Krešo Perković i ja uskočimo nekada ako je potrebna neka zamjena, ali prepustili smo igrački dio ipak spremnijoj ekipi. Kad je malo “tanko” onda uskočimo, mislim da sam ove sezone 3-4 puta bacao. Inače mislim da možemo biti uglavnom zadovoljni, solidno smo ekipirani, imamo 20-25 igrača na raspolaganju pa imamo zapravo i dvije ekipe, naša druga ekipa igra u Četvrtoj ligi, to je “liga bez briga”, ne može se ispasti nigdje pa nema veze ni ako si zadnji, ali mi smo bili predzadnji tako da još bolje (smijeh). A, prva ekipa igra u Trećoj ligi i to je već dosta ozbiljnije natjecanje i ove sezone bili su jako dobri, zauzeli su treće mjesto, a Nikica Radenčić Ivičić je bio najbolji igrač lige.
Kako su formirane lige?
– Četvrta liga je punim nazivom 4. Hrvatska kuglačka liga – Zapad i uključuje klubove uglavnom iz naše županije, ali i Like. Ove sezone nastupalo je sedam klubova, mi smo iz Karlovca, tri su ogulinske ekipe (Poštar koji je bio i prvak, Obrtnik II i Euphoria), Stara Hiža iz Duge Rese, Kupa II iz Ozlja i tu je još i Vatrogasac iz Otočca. Trebala je tu biti i Korana iz Slunja, ali je odustala od natjecanja. U regiji Zapad je i riječka skupina Četvrte lige, u kojoj igraju klubovi iz Primorsko-goranske i Istarske županije.
A Treća?
– Treća liga Zapad je jedinstvena, tako da je svakako i zahtjevnija, tu se već ide na gostovanja do Pule, Rijeke i slično. Ove sezone igrale su dvije ekipe iz Pule, Uljanik je bio i prvak, dvije iz Vrbovskog, a dvije je imao i Karlovac, osim naše prve ekipe koja je osvojila zbilja odlično treće mjesto, nastupao je i Dubovac, koji je bio sedmi. Još je po jedna ekipa iz Ravne Gore, Slunja, Ogulina i Otočca.
Što još imamo od karlovačkog kuglanja, kakva je situacija u višim ligama, što je sa ženama?
– Karlovački Željezničar je ove sezone bio u Drugoj ligi i završili su kao posljednji nažalost, a ako ćemo proširiti na županiju u toj ligi su još i dvije ogulinske ekipe te Rakovica. U Prvoj Hrvatskoj kuglačkoj ligi Jug je Mostanje 1949 i oni su bili u samom vrhu, treći, a druga je bila Korana iz Slunja. U ligi je i ozaljska Kupa. U HEP Superligi nažalost nemamo predstavnika, ali nadam se da će se to promijeniti, jer često su neke ekipe jako blizu.
Žene?
– Znaš i sam, ove sezone su Ogulinke izborile Superligu, a u drugoligaškom rangu je i ŽKK Karlovac i ozaljska Kupa. I Karlovčanke su bile par puta u najvišem rangu, nažalost obično na samo jednu sezonu.
Ti si ove godine primio i nagradu za djelatnika godine, zapravo se ne daš s pozicije dopredsjednika?
– Haha pa da, ja sam vječni dopredsjednik. Predsjednici se mijenjaju, prvo je bio Željko Belobrajdić pa Krešimir Perković pa sada Vladimir Glavač, a ja sam cijelo vrijeme dopredsjednik.
Kakva je klupska infrastruktura, ima li rada s mladima, kako su riješena putovanja, treninzi?
– S mladima ne radimo, nemamo pravi kapacitet za to pa se nismo htjeli ni gurati. Ima klubova koji su otvoreni za mlade i koji imaju razrađen sustav i trenere pa se mi nismo u to upuštali.
Kada se zapravo može početi s kuglanje, postoje li neka dobna ograničenja?
– Prva natjecanja na državnoj razini su za djevojčice i dječake do 11 godina, a jasno da ima i puno mlađih klinaca, ali jasno je da treba i biti neka dob u kojoj se može odraditi bacanje bez većih poteškoća. Djeca imaju manje kugle, ali opet to vjerojatno nije baš prikladno za skroz malu djecu. S druge strane, praktički nema gornje granice, jer po ligama se mogu susresti i igrači koji su već blizu 80. godine života i još uvijek igraju aktivno.
Putovanja, treninzi…?
– Putovanja rješavamo sami, idemo svojim automobilima, ponekad se iznajmi kombi ako je potrebno. Što se tiče treninga kako svima tako i nama, Dom HV Zrinski je jedina kuglana u gradu koja je odgovarajuća za natjecanja pa se na njoj i trenira, a od jeseni će, nadam se, napokon biti otvorena i moderna kuglana u Mostanju pa ćemo se svi skupa prebaciti tamo.
Priča o Kuglačkom klubu Mantinela zvuči kao odlična mješavina sporta i prijateljstva i druženja, je li tako u cijelom kuglačkom sportu?
– Najvećim dijelom je. Znali su se tu i tamo pojaviti neki animoziteti, što je po meni stvarno bezveze, ali ipak je to jako velik broj klubova i dogodi se da ponegdje nastane i neka napetost. Ali uglavnom je kuglanje stvarno sport s vrlo prijateljskom atmosferom, mi smo sigurno takvi prema svima, a jednako osjećamo i zauzvrat. Mislim da smo rado viđeni gosti gdje god da dođemo, a nadam se da to osjećaju i ekipe koje dođu nama, često se kasnije svi skupa podružimo, počaste oni nas na gostovanju, počastimo mi njih kad dođu ovdje. I postoji ta neka povezanost uz kuglanje, evo nedavno bio sa suprugom u trgovačkom centru u Rijeci i odjednom netko se dere “ej, pa jesi to ti”, ona gleda nije joj jasno, kad ono, kuglač Zlobina, skužio me i odmah se veselo javlja. To su i važnije stvari, uvijek je lijepo pobijediti, ali još je veći gušt baviti se nečim, natjecati se i istovremeno stjecati nove prijatelje i poznanstva.
Znaš li koji ti je rekord?
– Iskreno, ne znam, kažem ti, meni je to uvijek bilo prvenstveno dobro druženje i rekreiranje, kada imaš i natjecateljsku notu još bolje, ali nikada nisam bio neki ozbiljan kuglač i postizao vrhunske rezultate. Mislim da negdje oko 550-560 je najbolje, ali to je već dosta davno bilo. Imam dva pehara doma i meni dosta!
Za što su pehari?
– Zapravo samo je jedan kuglački, to je bilo na velikom turniru uz 60 godina Kuglačkog kluba Duga Resa. Igralo se pojedinačno i bio sam prvi, znaš kako se kaže “i ćorava koka zrno ubode”, e tako sam ja na tom turniru (smijeh). A drugi pehar je zapravo iz bowlinga, srodnog sporta, ali ipak drugačijeg, to je bilo na nekom turniru u Sloveniji gdje sam išao s firmom i to mi je isto bilo dosta zabavno, žao mi je da u Karlovcu nije malo više zaživio onaj bowling u Žitnoj kući, znam da ekipa ponekad igra, ali čini mi se da dosta ljudi nije ni upoznato s tim, a zapravo je baš zgodna i zabavna aktivnost.
Ti si u kuglanju, supruga je bila prilično uspješna stolnotenisačica, imate troje djece, na koju su oni stranu otišli?
– Na treću! Oni su svi odabrali karate. I to mi je zapravo baš super, prvo smo ih odveli tamo jer nam je i blizu dvorana, njima se svidjelo, a nama još više, bolje da su svi na istom mjestu nego da ih moram vozit na tri različita sporta na tri različite lokacije (smijeh). Imaju i uspjeha, puna je soba medalja, ali to stvarno nije ni bitno, meni je bilo važno da se bave nečim, da se nauče i pobjedi i porazu pa i tome da će te netko nekad oštetit, a bilo je i toga kao i uvijek u sportu, ali da moraš dignut glavu i ići dalje.
