Posljednji sportaš iz Karlovačke županije koji je nastupio na najvećem svjetskom skupu sportaša bio je karlovački veslač Tihomir Jarnjević još 2000. u Sydneyu.
Ove godine možda će i dvoje predstavnika iz naše županije braniti boje Hrvatske u Parizu. Nadamo se da će tu biti i Ogulinac i dugogodišnji rukometaš Karlovca Luka Cindrić, a već je potvrđeno da će na Olimpijskim igrama nastupiti Dugorešanka Ivana Malobabić u stolnom tenisu. Ponos i sreća, dakako, nisu upitni…
– Jako sam sretna i mislim da to nije nimalo čudno. Olimpijske igre su san svake sportašice i svakog sportaša, tamo su najbolji od najboljih i mislim da je svatko tko se ikada bavio nekim sportom barem nakratko sanjao o tome da će se jednom naći na njima. Ja sam ga, evo, dosanjala!
I to u 44. godini, znači nikada nije kasno…
– Pa da. Moram reći da mi je isprva to malo bilo čudno što svi pišu moje godine, nije mi se baš svidjelo što se na to stavlja naglasak, ali mnogi su mi rekli pa sam i sama shvatila da to nije ništa negativno, nego da to ističu krajnje pozitivno i kao dokaz da nikada ne treba odustajati od svojih snova i da uz puno truda, odricanja i ulaganja možeš doći do velikih uspjeha. Da, u 44. godini sam, a na OI ću zapravo biti u 45. jer uskoro mi je rođendan.
Time postaješ i najstarija hrvatska predstavnica u stolnom tenisu na Olimpijskim igrama, prestigla si i legendarnog Zorana Primorca?
– Da, Zoki je imao 43 godine kada je nastupao u Londonu, no njemu su to bile već sedme igre i to je stvarno rijedak podvig. Koliko znam, nije riječ samo o stolnom tenisu, već sam i najstarija hrvatska olimpijka uopće…
Kako je bilo s ranijim izdanjima OI, jesi li još nekada bila blizu?
– Pa zapravo ne, jer je u stolnom tenisu to izravno povezano uz reprezentativne nastupe, a ja dugo nisam bila u reprezentaciji pa se nisam ni mogla kvalificirati. No, u posljednjih nekoliko godina sam redala dobre rezultate, ušla u reprezentaciju, nizala pobjede i pojavila se mogućnost, zapravo i dvostruka mogućnost da ostvarim olimpijski san.
Kakav je zapravo sistem kvalifikacija?
– Znala sam da imam dvije šanse. Prva je bila izravno kroz europske kvalifikacije, koje su vrlo jake, na njih je svaka država imala pravo poslati po dvije djevojke. Tu nisam uspjela, ali mi je nada bio ukupni renking jer sam cijelo vrijeme jako dobro stajala i na kraju se i pokazalo da ću ući tim putem.
Nastupaš samo u singlu?
– Da, nažalost sam jedina hrvatska stolnotenisačica na Olimpijskim igrama, nismo se plasirale ekipno, a samim tim ne mogu igrati ni u paru.
Kakav je sustav natjecanja?
– Odmah je na ispadanje, ranije je u prvoj fazi znalo biti skupina pa si imao i priliku da ispraviš neki kiks, ali sada toga nema, odmah se ide na “nokaut” fazu i kad izgubiš priča je gotova.
Kakva su ti očekivanja?
– Pa to je teško reći i prvenstveno će ovisiti o ždrijebu. Kada je prvo kolo u pitanju dobro je da je osam najjačih svjetskih stolnotenisačica slobodno pa ne mogu dobiti nikoga od njih, a sve ostalo je puno otvorenije. Neću bježati od toga da je većina protivnica bolje rangirana i da će biti u ulozi favorita, no dosta njih mogu dobiti ako odigram na najvišoj razini, ove godine imala sam nekoliko polufinala na jakim međunarodnim turnirima i jasno da sam na tom putu “morala” pobijediti i neka jaka imena. Jedino što mislim da je stvarno nedostižno to su cure iz Top 10, sve ostalo je otvoreno. Ali, jasno, mogu i izgubiti u prvom kolu, što isto neće biti najgore na svijetu ako budem zadovoljna time kako sam se pripremila i kako sam odigrala.
Obavila si sav “birokratski” posao oko OI, sada slijede pripreme, kako će izgledati?
– Da, riješila sam akreditaciju, fotografiranje, sve to, zapravo sam na neki način tek u cijelom tom procesu postala stvarno svjesna da idem na Olimpijske igre u Pariz. Pripreme kreću odmah, jer i stolni tenis počinje brzo. Za Pariz letimo 24. srpnja, svečano otvaranje igara je 26. srpnja i jako se veselim tome, jer uz to što je to uvijek velika čast, ove godine bit će posebno spektakularno, jer se po prvi puta neće održavati na stadionu već na rijeci Seine, bit ćemo na brodovima i sigurna sam da će i publici to biti jako atraktivno. A, već 27. srpnja kreće natjecanje.
Poznata si kao “lovac”, odnosno igračica koja igra defanzivno, a takvih je sve manje. Može li ti to biti prednost?
– Istina, “lovaca” je sve manje i zapravo je to počelo s promjenom loptice, jer nove loptice ne omogućavaju dobro rotiranje koje je jako bitno kada si “lovac” tako da je sve manje i manje igračica koje igraju defanzivno, pogotovo među mlađima. Upravo s tim mlađima zato to i može biti svojevrsna prednost, jer jednostavno nisu naviknute tako igrati, rijetko imaju priliku suočiti se s pravim “lovcem” danas.
Bit ćeš jedina u ženskoj konkurenciji, no OI je izborila muška reprezentacija, kako ocjenjuješ njihove šanse?
– Pa dečki su dobri, a kad se plasira reprezentacija onda automatski imaš i dva igrača u pojedinačnom ždrijebu, kod nas će to biti Andrej Gaćina i Tomislav Pucar. Oni imaju odličnu sezonu, igraju sve bolje i mogu biti ugodno iznenađenje, ali će opet puno toga ovisiti o ždrijebu. Mislim da, nažalost, ne mogu do medalje, jer onih nekoliko baš top igrača, posebno iz Azije, djeluju nepobjedivo. E sad, može ti se poklopiti da možda i do četvrtfinala ne naletiš na nekoga od njih, a da ostalo odigraš odlično i dođeš među 8, a može se dogoditi da već u drugom meču naletiš na nekog od najjačih. Moram reći da je u ženskoj konkurenciji još teža situacija, jer svi znamo koliko su Azijatkinje dominantne, a kod nas je jako puno naturaliziranih Kineskinja koje igraju za druge države.
Ova sezona bila ti je odlična i na klupskom planu?
– Je, igram za Linz u austrijskoj Bundesligi i stvarno je bila sezona iz snova, kako za klub tako i za mene. Osvojile smo i Bundesligu i austrijski kup, a bile smo i treće u Europskoj ligi prvakinja. Ja sam, pak, imala skor 27-0, tako da se zbilja ne mogu požaliti.
Onda nema smisla ni da te pitam nastavljaš li? Ili – do kada planiraš biti aktivna?
– Haha pa nema, da, sljedeću sezonu sigurno ću još igrati u Linzu, a vjerujem da i nije posljednja. Igrat ću dok će me ići i dok ću moći sve to pratiti i trenažno i kondicijski.
Pa da se vratimo onda i na same početke. Duga Resa, jasno. Kada?
– Sa šest godina! Tata je bio dobar stolnotenisač pa smo sestra i ja krenule tim putem i pokazalo se da imamo talenta, a i želje i volje. Dugo sam bila “doma”, mislim da do 30. godine, onda se dogodilo da ja napredujem, a da je klub nažalost upao u krizu i dogodilo se da ispadnemo iz Superlige, a ja sam te sezone bila najbolja igračica lige. Nažalost, u takvim okolnostima bilo je prirodno da odem negdje drugdje, jer bi druga liga ipak bio velik korak unatrag. Prošla sam Bjelovar, Dr. Časl, TIS, Varaždin… a, onda je došla Austrija, prvo Villach i sada Linz.
Igra li i sestra Bojana još uvijek?
– Ne, ali je u stolnom tenisu, čelnica je STK Varaždin. Obje smo jako vezane za stolni tenis i ja ne mogu zamisliti život bez njega na bilo koji način, a takva je i sestra.
Onda i ti već imaš planove za nakon igračke karijere?
– Ne samo planove, već i radim aktivno kao trener, štoviše sada vodim i juniorsku reprezentaciju Austrije i ubrzo nakon OI i s njima me očekuje veliko natjecanje, europsko juniorsko prvenstvo u Švedskoj. No, i kao igračica ću imati “posla”, u listopadu je Europsko prvenstvo i to u “mom” Linzu pa se i tu nadam dobrim rezultatima.
Pratiš li dugoreški stolni tenis?
– Pratim, manje rezultatski, više me zanimaju mladi, vesele me rezultati Leeloo Han Vukelje, nadam se da će nastaviti istim tempom.
Poslom si vezana za Austriju, ali srce je još negdje tu?
– Normalno, evo sutra ujutro odlazim u Zagreb pa dalje na pripreme u Austriju, Češku, OI, sad pričam s tobom (blizu je 21 sat u petak, op.a.) i prvo što ću napraviti kad završimo je da se još jednom bacim u Mrežnicu… I jednostavno moram zahvaliti cijeloj obitelji na podršci, strpljenju i na tome što su uvijek bili uz mene i uz tuge i uz sreće i uz napore… bez njih ništa ne bi bilo moguće.
Razgovarao: Darko Lisac