Dugogodišnji košarkaš, trener i košarkaški djelatnik Marko Samardžija odnedavno se našao u ulozi u kojoj ga ni mnogi bolji poznavatelji lokalnog sporta nisu očekivali.
Naime, vodit će najmlađu hrvatsku baseball selekciju na kvalifikacijama za Europsko prvenstvo. Kako je do toga uopće došlo?
– Iako je moj prvi sport bila košarka, baseball mi je oduvijek bio vrlo drag i nekako se kroz godine to razvijalo od redovitog gledanja svih utakmica na koje sam mogao doći pa preko čak i povremenog igranja pa sve do trenerskog posla. Što se igre tiče, upisao sam dva nastupa i imam prosjek udaraca .500, odnosno od 10 izlazaka na palicu imao sam pet udaraca tako da očekujem svaki tren da mi jave da sam izabran u Hall of Fame (smijeh).
Kako je došlo do trenerskog angažmana?
– Sve se pokrenulo kada je sin počeo igrati baseball, a kroz organizaciju Little League Croatia koja je povezana sa svjetskom Little League organizacijom. Jedan dio cijele te priče je i uključivanje roditelja, organizacija maksimalno podupire roditelje i težnja je da se oni što više uključe u rad pa sam tako i ja počeo, a kako imam i struku s vremenom sam postao i trener jedne selekcije. Sada sam i dopredsjednik hrvatske Little League organizacije, a nakon što je pokrenut i Little League Junior program iz toga je nastala i hrvatska reprezentacija do 15 godina za koju smo iz Karlovca odabrani Tomislav Bosanac kao generalni menadžer reprezentacije i ja kao trener, a s nama je i Maro Miljanić iz Zagreba kao pomoćni trener.
U15 reprezentaciju uskoro očekuje i prvi veliki međunarodni ispit?
– Da, evo već ovog vikenda smo u Sisku na pripremnim ogledima s reprezentacijom Srbije, koji će nam odlično doći jer oni dolaze i s malo starijom reprezentacijom, oni su zapravo U16, a imaju i dva-tri starija igrača i sve to bi trebalo dobro koristiti našim dečkima koje od 15. do 20. srpnja očekuje u Sisku kvalifikacijski turnir za Europsko prvenstvo koje se igra sljedeće godine. Nakon ovih utakmica ostat ćemo u Sisku još nekoliko dana na zajedničkim pripremama, onda će svi dobiti dva slobodna dana 12. i 13. srpnja i onda povratak u Sisak i prve utakmice.
Jesu li ovo prve zajedničke pripreme ili je bilo prilike da već radite zajedno?
– Bilo je i to je ono što smo od početka postavili na jedan ozbiljan način. Imali smo u Karlovcu kampove i za Božić i za Uskrs, zimi u dvorani OŠ Grabrik, a u proljeće na igralištu u Grabriku, a i koristili smo svaku i najmanju “rupu” u ligaškom rasporedu da se okupimo i tako odradili još barem 25 treninga. Radili smo cijelo vrijeme, a sada ćemo posebno intenzivno raditi, dva puta dnevno, jer većini igrača bit će to i prvi nastupi na velikom terenu, no kako nama tako je zapravo i svima ostalima.
Hrvatskim baseballom zapravo godinama dominiraju Karlovac, Zagreb, Split, Varaždin… kako to da je prvenstvo u Sisku?
– Možemo reći da smo spojili ugodno s korisnim. U Sisku postoje entuzijasti koji već godinama rade s mladima, a ovo prvenstvo je bilo prilika da se tamo u potpunosti uredi igralište, što je i ostvareno.
Kakva su očekivanja?
– To je nemoguće reći. U grupi s nama su Slovačka s kojom i otvaramo kvalifikacije u ponedjeljak 15. srpnja, zatim Austrija, Bugarska, Belgija i Švicarska pa ako bismo gledali po seniorskom baseballu možda se može očekivati da će Belgija i Austrija tu biti glavni suparnici, ali u toj dobi su to zaista samo pretpostavke i može se pokazati nešto potpuno drugačije na terenu. Uz sve to, to je generacija koja je možda najviše pogođena pandemijom COVID-a, jer su imali prisilnu stanku baš kada su trebali početi ozbiljnije raditi i trenirati, tako da su sve prognoze jako nezahvalne. Igra se prvo ligaškim sistemom, dakle svako sa svakim, a nakon toga prve dvije ekipe igraju finale. E sad, što je naš cilj… prije svega da odigramo dobro i da se na terenu pokaže sav rad iz proteklog perioda. Nakon toga naravno da bismo i voljeli i željeli u finale pa i do prvog mjesta koje jedino vodi na Europsko prvenstvo sljedeće godine. Vjerujem da ćemo imati i podršku s tribina, Hrvatska sve svoje utakmice igra u 18 sati, dok je finale na rasporedu u subotu 20. srpnja u 15 sati.
Tko čini reprezentaciju, koliko je Karlovčana?
– Iz Karlovca imamo četiri igrača, to su Andrej Nestić, Lovro Samardžija, Dino Dragojević i Filip Bencetić. Najviše je Zagrepčana, ukupno osam, a po klubovima 4 iz Blue Wolvesa, 2 iz Red Soxa te po jedan iz Zagreba i Medvednice. Tri igrača daje varaždinska Vindija, jednog Sisak, a tu su i dvojica igrača iz inozemstva, jer smo se u posljednje vrijeme dodatno angažirali oko toga da stupimo u kontakt s mladim igračima hrvatskih korijena u zemljama s razvijenijim baseballom pa će tako za reprezentaciju nastupiti i po jedan dječak iz Houstona i Toronta.
Nema Splićana?
– Ne i to je zapravo najveći problem u hrvatskom baseballu u mlađim kategorijama, što se u Splitu već godinama gotovo uopće nije radilo s mladima, barem ne ozbiljnije, iako su uvijek bili uspješni u seniorskoj kategoriji. Srećom, i to se sada mijenja, jer je njihov Amerikanac Andrew Jones počeo raditi ozbiljnije s djecom i nadam se kako će se uključiti uskoro i u Little League, a samim tim i U15 reprezentaciju.
Kada si ti bio U15 onda ti je na prvom mjestu bila košarka?
– Svakako, rekao sam, to je moj prvi sport i uvijek ću biti vezan uz košarku, iako sam se danas posvetio gotovo isključivo individualnom radu s igračima. Često radim s Australcem karlovačkih korijena koji se ove sezone vraća u Zadar i kad god je u Hrvatskoj redovito obavimo neke trenažne cikluse, nekad on dođe do Karlovca, nekad ja odem do njega tako da smo i sad već dogovorili “session”. U košarci sam od malih nogu, prošao sam sve selekcije u današnjem Šancu, još dok je bio Željezničar pa Karlovac 1579, onda i Šanac.
Pratiš li današnju gradsku košarku?
– Teško mi je o tome i govoriti, naravno da pratim, ali žalosti me na što to liči. Moja generacija je bila šesta u državi, generacija nakon moje je bila na final fouru, kada smo dogurali do seniora igrala se tada vrlo vrlo jaka A-2 Centar liga, a na kraju je došlo i do plasmana među prvoligaše. Danas se igra ta smiješna Druga liga Zapad iz koje ne možeš ispasti, puno toga je loše i u radu s mladima, iako sigurno tu sada ima pomaka kada su nastali prvo Roling zatim KA Basketball pa je sve to natjeralo i Šanac da ozbiljnije radi… ali sigurno je da će tu biti potrebno jako puno slaganja i preslagivanja ako želimo doći do barem dijela nekadašnje slave karlovačke košarke.
Dugo si igrao Ljetnu ligu, više ne planiraš?
– Igrao sam od samih početaka, ali sad već podosta dugo i ne igram, dočekao sam ako se ne varam 2017. godine da osvojim ligu s ekipom Genesis, bilo je posebno slatko jer su naši suparnici Lavići bili velik favorit i već su imali izrađene pobjedničke plakate. Ljetna liga je odlična stvar, ali što se tiče aktivnog igranja za to je ipak prekasno, mislim da bi sada to dovelo samo do neželjenih ozljeda.
Znači ni ne haklaš uopće?
– Haklao sam s ekipom redovito do prošle godine, sada sam morao i to prestati.
Košarkaških, odnosno 3×3 uspjeha, si zato imao s ekipom Veleučilišta Karlovac?
– Pa, da, to je bila dosta dobra suradnja cijelo vrijeme, a naše treće mjesto na državnom sveučilišnom prvenstvu je bilo pomalo i senzacija da jedno Veleučilište dođe do medalje pored svih sveučilišnih ekipa. No, iako je riječ o srodnim sportovima, jako je pogrešno misliti da je to isto i da su principi rada ista. Ja u košarci imam najvišu tzv. crvenu licencu i bez lažne skromnosti mislim da bih mogao i nekom NBA igraču nešto savjetovati. No, kada smo išli na Europsko studentsko prvenstvo u 3×3 košarci imao sam prilike razgovarati i razmjenjivati iskustva s nekim trenerima kojima je upravo to fokus i shvatio koliko toga zapravo ne znam i koliko su oni ispred mene.
Već dugo radiš i kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture u MIOŠ-u?
– Da, evo punih sedamnaest godina.
Postoje li neke razlike u tome koliko su djeca i tinejdžeri bili zainteresirani za sam tjelesni prije tih 17 godina i danas? Često se može čuti da su s godinama mladi sve manje i manje zainteresirani za fizičku aktivnost…
– Razlika postoji, ali srećom ne kod onih koji jesu zainteresirani. Promijenili su se omjeri. Prije 17 godina je, da kažem okvirno, 90% bilo zainteresirano za tjelesni, a 10% nije, ako bismo otišli još malo dalje u naše vrijeme školovanja razlika je bila vjerojatno još veća. E, danas je, istina, ta razlika puno manja pa je možda 60% zainteresirano, a 40% uopće nije, no kod ovih koji jesu se često može vidjeti ista strast i volja i želja kakvu smo imali i mi.
MIOŠ je po tom planu, čini mi se, dosta aktivan, recimo svake godine primijetim velik broj sudionika na Karlovačkoj milji?
– Da, u tome smo od početka, želio sam podržati i Roberta Franjkovića kao prijatelja i kolegu, kao i cijeli taj događaj koji je stvarno vrlo vrijedan i važan za cijeli grad. Učenici su to prihvatili i zaista nas je sve više i više, mislim da je ove godine bilo čak 70-ak. I nije da ih se treba nagovarati, već me negdje u ožujku počinju ispitivati kada je ove godine utrka.
Kako stojite na školskim natjecanjima?
– Vrlo dobro, ove godine bili smo pobjednici u futsalu te nastupali na državnoj završnici, a jedan jako lijep projekt je vezan i uz učenike s intelektualnim poteškoćama koji također imaju svoja natjecanja i naši su učenici uvijek jako dobro plasirani i uzimaju državne medalje u plivanju, atletici…
Bio si i jedan od začetnika Dana školskog sporta Karlovačke županije, nažalost zasad samo jednokratnog?
– Da, željeli smo to napraviti po uzoru na Sloveniju, da se u jednom danu odigraju finala svih loptačkih sportova, dakle rukomet, košarka, odbojka i nogomet, u muškoj i ženskoj konkurenciji, da se sve to digne na jednu višu razinu, da se okupe navijači, školski kolege, roditelji… Prvo izdanje bilo je dobro, iako smo ustanovili i neke probleme, recimo s prijevozom učenika koji nisu iz Karlovca, a i sam termin je jako teško odrediti, jer s jedne strane vikend je gotovo nemoguć budući se većina sudionika bavi sportom i u klubovima pa imaju ligaške utakmice, a u radnom danu su zbog posla spriječeni roditelji pa i školski kolege ako imaju nastavu, tako da će jedan od glavnih zadataka biti dobro osmisliti sam termin.
Znači, vraća se Dan školskog sporta?
– To je naša želja i vjerujem da će već sljedeće godine biti ponovno organiziran. Mi smo zastali zbog pandemije, taj prvi je organiziran neposredno prije pandemije i razumljivo da nas je to onda zaustavilo, ali planovi postoje i vjerujem da će već naredne godine ponovno zaživjeti i postati i tradicija.
Razgovarao: Darko Lisac