Vijest dana 11. veljače 2013. svakako je najava pape Benedikta
XVI. da 28. veljače 2013. godine u 20,00 sati napušta mjesto
rimskog biskupa i vrhovnog poglavara Katoličke crkve. Iznenađenje
je bilo potpuno, jer ni njegovi najbliži suradnici, barem tako
kažu, nisu imali pojma što Benedikt XVI. smjera. Premda mnogi u
to ne vjeruju, sklon sam ipak povjerovati da je to bila papina
brižno čuvana tajna, iz jednog jednostavnog razloga – da izbjegne
velikim pristiscima da promjeni svoju odluku. Postoji i drugi
razlog kojega vjerujem da je odluku držao u tajnosti a ta je
izbjegavanje mogućih kasnijih spekulacija o pritiscima da
odstupi. Za kanonsko pravo bitno je da da je odluka donesena
svjesno i bez pritiska.
S Josephom Ratzinger kao teologom i profesorom susreo sam se
ranih sedamdesetih godina kao student kada mi je u ruke doprla
njegova knjiga: Uvod u kršćanstvo. Svojevrsna teološka obrada
Apostolskog vjerovanja. Među nama studentima na bogoslovnom
fakultetu postojale su dvije struje: jednu su zvali ratzigerovci,
drugu stranu činili su küngovci po teologu Hansu Küngu. Na mene
osobno Ratzinger je ostavio jači dojam i dublji trag jer sam
pripadao krugu poklonika filozofiji i teologiji svetog Augustina.
Ono što me i danas kod Ratzingera posebno doima jest to da se ne
plaši tradicije a u isto vrijeme ima hrabrosti propitkivati i
sadržaj i formu. Što pak osobito dolazi do izražaja u knjizi koju
ovih dana čitam: Dogma i navještaj. Kao teolog osjećao je
odgovornost za riječ koju je izrekao ili napisao.
Kao odgovorna osoba bio je i prepoznat od pokojnog pape blaženog
Ivana Pavla II. i postavljen na možda najnezahvalniju i
najodgovorniju dužnost poslije pape – za pročelnika Kongregacije
za nauk vjere. Često u javnosti i medijima prikazivana je kao
neka lovačka institucija na sve što je novo u Crkvi i naravno kao
ona koja samo osuđuje tamo neke krivovjerce. Prostor ne dopušta,
a i nije nam cilj govoriti sada o Kongregaciji.
Konačno kao papa uzima znakovito ime Benedikt. Po svetom
Benediktu ocu europske kulture čije je geslo bilo: ora et labora.
Kako god čudno zvučalo izabran je u vrijeme snažne dezintegracije
Europe. Usta su nam puna Europe, a nje nestaje, ostaje samo
geografski pojam. Nije ovo neka moja mudrost, na to upozoravaju
mnogi umni ljudi. Europa se odriče svoje kulture, svoje
civilizacije. Ono što čini Europu Europom jest njezina
civilizacija i kultura, a ona je bitno kršćanska.
Ono što mi se čini ipak bitnim jest ono čega je bio svijestan još
kao prefekt Kongregacije i o tome javno govorio: da će kršćani
postati manjina tamo gdje su sada većina. On u tome nije vidio
ništa loše. Za njega je to bila nova šansa za Crkvu jer će tako
pročišćena i očišćena moći dati svjedočanstvo svoje vjere, upravo
ono što je Gospodin tražio od svojih. Šansu Crkve vidio je u
malim zajednicama koje niču diljem svijeta.
Usudio bih se reći da je Benedikt XVI. kao papa bio most između
onoga staroga i novoga što će morati doći s novim papom koji će
ponijeti breme novog lica Crkve. Časno je izvršio svoju ulogu.
Njegov odlazak je potpuno shvatljiv kada se zna njegova vizija
Crkve. A za to je potreban mlađi, zdraviji čovjek koji će se moći
nositi sa svim izazovima unutar i izvan Crkve.