Zdanje je bilo u vlasništvu Grada Karlovca do 2012. godine, a onda je prodano na javnom natječaju gospođi iz Zagreba, umjesto obnove, uslijedilo je uništenje
Jedna od najznačajnijih osoba u hrvatskoj povijesti, političar, preporoditelj i prvi predsjednik Matice hrvatske grof Janko Drašković (1770.-1856.) dom je imao u prekrasnoj kuriji u Rečici nedaleko Karlovca. Objekt koji je među mještanima zaživio kao “dvorac” a u zemljišnim knjigama je zaveden kao “dvorac Drašković” 2012. godine Grad Karlovac je odlukom Gradskog vijeća prodao Zagrepčanki Vlasti Linarić Babić.
Najavljeno je bilo da bi se tako vrijedan ali derutan spomenik kulture brže priveo svrsi obnovom kroz privatnu investiciju. Gospođa Vlasta Linarić Babić bila je jedini ponuđač na javnom natječaju. No, dogodilo se suprotno, od 2012. do danas objekt sustavno propada te danas, nažalost, čak više i ne možemo govorit o objektu već samo o ruševini.
Krov potpuno urušen
Obišli smo ga danas kao lokalitet od iznimne povijesne važnosti i velikog turističkog potencijala, a naišli smo na veliko razočarenje. Kapija je podaskana, zaključana hrđavim lancem, te je prednji dio zatvoren žičanom ogradom. Sve da netko i poželi ući na imanje teško će to učiniti od žbunja i šipražja u što je obrastao nekadašnji park.
Ono malo što se da virnuti prema nekadašnjoj grofovoj kući, bolje je i ne gledati, toliko tužno izgleda. Krov je potpuno urušen, a s njime i stražnji zidovi.
Gdje je zapela obnova kuće hrvatskog velikana? Čini se onoga trenutka kada se Grad riješio nekretnine, ona je ostala bez svoje posljednje šanse. Uskoro će biti punih 13 godina od toga dana. Zgrada je neobnovljiva, može se srušiti do kraja pa eventualno graditi replika, no, nema naznaka da će se tako nešto dogoditi tako skoro.
Uspjeli smo telefonskim putem stupiti u kontakt s vlasnicom, gospođom Vlastom Linarić Babić. Pitali smo je za planove oko obnove.
Ni vlasnici nije lako
“Da, radim na tome intenzivno. To je to za sada. Hvala vam lijepa na zanimanju, javit ću se čim budem imala kakvu novu dobru informaciju” rekla nam je kratko gospođa Linarić Babić, očite ne želeći uči u detalje u spomenutom razgovoru, pa i nismo uspjeli postaviti drugo pitanje.
Inače, radi se o posjedu na skoro 16.000 kvadrata, oko pola tih kvadrata je nekada bio pod šumom, dok je ostatak bio park oko dvora, međutim, sada je visoko raslinje preuzelo veliku većinu nekretnine.
Vjerujemo da ni vlasnici nije lako gledati u ovu ruinu, međutim, dojma smo da je velika greška počinjena onoga trenutka kada je oglašena prodaja zdanja.
Ostat će zapisano da je nakon školovanja i vojske povratkom u Hrvatsku grof Janko Drašković stigao upravo u kuriju u Rečicu, a ne u Trakošćan ili neki drugi dvor u posjedu obitelji Drašković, te je upravo u Rečici izdao “Disertaciju” kojom zahtjeva ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i uvođenje hrvatskog jezika u javni život.
Osnovao je Knjižnicu Ilirsku i poklonio joj 1000 knjiga, te je ona postala nukleus preporodnih ideja. Janko Drašković je ujedno bio i posljednji feudalni vladar rečičkoga dvora. Zahvaljujući KAfotki, možemo i danas vizualizirati barem približno kako je to nekada izgledalo, fotografije nije datirana, no vjerojtno dolazi s prijlaza stoljeća ili početkom 20. stoljeća
Rodoslovlje hrvatske velikaške obitelji Drašković seže u 15. stoljeće te je ova obitelj dala niz istaknutih ratnika, političara i crkvenih dostojanstvenika. Mnogi članovi obitelji isticali su se visokom naobrazbom, a četvorici je bila povjerena i časna služba hrvatskog bana.
Čovjek snažnih domoljubnih osjećaja
Grof Janko Drašković bio je njihov najistaknutiji član. Evo što o njemu kaže Wikipedia:
Najpoznatiji član obitelji – grof Janko Drašković rodio se 20. listopada 1770. godine u Zagrebu. Sin je pukovnika, grofa Ivana VIII. i Eleonore Felicite, rođ. Malatinski. Bio je jedan od najobrazovanijih ljudi svog doba u Hrvatskoj. Govorio je i pisao hrvatski, latinski, njemački, francuski, talijanski, mađarski i rumunjski jezik, a poznavao je i sve slavenske jezike. Osnovnu izobrazbu stekao je privatnim poukama na obiteljskim imanjima Brezovica, Rečica kraj Karlovca i u mjestima u kojima je njegov otac kao časnik austrijske vojske bio na službi.
Pohađao je zagrebačku Klasičnu gimnaziju. Studij prava i filozofije završio je u Beču. U mladosti se posvetio vojnoj karijeri u austrijskoj vojsci i sudjelovao je (od 1789. do 1792. godine) u ratu protiv Francuza postigavši čin natporučnika. Vojsku je morao prekinuti, vjerojatno zbog bolesti, krajem 1792. godine. No, ipak od 1802. do 1805. godine sudjelovao je u protufrancuskim ratovima u Dalmaciji, kada je prvo imao čin potpukovnika, a potom čin pukovnika. Nakon smrti prve supruge Cecilije vjenčao se 1808. godine s barunicom Franciskom Kulmer von Rosenpichel und Hohenstein (1788. – 1846.). Ponovno je sudjelovao u protunapoleonskim ratovima od 1809. do 1811. godine.
Kao čovjek snažnih domoljubnih osjećaja – ušao je u krug najistaknutijih sudionika hrvatskog narodnog preporoda, premda su mu bile već 62 godine kada se aktivno pridružio narodnom pokretu. Potkraj 1832. godine grof Janko Drašković je u Karlovcu objavio politički spis pisan štokavskim narječjem, naslovljen Disertacija iliti razgovor darovan gospodi poklisarom, koji zapravo predstavlja prvi cjeloviti i zreli nacionalni program u hrvatskoj kulturnoj i političkoj povijesti. Disertacija je, što ukazuje i puni naslov spisa, zapravo bila politički naputak za buduće zastupnike koje je Hrvatski sabor trebao izabrati za zajednički Ugarsko-hrvatski sabor u Požunu (današnja Bratislava). Grof Drašković savjetuje buduće zastupnike da se založe za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u jednu političku cjelinu koju on naziva Velika Ilirija, a koja bi obuhvaćala (tadašnju) Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Vojnu krajinu, Rijeku i Bosnu, i slovenske zemlje Kranjsku, Štajersku i Korušku.
Grof Drašković je i književno sudjelovao u hrvatskom preporodu, te je 1835. godine u Danici objavio tri pjesme („Poskočnica“, „Pĕsma domorodska“ i „Napitnica ilirskoj mladeži“) u kojima slavi domovinu, slobodu i vino i osuđuje narodne izdajice. Godine 1836. godine u istome časopisu objavio je pjesmu „Mladeži ilirskoj“ u kojoj zadužuje mladež za uvođenje „domorodnog jezika“.
Umro osiromašen
Grof Drašković je potaknuo i rad Ilirske čitaonice koja je ponajviše njegovom zaslugom i osnovana 1838. godine i ubrzo postala žarištem hrvatskog preporoda. Do 1848. godine kada se povukao iz vodstva bio je prvak Narodne stranke.
Umro je 14. siječnja 1856. godine u Radgoni (Bad Radkersburg), u Štajerskoj, gdje je bio na liječenju u radgonskoj bolnici. Pokopan je na groblju u Gornjoj Radgoni (Oberradkersburg) zato što Radgona sve do početka 20. stoljeća nije imala vlastito groblje. Od 13. lipnja 1893. godine, kada su njegovi posmrtni ostatci preneseni, počiva u Ilirskoj arkadi na zagrebačkom groblju Mirogoju.
Kad je umro, osiromašen, u Radgoni, oglasili su se poštovatelji njegova domovinskoga djela: među njima dva najveća hrvatska pjesnika — Ivan Mažuranić i Petar Preradović.
Kad su njegovi posmrtni ostatci bili preneseni u zajedničku grobnicu na Mirogoju 1893. godine, Hrvatsko sveučilišno literarno društvo Zastava objavilo je malu, lijepo opremljenu spomenicu kao zahvalu za sve ono što je napravio za hrvatski narod i za hrvatsku mladež.
