Ako želite vidjeti kako su doista živjeli naši stari, obavezno posjetite ovaj muzej na otvorenom
Stari grad Ozalj unutar svojih zidina čuva Zavičajni muzej, a Zavičajni muzej čuva uspomene na Stari grad. Ako ste u Ozlju, neizostavno morate posjetiti frankopanski dvorac iznad Kupe, a kada uđete u njega, onda morate obići i njegov Zavičajni muzej.
Ovdje je sačuvana povijest ozaljskog kraja od čak 6.000 godina, što putem pisanih tragova a što putem arheoloških artefakata. U Muzeju nas dočekuje ravnatelj i viši kustos Stjepan Bezjak. Oko njega je graja, jer su u obilasku građe učenici OŠ Švarča.
Na cesti prema Trgu
Ravnatelj Bezjak nam govori što posjetitelje u ovom bogatom fundusu od čak 33.000 predmeta, od čega je oko 1000 u stalnom postavu, najviše zanima: dio čeljusti mamuta, grobovi iz brončanog doba, prsten iz Vrlovke kao najstariji trag kršćanstva na ovim prostorima, novac Babonića, jalba koju su u selu Trg nosile udane žene, sef iz vremena Zrinskih, dva buzdovana, kliješta za izradu hostija za katoličku crvu i nekad veliku židovsku zajednicu u Ozlju, slike Slave Raškaj, školska ispričnica iz 1916. godine kojom majka ispričava sina za nedolazak u školu jer su morali orati, album fotografija velike željezničke nesreće u Zaluki, plakat koji poziva ljude da se uključe u Prvi svjetski rat.
Mi, međutim, ovoga puta nisu došli u obilazak Zavičajnog muzeja, stručno vodstvo, muzejski pedagog Željko Juriša obučen u kostim markiza Frana Krste Frankopana školarcima će otkriti sve tajne ovih muzejskih izložaka, a mi s ravnateljem Bezjakom odlazimo na mjesto koje je mnogom manje poznatije široj javnosti – Etno park Ozalj.
Nalazi se na cesti prema Trgu, ni kilometar udaljen od središta Ozlja. On jest dio Zavičajnog muzeja, može se obići po najavi, a njegova je specifičnost tradicijska arhitektura i predmeti predindustrijske svakodnevice, odnosno – starog hrvatskog sela. Ukupno su tamo tri tradicijske kuće potpuno opremljene, odnosno preslikane kakve su bila davnih dana, jedna je preseljena, ali još nije “uređena”, te se tamo nalazi i pet gospodarskih objekata, koci, komora ili spremište, te sjenik.
Kuće su građene od tesanih greda, odnosno “planjki”, slagane tzv. “hrvaškim vuglima” te su prekrivene slamom od raži, tzv. škopom. Kada uđete na parking Etno parka, pripremite se na vremeplov u prošlost.
Iz snopa ključeva kustos Stjepan vadi onaj koji otključava bravu hiže, odnosno najveće od tri prostorije u prvoj kući.
Nije “nakrcana” predmetima
– Ovo je tradicionalna pokupska kuća, odnosno hiža karakteristične gradnje na hrvaški vugel, znači s presijecanim kutevima koji na uglovima kuća vire van, za razliku od “nemškog vugela” koji je ravan i pod pravim kutem. Kuće su pokrivene škopom, odnosno raženom slamom, koja je najzahvalnija za pokrivanje, jer u sebi ima najviše voska. Sve kuće su ovdje preseljene nakon što je 1985. godine Republički zavod za zaštitu spomenika prošao cijeli kraj te su tada uvidjeli da ima puno tradicijskih kuća i predložili Muzeju izgradnju Etno parka koji se smjestio na području tadašnjeg ribnjaka – kaže kustos Stjepan.
Kuća koju razgledavamo stara je oko 250 godina te je preseljena prva.
– U njoj se ogleda karakterističnost tipskih kuća, troprostorna je, ima glavnu sobu, odnosno hižu u hiži, tram, kao glavnu gredu posred soba koja povezuje objekt, u sredini je kuhinja, a treća prostorija je soba za spavanje te služi i kao radni prostor. Pokušalo se što autentičnije prikazati tadašnje kuće, pa one imaju zemljane, drvene ili kamene podove, a uređene su vrlo minimalistički – objašnjava kustos.
Razni KUD-ovi koji se odvaže skupljati muzejsku građu pa je drže u sličnim etno kućama prave pogrešku jer ih “nakrcaju” predmetima, a njihova autentičnost se zapravo ogleda u čistom minimalizmu.
– Ovaj postav predstavlja doista način života u ondašnjim vremenima. Kuća nema toalet niti velikih prostorija, ima male krevete, kolijevku, kamin s pečnjacima za sušenje kukuruza, nemaju dimnjaka, jer se na tavanu sušilo meso a dim je prolazio kroz slamu, čime ju je ujedno konzervirao. Te su kuće vrlo dobro podnosile potrese, ali nikako ne otvoreni plamen – govori kustos, ukazujući na upozorenje da je u blizini ovih kuća pušenje strogo zabranjeno.
Mala vrata i prozori
Kuće imaju mala vrata i prozore, razlog je dosta zanimljiv, ima veze s plaćanjem poreza.
– Tada se porez plaćao po broju vratiju i prozora, pa tko ih ima manje i manjih veličine, plaćao je manji porez. Na drugoj kući imamo primjer dovitljivog vlasnika, koji je središnju sobu toliko zamaskirao da se na prvu čini da ona na postoji jer nama vanjska vrata – kaže Stjepan Bezjak.
Inače, u takvim su hižama živjele po tri generacije jedne obitelji, te čak od 10 do 12 članova, a u njihovoj spavaćoj sobi još bi se našlo mjesta za tkalački stan, vreteno i druge alate. Druga kuća ima i komoru, koja je u ovom slučaju preuređena u vinski podrum s lajtom.
Saonice bana Šubašića
– Ako se neki mladić nije htio oženiti, ukućani bi ga iselili u komoru. Također, ovdje bi svoje prve mjesece provodili mladenci, dok im se ne bi sagradila kuća – objašnjava kustos.
Posebna se atrakcija nalazi pod nadstrešnicom. Imaju pogrebne saonice na kojima bi se pokojnici vozili na groblje. Ono što je specifično za ozaljski kraj je da su se saonice koristile u sva četiri godišnja doba. Biila su, kaže kustos Bezjak, praktično rješenje za zimu i snijeg, u jesen i na proljeće za blato, ali i ljeti za po prašini.
Nedavno su im stigle takve saonice iz Ribnika, koje su služile kao kočija. U njima se vozio Ivan Šubašić, posljednjih hrvatski ban, donirao ih je njegov nećak koji ih je godinama čuvao. Ovdje čekaju restauraciju kojom će im biti produljen životni vijek.
