"Živio sam fantastično. Šest mjeseci nakon što sam odslužio vojni rok u Karlovcu sam kupio stan u Zagrebu", kaže
“Ja ne moram”, odgovorio je kada smo zasjeli u karlovačkoj Kazališnoj kavani radi intervjua iz ciklusa SpiKA 72-godišnji hrvatski filmski redatelj, scenarist, animator, crtač i karikaturist Joško Marušić na naše upozorenje da je diktafon upaljen i da moramo paziti što pričamo.
I uistinu se ovaj proslavljeni i nagrađivani animator kojega Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža” označava kao središnju ličnost posljednjeg naraštaja Zagrebačke škole crtanog filma otvorio i bez zadrške iznosio svoja viđenja sebe, pojava i pojedinaca u razgovoru na koji smo ga pozvali nakon što je predstavljena zbirka Muzeja grada Karlovca nastala tako što je toj ustanovi donirao crteže i ostale predmete koji svjedoče o toj školi koja je proslavila Zagreb film.
Prvo smo ovom diplomiranom arhitektu spomenuli slikara Blaža Ćuka čiju je kći oženio, a kojemu je ove godine 110. obljetnica rođenja i 50. obljetnica smrti, povodom čega je na Zavičajnom odjelu Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu do kraja siječnja otvorena izložba.
Kako ste došli u obitelj Ćuk?
– Prohodao sam s Blaženkom 1977. godine, a on je već bio pokojan. Njegova kći je također bila studentica arhitekture, a ja sam tada bio demonstrator, ali je se ne sjećam sa studija, dok se ona mene sjeća. Nakon što sam diplomirao sam služio vojni rok u Karlovcu. Upoznali smo se tek nakon odsluženja vojnog roka u Zagrebu i, eto, za Božić smo proslavili 40 godina braka. S pravom se bori za to da se po njenom ocu nazove neka od ulica. Znamo da je jedan od važnijih slikara u povijesti Karlovca, a kojekakvi su dobili ulice.
Ulice su dobili razni ćuknuti, a ne i Ćuk.
– Točno tako. Nadam se da neće meni dati ulicu u Karlovcu prije nego njemu s obzirom na to da kao rođeni Splićanin koji je 40 godina živio u Zagrebu i dobio Nagradu Grada Zagreba, zajedno s tenisačicom Ivom Majoli, s Karlovcem nemam veze.
Kada ste se preselili u Karlovac.
– U životu sam uvijek donosio vrlo hrabre i pravovremene odluke, a preseljenje u Karlovac je jedna od takvih. Odlučio sam bio, primjerice, da promijenim profesiju, da napustim roditelje, kupim kuću u Zagrebu, da ne živim u Sjedinjenim Američkim Državama i tako dalje. U Dalmaciji smo sagradili prekrasnu kuću i tamo smo počeli sve više boraviti, pa smo zaključili da nam nije racionalno imati još jednu u Zagrebu jer nemamo djece, samo nas je dvoje, uz to što imamo psića. Svi moji poslovi vezani za Zagreb više ne postoje jer sam napustio Akademiju likovnih umjetnosti, sve odbore, povjerenstva i tako dalje te radim isključivo posredstvom interneta, pa mogu živjeti bilo gdje. Stoga sam iskoristio konjunkturu i prodao zagrebačku kuću za velik novac i tako smo se riješili nepotrebne nekretnine. Nakon toga smo u karlovačkom Drežniku uredili njezinu obiteljsku kuću koja nam je optimalna kao drugo mjesto boravišta – pola godine živimo u Dalmaciji, a pola u Karlovcu, gdje mi je registrirano prebivalište, pa sam građanin ovog grada. Karlovac je prekrasan gradić, bez obzira na to što je u prašini – svaki grad ima svoje probleme. Karlovac mi je idealan jer mi je blizu Zagreba do kojega mogu “skočiti” po potrebi, a kuća u Dalmaciji mi je sada sat bliža no što je bila. Imam mir na Drežniku, prekrasno je tamo, a i supruga je zadovoljna što se vratila.
Ustvrdili ste prošlog mjeseca da Karlovčani jamraju.
– Svi to čine. Uočio sam milijardere na inauguraciji američkog predsjednika Donalda Trumpa, pa sam se prisjetio da sam upoznao jako bogate pojedince u toj zemlji i svi oni kukaju. Imao sam prijatelja u Zagrebu koji je otvorio najskuplji restoran u Hrvatskoj. Godinu dana po otvorenju sam ga pitao kako mu ide posao, a odgovorio mi je da mu je grozno jer ne može odvesti ženu na večeru. Bogataši više kukaju od siromaha. Kuknjava je opće mjesto i više to uopće ne slušam. Seljaci kukaju da ne valja za krumpir, ako puše, a da ne valja za pršute, ako ne puše.
Još nisam čuo izjavu poljoprivrednika da je zadovoljan.
– Nikad im nije dovoljno novca, nikad im ne odgovara vrijeme… Svi kukaju, kukaju na vlast, kuka oporba, kuka narod kakva je Vlada, kuka Vlada kakav je narod… To su opća mjesta. Ljudi su dosta nedostojni što se toga tiče. Život bi nam svima bio bolji kada bismo živjeli s više dostojanstva i skromnosti. Malo nam nedostaje da bi nam bilo bolje i sami smo krivi, ako nam nije dobro. Ljudi su postali vrlo raskalašeni. Danas svatko hoće sve, da bude bogat, besmrtan, lijep, da ide na skijanje zimi, na ljetovanje ljeti, da mu je sve dostupno… Dolazim s dna društvene ljestvice. Moj je otac bio dostojanstven čovjek i postoji samo jedna fotografija na kojoj smo nas dvojica jer nismo imali novca za fotografiranja i na toj fotografiji je on u vrlo urednom odijelu s kravatom i šeširom, a bio je siromah.
Čime se bavio Vaš otac?
– Bio je seljak bez zemlje, gastarbajter, nepismen čovjek – dolazio je iz takvog miljea, ali nikad nije žudio za time da zamišlja da je bogat. Nama je bilo sasvim normalno da smo siromasi. Nismo zbog toga osjećali kompleks. Jednostavno je bila riječ o našem socijalnom statusu koji je bio primjeren, a poslije sam ga premašio debelo.
Jeste li živjeli tada u Splitu?
– Jesam. Živio sam ispod ljudskog dostojanstva, pa i kada sam stigao u Zagreb na studij moj je život u studentskom domu bio očajan – nisam imao novac ni za što. No, ne tužim se – to je normalno. Već sam nakon pet godina kupio stan. Nisam licemjeran kad pričam o novcu, a često mi zamjeraju zašto o njemu uopće pričam. Mojim studentima je ispod časti da im na umjetničkoj akademiji govorim kako da zarade. Jedan od razloga zašto sam napustio ALU je bio upravo to što nisam htio živjeti u toj lezilebovićkoj atmosferi u kojoj profesori imaju više od tri tisuće eura plaće, a ne rade ništa te puštaju studentima kao alibi da rade što ih volja. ALU je psihijatrija, lječilište djece slabog psihičkog stanja s iluzijom da nešto rade, a nakon pet godina je situacija još gora.
Nisu valjda svi studenti ALU psihički nestabilni.
– Uglavnom jesu zbog načina na koji ih se odgaja, a odgaja ih se da je umjetnost nešto božansko, bijeg od života i igra, pa su potpuno nesposobni živjeti nakon što završe studij. Kome će prodati svoj proizvod? Oni su naučili da je to nešto vanzemaljsko, a fućka se drugima za njihovu umjetnost, posebice stoga što je to sada “konceptualna umjetnost” u kojoj više nema kriterija, osim toga da se prijatelji međusobno dive jedni drugima, a kada im nitko ne dođe ne izložbu ne mogu doći k sebi od čuđenja. U međuvremenu vrijeme prolazi. Na Odsjeku za animirani film i nove medije kojega sam osnovao takav pristup nisam htio dopustiti. To da su umjetnici se podrazumijeva, ali imaju socijalni zadatak, u prvom redu da budu bogati. Umjetnik može biti siromašan i bogat. Nije li bolje biti bogat? Dajem im gotove formule jer znam gdje novac leži i kako svjetska produkcija izgleda.
Na kakve biste otpore nailazili?
– Akademije su nastale tako što su nastavu držali vrhunski umjetnici koji su bili uzori studentima. Ti profesori su imali klase i student je bio sretan što je uz svog uzora, uspješnog umjetnika koji ga uči vještini, umjetnosti, životu i tako dalje. Međutim, to se raspalo. Više veliki umjetnici nisu na akademiji, nego se tamo napreduje kao na bilo kojem drugom fakultetu, pa imate danas profesore u trajnom zvanju na akademiji koji su nikakvi umjetnici, nego su jednostavno napredovali kroz hijerarhiju, a ničime drugim se nisu dokazali i sretni su što tamo žive, primaju fenomenalne plaće i ništa ne rade.
Kako je u znanosti u tom pogledu?
– Malo bolje jer imaju veću tradiciju naobrazbe. Do kraja 19. stoljeća uopće nisu postojale škole za umjetnike. Sačuvan je reklamni plakat talijanskog slikara Tintoretta kojime reklamira usluge čuvanja djece, čišćenja zahoda i druge, a na petom mjestu navodi i da će slikati sve što klijent zaželi, čak i s njegovim materijalom – to dodaje vrlo skromno, da netko ne bi mislio da je preuzetan. Već se sa Srednjim vijekom stvaraju kriteriji i danas znanstvenici vrlo rijetko mogu biti hohštapleri jer postoje znanstveni časopisi i kongresi, recenzije znanstvenih radova, ukratko čitav sustav i znanstvenici ne mogu napredovati bez da ih se citira, bez da ostvare neki uspjeh. No, i taj znanstveni sustav je korodiran, mada ne kao onaj na području umjetnosti gdje nema kriterija.
Što znači biti doktor umjetnosti?
– To je smijurija.
Znademo da postoje takve titule.
– Ne želim govoriti protiv obrazovanja jer je ono vrlo važno, no nije ključno za umjetnika. Ne može se na akademiji učiti talent ili slikanje. Ono što ćete pokazati na prijemnom ispitu imat ćete i na diplomi. Cijeli taj studij služi tome da svoj talent i svoju umjetnost oplemeniš, da ih kontekstualiziraš u svijet u kojemu živiš, a ne da budeš izvan njega i da neprestano imamo nedokazane ili siromašne umjetnike koji umiru mladi, a toga je hrvatska umjetnost prepuna. Odbio sam biti siromašan umjetnik, ne samo zato što imam taj socijalni kompleks, čak i po cijenu vlastite umjetnosti, što Vam neću reći – neću to reći nikome.
Pa sad ste rekli.
– Nisam konkretizirao. Napravio sam tu i tamo velike kompromise kao umjetnik da bih došao do love i toga se uopće ne stidim.
Kakve?
– Napravio sam neke loše stvari, ali su se tražile. Procijenio sam ugrožava li to moj status. Zaključio sam da ga ne ugrožava, odnosno da ga ugrožava malo ili u nekom krugu do kojega ionako nisam držao. To sam prevladao. Nisam bio umjetnik koji bi ustrajao u stavu da je najpametniji na svijetu, a da nema za pivo. Tako sam učio i studente jer je besmislena ta klasna ideja da umjetnik mora biti siromašan. Čitao sam knjigu Thomasa Pikettyja, genijalnog ljevičarskog ekonomiste. On dokazuje da je kapitalizam prirodno društvo, da ne mogu biti svi biti bogati i da bi potpuna jednakost u svijetu značila da svatko ima 150 eura. Uvijek će biti onih koji će biti ljepši i pametniji, koji će biti jači, koji će stanovati u prvom redu do mora i jesti bolju ribu te ševiti misice i ne moram to biti ja. Odavno sam prevladao to licemjerje. Zašto bih se gurao u siromahe? Siromaha mora biti.
Što bi rekli studenti kada biste im to tumačili?
– Osnovao sam 2000. godine cijeli studij animacije. Jedini sam Hrvat u to doba koji je predavao u Londonu na Royal College of Art. Moj ugled kao znalca animacije je neupitan. I dalje u Hrvatskoj nitko ne zna o animaciji više od mene. To navodim ne zato da bih se hvalio, nego da ukažem na tu žalosnu činjenicu. Kada sam osnivao taj studij, imao sam ambiciju da bude među najboljima u Europi, a mogao je biti s obzirom na tradiciju Zagrebačke škole crtanog filma, ali sam napravio strašnu grešku. Koncept studija je bio izvanredan u to doba, no nisam imao iskustva u upravljanju takvim sustavima i vrlo brzo sam zaposlio dvanaest ljudi koji su postali profesori, a barem ih osmero nema pojma o animaciji.
Po kojim kriterijima ste ih zaposlili?
– Žurio sam. Tada mi je, primjerice, bila važna računalna animacija, pa sam zaposlio čovjeka koji se pokazao kao hohštapler koji bježi od nastave. Zatekao sam tamo profesora Ivana Ladislava Galetu kojega sam neizmjerno cijenio kao umjetnika. Mada je on velik, to nisu i njegovi pobočnici i sljedbenici koje je dovodio, a koje sam tolerirao iz poštovanja spram njega. Oni su pomalo preuzimali stvari i tako su preuzeli čitavu akademiju. Klasična vještina slikarstva, kiparstva, grafike i drugoga je potpuno propala – sve su preuzeli teoretičari i konceptualisti. Da dođete na polaganje ispita iz novih medija, pali biste u nesvijest kada biste uvidjeli na što se novac troši.
Maji Car iz Večernjeg lista ste jednom kazali da biste kao ministar kulture mučili odgovorne iz Hrvatskog audiovizualnog centra gledanjem filmova koje su financirali.
– To je posebna priča – u HAVC-u me ne mogu vidjeti štampanog. Bio sam prvi povjerenik za film u Ministarstvu kulture i znam o čemu govorim. Hrvatski igrani film je sramota. Oni se hvale time što je neki film na nekom festivalu u Prilepu bio u konkurenciji. Pa znadete li koja su postignuća Zagrebačke škole crtanog filma? Autor sam djela koje je bilo u konkurenciji za nagradu Oskar, među šest filmova u užem izboru. Moja djela “Riblje oko” i “Neboder” su bila uvrštena na Londonskom filmskom festivalu među deset najboljih filmova na svijetu. S Nedjeljkom Dragićem sam jedan od dva autora u cijeloj povijesti naše animacije koji je dobio prvu nagradu na festivalu u Annecyju gdje naši filmovi ne mogu uopće doći, a nama je to bilo normalno. Pogledajte kakvim se igranim filmovima hvale – to je tragikomično, kao uopće i cijeli sustav proizvodnje tih filmova. Igrani film je oblik populističke umjetnosti, što znači da ga treba gledati što više gledatelja i to su Amerikanci doveli do savršenstva. Ne reklamiram američki način života, no Amerikanci bi umrli od smijeha kada biste im rekli da postoji Ministarstvo kulture koje financira filmove.
Amerika ima tržište koje je donekle samodostatno, a nas je 3,8 milijuna u Hrvatskoj.
– Nema to veze. Na tom američkom tržištu je borba za dolar koja se vodi na život i smrt i da bi se moglo opstati na tom tržištu mora se ulagati u umjetnost. Nigdje se više ne ulaže u umjetnost nego u darvinističkoj Americi, daleko više no u Europi koja je cijela napravljena po feudalnom kastinskom sustavu, a ne po kapitalističkom, i taj feudalni kastinski sustav je u Hrvatskoj doveden do savršenstva. Ovdje se snimi film kojega u kinu vidi pet ljudi, autor obrazloži da je to njegov svijet, pa onda radi novi film. Ako je riječ o umjetničkom filmu, neka dobije prvu nagradu na festivalu u Cannesu. Svaka čast Nebojši Slijepčeviću čije je djelo “Čovjek koji nije mogao šutjeti” nagrađeno Zlatnom palmom, no i to se previše mistificira jer je riječ o kratkom filmu. U tisku su svojedobno lagali da je redatelj Dalibor Matanić “pokorio Cannes”, a njegov inače odličan film “Zvizdan” uopće nije bio na tom festivalu u glavnom programu, nego u posebnom koji se zove “Specijalni pogled”.
Živimo li u provinciji bez kriterija, odnosno imamo li koordinate kojima se možemo snaći u sustavu vrijednosti?
– Bio sam i ostao velik ljevičar, ali istodobno i na neki način nacionalist jer sam razmišljao optimalno. Fućka mi se za politiku, no neke stvari sam uvidio čitajući, promatrajući, družeći se s ljudima. Proveo sam 38 godina u Jugoslaviji i već mi je bilo kao mladoj osobi jasno da je ta zemlja privremena. Josip Broz Tito je bio prinudni upravitelj, osoba od beskrajnog povjerenja pobjednika Drugog svjetskog rata kojemu su dali u zadatak da drži tu državu na okupu i da civilizira njezine narode kako bi se europeizirali kada to bude trebalo. Odavno sam to uvidio i pripremao sam se za to. Vidio sam silnu želju drugih da iz sasvim iracionalnih razloga imaju svoju državu. Te su države na neki način optimalne. No, kako kaskamo za optimalnom poviješću svijeta, doživljavamo sranja koja je Europa prevladala pred 150 godina i koja nam se čine groteskna, no to je stvarnost kroz koju moramo proći. Utoliko će biti žrtvovane neke generacije, pa i moja. U 38. godini života sam bio na vrhuncu slave u svijetu. Jedan od najvećih američkih producenata i dobitnik specijalnog Oskara za životno djelo Jimmy T. Murakami mi 1990. dao papir da napišem svoje zahtjeve ne bih li vodio studije u Dublinu, prije ovog irskog čuda, a to sam odbio i sada nije važno zašto. Mogao sam ići te godine u Ameriku, kamo god sam htio, a jedno sam vrijeme i živio u Hollywoodu. No, sebi sam dozvolio da se sklanjam u podrum za zračnih uzbuna. Nisam to radio zato što bih bio mazohist, nego zato što sam uvidio da je život jedan i da u svome životu ne želim raditi pet revolucija. Da sam imao 23 godine, otišao bih iz Hrvatske, ali sam odlučio to sranje odigrati do kraja, kao što sam i bio na listi Saveza komunista Hrvatske – Stranke demokratskih promjena (SKH-SDP), mada nisam bio član Partije, na prvim višestranačkim izborima na kojima sam u izravnom sučeljavanju pobijedio Vladu Gotovca – smatrao sam da mi je dužnost i čast da dovršim taj drek do kraja, a ne da se sada pravim hadezeovac, novootkriveni nacionalist. Poanta svega ovoga što iznosim jest da će se Hrvatska dodatno provincijalizirati, tek smo započeli provincijalizaciju, i dalje živimo debelo iznad svojih mogućnosti – nemate pojma do koje razine dreka ćemo se spustiti ne bismo li dostigli svoj optimum, ono što zbilja jesmo. Tada ćemo se s time tek suočiti i početi raditi kako treba. Političari misle da su mali trampovi, ljevičari nemaju pojma što je ljevica, desničari su i dalje poluustaše i još bi desničar nekog i ubio u svom selu, svi bi krali, svi bi koristili državu za svoje klijentelističke potrebe… Daleko smo još od optimalne države i moramo sve to proći. Srbija je još iza nas, a Bosna i Hercegovina još iza Srbije na tom putu. Živjet ću još par godina, iz svog života moram izvući još koliko mogu i ne živjeti u iluzijama. Uvidio sam u Americi koji su mi dometi. Bio sam genije u crtanom filmu, ali nisam bio sposoban kao cjelokupna ličnost borit se u tom sustavu. Primjerice, ne mogu biti peder, a to je tabu-tema. Kad sam bio u Hollywoodu niste ništa u filmu mogli napraviti, ako niste bili peder.
Pa valjda je netko uspio i da nije to bio.
– Ma jest, ali govorim o cjelini i o tome koliko su lobiji jaki. Nisam antisemit i po tom pitanju se nemam što opravdavati kada kažem da medijsku i filmsku industriju u Americi drže Židovi. Kada to kažem ne mislim pritom ništa loše, samo to da sve daju svojima i oni će pomoći, ako ćete pomoći njima. Nisam bio spreman za to. Otkrio sam tada taj darvinizam i upoznao tu strašnu okrutnost. Zašto u tome ustrajati, da uspijem, u biti da nahranim ego, pa da dođem tu i hvalim se poput mog nekadašnjeg prijatelja dizajnera Mirka Ilića? On je genije.
Zar niste više prijatelji?
– Nismo jer smo se odvojili. Jednom sam hodao njujorškom Petom avenijom i vidim da kreće u mom smjeru – oko mene milijun ljudi, a eto baš njega. Otišao sam okolo samo da ga ne sretnem jer točno znam što bi mi pričao. Neće on pitati kako sam, kako živim, jesam li stradao u ratu, je li netko moj stradao u ratu, imam li posao, nego bi odmah počeo pričati o sebi, iste sekunde, o tome kako je izdao monografiju, napravio izložbu, tko ga je pohvalio i za što… Ušao je u tu bitku, ali ju je vodio već ovdje još kad je ostavio Slavenku Drakulić na cesti bez oba bubrega, a ona mu je strašno pomogla. Ljutio se bio na mene kada sam rekao da ga je ona stvorila. Naravno, nije ona stvorila njegov genije. Išao je preko leševa da napravi karijeru.
Kada ste živjeli u Americi?
– Često sam tamo boravio, a živio sam 1980-ih, prije Ilića. Sjećam se kako sam mu pričao da postoje bankomati, a da mi on nije vjerovao. Njega sam spomenuo kao primjer života kojega nisam htio živjeti – za mene je to bilo previše rizično i previše izazovno, a bez jasnih rezultata. Odlučio sam stoga ovdje stvorit si život, i to ne samo od karijere. U nedjelju sam se vratio iz Dalmacije gdje sam proveo dvanaest fenomenalnih dana. Išao sam tamo jer je puhala takva bura kakva se ne pamti, a to je nešto predivno. Ta me bura veže s poviješću. Svakoga dana bih popio pola litre vina uz izvrsnu klopu, palio vatru u kaminu i izlazio vanka popišat se – bura nosi pišalinu, vratiš se na toplo u kuću… Ne mogu opisati taj atavistički osjećaj sreće koja me uhvati kad se spojim s užicima koji nisu naplativi i racionalni. Stvorio sam sustav stare slave od koje mogu živjeti beskonačno. Svatko traži optimum i mora ga negdje pronaći. Odlučio sam biti neprestano nezadovoljan i neprestano se boriti.
Što Vam je motivacija u ovim godinama?
– I dalje crtam godišnje četiri stotine karikatura i objavljujem ih – imam svakoga dana kolumnu u Slobodnoj Dalmaciji, a imam i u književnom listu Vijenac. Radim i slikovnice. Sve to me beskrajno veseli. Prije mi je bilo užasno važno da sve što radim gromoglasno odjekne. Bio sam televizijska zvijezda, što niti ne znate – 1988. godine sam proglašen s pjevačicom Lepom Brenom za TV ličnost Jugoslavije. Znao sam da je to varljivo i prolazno. Nisam bio poput mog prijatelja Saše Zelepugina koji je živio od toga da uđe u restoran i da ga svi primijete. Jebalo se meni za to. Pišem knjige koje ne objavljujem jer u Hrvatskoj nema niti izdavača niti tržišta, pa bih doživio frustraciju, a znam da je odlično to što radim. Što se tiče filma, naučio sam cijeli sustav, no ne i kad je riječ o izdavaštvu.
Kakve knjige pišete?
– Romane i publicistiku. Jedna mi se knjiga, primjerice, zove “Božanska uporaba umjetnosti”, dakle na temu čemu umjetnost služi. No, nakladnici kukaju, ljudi ne čitaju i nemam volje te rukopise objaviti, a star sam već i nema šanse da se probijem na vanjsko tržište – moraš imati marketing i logistiku za to. Zadovoljio sam se s nekolicinom prijatelja. Uživamo svakoga dana u predivnom hedonizmu. Moj obiteljski život je senzacionalan. Moja supruga nikad nije radila. To znači da smo cijeloga života vodili dvostruki život – moj javni i naš privatni koji je fenomenalan. Svakoga dana raspravljamo o jelima. Uživamo u zajedničkom životu. Svakoga dana spavamo poslije ručka. U mom životu nema nikakvog stresa, a stres je najveća čovjekova boljka.
Znači li to što Vam supruga nikad nije radila da ste prilično dobro zarađivali od svoje umjetnosti?
– Živio sam fantastično. Šest mjeseci nakon što sam odslužio vojni rok sam kupio stan u Zagrebu. Dobio sam Rektorovu nagradu kao najbolji student arhitekture, a nikad se nisam arhitekturom bavio i ne znam gdje mi je diploma – odlučio sam ići na sve ili ništa i pogodio sam. Imao sam sreću jer je to bilo vrijeme konjunkture onoga čime sam se bavio. Crtani film, strip i karikatura su se fantastično plaćali. Posla je bilo na sve strane. Nakon što sam kupio spomenuti stan, za par godina sam kupio veći, za tri kuću. Na sve strane se radilo, bilo je jednostavno novca u tom sektoru. To bi bilo kao kada bih sada zarađivao dvije tisuće eura tjedno. U listu Polet smo imali bogovske plaće, isto u Zagreb filmu. Danas možemo sanjati taj novac u kulturi.
Zašto je došlo do te promjene?
– Zato što u Jugoslaviji nije postojalo tržište – sve je bila distribucija. Neki snažni ljudi su se uspjeli izboriti za to da distribucija ide naprosto na tu stranu. U Zagreb filmu 1980-ih imate dva člana američke filmske akademije koja dodjeljuje nagrade Oskar, i to jedina u Europi. Ta dvojica su istodobno članovi Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. Oni sjede u radničkom savjetu Zagreb filma i odlučuju. Tako je to išlo. Partizani su nakon rata odjenuli civilna odijela i mnogo ih je otišlo u kulturu te su se u jednom distributivnom sustavu izborili za to da se ogroman novac prosljeđuje u kulturu. Bio sam kao mlad dečko na festivalu u Ottawi 1978. godine, a to je najveći američki festival.
Je li Ottawa u Kanadi?
– Jest, no riječ je o zajedničkom kulturološkom prostoru sa Sjedinjenim Državama. Tamo su na nas iz Zagreb filma gledali kao na bogove. Putovali smo zrakoplovima u biznis-klasama, a ja sam donedavno bio seljo iz Dalmatinske zagore. Sjećam se najluksuznijih hotela u kojemu smo odsjedali. Bili smo elita u svemu. To su priče da je to sve bila boemština. Moj veliki prijatelj Dušan Vukotić je imao vilu u Zagrebu i na Braču. Bio je član dviju akademija – crnogorske i hrvatske. Bio je član i dviju partijskih organizacija, one u Zagreb filmu te u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, danas Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Njegov film “Surogat” je dobio nagradu Oskar i to je prvi put da je neki animirani film koji nije američki dobio to priznanje. Otišao je u mirovinu predavajući režiju igranog filma. To su apsurdi.
Nije li apsurdno da ste ostavštinu Zagreb filma u velikoj mjeri pronašli u otpadu?
– Ne u velikoj mjeri, nego skoro sve. To je zločin, barbarstvo.
Kako je to moguće?
– Zato što ljudi u tom vremenu nisu bili glupi – znali su da je to privremeno i tako su se i ponašali. Njih je zapravo bio stid što toliko dobro žive i da se toliko arči love. Hrvatska je 1980-ih proizvodila deset igranih filmova godišnje od kojih je svaki bio produkcijski jači od cjelokupne današnje hrvatske kinematografije. Danas u hrvatskom filmu uopće nema trećeg plana – nemaju novca snimiti ulicu.
Što znači treći plan?
– To znači da dvojica razgovaraju, iza netko prolazi, a još u daljini prođe kočija.
Postoje te koprodukcije, pa valjda novac dolazi od svukuda.
– Slijepac vodi slijepca. Hrvatska i Srbija rade koprodukcije, siromasi sa siromasima. To je jako tužno. To je bijeda do bijede.
Kakve god bile okolnosti, nešto se mora stvarati.
– Mora, ali drugačije. Kao povjerenik za film sam shvatio da djelujem poput poštara – šalju mi scenarije, odlučim koji će se filmovi snimati i dalje nemam nikakvog utjecaja. Ne postoji nikakvo vrednovanje. U filmu rade što hoće. Polupismeni redatelji pišu scenarije – to je “autorski film”. Jedan je povjerenik, pa odluči kolegi financirati film, a onda je taj kolega povjerenik, pa će on uzvratiti, a, ako mu se zamjeriš, nećeš snimati… To je strašno. Predlagao sam da ne bude povjerenik, nego producent. U Europi nema producenta na filmu kao što ima u Americi. U Europi se producentom smatra filmska kuća, no ona u biti nije producent kad sav novac dobije od države.
Što je producent u Americi?
– Čovjek koji pronalazi novac i koji je gospodar svega. Producent na filmu “Zameo ih vjetar” je promijenio tri redatelja. Do 1950-ih godina redatelj je imao zadatak samo snimati, a nakon toga bi to preuzeo i dovršio producent. To je dobar način koji je kod nas nezamisliv. Producent utjelovljuje financijske i kreativne potencijale da može koordinirati. Naravno, angažirati će dobrog redatelja, ali neće dopustiti da propadne novac, da se redatelj iživljava i tako dalje. Predlagao sam da u Hrvatskoj imamo jednog čovjeka za producenta, a ne da samo odabirem scenarije, a poslije da se sramim kakav sam film financirao. Ako sam potpisan na filmu kao producent, pratim njegovu izradu do kraja i odgovaram za njega i na što sam potrošio novac po kriterijima koje odredimo. Sada nitko ne odgovara. Redatelj Rajko Grlić živi u Americi i tamo neprestano piše protiv ove naše jadne zemlje – stalno je u opoziciji s ovom državom. Otišao je tamo 1990-ih. Neka ga pitaju novinari kada će napraviti retrospektivu filmova koje je snimio u Americi. Nula – toliko ih je snimio tamo. Polupismeni novinar Ante Tomić na račun HAVC-a odlazi Grliću u New York da njih dvojica tamo napišu scenarij za hrvatski film, a onda Grlić dođe u Hrvatsku snimati. Neprestano snima u Hrvatskoj koju pljuje i koju nikada nije niti priznao. No, od toga je još gore što su ti filmovi sve gori. Već za tri ili četiri filma unazad je rekao da mu je to zadnji.
O čemu se radi?
– Njemu se to isplati.
Zašto bi se dozvolilo da država plaća da radim što mi se prohtije?
– Zato što to nitko ne kontrolira. Zašto se dozvoljava da svako malo neki ministar završi u zatvoru? Po kojoj logici je redatelj Branko Schmidt sagradio vilu na Hvaru? Odakle mu lova, iz tih filmova? Još je gore što u toj mižeriji od filmova kradu, štede – napuhavaju financijske planove, izmišljaju funkcije i drpaju. Pišu funkcije kojih nema, akumulira ih i pola love uzme sebi.
Ako je u Jugoslaviji bilo toliko propulzivno za umjetnika, a sada nije, kako se možete ljutiti na studente?
– Otišao sam…
Da, ali…
– Napravio sam častan posao – s 3.200 eura plaće za nikakav rad sam otišao na pet tisuća kuna penzije. Nisam htio sudjelovati u tom sranju i gledati tamo bolesnike.
Mogu li studenti na akademiji uopće računati na dobar život od umjetnosti, bez obzira na to kako se postavili? Možda taj student želi biti komercijalan, ali ne može.
– U ovom sustavu ne mogu. Događa se to ponekad samo ako su genijalni. Primjeri su slikari Lovro Artuković ili Zlatan Vehabović, no to se događa jednom u deset godina, a svake godine ih diplomira 30, 40 ili 50. Premalo je primjera da netko prevlada taj sustav svojom genijalnošću. Morali bismo svake godine iznjedriti velikog umjetnika koji će pomaknuti granice, kao što je u glazbi Ivo Pogorelić.
Ako se studenti i žele obogatiti radeći taj posao, ne mogu.
– Novca ima k’o dreka, ali ne za sve. Za moje studente nema novca. U Karlovcu se radio jedan projekt na crtiću s mojim studentom Vjekoslavom Živkovićem i bratom moje supruge te s nekima drugima. To je komercijalni domet koji mogu napraviti u Hrvatskoj, a to je životarenje jer nisu ipak dovoljno jaki. Nemate pojma koja se lova slila od crtića “Profesor Baltazar”, čak i od “Malih letećih medvjedića”, serije čiji sam otac. Kada sam 1988. postao umjetnički direktor Zagreb filma rekao sam da je moja velika želja da zadnje trzaje slave Zagrebačke škole crtanog filma iskoristimo za to da napravimo komercijalni projekt. U svijetu su se svi obogatili na naš račun. Zašto ti naši veliki autori, članovi CK SKJ, nisu stvorili komercijalnu crtanu seriju? To sam pokrenuo tek ja krajem 1980-ih, a Oskar je dobiven 1962. Zar to nije strašno? Mogli smo napraviti 20 ili 50 takvih serija. Danas je Zagreb mogao biti europski Hollywood u kojemu bi stotine pronašle zaposlenje, imali tehniku i tako dalje, a totalno smo zaostali. “Poslije nas potop”, računalo se. Nitko nije vjerovao u taj sistem i pustili su da propada. Tito je bio politički genije i znao je da će se Jugoslavija raspasti i radio je na modelu raspada po kojemu bi Jugoslaviju rastočile partijske elite. Kad je umro, otkrivamo da Centralnog komiteta uopće nema, Slobodan Milošević je bio predsjednik srbijanske partije, ovi naši hrvatske – oni preuzimaju vlast. Dakle, tako je određen raspad zemlje. Svi su osjećali taj model i zato su na koncu crteži i završili u smeću, kao što se baca nakon velikog tuluma, da ne ostanu ostaci marihuane, kondomi i slično, da se ne vidi što je bilo. Mnogi mi zamjeraju što sam to izvukao iz smeća i što to pokazujem.
Što otkrivaju ti nalazi?
– Da smo bili geniji, to kakvi su ljudi tada dolazili do izražaja, kakvi umjetnici. Ne možete zamisliti kako su nam se divili u svijetu. Putovao sam po Americi te godine kada sam bio favorit za nagradu Oskar i stigao sam u Richmond u Virdžiniji koja je geografski relativno sjeverno, ali je kulturološki potpuno južnjačka. To je totalna američka provincija. U jednom malom studiju tamo sam čuo na hodniku kako ljudi trče i uzbuđeno javljaju kolegama da je stigao autor filma “Riblje oko”. Kada je stigao vlasnik tog studija i ugledao me, vidno se razočarao jer sam bio neozbiljno odjeven u nekakvoj majici i s nekakvim Pajom Patkom. Tri puta me pitao jesam li autor filma “Riblje oko”. Nije mogao vjerovati. Pitao me zatim imam li kasetu. Prvi puta sam čuo da tako nešto postoji, a kasetu sam prvi puta vidio doma kod Vukotića jer je kao član američke filmske akademije na kasetama dobivao filmove o kojima je trebao glasati za nagrade, osim ako bi išao u Los Angeles gdje bi mu napravili posebnu projekciju, a nije odlazio. Vidio sam, dakle, kasetu i pitao Vukotića što je to. Odgovorio je da su to filmovi koje su mu poslali da bi glasao za Oskare, ali da ne može glasati jer nigdje u Zagrebu nema videorekordera. Pitali su me bili koliko sam proba napravio za film “Riblje oko”. Kada sam im odgovorio da nisam radio niti jednu probu i da sam film vidio tek kad je bio gotov, nisu mogli vjerovati. Dakle, i tada smo tehnički jako zaostajali. Kada sam 1995. po drugi puta postao umjetnički direktor Zagreb filma, čega sam se prihvatio iz rodoljubivih razloga, to je bilo strašno – više nije nigdje bilo ničega. Jadran film je 1980-ih bio jedna od najbolje opremljenih europskih kompanija za proizvodnju filmova i svi su htjeli tu raditi. Danas je Francuska najveći proizvođač dugometražnih crtanih filmova u Europi, a prvi su napravili u Zagreb filmu. U Zagreb je dolazio autor stripa Hugo Pratt radi proba za “Corta Maltesea”. Družio sam se s animatorom Chuckom Jonesom, autorom “Ptice trkačice”, između ostaloga, koji je u Americi bog. Pričao mi je da je na njega izravno utjecao naš autor Zlatko Grgić.
Zašto smo to sve upropastili?
– Jer nismo vjerovali u tu bajku. Ovo je mila majka, jebeš Marušića, Zagreb film i par crteža, mi sada upropaštavamo jadransku obalu, što je najljepše što imamo. U Imotskom ne znaju da imaju dva najočuvanija kraška jezera u Europi. Za crkavicu, za odvratni zimmer-frei od sto eura, se upropaštava naša obala, bez ikakve sumnje najljepša na Mediteranu. To je zbog trke i nevjerice u budućnost. Na Balkanu je katastrofalno to što ljudi nemaju nikakvu vjeru u sutra – grabi što možeš, a sutra tko zna što će biti. Ministar pada jer dijeli taj mentalitet – on ne vjeruje u budućnost ove zemlje i u svoju misiju. To se neprestano događa, a zamjećujemo kad se dogode katastrofe, ali ne vidimo globalnu katastrofu, a to je ta provincijalizacija.
Amerika se također sada provincijalizira.
– Da, ali je ona za mene i dalje jedina svjetla točka na ovome svijetu jer je i dalje jedina zemlja otvorenog društva. Tamo neprestano traje borba između životnih koncepcija, pa tko pobijedi… To je jedini način da idemo naprijed. Takav darvinistički sustav daje fantastične rezultate. On je stvorio automobilsku industriju, fenomenalnu industriju komunikacija, električnu energiju, ceste, internet, u konačnici i ljudska prava. Amerika je meni svjetionik za ovaj svijet, no pogodna je samo za mlade koji su se spremni žrtvovati za to da nešto urade. Bolje mi je živjeti u Makarskoj, nego u Los Angelesu, kojega znam napamet. Žalim te ljude tamo gdje ne postoji nikakva zajednička socijalna svijest. U dijelu grada koji se zove Malibu živi 17.000 milijardera i tamo se ne može ući – već na ulazu moraš pokazati iskaznicu. U požarima je sada stradala Pasadena u kojoj živi običan svijet. Moraš podnositi to odvratno bogatstvo.
Navodno Los Angeles ima najviše beskućnika.
– Žive svuda. SAD imaju neprestani priljev ljudi. Trump je najavio zatvaranje granica jer im ovog časa doseljenici ne trebaju. Amerika će neprestano davati strašne rezultate u ekonomiji. Žao mi je Rusije. Od svih tehnoloških licenci, 95 posto ih je napravljeno u Americi, a toga nema bez otvorenog društva. Mi se stalno nadjebavamo sa Srbijom, a onda se pokaže da se 30 posto poslovanja JANAF-a, koji najviše puni hrvatski državni proračun, ostvaruje u Pančevu gdje se ostvaruje 40 posto srbijanske opskrbe naftom. To su tanane niti.
Jeste li otkako živite u Karlovcu manje ljuti i nezadovoljni?
– Nisam ljut. Stalno držim predavanja, a u svome životu nikoga u ništa nisam uvjerio. Ako se hoćeš najesti, najpametnije je svima za stolom platiti ručak, a, ako se hoćeš zabaviti, najbolje je biti sam duhovit, i to ja radim, pa i ovog časa dok razgovaramo – nisam znao tko ste i to što pričam govorim da sebe zabavim. Nemam iluzija da moje riječi imaju ikakvog efekta. Njihov učinak je nula. To je samo zabavnjaštvo. Najveća ljutnja u mom životu je na ženu, ako kasni, a žene vole kasniti, a ona se ljuti na mene što popišam dasku. Kako ne bih kad nemam pisoar? Žene imaju bide, imam ih u svojim kućama, ali nemam pisoar. Kako da onda ne popišam dasku?
Možda da koristite bide.
– Žena bi me ubila za to. Riječ je o svetom mjestu.
Hvala Vam na razgovoru.
– Donacija Muzeju grada Karlovca me veseli. Nadam se da će to jednog dana biti nešto senzacionalno vrijedno.
Bi li bila tako dobro prihvaćena u Zagrebu?
– Ne bi jer je Zagreb zasićen. U Muzeju grada Zagreba ima dio postava o Zagrebačkoj školi crtanog filma, a i toga sam autor. No, moja donacija bi se u Zagrebu pogubila. U glavnom gradu postoje dvije zbirke koje su bolje od moje – Zagreb film u Muzeju suvremene umjetnosti i u Hrvatskom državnom arhivu, što je zatvoreno. Simpatično mi je da će grad koji nije izravno vezan za Zagrebačku školu crtanog filma imati jednu takvu zbirku. Svi se čude što Rijeka ima djela slikara Gustava Klimta ili što Zagreb ima jedine etruščanske rukopise. Neka u Karlovcu stoga bude ova fenomenalna zbirka, posebno zato jer se više ne animira analogno, nego digitalno, pa više nema umjetničkih originala. Znanost je bazično istraživanje na području tehnologije ljudskog opstanka i napretka – sve je prošlo znanstveno ispitivanje. Ako je u početku bila riječ, to znači da je iza svega što postoji bio projekt, a bez njega nema stvarnosti. Umjetnost je pak bazično istraživanje, ali na području ljudske komunikacije, dakle istražujemo nove putove i načine komunikacije, sve raznovrsnije i sofisticiranije modele, kako međusobne, tako i s narednim pokoljenjima, da im ostavimo svoje poruke. Za prvo umjetničko djelo se smatra otisak ruke u pećini. To je neprocjenjivo umjetničko djelo kojim nam je autor poručio da je tu. Ovo što sam donirao Karlovcu ima dvostruku vrijednost. To su umjetnička djela vrhunskih umjetnika koji dvodimenzionalnu umjetnost pretvaraju u vrijeme – crtež je prostor, a film je pak vrijeme. Stoga se crtež i bacio jer uistinu više nije bio potreban – dvodimenzionalna likovna umjetnost je žrtvovana pretvaranjem u viši oblik komunikacije. Zato ti crteži imaju i vrijednost prototipova, dakle artefakata koji govore o vještini i tehnologiji nastanka tih djela. Tako posebnu vrijednost imaju i automobil Elvisa Presleyja ili gitara Johna Lennona. Možda ljudi nisu još osvijestili tu vrst vrijednosti, no s protekom vremena ćemo biti fascinirani načinom rada, time da su crteži rađeni kvadrat po kvadrat, a da se zatim snimalo to na filmsku traku. S obzirom na to da je oko tromo, ne možemo gledati svaki pojedinačni crtež, nego se to u našoj svijesti sintetizira u pokretu. No, nije riječ samo o kretanju kao senzaciji, nego o umjetničkoj komunikaciji. To je fantastično. Zato volim animirani film. To zovem alkemijom animiranog filma, o čemu sam napisao i knjigu, dakle od beživotnoga crteža alkemijskim procesom dobivaš zlato, ne puki pokret, nego novo umjetničko djelo koje je sad u vremenu – više ga ne doživljavaš kao crtež, nego kao protok vremena. Ta fascinacija animacijom me do danas nije napustila. Kad sam napravio prvi animirani film, tresao sam se, osjećao se kao alkemičar iz Srednjeg vijeka koji je iz kamena napravio zlato.
Zato ste se odrekli arhitekture?
– Arhitekturu i dalje volim, naše kuće sam projektirao, molim one koji rade adaptacije stanova da me uključe… Kod arhitekture me ubilo to što više ne možeš svoje djelo kontrolirati – projektiraš danas zgradu, a on sutra dogradi balkon. Nisam to mogao podnijeti. Volim projektirati, no to je bezveze bez ostvarenja. Crtane filmove mi nitko ne može ugroziti. Kod animacije je fenomenalno što se točno ona količina energije koju si uložio u radu na crtežima vrati kroz film. Tu nema varanja – apotekarski se to može izmjeriti. Ta energija nikad neće izblijedjeti, nijedna moda i nikakva druga energija je ne može poništiti, kao da sam postao vječan – na neki način je ključni dio mene postao besmrtan. Potpunu besmrtnost možeš dobiti samo kroz djecu, a djece nemam.
